Išli smo kombijem do Milana, spavanje, ujutro let s Malpensa aerodroma s Air China do Seula s presjedanjem u Pekingu i pauzom od 3 sata.
Fotke i tekst – Ana Aljinovic
Hrvatima za ulazak u Južnu Koreju nije potrebna viza. Na aerodromu pri ulasku smo samo ispunili papirić s našim podacima i imenom hotela.
Vremenske zone smo razlike +8 sati, tako da smo sutradan bili u Seulu. Prijevoz autobusom s aerodroma do hotela, prijava u hotel, ostavljanje prtljage i odmah u akciju.
Odabrali smo hotel Travelodge Myeongdong Euljiro što je za nas bila idealna lokacija. Dvojica naših prijatelja su trčali Seul maraton, a staza se protezala ulicama oko hotela pa smo ih mogli nekoliko puta vidjeti.
Seul je grad od 10 milijuna stanovnika.
Od najsiromašnije države tek izašle iz rata, od pedesetih godina do sada pretvorili su se u svjetsku velesilu, a cijela priča oko podjele Sjeverne i Južne Koreje djeluje nestvarno. Južna Koreja se još nada ujedinjenju i oslobođenju Sjeverne Koreje, a postoje još obitelji koje su ostale razdvojene izmedu sjevera i juga. Čak smo jedan dan sudjelovali u prosvjedima za oslobođenje Sjeverne Koreje.
Jedni od najpoznatijih brendova Južne Koreju su Samsung, LG, Kia, Hyundai.
Prvo što primjetite u Seoulu je iznimna čistoća, nigdje kante, a nigdje smeća. Trgovine kad zatvore, stvari i dalje stoje ispred radnji. Naravno da nikome ne pada na pamet nista tuđe dirati. Kompletno je sve pokriveno kamerama i svuda su upozorenja o zabrani pušenja vani. Pušenje je dozvoljeno na određenim punktovima, u zatvorenim kućicama nalik na autobusne stanice.
Svi automovili kao da su taj tren izašli iz praonice ili iz tvornice. Modeli Kia, Hyundaia i Genesisa koje ne možemo sresti kod nas, da ti se zavrti u glavi kako dobro izgledaju.
Iznimno siguran grad, opušteno je šetati se i danju i noću. Nema beskućnika, nitko ne prodaje ništa po ulici, wc se nigdje ne plaća (potrebna su uputstva za upotrebu) napojnica je kod njih nepoznata stvar. Cijene su jako slične našima. Elektronika je povoljnija.
Javni prijevoz funkcionira besprijekorno i nije problem snaći se. Preporuka je razmijenit odmah novac jer se samo u gotovini kupuju karte za metro i vlak, a i trebat će vam ako idete na markete. Kartice iskorištene nakon vožnje možete vratit na automate i dobijete za njih 2500wona. 1€ je otprilike 1500 wona. Za sve ostalo može koristiti Revolut, Visa i bilo koju slična kartica.
Skoro svugdje je dostupna gradska wifi mreža pa kartice za internet nismo ni kupovali. Koreanci se nisu pokazali kao veliki znalci engleskog pa se sporazumjevanje svelo na motanje rukama. Restorani nemaju engleske jelovnike, ali zato većinom naručuješ sam na tablet, gdje usput vidiš i sliku jela tako da i to nije bio problem. Preporučujem otići u neki gdje možeš sam sebi grilati meso, jako interesantno. Nož ne koriste, meso režu škarama i često uopće nemaju ništa osim štapića, tako da prije puta malo vježbajte korištenje istih. Restorani su podjeljeni u tradicionalne, one sa svinjetinom, govedinom, ribom, pastama i pizzama, sushiem… tako da svatko moze naći nešto za sebe.
Ja u svakom gradu obožavam markete ili tržnice tako da sam satima lutala okolo i u čudu promatrala što je tu sve moguće pronaći. Moj favorit je Gwangjang market. Na takvim marketima odmah možete vidjeti način pripreme i isprobati svježe spremljeno jelo.
Slatki grah u kolaču, Bibimbap sa sirovim mesom ili jajem, gyoze na sto načina, nudle u nezamislivim kombinacijama, debele slane palačinke (tako se zovu ali ne izgledaju kao naše) u kombiniciji s mesom, ribom ili povrćem. Sve morsko što postoji možete kupiti sušeno.
Obišli smo sve veće i poznatije hramove i palače. Viđali smo dosta turista koji su u trgovinama pored hramova iznajmili tradicionalnu nošnju pa se u njoj prošetavali okolo. Stari dio grada Gahoe-dong je mjesto gdje ljudi i dalje žive i tu možete vidjeti njihove tradicionalne kuće.
Zanimljivo je Olimpijsko selo, pogled s tornja, poslovna četvrt Gangnam (tu se nalazi spomenik koreanskoj napoznatijoj pjesmi Gangnam style), najveća biblioteka Stargield u mallu pod zemljom, Dongdaemun Design Plaza.
Preko hotela smo uzeli izlet do DMZ, u cijeni od 55€ imali smo cjelodnevni izlet i vodičku. Kod njih je strašno bitna točnost u minutu, tako da nije neobično kad zakažu nalazak na nekom mjestu u 13:13 ili 14:16… sto mi dalmatinci nikako nismo shvaćali ozbiljno. Tura je jako interesantna, sat vremena vožnje od Seoula i nalazite se na ničijoj zemlji, tj. demilitariziranoj zoni gdje se službeno još vodi rat. Obavezno ponesite putovnice jer su velike kontrole za prelazak granice. Vojnici s automatskim puškama ulaze u autobus i provjeravaju svaku osobu sa popisa na ulazu i izlazu.
Obišli smo muzej, most kojim je prolazio vlak, išli preko mosta kojeg je vlasnik Hyundaia sagradio, bili na vidikovcu na kojem s teleskopom možete gledati prva sela u Sjevernoj Koreji i ulazili u tunele koji su 500 metara pod zemljom, vode do 150m od granice sa Sjevernom Korejom. Fotografiranje je strogo zabranjeno na dosta mjesta, za ulaz u tunel čak oduzimaju mob i obavezna je zaštitna kaciga. Bili smo u posjetu selu u demilitariziranoj zoni, bave se poljoprivredom jer je tlo jako plodno, najpoznatiji je grašak kojeg koriste za stavljanje u čokoladu. Vjerujte mi kombinacija je fantastična. Čak i sladoled od graška sam probala.
Nakon 5 dana Seula mi svoje putovanje nastavljamo dalje s JEJUair i iz Seula letimo za Hiroshimu.
Fotogalerija:
