Home > Putovanja > Oni putuju > ANA BAKRAN – Malo mi za sriću triba

ANA BAKRAN – Malo mi za sriću triba

Predstavljamo vam još jednu zaljubljenicu u putovanja Anu Bakran i njezinu avanturu autostopiranja od Zagreba do Bora Bore. Anu možete pratiti na Facebooku.

Ana BakranTko je Ana?

Ana: Jednostavna cura, 33 godine, iz Sesveta, diplomirala ekonomiju u Americi na stipendiji i većinu radnog staža provela u svojoj marketinškoj agenciji. Dobro igra tenis, loše svira đembe, sretno neudana. Ozbiljno se posvetila veganstvu. Jesam spomenula da sam jednostavna…

Kada si krenula na put i gdje se trenutačno nalaziš?

Ana: Na put sam krenula u travnju 2013. Trenutno sam u Indoneziji – otok Bali

Ana BakranOdakle ideja za ovo putovanje? Cilj putovanja?

Ana: Ideja je tinjala godinama ali sam uvijek uspjela pronaći neki razlog zašto baš sad nije dobro vrijeme za putovanje. Površni cilj putovanja je doći isključivo autostopom od Zagreba do Bora Bore, dok je onaj pravi cilj upoznavanje naše male zemljice i življenje na način zbog kojeg se svako jutro probudim s osmijehom oko glave.

Ana BakranJedino pravilo ti je autostop, odnosno ne platiti prijevoz? Koliko je teško pratiti to pravilo?

Ana: U najkraćim crticama da, to je moje jedino pravilo. Proširena definicija pravila kaže da to trebam napraviti na odgovoran način prema sebi i prema drugima. Autostop moram koristiti isključivo od grada do grada, dok mi je unutar samih gradova dozvoljeno da koristim javni prijevoz, pogotovo ako se unutar neke metropole zadržavam duže vrijeme, kao što je npr. bio slučaj u Istanbulu, Pekingu, Kuala Lumpuru…itd.

Nije se teško držati pravila jer volim stopirati, a i na kraju krajeva, sama sam si postavila to pravilo pa se nema smisla žaliti.

Srećom mi se ne događaju često ti mentalni padovi u kojima bi najradije poslala sve k vragu i sjela na prvi autobus jer stvarno obožavam autostopirati, ali sjećam se jedne situacije u Vijetnamu kad sam stopirala iz Hanoija do Ha Long Baya po kiši, na jako lošem dijelu za stopiranje i uz više nego kaotičan promet u kojem ne znaš tko koga. Lokalci koji su prolazili pored mene, govorili su mi kako autobus do Ha Long Baya košta svega par dolara. U tim trenucima sam pomislila, ajme ja se tu mučim ko mali crnac, a trošak prijevoza je skoro pa besplatan. Ali nisam posustala jer novci nisu najvažniji razlog zašto stopiram. Najsmješnije je što sam do Ha Longa stigla u autobusu kojeg sam ustopala. To su trenuci u kojima moram biti odgovorna i ako se autobus ili taksi koji sam ustopala u međuvremenu napuni ljudima, samoinicijativno izaći van da oslobodim mjesto ljudima koji su spremni platiti jer moji vozači ipak od tog posla prehranjuju svoje obitelji.

Ana BakranAna BakranAna Bakran

Koliko zemalja si do sada prošla, a koliko te još čeka?

Ana: U zadnje 2 godine otkako sam napustila Zagreb, prošla sam 18 zemalja. To je bio cestovni dio rute koji sam pametno isplanirala, a sad me čeka morski dio rute koji sam nevjerojatno loše isplanirala zbog nedostatka pomorskog znanja. Tek kad sam stigla u Kambodžu i polako se počela raspitivati oko stopiranja brodova, od iskusnog moreplovca sam naučila da se moj plan kosi sa svim pravilima plovidbe i da se zbog morskih struja i vjetrova do Bora Bore planiram kretati u suprotnom smjeru od uobičajenog. To je još jedan od razloga zbog kojeg je teško predvidjeti koliko me zemalja još čeka jer ću od sada pa do Bora Bore morati biti fleksibilna oko izbora zemalja, a i brodo-stop nije tako jednostavan kao auto-stop. Tu vrijede malo drugačija pravila.

Ana BakranJesi li i prije toga putovala? Odakle ljubav prema putovanjima?

Ana: Ljubav prema putovanjima je tu od malih nogu, jos od ranih 80tih kad bi roditelji, sestru, mene i brata utrpali u starog Poloneza i s posuđenim šatorom zapičili na more. Cijelu noć prije putovanja se nije spavalo pa i dan danas, nakon tisuća i tisuća prevaljenih kilometara, još uvijek ima noći kad od uzbuđenja ne mogu zaspati jer jedva čekam da svane novi dan i krenem na put. Sve se podiglo na novu razinu kada sam tijekom studija u Americi s troje prijatelja iznajmila auto i krenula na roadtrip iz Tennesseeja do zapadne obale, pa obrnutim smjerom do istočne obale gdje smo preko ljeta radili. Taj roadtrip je samo još više potaknuo ludu opsesiju o putovanjima. A upravo u Americi se dogodilo i moje prvo (neuspješno) autostopersko iskustvo. Tako nekako je sve krenulo…

Koliko si ukupno zemalja prošla?

Ana: 40tak.

Ana Bakran

Koje zemlje bi izdvojila kao one u koje bi se voljela vratiti, a koje ti se nisu svidjele?

Ana: U manje više sve zemlje koje sam posjetila bih se ponovno vratila. Nešto manje mi se svidio Iran u kojem sam imala dosta problema i koji nemam želju ponovno posjetiti sve dok se trenutni režim i odnos prema ženama ne promijeni na bolje.

Putuješ sama! Zašto? Strah?

Ana BakranAna: Zadnjih godinu dana putujem sama i to iskustvo me preporodilo. Davno sam negdje pročitala kako saznaš koliko si dobar prijatelj samome sebi tek kad nekoliko mjeseci provela sasvim sam sa svojim mislima. Istina je, prošla sam svakakva mentalna stanja sama sa sobom, ali na kraju sam pronašla svoju najbolju prijateljicu. I to je bilo divno otkriće. Trenutno mi je ljepše putovati sama nego ekipno.

Ana BakranStrah uvijek postoji baš kao i činjenica da se sve moje neostvarene želje i snovi nalaze na suprotnoj strani straha. Između straha i svojih želja, pokušavam svaki dan odabrati ovo drugo. Jednostavnije je nego što izgleda samo ako si to osvijestite na pravi način.

Postoje li uopće dobri suputnici?

Ana BakranAna: Naravno da postoje dobri suputnici. Prvu godinu sam putovala duže i kraće relacije s njih 18 i ne znam što nas je točno tako dobro spojilo, ali mislim da sam imala puno sreće jer su svi redom bili divni i posebni ljudi od kojih sam puno toga dobroga naučila.

Neugodna iskustva s putovanja? A pozitivna?

Ana BakranAna: Bilo je i jednih i drugih samo što je ovih drugih 99%. To nije sreća već generalna istina da većina ljudi živi s dobrim namjerama, da im humanost nije strana i da se ne treba bojati nepoznatih ljudi. Naravno, uvijek se nađe netko tko malo naruši idilu. Ne mislim ni da su ti ljudi uvijek zli već samo da su u danoj situaciji loše odreagirali. Želim vjerovati da smo i oni i ja iz tih iskustava nešto naučili za drugi put. Za njih ne znam, ali ja sigurno jesam. Iz svih situacija do sada sam se izvukla uspješno i bez posljedica, samo s iskustvom više.

Vječito pitanje, financije? Kako to rješavaš?

Ana: Financije sam riješila prije samog putovanja jer sam radila i štedila. Da mi se i dogodi da putem ostanem bez novaca, ne bih paničarila. Pronašla bih posao i ostala na tom mjestu dok ne uštedim dovoljno da mogu nastaviti dalje.

Autostop, gdje je najteže bilo pronaći nekog da te poveze? Koje je vrijeme za najbrže ulovljen stop, a kada si najduže čekala?

Ana: Najteže je bilo u Grčkoj jer sam tamo stopirala s dva prijatelja i zapeli smo sedam sati na suncu pored autoputa. To je bilo najduže čekanje što uopće nije loša statistika. Najkraće vrijeme se ne može izbrojati čak ni u sekundama jer mi se nekoliko puta dogodilo u Turskoj i Iranu da su ljudi stali prije nego što sam uopće krenula stopirati. Samoj mi je najbezbrižnije bilo stopirati po Kini, Vijetnamu i Tajlandu.

Ana BakranAna BakranAna Bakran

Najčudnije: mjesto gdje si spavala, hrana koju si probala, prijevozno sredstvo, vožnja/vozač?

Ana: Ne postoji čudno mjesto za spavanje kad si jako umoran. Ne znam što da vam kažem…dvoumim se između muslimanske sobe za molitvu i asfalta pored autoceste.

Ana BakranNajčudnija hrana: Pas je bio jako čudan.

Najčudnije prijevozno sredstvo: Jedna smiješna kineska verzija tuk-tuka u Kini.

Najčudniji vozač: Evo vam top 3 koji mi trenutno padaju na pamet:

  1. Vijetnamac koji mi je usred vožnje primio kosu i pošnjofao.
  2. Iranac koji je inzistirao da ga držim za ruku za vrijeme vožnje jer ga podsjećam na njegovu kćer. (Naravno, nije mu to prošlo.)
  3. Arap u Kini koji je za vrijeme vožnje kroz pustinju, mojoj autostoperskoj prijateljici iz Njemačke Lindi i meni na mobitelu pokazivao fotografije obezglavljenih muškaraca i raznih prometnih nesreća.

Kako reagira tvoja obitelj, prijatelji na ovu avanturu?

Ana: Jako pozitivno. Imam tu sreću da su mi i obitelj i prijatelji velika podrška.

Tko i što ti najviše nedostaje?

Ana: Moja obitelj i moje dvije mačke.

Ana BakranAna BakranAna Bakran

Da li te ovo putovanje promijenilo kao osobu? U kojem smjeru?

Ana: Na putovanje nisam otišla s ciljem da pronađem odgovore na neka duboka pitanja ili da pronađem sebe ali neke promjene su se ipak dogodile. Nakon svih iskustava to je jednostavno bilo neizbježno. Prvu godinu putovanja to nisam osvješćivala, ali druga godina putovanja koju sam odlučila provesti putujući sama je bas zatresla moje temelje na jako pozitivan način.

Gdje se vidiš u budućnosti? Kakve su ti želje, planovi kada stigneš do cilja?

Ana: Vidim se jako mobilna, neopterećena i sa sladoledom u ruci.

Imam puno planova, ali nemam ništa od toga da ih pričam ljudima sve dok ih ne ispunim. Ljudi su zanimljiva bića, svemu se čude, smiju i izruguju sve dok ne shvate da je to nešto čemu su se smijali, zapravo moguće. Gdje bi nam svima bio kraj kad bi svi uporno radili na tome da postanu bolje osobe i rade na ostvarenju vlastitih snova i planova, umjesto hejtanja jedni drugih.

Ana Bakran

Možda ti se svidi i ovo
GORAN BLAŽEVIĆ – pet mjeseci pješačenja od Jordana do Umaga
Autostopiranje – kako i gdje by Tomislav Perko
Putovanje u Međuzemlje – Odlazak ili bijeg (Burma), 3. dio
Putovanje u Međuzemlje – Myanmar (Burma), 2. dio

Odgovori