Moje workaway iskustvo ilitiga kako je sve počelo 

Napisala: Iva Matić

U prethodnom članku pisala sam o tadašnjoj trenutnoj situaciji – izletu u Ericeiru, a sada ću o tome kako je moja portugalska ventura započela. Poprilično dug period surađivala sam sa profesorom koji mi je uz svoju suprugu i djecu postao gotovo kao član obitelji. Na njegovo pitanje na kojem mjestu želim biti nakon završetka akademskog školovanja, dugo sam razmišljala je li to Zagreb ili „želim nešto više“. Ne kažu bezveze da tko visoko leti, nisko pada. „Vidim se u Portugalu“, jednog sam dana izvalila kao iz topa jer već odavno uživam u portugalskoj glazbi, želim naučiti taj senzualni jezik i imati ugodno vrijeme kroz cijelu godinu. Karta u jednom smjeru bila je kupljena, pa mi je bilo za pronaći smještaj i po mogućnosti – posao. Surfajući internetom došla sam do internetske stranice Workaway koja funkcionira kao platforma za povezivanje volontera i domaćina.

Radi se pet sati dnevno u zamjenu za hranu i smještaj. Zvučalo je obećavajuće, a moji domaćini izgledali su simpatično u opisu i komentarima volontera koji su već bili kod njih. Kuća za goste, nekoliko minuta hoda do prekrasne plaže São Julião, vegetarijanski obroci, predobro da bi bilo istinito. Dogovor je pao, spakirala sam sav svoj dosadašnji život u jedan kofer i hrabro se uputila u nepoznato, prema svojoj prvoj stepenici u Portugalu. Prvi dan vozila sam se u autu, avionu, gradskom autobusu, vlaku i putnom autobusu kako bih konačno došla do malenog sela naziva Baleia. Domaćica, glava kuće, smjestila me u potkrovlje trošne kuće za volontere selotejpom zalijepljenog prozora, čudnog mirisa i sa nazovimo je jackpot kadom.

Naziv je dobila po tome što ti treba biti jako sretan dan da bi se otuširao sa toplom vodom. Ovim se putem duboko ispričavam svome mjehuru. Domaćica mi je ispričala koliko je loše stanje portugalskog zdravstva – njen je suprug dva puta krivo operiran i tri puta loše zašiven. Drugi sam dan bila već dobrano prestrašena i uvjerena da ovo ipak nije zemlja u kojoj bih živjela. Nekako mi uopće više nije bilo čudno da IVA na portugalskom predstavlja PDV.

Portugalci, pogotovo stariji, nisu baš dobri s engleskim, vožnja safarijem mala je beba za vožnju autobusom po serpentinama, a ja sam se gotovo svaki dan nalazila u blatu ili sredstvima za čišćenje. Tražili ste, dobili ste. Ubila sam damu u sebi, pa sam grabljala lišće, motikom iz kamena uklanjala biljke, prala ogromna stakla na četiri metara visine na nestabilnim ljestvama. Ok, bilo je i peglanja i čišćenja, a i ponešto uragana Leslie. Vrijeme je oko Lisabona promjenjivo i često se znaju izmjenjivati toplo i hladno, sunce i kiša. Volonteri su osuđeni prati robu na ruke, pa sam zamišljala kako mazim svoju perilicu za rublje i zahvaljujem joj što postoji.

Pijesak koji se presijava na plaži São Julião 

Svejedno, smatram ovo jako dobrim iskustvom. Naučilo me da je život prekratak da ga ne provedem sa obitelji i prijateljima. Da treba ostati ponizan bez obzira na titule i obrazovanja, da budem zahvalna na svemu što imam i kako treba izvući maksimalno iz svakog iskustva koje život stavi ispred nas.

A sada malo o Balei i što možete naći u njoj:

• u lokalnom bircu možete dobiti kavu i bočicu vode za 1, 20 eura
• možete doći u neku od kuća za odmor daleko od svih, uz vege prehranu ili detoks program, vježbati jogu ili Tai Chi i uživati u masažama
• susresti ljude iz cijelog svijeta koji putuju kombijima u potrazi za idealnim valovima
• surfati ili sunčati se na prekrasnoj plaži São Julião
• gledati spektakularan zalazak sunca

Surferi ispraćuju sunce 

Zanimljivo je da su portugalska sela poprilično drugačija od naših što se tiče turizma i ugostiteljstva. Nije im neobično vidjeti strance, usmjereni su na surfanje (od svega tri kafića u Balei, jedan je namijenjen za surfere i svi imaju wi-fi), a i svugdje ćete imati dobar signal. Ono što je slično je flora i fauna – od kokoški, mačaka i pasa do žaba i kornjača. Slično je i to što je promet prilično nepovezan sa većim gradovima, uz to vozači autobusa nerijetko znaju štrajkati. Osjetila sam to jednu večer po novčaniku kada sam bila prisiljena uzeti taksi. Kad smo kod taksija – uvijek birajte one sa zelenim krovom – takvi imaju taksimetar i barbice su jako dragi, nije im problem dovesti te po makadamu do najudaljenije kuće u selu.

Veganski quiche – jedan od finijih obroka koji sam pojela na Workaway-u

I za kraj – dobro se organizirajte ako putujete negdje sami i niste puni novaca, dobro ispitajte domaćine ako namjeravate negdje putem Workaway-a (cimerica Argetinka ispričala mi je kako joj je prošlo radno iskustvo bilo branje lavande u polju prepunom pčela i zmija bez adekvatne opreme) i zapamtite da vas ovakva iskustva mogu zaista dobro pripremiti za život.

U sljedećem ću članku pisati o mjestima koje trebate posjetiti u Lisabonu, pa do čitanja!