Kina – Putujemo u Xi’an (1.dio)


Antonija je u Aziji provela tri godine. Koliko ju je očarao Daleki istok ispričat će nam kroz nekoliko putopisa. Za početak krećemo u Kinu, točnije Xi’an kojeg će nam predstaviti u nekoliko djela pa krenimo.

Producentica i komunikologinja Antonija Putić provela je u Aziji gotovo tri godine. Očarana dalekoistočnom kulturom i načinom življenja, piše o svojim doživljajima i neobičnim mjestima koja je posjetila, okusima koje je isprobala i receptima koje je na Dalekom istoku prikupila te pripremila. Završetkom Akademije dramske umjetnosti te studija komunikologije u Zagrebu krenula je na putovanja, zbog posla, znatiželje, umjetničkog duha. Proputovala je, kako sama ističe, više zemalja nego što je planirala, a sada o njima rado piše i govori. Uz objave u tiskanim izdanjima ili pak portalima, Antonija vodi svoju Facebook stranicu na kojoj možete saznati mnogobrojne zanimljivosti o nepojmljivom životu Kine, njihovim običajima, ali i znamenitostima Azije.

Antonija - Xi'an

Točno pamtim kada sam se zaljubila u jedinstvenu vojsku od terakote. Bilo je to u siječnju 2013. kada je 150 vojnika stiglo na izložbu u briselski Bourse. Vrhunska izložba odlično je predstavila jedno od najvažnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća koje mnogi svrstavaju u rang s otkrićem Tutankamonove grobnice. I potpuno su u pravu. U vojsku od terakote jednostavno se ili zaljubiš ili ne zaljubiš. Kao i u ljude i države…

Osim moje zaljubljenosti u Kinu koja bi, kada bi u Kini Facebook bio dopušten, imala status – komplicirano. U Kini nema sredine, ili je komplicirano ili si ludo zaljubljen. Primjer prvi – komplicirano. Mjesecima planiram putovati na istok zemlje u grad Xi’an vidjeti fantastičnu i nadaleko poznatu vojsku od terakote. Kada sam živjela u Bruxellesu, nisam ni slutila da ću se svega nekoliko mjeseci kasnije preseliti u Kinu i imati priliku uistinu otići u Xi’an i vidjeti vojsku od terakote u njenom punom sjajaju. No, Kina nije Belgija, a Xi’an nije prometno uređeni Bruxelles pa tako ono što se na prvi pogled činilo jednostavnim, ispada itekako komplicirano.

Kako doći do Xi’ana? Ne volim baš letjeti avionom ako nije nužno. Osim toga, za kratka su odredišta avionske karte uglavnom preskupe, a na karti se Xi’an uopće ne čini tako daleko od Šangaja. Kriva procjena prilikom upoznavanja zemljopisa Kine. Daleko je, stvarno daleko… Riječ je o nekih 1350 kilometara, a čini se još i dalje kada se vozite vlakom.

Antonija - Xi'anJedna je opcija bila da putujem autobusom u kojem su ležajevi za spavanje. Budući da sam takvim autobusom putovala više od 25 sati na relaciji od Šangaja do Hong Konga i u potpunosti shvatila pojam „kao sardine u ulju” ta je opcija odmah otpala. Danima nakon vožnje u hermetički zatvorenom autobusu s pedesetak Kineza boljela su me leđa, vrat, noge, doslovno sve. Ležati 25 sati u autobusu koji svakih trideset sekundi koči, zastajkuje i trubi, a čija se unutrašnjost ne čisti za cijelo vrijeme vožnje pravi je pakao i spada u najgoru vrstu mučenja koju javni prijevoz može ponuditi.

Za mene je jedina prava opcija bila vlak. Kina ima jednu od najprometnijih vlakovnih linija na svijetu, a svakim danom grade se nove linije, često praćene i korupcijskim skandalima oko zemljišta te kvalitete gradnje. Gotovo su svi gradovi povezani željeznicom koja je za mnoge prvi izbor prilikom odabira javnog prijevoza. Vlakovi su sigurni, bolji ne kasne, ali se zato u onima lošijima može pušiti u prolazu – svi imaju neku prednost. Tijekom vožnje se može kupiti hrana, računala, voće, povrće, piće, karte, razne igre, gotovo sve što možete zamisliti. Nikad nisam imala nikakvo loše iskustvo u vlaku u Kini, izuzev činjenice da neka jela imaju toliko intenzivan i neugodan miris da sam požalila što je dopušteno jesti baš svuda. No, to je više do jela, a manje do vlaka. Jednom kad sam se u potpunosti naviknula da sam za mnoge putnike ja najveća atrakcija cijele vožnje, mogla sam se opustiti i u potpunosti uživati u vožnji.

U Kini postoji nekoliko vrsta vlakova i smještaja: takozvani bullet vlakovi su iznimno brzi vlakovi koji voze i više od 300 kilometara na sat, zatim normalno brzi vlakovi, oni srednje brzine i spori. Ovi spori bili bi u razini s našim najbržim vlakom HŽ-a. Po njihovoj sistematizacaiji vlakovi C (Chengji), D (Dongche) & G (Gaotie) spadaju u kategoriju najboljih, brzih, klimatiziranih vlakova. Karte za ove vlakove su najskuplje, rijetko kasne, više klase nude i utičnice za struju, internet i TV. Najtoplije preporučujem putovanje brzim vlakom od Šangaja do Pekinga, uistinu je puno praktičnije i ugodnije od aviona. Vlakovi pod slovima Z (Zhida) druga su najbolja opcija ako vam treba brzi vlak u kojem želite spavati. Vlakovi s oznakom T (Tekuai) i oznakom K (Kuasiu) spadaju u kategoriju sporih, ali ponavljam, u usporedbi s našima, ovo su relativno brzi vlakovi.

Antonija - Xi'anU vlaku se mogu kupiti stajaća mjesta, sjedeća mjesta, ležajevi s tvrdim madracem i najskuplje, ležajevi s mekanim madracem. Meni se razlika između mekanog i tvrdog madraca nije činila pretjerano velikom, no radi se uglavnom o kvaliteti kabine i smještaju koji je uglavnom luksuzniji u odnosu na sve druge navedene. Ali to opet ovisi o tome u kojem ste vlaku. Vozila sam se u svim vlakovima, i u krevetu i na sjedalu, jedino mi nikad nisu željeli prodati stajaće mjesto. S obzirom na broj putnika koji koriste vlakove u Kini, prava je lutrija dobiti ijednu kartu pa se svi puno manje nerviraju o kojoj je kategoriji riječ.

Kako u Kini ništa u javnom prijevozu nije prepušteno slučaju, a koristi se i najmanji milimetar slobodnog prostora, u vlaku je moguće kupiti i stajaće mjesto. Idete li na kraće udaljenosti, to još ima smisla, ali putujete li primjerice iz Hong Konga do Šangaja preko dvadeset sati, a imate stajaće mjesto, ne piše vam se dobro. Većina putnika stajača sa sobom će ponijeti male stolce, no kako vlakom neprestano prolaze raznorazni prodavaći svega i svačega, primorani su neprestano ustajati i premještati, ali ponekad uistinu nije bitno kako putujete – bitno je stići. Karte za vlakove mogu se rezervirati i kupiti preko interneta što mnogi Kinezi i koriste, dok za nas strance ta mogućnost ne postoji nego tek nada da će nam se nasmiješeni Buda smilovati i sačuvati kartu na kolodvoru gdje ih svi ostali smrtnici kupuju.

Antonija - Xi'anTakođer, stranci moraju imati bankovnu karticu neke od kineskih banaka i barem osnovno poznavanje kineskog jezika kako bi savladali sve prepreke na putu zvanom – „kupujem digitalnu kartu”. U tom je slučaju možda najjednostavnije kupiti kartu preko neke od mnogobrojnih agencija. Ja sam ipak odlučila sama kupiti kartu na kolodvoru jer znam na kineskom reći gdje idem i da trebam kartu, ali ne više od toga.

Prilikom ulaska na sve kolodvore i u podzemnu željeznicu obavezno se skenira sva prtljaga i osobe se pregledava detektorom za metal. To pištanje para uši i zvoni neprekidno jer svi imaju barem metalne ključeve. U vrijeme velikih gužvi ove kontrole postaju nesnona gnjavaža. Kolodvori u Šangaju svi su od reda ogromni za hrvatske pojmove i uopće nije lako razaznati točno s kojeg ide koji vlak i kuda. Jednako je komplicirano shvatiti gdje se točno kupuju karte za koji vlak, iako sve lijepo piše na kineskom. Postoje i šalteri za engleske govornike, ali meni su i oni ponekad bili jednako zbunjujući. Uzimajući u obzir njihovu veličinu i broj ljudi koji svakodnevno prolazi kolodvorima, sve funkcionira besprijekorno. Uz nekoliko naučenih kineskih znakova i praćenje signalizacije, nije zapravo tako teško pronaći gdje je što.

Za kupovinu karte svim je strancima potrebna putovnica, kao i prilikom ulaska u željeni vlak s već kupljenom kartom. Sistemi koji provjeravaju putovnice, vize, putnike relativno su brzi – kao i pretrage slobodnih mjesta. Njih gotovo nikad nema u željenom vlaku. Znala sam da je gotovo nemoguće kupiti kartu za vikend pa sam odlučila putovati u tjednu, iako ni to nije pretjerano pomoglo. Pored svega, vrlo često će se dogoditi i da vam na stanicama ne žele prodati karte za najlošije, najsporije vlakove ili stajaća mjesta jer smatraju da je to ispod razine na koji su stranci navikli. Blaženo kinesko neznanje o kvaliteti HŽ vlakova, a posebice o strateškom planiranju izgradnje linije popularno zvane „Vlak zvan čežnja”. Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam imala kartu. Švercanje je ovdje gotovo nemoguće s obzirom na niz provjera prilikom ulaska u vlak, čini mi se da je to jedini nedostatak koji kinesi vlakovi imaju u odnosu na naš HŽ.

Antonija - Xi'anAntonija - Xi'anAntonija - Xi'anAntonija - Xi'an

Imam sjedeće mjesto u kupeu T vlaka koji ima četiri ležaja i šest putnika. Karta je stajala oko 330 kuna. Meni se to čini kao prava sitnica za udaljenost veću od 1350 kilometara koliko ćemo prijeći tijekom narednih 14 sati vožnje. Dnevno na relaciji Šangaj − Xi’an prometuje desetak vlakova, a za vrijeme blagdana i više. Ovisno o vrsti vlaka, vožnja traje od deset do dvadeset sati. Slično je i u obrnutom smjeru.

Xi’an je u zadnjih nekoliko godina postao prava turistička atrakcija ne samo strancima, već i domacim ljudima. Ja sam jedini vajgoren – stranac u kupeu, ali u vlaku ima još stranaca kojima je vjerojatno Xi’an tek usputna stanica na putu do Tibeta. Od Xi’ana do Tibeta je još nekih 35 sati vožnje vlakom, ali moja je zadnja točka ovoga puta bio Xi’an. Vlak je krcat putnicima, krećemo na vrijeme, što je i inače uobičajena praksa u Kini.

Antonija - Xi'anU kupeu do mene sjedi mladi odvjetnik koji pomalo govori engleski i putuje u Xi’an na raspravu o nekom zemljištu. Zatrpan je papirima i većinu putovanja provodi zadubljen u zakone. Kaže da mu je posao jako stresan jer radi za vladin ured i jednostavno mora dobiti ovu parnicu. Na pitanje koje su šanse da izgubi, posebice imajući u vidu da je zakonodavstvo, a samim time i sud, pod izravnom upravom politike, on potvrđuje – male. Ako do toga i dođe, to će biti isključivo njegovom krivnjom. Zato je odlučio cijelu noć provesti iščitavajući još jednom sve materijale. I uistinu, tako je i bilo. Ostatak puta potpuno je ignorirao ostatak ekipe i bavio se samo svojim rupama u zakonu. Ponekad predanost radu graniči s ludošću.

Do njega je dvoje mladih Kineza koji ne pokazuju aposolutno nikakav interes za išta osim za igrice na mobitelima. To se nije promijenilo za vrijeme cijele 14-satne vožnje, izuzev u vrijeme spavanja. S nama je u kupeu i mladi bračni par; žena je u marami (muslimanka), ne govori engleski, a njezin muž, iznimno srdačan, pokušava mi na karti pokazati što trebam vidjeti u Xi’anu. Na englesko-kineskom govori mi da su oboje iz Xi’ana, da imaju malu trgovinu tamo, a u Šangaj su došli zbog posla. Njega sam nekoliko dana kasnije srela na tržnici i jednako srdačno smo se ispozdravljali, kao da smo stari prijatelji. Kinezi su beskrajno srdačni i kad bi naši Dalmatinci imali barem 10 posto kineske ljubaznosti, vjerojatno se nitko od naših turista ne bi vratio kući nakon isteka godišnjeg.

Antonija - Xi'anVožnja noćnim vlakom iznimno je ugodna, vlak ima klimu, čak imamo i TV. Kad smo već poprilično odmaknuli od Šangaja, bračni se par popeo na gornju klupicu-ležaj, odvjetnik i ja smo se smjestili na drugi, a dečki su zauzeli preostala dva. U Kini nije moguće kupiti povratne karte, ali se mogu kupiti karte za povratak, tako da sam mirno mogla zaspati znajući da mi je karta za povratak već u džepu.

Noćna vožnja do Xi’ana prošla je u trenu. Probudila sam se odmorna i spremna za susret s veličanstvenom vojskom cara Qin-a. Već na samom kolodvoru dočekuje nas mnoštvo taksista koji putnicima nude vožnju, ulaznice, razgledavanje grada i naravno − vojske. Sve je ponuđeno po prigodnim cijenama koje su čak 500 puta veće od originalne cijene, slično kako što u Dalmaciji rade prodavači grožđa usred sezone. Kinezi su iznimni trgovci i uistinu znaju prodati mačka u vreći svakome. No, zahvaljujući velikoj popularnosti Vojske od terakote, danas je na interentu moguće pronaći apsolutno sve bitne informacije na engleskom i uz malo bolju pripremu teško da vam se može dogoditi da vožnju koja stoji osam kuna platite 500 ili 700 kuna. Ali opet, bude tu turista koji nisu odradili domaću zadaću pa plate punu cijenu vlastitog neznanja na opće zadovoljstvo lokalnih taksista.

Budući da je Vojska od terakote smještena izvan grada, mora se uzeti prijevoz do tamo. Turističkim autobusom izravno s glavnog kolodvora potrebno je nekih sat vremena vožnje. Odlično organiziran javni prijevoz nudi autobuse koji polaze svakih deset minuta, cijena karte u jednom smjeru je osam RMB-a (oko 8 kuna), a s obzirom na to da autobusi voze posebnim, za njih predviđenim dionicama, često su brži od taksija koji idu regularnim cestovnim prijevozom, neovisno o tome što vam se taksisti kunu rođenom majkom da je drugačije. Autobusi voze svaki dan – kako bi to kod nas rekli – i petkom i svetkom. Uprkos tome, vješti taksisti, preprodavači lažnih karata i prodavači magle na kolodvoru uvjeravaju putnike da danas autobusi ne voze, da polaze neredovito, da je jako nepraktično i da je puno bolje uzeti taksi za samo 700 kuna i doći ravno pred vojsku.

Antonija - Xi'an

Ne obazirem se na ponude, ali uživam u upornosti Kineza, u njihovoj snalažljivosti i duhu te energiji koju unose u cijeli ritual cjenkanja, pregovaranja, dogovaranja. Pomalo sve nalikuje na komediju dell’arte – Kinezi poskakuju oko turista, gurkaju im brošure, karte, nadglasavaju se… Uistinu prava komedija ako znate pozadinu cijele priče. Odlučujem samostalno podzemnom otići do hostela gdje ću ostaviti stvari pa zatim u razgledavanje grada, a sutradan i do vojske.

Grad Xi’an jedan je od najstarijih gradova u Kini čija povijest seže čak 3100 godina unazad, a često ga nazivaju i rodnim gradom kineske civilizacije. Mnogi će ga povjesničari uvrstiti u skupinu najvažnijih drevnih-antičkih gradova svijeta uz Atenu, Kairo i Rim s kojim je bio povezan Putem svile. Naime, Xi’an je bio polazišna ili završna točka Puta svile, ovisno o tome odakle ste polazili.

Kroz povijest je grad mijenjao imena, Sian, Hsi-An, Xijing, Anxi, a među najpoznatijim je Chang’an l (Eternal Peace – Vječni mir), u mnogim razdobljima bio je glavni grad Kine, a iz njega su vladale dinastije Zhou, Qin, Han, Sui i Tang. Za vrijeme vladavine dinastije Tang grad je imao milijun stanovnika i bio je najveći grad na svijetu. Danas u njemu živi oko osam milijuna ljudi, grad je središte provincije Shaanxi, ima 41 fakultet te više od 3 300 suvremenih centara za istraživanje i razvoj, a jedan od njih je i nadaleko znani kineski svemirski centar. No, ono što ovaj grad čini jednim od najpoznatijih na svijetu jest njegova slavna Vojska od terakote koju je prije 2200 godina dao izgraditi prvi kineski car – Qin Shi Huangdi. Godine 1987. UNESCO je uvrstio ovu slavnu Vojsku od terakote na listu svjetske kulturne baštine, a istraživanja i iskapanja traju i danas. Godišnje ovu atrakciju posjeti više od dva i pol milijuna turista koji u jedinstvenom kompleksu imaju priliku razgledati povijest jedne od najmisterioznijih civilizacija na planetu.

Nastavak slijedi…

 Antonija Putić