Home > Putovanja > Oni putuju > Juraj Bubalo – Dodir Orijenta

Juraj Bubalo – Dodir Orijenta

Predstavljamo vam jednog od najpoznatijih hrvatskih putopisca i pravog ovisnika o putovanjima. Autor je triju putopisnih knjiga: Put Indije (2007), Sto dana Azije (2011) i Dodir Orijenta (2014)…..

Tko je Juraj?

JurajJuraj: Kao filozofu i sociologu po struci u iskušenju sam da ovo pitanje dublje shvatim, onako ujevićevski (Ujević mi je trajna literarna fascinacija): “Tko sam i što sam…, što tražim, kuda idem, za čim lutam…  …Tajanstvo stvari i života zebe, ne poznam ništa, a najmanje sebe.” Najbitnije spoznaje oko tog/tih pitanja sam, u stvari, dobio na putovanjima – osobito u Indiji. Tako da bih, po tome, mogao reći da sam putnik, zatim sam (puto)pisac i profesor, a u zadnje 2,5 godine ponajviše otac jednog malog zaljubljenika u autiće i kompase.

Kako i kada si počeo putovati? Prvo putovanje?

Juraj: U ljeto nakon prve godine faksa otišao sam spremati ispit iz filozofije u Grčku. Mislim da me to putovanje učvrstilo u vlastitom odabiru studija i, još važnije, doživotno zarazilo „virusom putovanja“. To sam iskustvo opisao u prvoj putopisnoj priči knjige Dodir Orijenta imenujući ga kao „rađanje putnika“. Nakon toga sam znao da moram putovati svijetom – ne samo da bih učio, nego da bih upoznao sebe.

Koliko zemalja si do sada prošao?

juraj bubaloJuraj: Iskreno, više ne znam. Par puta sam pobrojao zemlje u kojima sam bio, ali nisam o tome dalje vodio računa. Razlikujem zemlje koje sam proputovao od onih koje sam – iz ovog ili onog razloga – samo posjetio. Uglavnom odlazim na duža putovanja, tako da sam u dosta zemalja proveo najmanje mjesec dana. U Indiju sam se vraćao tri puta, i kad se sve zbroji ispada da sam samo u Indiji bio osam mjeseci. Na putovanjima sam susretao travellere koji bi odlazili u neku zemlju faktički samo da bi dobili još jedan žig u putovnicu i mogli reći da su bili i tu i tu. Moja prva išarana i vizama izlijepljena putovnica nepažnjom je završila u veš mašini. Odonda još manje marim o tim stvarima. Od biljega u putovnici nemjerljivo su vredniji tragovi koje su neka zemlja i ljudi ostavili na nama.

Koliko često si na putu? I koliko dugo obično traju tvoja putovanja?

Juraj: Dok nisam radio u školi, i kasnije kad sam radio sporadično, na određeno vrijeme, putovao sam po više mjeseci, obično bih zimu i proljeće proveo negdje u azijskim tropima. U Indiji sam prvi put bio pet mjeseci, u jugoistočnoj Aziji tri mjeseca i slično. A otkad radim u školi nastojim u tom smislu maksimalno iskoristiti svoj godišnji odmor. Putujem tijekom vrućeg srpnja i kolovoza koji su u tropskim krajevima još vrući – obično u vrijeme monsuna ili ramazana. Putovanja su mi postala kraća, ali zato intenzivnija: određenija, brža i svrhovitija.

Opiši nam malo svoja putovanja! Da li radiš plan prije puta ili se prepustiš cesti. Smještaj, hrana…

Juraj: Prije putovanja uvijek napravim nekakav, makar grubi plan putovanja. Ako se radi o dužim, višemjesečnim putovanjima onda otprilike odredim samo smjer kretanja. Za kraća putovanja dobro je, međutim, imati razrađeni itinerer. Sve kako bi od putovanja izvukao maksimum. O smještaju i hrani se ne brinem unaprijed – to su nužnosti koje se riješavaju usput i kojima se najbolje prilagoditi, misleći o njima samo kao o potrebama.

juraj bubalo

Bez čega ne ideš na put?

Juraj: Pa, mislim da sam na svako putovanje – ne računajući putovnicu, nešto novca i odjeću, bez kojih ne bih nigdje stigao (osim možda na policiju)  – uvijek nosio i nekoliko knjiga. Čak i kad idem negdje na dan ili dva spakiram u ruksak dvije knjige, ovu drugu onda nosim kao rezervu, za slučaj da me pukne drukčije raspoloženje. Rijetko kad uspijem pročitati sve što ponesem, ali uhvatila bi me panika da sa sobom nemam knjige. Naravno, knjige se mogu kupiti i usput na putu, pogotovo u zemljama južne i jugoistočne Azije, ali negdje – na Bliskom istoku recimo, sad mi pada na pamet Iran – i nije baš lako pronaći knjige na engleskom koje bih htio čitati, kao što nije lako pronaći ni tenisice broj 45, tako da – e da! – ne idem nigdje ni bez tenisica…

Juraj:Putuješ sam ili? Postoji li uopće dobar suputnik?

Juraj: Putujem sam, s knjigom. Ma zezam se! Ali, ipak, „najbolje se putuje kad putuješ sam“. Dobar suputnik bi bila bliska osoba koju voliš. Mislim, naravno, na putovanja kakva ja poduzimam. Ja sam najčešće i najvažnije putovao sam, a ponekad s djevojkom. Jedino ne volim putovati kao dio ekipe, osim ako je u pitanju kratkotrajan provod.

Neugodna iskustva sa putovanja! A najdraže?

Juraj: Uvijek kad me pitaju u vezi takvih iskustava, problem mi ih je izdvojiti iz mnoštva intenzivnih doživljaja, vjerojatno zato što ih ne pamtim na taj način – kao naj ovo ili naj ono. Ali kad se krenem redom prisjećati avantura koje sam opisao ili samo spomenuo u knjigama nalazim da sam jednom zaradio  tešku amebičnu dizenteriju, da su me triput opljačkali (ne u potpunosti), da sam osim s lopovima imao i iznenadnih iskustava s luđacima, da sam s motorom upao u „živo blato“,  da su me napali psi… Zapravo, većinu neugodnih i opasnih iskustava sam si sam skrivio vlastitom nepromišljenošću. Najdraže mi je iskustvo svakako ono indijsko… U vezi njihovog konteksta upućujem na svoje knjige.

Najneobičnija hrana koju si probao?

Juraj: Nastojim se prilagoditi lokalnoj prehrani. Razmišljam otprilike, da su sve to proteini, ma u kojem obliku dolazili. U jugoistočnoj Aziji sam jeo žohare i paukove. Isprženi žohari u papirantom fišeku se poslužuju kao obični snack na ulicama Bangkoka, po mogućnosti ispred neke fine trgovine s odjećom. A paukovi su fast food u nekim ruralnim dijelovima Kambodže. Čekajući autobus u jednom selu, izgladnio, kupio sam si rižu skuhanu u trsci kao prilog i paukove kao glavni obrok. A na istom sam putovanju pio i takozvano zmijsko vino, alkoholno piće začinjeno zmijom otrovnicom. Po sjevernoj Africi sam jeo i devino meso, što nije neuobičajeno u afričkim muslimanskim zemljama. Jede ga se u Egiptu i Etiopiji, jer je „devetina“ najjeftinije crveno meso.

Kako obitelj, prijatelji reagiraju na tvoj način života?

Juraj: Pa, ne vodim nekakav ekstravagantan način života, osim što su mi u životu bitna ovakva putovanja. Obitelj je to prihvatila, naročito otkad su putovanja urodila knjigama. Ali, zadnjih godina izbivam rijeđe i kraće.

juraj bubalo

Koje zemlje/mjesta bi izdvojio kao najdraže, a kamo se više nikada ne bi vratio?

Juraj: Najdraže bi mi bile Indija, posebno neka mjesta u Biharu i Orissi (tj. Odishi) na Bengalskom zaljevu, zatim Sirija s mjestima i lokacijama kojih takoreći više nema, Aleppo, Homs, Palmyra (sve ih me boli nabrajati) i recimo Kambodža. Volio bih se vratiti u sve zemlje u kojima sam bio, i u one u kojima sam iskusio tešku bijedu: u Etiopiju, u Bangladeš… Nemam, zapravo, mjesta u koja se ne bih vratio, osim ako se računaju neke “hotelske sobe” u kojima sam znao prenoćiti – a toga bi već bilo.

Knjige – koliko si ih izdao, kako je došlo do njihovog nastanka? Da li je u planu možda neka nova?

Juraj Bubalo - dodir_orijentaJuraj: O svojim putovanjima sam napisao i objavio tri knjige, od kojih je svaka nastala na specifičan način. Prva je Put Indije, veliki romaneskni putopis u kojem sam opisao iskustva sa svog prvog, petomjesečnog putovanja po Indiji i Nepalu. Doživljaji indijske civilizacije i kulture toliko su se snažno utisnuli u mene da mi je bilo potrebno pisati o njima već i kako bih samome sebi objasnio što mi se na putu zapravo dogodilo. Putovanje Indijom, ma koliko je u knjizi detaljno opisano, u stvari je samo okvir za traženje odgovora na neka univerzalna pitanja – pitanja koja si postavlja svaki mladi čovjek i putnik.

Druga knjiga Sto dana Azije je dnevnik koji sam vodio na svom drugom putovanju po Aziji – u Tajlandu, Laosu, Vijetnamu, Kambodži, Bangladešu i Indiji. A treća, posljednja knjiga, koja je izašla krajem prošle, 2014. godine s naslovom Dodir Orijenta je pak zbirka kronološki poredanih putopisa po raznim istočnim zemljama, od Grčke i Turske preko Bliskog istoka do Šri Lanke i Vijetnama, koji imaju jednu zajedničku crtu, a ta je da su sva vezana uz ličnosti koje su na mene izvršile važan utjecaj. Riječ je, dakle, o mojim putovanjima s „knjigama u ruksaku“ „tragom junaka“ „ex oriente lux“ – kako glase naslovi pojedinih cjelina u knjizi. Nisam ipak u tim knjigama, a ni u člancima, opisao sva svoja putovanja pa trenutno radim na više stvari – vidjet ćemo što će od toga prije nastati: nova knjiga o Indiji ili nova zbirka putopisnih priča.

Zašto istok/Azija? Što te toliko privlači?

Juraj: Obilazeći mjesta velikih svjetskih civilizacija na Istoku nastojim učiti o povijesti svijeta i čovjeka, i shvatiti ih, ne bih li se sam u svemu orijent-irao. Pritom upoznajem svakakve ljude, ljude koji žive svoju kulturu i religiju, s drukčijim načinom života i pogledom na svijet i život. Na istoku me uvijek privlačila ta različitost od našeg svijeta, primjetna i u onim najmanjim svakodnevnim sitnicama. Vjerujem da upoznajući druge i drukčije, na neki način, bolje upoznajemo sebe i svijet u kojem sami živimo. U drugu ruku, u pozadini svega toga nalazi se želja za putovanjima potaknuta dječačkim oduševljenjima za pustolovine na istoku iz raznih knjiga i romana.

juraj bubaloKoje zemlje su ti na listi must see?

Juraj: Od putovanja u Indiju koje mi je pružilo više od onog što sam se usudio željeti, nemam neku bucket list, u koju bih upisivao been there/done that, not yet i slično. Ni doslovno, ni onako u glavi, podvlačeći crtu. U tom smislu, nemam ni zemlje ni putovanja koja moram obaviti. Želim, naravno, proputovati još puno toga, na primjer zemlje Srednje i Južne Amerike. Ali najveće sanje (da to tako pjesnički kažem) su mi vezane uz pojedine otoke u Oceaniji i Polineziji, o kojima sam – kako sam rekao – maštao kao klinac, čitajući o pustolovinama Jacka Londona, Pierrea Lotija ili pak pobunjenika s broda Bounty.

Slijedeće putovanje?

Juraj: Ovo ljeto sam po četvrti put trebao ići u Indiju, još jednom u razmaku od točno pet godina, ali stjecajem okolnosti došlo je do promjene plana. Ubrzo me, međutim, čekaju Turska, Gruzija i Armenija. Nakon toga, u kolovozu i rujnu, na kratko putujem u Makedoniju i Grčku. Još uvijek, dakle, ostajem u spomenutim koordinatama.

Možda ti se svidi i ovo
DADO DELIĆ – The Rolling Drifter: Biciklom kroz meridijane i paralele
GORAN BLAŽEVIĆ – pet mjeseci pješačenja od Jordana do Umaga
VEDRAN BAĐUN – u potrazi za ZION-om
GORAN SUBAŠIĆ: Veliki Gogo

Odgovori