Kirgistan je zemlja s obiljem netaknute prirode i nevjerojatnom tradicijom nomadskih plemena. Upravo zbog prirode, divljine i ljepote svake godine dolazi sve više (avan)turista. Planinsko područje Tian Shan obuhvaća 80% zemlje, a Kirgistan nazivaju i “Švicarska središnje Azije”.

Rudnik zlata Kumtor u planinama Tian Shan jedno je od najvećih nalazišta zlata na svijetu (zlato predstavlja 43% izvoza Kirgistana)! Nismo išli u rudnik, ali smo uživali u Altyn Arashanu i ostalim prirodnim ljepotama, a u nastavku te vodim na putovanje u Kirgistan!

Znaš li da u Kirgistanu još uvijek postoji drevna tradicija lova s orlovima?

Ili da kirgistanska zastava predstavlja Sunce s 40 krakova, koji predstavljaju 40 kirgiških plemena, a prekriženo pruće unutar Sunca predstavlja pogled iz jurte prema nebu? Fora, zar ne?

Legenda kaže da je Bog kad je stvarao svijet skupio plemena kako bi svima podjednako podijelio zemlju na kojoj će živjeti. Međutim, Kirgizi su zaspali i propustili podjelu. Kad su shvatili što se dogodilo, zamolili su Boga za svoj dio. Bog je tada kratko razmislio i rekao: „Zadržao sam jedan dio za sebe, ali ajde dat ću ga vama.“

Kirgizi i danas održavaju nomadski način života te žive u harmoniji s prirodom, pa čak i kad su u gradovima kreću se opušteno, bez žurbe, najčešće s osmijehom na licu.

Ako voliš prirodu, planine, divljinu i ostatke sovjetske ere, požuri u Kirgistan prije masovnog turizma. Kirgistan je jeftina zemlja, a mi (Ivek i ja) smo se najviše kretali maršrutkama, mini-kombijima i stopirali. Kod njih je običaj da iako stopirate, na kraju platite jer su vas pokupili i time učinili uslugu.

Bishkek (Bișkek ili Biškek) i što posjetiti

Glavni grad Kirgistana je Biškek, a na svakom koraku je vidljiva socijalistička ahitektura tzv. sovjetski brutalizam. Stigli smo, brže bolje otkantamo taxije i idemo pješice po krš gradu, nekim stazama tj. cestama bez asfalta i malo podsjeća na Nepal. Nađemo hostel, upoznajemo cool ljude, Belgijce koji putuju biciklima, Škota u trošnom kombiju kojeg je kupio u Kazahstanu i Novozelanđane, malo popričamo pa se bacimo na istraživanje grada.

Utvrđenje Pišpek osnovao je u 19. st. kan Kokand. Zatim ga osvajaju Rusi pa mijenja ime u Frunze po sovjetskom generalu Mihailu Frunzeu rođenom ovdje. Nakon raspada SSSR-a dobiva ime Biškek.

Panfilov park je gradski spomenik koji se nalazi u blizini glavnog trga. Nosi ime Heroja Sovjetskog Saveza i predsjednika Vojnog komiteta Kirgiške SSR, Ivana Panfilova. Park je napravljen u obliku zvijezde (škicni na mape) i kad je osnovan 1924. zvao se Park Zvezda.

Šećemo i hm, lunapark, šteta bi bilo ne probati – škripi na sve strane, podsjeća na horor filmove, ali sovjetski zabavni parkovi su najjači tj. najluđi. Kaos, za 8 kn se zvrtjeli gore nego u najgoroj veš mašini. Pitala sam se par puta jel mi ovo trebalo, ali već je bilo gotovo, bili smo privezani za tog klauna i čekali da vožnja završi. Malo mi je čudno valjda od te vrtnjave bilo (ili od vodke, miješamo ju sa Spriteom i pijuckamo kad je 1L vodke 9 kn haha) šećemo dalje gradom, odmorimo kod Lenjina, a i ispred njega je cvjetnjak u obliku zvijezde. Španciramo se lijepo, istražujemo kaj grad sve nudi i u supermarketu kupimo SIM karticu s 15 GB za 12 kn (kaj kažeš?), pa odemo na hot dogove i shawarmu za približno iste pare.

Trg Ala-Too (ranije Lenjinov trg) je središnji trg u Biškeku, izgrađen 1984. povodom 60. obljetnice kirgiške sovjetsko-socijalističke republike. Tada je u središtu postavljen golemi kip Vladimira Lenjina koji je 2003. samo premješten s druge strane Državnog povijesnog muzeja. Na njegovo mjesto je postavljena nova statua Manasa, ratnika rođenog u Kirgistanu, a njegov ep (20 puta duži od Odieseje) opisuje njegove napore da ujedini razna zaraćena plemena kako bi stvorio mirnu domovinu za svoj narod. Utjecaj Manasa u kulturi Kirgistana je ogroman. Njegovi kipovi su posvuda, ulice su nazvane po njemu, a produkcije njegove priče glavni su dio izvedbene umjetnosti u zemlji. Čak je i zastava zemlje dizajnirana s 40 zraka sunca, koje predstavljaju 40 plemena koja je Manas ujedinio. Trg služi kao mjesto proslave državnih blagdana i drugih svečanosti. Mi na Trgu promatramo ukipljene stražare, zastavu koja vijori, brutalizam i upijamo vitamin D.

Sjednemo na trolejbus do kolodvora pa na kolodvoru presjednemo u maršrutku za Tokmok (najbliži grad Burana tornju). Ugodna i brza vožnja. Cjenkanje za taxi, priroda, konjeki svuda okolo, a i na cesti. Ludilo!

Burana toranj je izvorno bio visok 45 m, no zbog brojnih potresa i oštećenja danas je očuvano 25 m. Toranj zajedno s nadgrobnim spomenicima, zemljanim iskopima, ostacima dvorca i mauzoleja, čini ostatke starog grada Balasaguna, kojeg su osnovala karahanidska plemena krajem 9. st.

Posljednji veliki potres u 15. st. uništio je gornju polovicu tornja. U 20. st. ruski imigranti koriste cigle za nove građevinske projekte. Nekad je bio važan dio puta svile, a ujedno je najstariji od takvih tornjeva u Centralnoj Aziji. Do vrha vode uske, strme i mračne stepenice, ali vrijedi!

Postoji legenda o tornju Burana – jedan kirgiški kan imao je kćer Munar (ime u prijevodu znači “toranj, minaret”), koju je jako volio i štitio. No, jednom je astrolog predvidio da će djevojčica doživjeti samo 16 godina i da će umrijeti od ugriza pauka. On je sagradio visoki toranj, na čijem je dnu zatvorio astrologa, a gore je smjestio svoju kćer. Odrasla je u kuli, diveći se prirodi samo s prozora u kupoli. Sluge su joj donosile hranu. No, unatoč svim mjerama predostrožnosti, na dan 16. rođendana ju je ugrizao pauk i umrla je…

Drevne kamene kirgistanske skulpture koje se ovdje nalaze nazivaju se balbali. Naseljavanjem turskih plemena na teritorij Kirgistana, dolazi i nova ceremonija pokapanja i običaj postavljanja kamenih skulptura na grobove. Izgledaju kao minijaturne varijante moaija s Uskršnjih otoka. Do danas je ovdje sačuvano njih 80-ak razbacanih po polju.

Burana toranj

Seven Bulls je jedan od najfotografiranijih prirodnih fenomena Kirgistana. Nosi ime Jeti-Oguz iliti 7 bikova zbog toga što stijene navodno podsjećaju na 7 bikova (niti vidim bikove, niti ih nabrojim 7). Popnemo se na brdo, da imamo bolji pogled, sretnemo lokalne klince i zapravo nema baš ni ljudi, a još manje vozila, kak ćemo natrag?

Mislimo zastopirat nekog, ali nema nikog na vidiku. Krenemo pješice i hodamo i hodamo i dalje nikog. Lijepa je priroda i sve, ali nismo baš najbolji s vremenom jer još dosta tog planiramo. Srećom ide neki taxi u suprotnom smjeru i kaže da će se vratiti. Malo sjednemo, uživamo i dođe taxi, stari dedica, ali simpatičan, scjenkamo se i dofura nas do sela.

Seven Bulls

Gagarinov spomenik

U selu se scjenkamo s novim taksistom i dogovorimo da nas odfura do Gagarinovog spomenika i pričeka. Jurij Aleksejevič Gagarin – sovjetski astronaut i vojni pilot prvi je čovjek koji je otputovao u svemir. Ima više teorija o podrijetlu njegove skulpture:

1. teorija: Jurij je posjetio ovo područje nedugo nakon svog povijesnog svemirskog leta da napuni baterije u prekrasnoj prirodi
2. teorija: Jurij je ovdje sletio, što je SSSR zataškao jer je bilo daleko od predviđenog mjesta slijetanja.

Bilo kako bilo, od 12. travnja 1961. (1. Gagarinov let) u Rusiji se svake godine obilježava praznik Dan kosmonautike.

Gagarinov spomenik

Skazka canyon (Fairytale canyon)

Jezero Issyk-Kul je prekrasno, a do kanjona imamo još 2,5 km pješačenja. Lijep je krajolik i sve, konačno dođemo do gore i wow, izgleda da smo jedini. Istražujemo te čudnovate formacije i uživamo! Baš je odlično, malo chill, malo snimanje, uzduž i poprijeko prošli sve. I za kraj odemo i na vidikovac i opet pješke naravno do glavne ceste.

Skazka na ruskom znači Bajka i zbilja je čarobno mjesto puno misterija i legendi, gdje mašta proradi (možete uočiti oblik dvorca, pingvina, čovjeka itd.). Prema jednoj od legendi u ovom kraju se nalazio moćan grad (postoje arheološka nalazišta), sve dok se zmaj nije zaljubio u djevojku koja ga je odbila). Prokleo je mjesto i njegove suze su stvorile jezero te potopile djevojku, a kad je to shvatio, na mjestu se skamenio i nastala je Skazka.

Skazka kanjon

U daljini se vidi i to legendarno jezero Issyk Kul u prijevodu vruće jezero jer se navodno nikad ne zaleđuje. To je 2. najveće planinsko jezero na svijetu i u njega se ulijeva 100 rijeka, a nijedna iz njega ne izlazi.

Stigli smo na glavu cestu i pustoš. Nigdje žive duše. Nadamo se da se neće smračiti i da ćemo uspjeti nekog zaustaviti. Ali jednostavno nema vozila… Kaos, kaj sad? Krećemo pješice. Par auti prođe, ali se ne zaustave pa ide marshrutka i imamo lude sreće jer iako su puni staju nam.

Skazka kanjon

Altyn Arashan

Uzimamo marshrutku do koliko ide najbliže i još 15 km pješice do gore. Krave, konji, ralica, prebrzi tempo, jer se žurimo da stignemo prije kiše. Idemo i tu i tam odmaramo, spašava nas fejk Nutella i smokiči koje polako jedemo. Put je vrlo izazovan i za 4×4 vozila, pošto je neravan, kamenit, strm, pun lokvi, krivudav itd. Najčešće su ture vojnim vozilima, ali mi smo ko pravi avanturisti krenuli pješice da uživamo u prirodi. Negdje na pola puta zastopirali smo vozilo i „uživali“ u avanturističkoj vožnji.

Teško je opisati kakva je vožnja bila, ali i više nego avanturistička. U par navrata bojali smo se za život, vozilo visi pod kutom 45 stupnjeva, gledaš u provaliju, skačeš ko krupmir sa sjedala, ako se prehiti gotovo, ali ono, baš show. Srećom vozač je čini se pravi maher i sretno smo stigli!

Prekrasno je! Dolina, sve okolo planine. Idemo mi na hot springs (termalni izvori) u divljini, nakon uspona, godi malo relaksacije! Kroz prekrasan okoliš dođemo i spa uživancija. Vani zima, nama vruće i gledamo snijeg. Divota!

Vratimo se do sela i smještaja, uz vatricu malo, a vani počinje padati snijeg. Ja imam samo starke i bit će zabavno sutra. I očito bez konjeki jer nije pametno jahati po snijegu. Ujutro božićna bajka. Par slojeva na sebe stavimo i direkt u mećavu. Zima je i jako puše u oči i srce i dušu, ali idemo, kud puklo da puklo. Korak po korak. Krajolik totalno drugačiji od onog jučer. Srećemo vozilo koje vgrezne i zgleda totalno nesigurno, stavljaju mu lance. Mi iza sa ženskom pričamo i hodamo dok 2 muža korigiraju putanju vozila. Pitaju dal’ ćemo s njima, ali ja sam za pješice. Lagano, ali lijepo, pauza tu i tam i snijeg svuda. Nema žive duše. Stižemo konačno i dolje, pomalo gotovi nakon 15 km snijega, prečica, sklizanja, leda i blata. Starke su herojski izdržale, stavila sam vrećice s nutarnje strane tak da nisu ni premočile.

Prelazak granice

Tražimo maršrutku. Nema ih, kao otišle ujutro, pa s presjedanjima. Konjeki po cesti. Usred ničega smo, ali ono zbilja, pješačimo, nigdje civilizacije. Nema ničeg. U našem smjeru već 2 h nije prošao auto… Zaglavili smo, a još 15 km do granice, nema šanse da stignemo na vrijeme (granica se zatvara u 18 h). U suprotnom smjeru ide auto pa ga zaustavimo i nudimo pare da nas odvede do granice. Krntija od auta, a lik lud ko šiba. Nagovorimo ga, vozi nas, a sve se raspada. Auto propušta, ali bar vozi i ostavi nas malo prije granice pa pješačimo ko neki izbjeglice. Najednom je i tu snijeg, ludilo!

Kaos totalni! Par pitanja na granici, papirić i idemo dalje (ali kud? najbliži grad u Kazahstanu je udaljen 2 h). Zamolimo policajca da nam nazove taxi. Upitno je sve, jel nas skužio, jel nazvao? Zbuksamo se u nekoj prostorijici jedinoj tu na granici jer je vani zima i upoznajemo ljude – Kirgizi koji idu sestri na vjenčanje; nadam se da su krenuli 3 dana ranije pa da stignu na vrijeme. Ludilo, oni nama konjak mi njima vodka Sprite i najbolji smo si začas. Još dok je ženica sa zlatnim zubima rekla da se zove J.Lo, show! Čekali mi tako 2 sata dok konačno nije došao naš taxi.

Na granici

Nadam se da sam ti barem malo prenijela djelić atmosfere i prirode te možda upravo inspirirala za putovanje u Kirgistan. Ako si želiš vizualizirati i doživjeti ovo pročitano na malo drugačiji način, pogledaj moj video:

Tekst i fotke: Patricia Lacković

Više info dijelim na IG profilu https://www.instagram.com/patricia_wanderlust_pl/

I blogu: https://patricia-lackovic.from.hr/

Hvala!