Ona je avanturistica, ona ima u planu obići cijeli svijet i dobro joj je krenulo, ona je Dvina Meler, bivša karatistica, danas putopisac i novinar, ali prije svega strastveni putnik. Kakav okus ima tarantula ili štakor, kako je spavati na drvetu ili u pijesku, kada izlazi nova knjiga i još mnogo toga u intervjuu sa Dvinom.

Tko je Dvina?

Dvina: Dvina je prava putnica. Ustrajna, tiha, moćna, lijepa, mistična, graciozna, na pravim mjestima obla, i od svog rođenja putuje Rusijom. Putuje dugo i bez prestanka, uvijek istu putničku rutu, i poput nimfe zavodi svojom ljepotom mnoge kraj kojih prolazi. Zovu je Sjeverna Dvina i dugačka je 744 kilometra. Postoji i druga Dvina, Zapadna, također putnica od rođenja. Ona je malo više globtrotterski orijentirana pa svoju avanturu iz Rusije nastavlja kroz Bjelorusiju i Latviju. Ponekad se predstavlja i kao Daugava, da ne bude zabune s prvom Dvinom od koje je malo duža. Tu je i treća Dvina. Zagrebačka, najkraća od tri navedene, dugačka tek 177 cm. Nije putnica od rođenja, ali voli zamišljati da jest. Za razliku od prve dvije, ona ni po čemu nije važna za svoj narod ili povijest, i ne može se podičiti utjecajem na živote milijuna ljudi. Imajući to na umu (ah, kad je već tako pao grah da ne može svojim tokom oblikovati svijet), ta je Dvina završila prirodoslovno-matematičku gimnaziju, okončala svoju osamnaest godina dugačku karate karijeru i uz nekolicinu hobija posvetila se putovanjima iz najdubljeg, najčišćeg, najsvetijeg i uistinu najlegitimnijeg razloga kojeg poznaje – iz svog gušta.

Kako i kada si krenula u svijet putovanja?

Dvina: Moji bi rekli da ljubav prema putovanjima postoji u meni otkad znam za sebe. Ja bi rekla da su u krivu. To je u meni moralo postojati i prije. Sve one komando škole, detektivske agencije i ostale ingeniozne ideje i projekti koje sam tako detaljno smišljala tokom djetinjstva, morali su imati neko čvrsto uporište. Valjda u genima?

Jesu li ti putovanja posao ili užitak?

Dvina: Uvijek i isključivo samo užitak. Konfucije je rekao: ‘Pronađi posao koji voliš i nikad u životu nećeš raditi niti jedan dan.’ Ja se apsolutno slažem. Putovanja ne donose novac, ali donose sve ono što novac nikad neće moći kupiti – pomicanje duhovnih granica, širenje svjetonazora, razvijanje tolernacije i izdržljivosti… (ili laičkim riječnikom, da ne filozofiram previše – dobru zezanciju, pustolovinu i osjećaj potpune slobode)

Koliko si država do sada posjetila?

Dvina: 123, ali tko broji? 🙂

Koje države su ti još na popisu kao must see?

Dvina: Apsolutno sve koje još nisam posjetila. (znam, znam, skromna sam :))

Primjetili smo da biraš siromašnije, zabačene dijelove svijeta za svoj put, zašto? Što je sa modernim, luskuznim mjestima?

Dvina: Oduvijek me privlačila ideja da svjedočim nekoj nepoznatoj ili barem nedovoljno istraženoj kulturi i civilizaciji. Odrastala sam na filmovima o Indiana Jonesu i Tom Sawyeru i sanjarila kako ću i ja jednog dana putovati svijetom i upadati u razne pustolovine. Danas nažalost više nema civilizacije koja nije otkrivena. Globalizacija je uzela danak i Zemlja sve više počinje nalikovati na jednu mega naciju. Kulturološke posebnosti i običaji rapidno nestaju pod konzumerističkom, kapitalističkom čizmom. Međutim, neke su zajednice uspjele očuvati veći stupanj kulturološkog identiteta od drugih i moja je želja posjetiti ih i upoznati njihovu kulturu prije nego li budu istrebljene. Luksuzne destinacije su ionako manje-više sve iste i tamo se nema što otkrivati. Osim toga, za njih nikad neće biti prekasno.

Koliko ti je teško putovati kao ženi? Jesi li imala problema ili ti je to prednost?

Dvina: Možda zvuči neobično, ali to što sam žena na putu mi je puno češće prednost nego nedostatak. To se posebno odnosi na zemlje trećeg svijeta i patrijahalne sredine gdje se potencijalno opasne situacije lakše riješavaju ako je u pitanju žena. Na primjer, problem s naoružanom korumpiranom vojskom na jednoj od barikada u Srednjoafričkoj Republici puno će lakše riješiti žena ako se postavi dominantno i samouvjereno kao vođa tima (iako je u timu putnika ona jedina žena). Radi se o psihološkoj igri, odnosno faktoru iznenađenja. U mom slučaju, to je do sada uvijek upalilo. Također, ako su u pitanju oružane pljačke, uvijek će se manje pozornosti pridavati pretresu žene pa ona tada ima veću mogućnost sačuvanja novca i dokumenata.

Postoji li strah kada putuješ? Koji događaj je bio najstrašniji? Koja zemlja je najnesigurnija, kamo se više ne bi vratila?

Dvina: Ne postoji strah, ali postoji respekt prema svakoj sredini koju posjećujem. Jako je važno dobro se informirati prije puta, iako najrelevantnije informacije putnik zapravo dobije tek kad se nađe u blizini željene destinacije obzirom da mediji često iskrivljuju sliku realnog stanja. Klasificirajući sigurnost po kontinentima, definitivno je najopasnija Latinska Amerika. San Pedro Sula, industrijski grad u Hondurasu kojeg sam posjetila prije nekoliko godina, prošle je godine sa 1143 dokumentiranih ubojstava (na cca sedamsto tisuća stanovnika) službeno zasjeo na prvo mjesto najopasnijih gradova na svijetu. Pa, kad sve zbrojim i oduzmem, recimo da mi se u njega baš nekako i ne vraća. 🙂

Što ti najviše fali kada si na putu?

Dvina: Ništa mi ne fali. Dragi ljudi putuju sa mnom u srcu i mislima. Potpuno sam prepuštena upijanju atmosfere lokacija koje posjećujem.

Koliko često si na putu i kako dugo ostaješ tamo?

 Dvina: Ovisi koliko država posjećujem. U prosjeku sam najčešće 2 mjeseca na putu.

Tko su dobri suputnici?

Dvina: Izdržljivi, spontani, tolerantni i otvoreni prema kulturnim različitostima, obazrivi prema svojim suputnicima i ljudima koje susreću na putu.

Što je bilo najukusnije što si probala na putovanjima, a što više nikada ne bi stavila u usta?

Dvina: Teško je izdvojiti jednu stvar kao najukusniju. Obožavam indijsku, japansku i tajlandsku kuhinju;  Palak Paneer, sushi, Tom yum juha… Mmmm… Mogla bi se daviti u tome 0-24. Inače, jela sam zaista svašta, katkad iz znatiželje, a katkad da ne uvrijedim domaćina, i neke delicije (koliko god užasno izgledaju na prvi pogled) uopće nisu loše. Dapače. Pržene tarantule u Kambodži su me oduševile. No, više ne bi jela štakora u Vijetnamu, bodljikave gusjenice u Kongu, skakavce u Nigeru i pizzu po ruralnim dijelovima Kolumbije. Jednom je bilo just fine.

Koje je bilo najčudnije mjesto gdje si spavala?

Dvina: U selu plemena Korowai (džungla Irian Jaye, Indonezija) spavala sam u krošnji drveta 20 metara iznad tla. To drži uvjerljivo prvo mjesto na mojoj ljestvici najjačih noćenja ikad. Na drugom mjestu je noćenje u nigerskoj Sahari kad smo se zbog hladnoće (temperatura se navečer spustila oko ništice, a čudnim spletom okolnosti nismo imali ni šator ni deku ni vreću za spavanje) morali ukopati u pijesak i priljubljeni kao sardine grijati temperaturom tijela (bilo nas je troje). To noćenje ubrajam u lijepe uspomene jer ne pamtim da sam se ikad nekom jutru i sunčanim zrakama toliko veselila kao nakon te neprospavane noći.

Jesi li razmišljala da ostaneš živjeti u nekoj od zemalja koju si posjetila? Koja bi to bila?

Dvina: Jako puno mjesta me oduševilo, ali nisam osjetila ni želju ni potrebu da negdje drugdje pustim svoje korijenje. Barem ne još.

Kako reagira tvoja obitelj, prijatelji na tvoj način života?

Dvina: Podržavaju me, iako im se svima zna potkrasti (pogotovo u posljednje vrijeme) ona famozna ‘pa zar ti nije dosta više’ rečenica.

Napisala si i knjigu Za sve je kriv Tom Sawyer, o čemu knjiga govori?

Dvina: O zgodama i nezgodama koje su mi se događale na mojim putovanjima diljem svijeta.

Jel Tom Sawyer iz naslova knjige onaj iz pjesme Balaševića ili knjige Twaina?

Dvina: I Balaševićev je od Twaina, a volim i Twaina i Balaševića. Iz premisa izlazi konkluzija…? 🙂

Pišeš i drugu knjigu, kako će se zvati i o čemu ćemo u njoj čitati?

Dvina: Knjiga je upravo svježe napisana, slova se još puše. Pustit ću je da se malo ohladi i slegne, taman da se u svibnju vratim iz središnje Azije, pa slijedi promocija. Naslov vam još ne mogu otkriti jer se dvoumim između dva, ali mogu reći da će knjiga biti vrlo sočna i bogata zanimljivim stvarima s putovanja po Srednjoafričkoj Republici, Bangladešu, Gabonu, Haitiju, Kolumbiji, Senegalu i Mauritaniji.

Udruga Kairos, reci nam nešto o tome?

Dvina: Kairos je udruga za promicanje kulture, kulturnih programa i prijateljstava među zemljama. Udrugu sam osnovala 2006. zajedno s Darkom Dovedanom, svojim nevjenčanim suprugom i suputnikom na putovanjima, i Borisom Vrhovcem, prijateljem i suputnikom na mnogim putovanjima. Kroz niz kratkometražnih dokumentarnih filmova (kao što je npr. Tajne Vudua), putopisnih reportaža, predavanja, prezentacija i izložbi fotografija, plan nam je ukazati na ljepotu i raznovrsnost mnogobrojnih poznatih i manje poznatih naroda i plemena.

Koja ti je bila posljednja avantura, a koja je slijedeća?

Dvina: Obzirom da sam putopisac i freelance novinar (suradnica sam časopisa Playboy u kojem objavljujem putopise i radim kao novinarka) posljednje putovanje mi je bilo ‘poslovno’ – radila sam reportažu o Fregateu, najluksuznijem otoku Sejšela s kojih sam se upravo vratila. Sljedeće putovanje, ono ‘pravo’, biti će za dva tjedna kada iz Zagreba krećem na dvomjesečnu ekspediciju terenskim vozilom po Turskoj, Armeniji, Gruziji, Azerbajdžanu, Iranu, Kazakstanu, Kirgistanu, Tadžikistanu, Turkmenisatnu i Uzbekistanu.