Putovanje u Iran bila je dugogodišnja želja, ali jedna od onih čija realizacija nije bila baš izvjesna. Činilo se daleko, egzotično i to je više ostala želja za sanjarenje. Ipak nekad se stvari tako poslože da se odluka donese bez previše razmišljanja.
Napisala: Tanja Šupe
Uobičajeno ljudi bi razmišljali o raznim tehničkim preprekama, a mene je samo mučilo jedno egzistencijalno pitanje. Ono o odlasku na toalet. Sigurna sam da su vam zasvijetlili upitnici iznad glave, ali stvari postaju jasnije kad istaknem činjenicu da su moje vizualne mogućnosti vrlo skromne i u nepoznatim prostorima trebam pomoć. Kao obitelj imamo putničkog staža, ali prva laička asocijacija na Iran bila mi je stroga separacija muškaraca i žena. Sigurno je da sam dobro zabavila gospođu u veleposlanstvu svojim čudnim upitom. Smijući se onako iskreno ljudski, uvjerila me je kako to zaista nije prepreka i zabavljeno dometnula kako Iranci rade puno više od držanja za ruke. Nakon toga sve prepreke za put bile su uklonjene i avantura je mogla početi.
Naša početna točka bio je Širaz. Zamijenili smo novac i na trenutak se osjetili bogatima. Nakon potrage za gotovinom u više hotela, naša vodičkinja pojavila se s ovećom hrpom novaca. Brojne nule malo su nas zbunjivale u računanju, ali vraški je dobar osjećaj imati punu torbicu novaca u zamjenu za 200 €. Još kad vam kažem da je to bio dovoljan džeparac za deset dana putovanja, odmah ćete požuriti prema Iranu makar zbog tog osjećaja.
Da su moji strahovi vezani za rigidnost i separaciju bili neopravdani, saznala sam odmah u Širazu posjetom Imamovoj džamiji. Ulazi su zasebni za muškarce i žene, ali kada je žena vidjela da mi je nužna pratnja pustila je da suprug uđe sa mnom. Ne bi bio problem niti inače jer je naša ljubazna vodičkinja ponudila pomoć, ali djela govore više od tisuću riječi. Sama unutrašnjost džamije je prekrasna jer mala ogledalca kojima je obložena stvaraju privid da je cijela unutrašnjost sagrađena od dijamanata. I evo mene opet kod blještavila, a volim si tepati da sam puno više od običnog materijalista.
Na kraju obilaska dočekao nas je čaj za dobrodošlicu i gospođa koja je spremno podijelila svoja znanja o Islamu kao religiji. Na odlasku iz džamije zatekli smo se na nečijem posljednjem ispraćaju. Groblje u dvorištu svjedočilo je da je pokojnik bio bogat čovjek, a nismo mogli ne primijetiti izostanak svijeća i prisutnost hrane na ispraćaju.
Prekrasni perzijski vrtovi i biseri arhitekture ono su što se slikama može približiti, ali ono kako osjećamo neki grad postaje dio nas. Neki spokoj i tišina bio je moj prvi dojam Širaza. Možda su to osjećali i pjesnici po kojima je poznat. Hafiz kao najpoznatiji od njih ima značajnu ulogu u svakom iranskom domu. Uz Kuran, Hafizova knjiga poezije obavezna je kao prva pomoć pri rješavanju životnih dilema. Postala je dio i moje kućne biblioteke jer tko bi mogao odoljeti kožnom uvezu, kaligrafiji i ukrasima na pozlaćenim stranicama. Hoće li mudrost sa stranica ove knjige riješiti koji moj životni problem treba tek vidjeti. Iz Širaza nosim okuse prvih susreta s preukusnim slasticama u malim kafićima saraja na glavnom gradskom bazaru. Saraji su mali zatvoreni trgovi koji se odvajaju od glavne ulice bazara. U prošlosti su to bili specijalizirani dijelovi bazara za kožu, bakar ili drugu vrstu robe. Sada su to šarmantni trgovi s kafićima i fontanama. Kava kao napitak za mene život znači pa ne treba reći da je ukrašena šalica kave s kolačićem bila dovoljna da zavolim ovaj grad. Mlijeko s datuljama i bijela čokolada uz kolač od špinata i pistacije bili su mito za djecu. Dok je moj suprug pronašao pradomovinu jer u Širazu je glavno pravilo „pomalo“ baš kao u njegovoj Dalmaciji.
Najupečatljivija slika u ovom gradu koju drugi turisti ne bi niti zamijetili je ona uličnog svirača. Riječ je bila o slijepom sviraču kojeg je bazarom vodio kolega po invaliditetu s očitim teškoćama u kretanju, istovremeno rukom pridržavajući POS uređaj za kartično plaćanje na glavi slijepog svirača. Naime, Iranci malo koriste gotovinu pa je i ovaj doprinos uličnim sviračima moguće platiti karticom. Bio je to jedan smiješan prizor ljudske simbioze u nastojanju za egzistencijom.
Putovanje smo nastavili prema gradu Jazdu ulazeći u pustinju. Zalazak sunca na krovu kafića u Jazdu zasigurno je jedna od ljepših slika iz ovog bajkovitog grada. Osjećaj je bio takav da sam svaki čas očekivala da nam se Aladin pridruži na kavi. Aladin nije doletio, ali upoznali smo prijateljice naše vodičkinje. Razgovor je bio tako spontan da smo na kraju imali osjećaj kao da su i naše prijateljice. Hvatači vjetrova i Hram vatre prepoznatljivi su simboli Jazda u kojem su najsačuvaniji ostaci zoroastrizma religije koja je prethodila islamu. Moj osobni izazov svakako je bila kula tišine. Optimizam kako ću se bez problema popeti do vrha nepreglednim nizom stepenica vjerojatno je proizlazio iz moje smanjene mogućnosti da vidim o kakvom izazovu je riječ. Na rubu nesvijesti, ali ipak sam se popela na zadnje počivalište nekadašnjih pripadnika zoroastrizma. Malo jezovita bila je misao da stojimo na mjestu gdje su samo 50 godina prije ptice strvinarke imale svoju gozbu. Fasciniralo me je da su postojali ljudi koji su cijeli svoj život posvetili prenošenju pokojnika na kule tišine pri čemu su se odrekli života u selu. U strahu od zaraze nije smjelo biti kontakta između njih i ostalih stanovnika, a pokojnika su preuzimali na dogovorenom mjestu gdje bi ga obitelj ostavila. Posebno je zgodna priča o tome kako se vršila posljednja provjera prije prepuštanja pokojnika pticama. Pokojniku bi se na srce postavio komad kruha pa ako bi pas isti pojeo, pokojnik se mogao proglasiti zaista mrtvim.
Iz Jazda nosim uspomenu na mnoštvo ulica s tunelima za zaštitu od sunca koji navečer dobivaju poseban šarm rasvjetom koja stvara kreacije na zidovima kuća. Hotel u kojem smo bili smješteni imao je predivno dvorište u kojem su oko fontana bili poslagani otomani za bezbrižno relaksiranje. Jasno je da uz dvoje djece nema mjesta relaksaciji, ali su otomani poslužili za oproštajnu večeru od Jazda. Ulična hrana poslužena na tim otomanima uz zvuke vode koja u Iranu život znači, lijepa je sličica u našim uspomenama. Govoreći o novim okusima, to su definitivno sok od lubenice te gulaš od deve koji se može pojesti samo u Jazdu. Unatoč mojim predviđanjima da je riječ o žilavom mesu, bio je to najbolji gulaš koji smo ikad probali.
Iranske pustinje nisu prve koje sam posjetila, ali jednako oduševljavaju svojim posebnim ozračjem. Nigdje nema takvog osjećaja spokoja kao na vrhu dine. Zalazak sunca u pustinji čarolija je koju treba doživjeti. Osjećaj pijeska na bosim stopalima poseban je doživljaj slobode koji samo pustinja pruža. Spuštanje na dasci niz dinu za moju djecu bio je hit ovog putovanja. Za mene je to bio piknik na tepihu usred pustinje s našim lokalnim vodičima. Čaj nikad nije imao bolji ukus kao tog dana na zalazu. Sumrak se spuštao na nas, vjetar je najavljivao hladnu noć, a mi smo grickali kokice, jabuke i kekse od šafrana, pijuckali topli čaj i čavrljali o životu. Naš pustinjski vodič ujedno je i vlasnik hotela u komjem smo odsjeli u Varzaneu. Čovjek je nekoliko godina živio u Francuskoj pa se odlučio vratiti i obnoviti seosko imanje u šarmantan hotel. Moju knjišku dušu osvojila je polica s knjigama na kojoj je stajao natpis „Daj knjizi novi život“.
Staru 2023. ispratili smo na obiteljskom imanju Mazraču kod predivne gospođe Vide. Moja očekivanja i tu su se pokazala stereotipna jer očekivani skromni pustinjski smještaj bio je divno uređen apartman. Vlasnica je s mnoštvo detalja učinila ovo mjesto jedinstvenim. Svečana večera u čast naše Nove godine koju Iranci zapravo slave 21. ožujka jedna je od onih uspomena koje se novcem ne mogu platiti. Jeli smo na podu kao što to Iranci čine. Kako bi našoj djeci činila društvo, gospođa Vida pozvala je rodbinu s djecom. U razgovoru doznali smo da je vlasnica žena koja je proputovala svijet, vodila fakultet u svojoj profesionalnoj karijeri pa je bilo jednako zadovoljstvo i čast provesti večer s njom. Jeli smo tradicionalne grickalice, večerali, igrali društvene igre i za kraj kako bi nam uveličali poseban dan domaćini su nam pripremili tortu. Svaka sramežljivost među djecom nestala je pri odabiru istog ukrasa s torte. Doručak na novogodišnje jutro u kuhinji gospođe Vide potvrdio je onu „Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna“. U maloj kuhinji za stolom upola manjim od tipičnih stolova u našim domovima poslužen nam je doručak. Uz nas četvero, bile su tu i snahe s djecom, naš vozač i vodičkinja. Kušali smo Vidinu marmeladu od naranče i mrkve, fine ovčje sireve lokalnih seljaka, ali u mom sjećanju jaja na oko zauzela su prvo mjesto. Ne zbog njihova okusa, već zbog slike nekadašnje dekanice Vide koja lišena svake taštine u tavi priprema jaja na oko za sve nas.
Kako smo od jaja na oko stigli do usporedbe hrvatskih i iranskih svekrva nisam baš sigurna. Fariba naša vodičkinja hrvatska je snaha pa su stereotipne priče o svekrvama bile neizbježne. Vozač i moj suprug bili su manjina pa se nisu usudili proturječiti taboru iransko hrvatskih žena koje su odvrnule slavinu složenih očito univerzalnih odnosa svekrva i snaha. U ljubaznost Iranaca nismo se samo uvjerili na ovom mjestu gdje smo bili primljeni kao dio obitelji koja nas je ispraćala mašući nam na odlasku. Ljubaznost je bila prisutna svugdje, od one da će netko žrtvovati svoje vrijeme za obilaženje dućana da mojoj kćeri nađe dovoljno raskošnu haljinu kao suvenir s putovanja, do one sitne gdje su nam prolaznici zaželjeli dobrodošlicu. Nije to ona interesna ljubaznost u želji za napojnicom, to su oni kod nas pomalo zaboravljeni ostatci ljudskosti bez naknade. Spontano druženje podsjetilo me je na nekadašnje običaje na selu kod naših baka u ne tako davnim 80-ima. Tako smo putujući između dva grada stali na odmorištu na farmi gdje vlasnik ima stolove kako bi putnici namjernici zastali i odmorili. Naš je vozač izvadio košaru s grickalicama i nezaobilaznim čajem pa smo se počastili i odmorili. Naš je dolazak potaknuo spontano okupljanje stanovnika farme koji su se s nama slikali i pričali. Reklo bi se da smo pomalo imali celebrity doček. Na odlasku smo im zahvalili na ljubaznosti. Moje čuđenje da nam samo tako ustupaju svoj prostor zabavio je našu vodičkinju koja to smatra normalnim. Meni je ostao trag sjete za nekim nama izgubljenim slojem ljudskosti.
O Isfahanu drugom najvećem gradu Irana, ujedno i posljednjoj točki našeg posjeta drevnoj Perziji, mnogo je već napisano. Spoj tradicije i modernog prvi je dojam koji se nameće. Impresivni mostovi, raskošno uređene džamije, palače, središnji trg i nepregledne ulice bazara definitivno su nešto što očarava svakog tko se tamo zatekne. Ipak za mene to su bili restorani skriveni u dvorištima, nevidljivi oku promatrača izvana. Ulaskom u te skrivene vrtove, odvojene od vanjskog svijeta slučajni posjetitelj osjeti se obavijen čarolijom nekog drugog svijeta. Hrana u Iranu bogata je ukrasima jer estetski izgled važan je dio kuhanja. Riža kao prilog dominira, najčešće obogaćena šafranom i maslacem. Piletina i janjetina najčešće su vrste mesa na jelovniku. I dok je piletina najčešće pečena, janjetina je često dio nekih variva ili zanimljivih umaka. Bez obzira na različite trave koje se koriste u jelima, hrana nije prezačinjena. Sok od šipka kojeg ima posvuda, najčešće je piće uz jogurt s mentom.
Ono što Irancima treba priznati je da svoju tradiciju poštuju i kao takvu uklapaju u turističku sliku. Sve prednosti zapadnog života u vidu online kupnje, modernog prijevoza, brendova, Iranci su preuzeli. Naša vodičkinja uputila nas je da su Iranci poznati po tome da sve pretvaraju u perzijsko. Auti su iranski, ali neupućeni promatrač lako bi pomislio da se radi o nama na zapadu poznatim brendovima auto industrije. Crtani likovi za djecu jednaki su onima koje i naša djeca vole poput psića u ophodnji, jednoroga, Hello Kitty. Ovi posljednji mogu se naći u pekarnicama koje prodaju krafne na njihov lik. Isto je s poznatim knjigama koje se mogu kupiti u tamošnjim dućanima.
Kako bi ovo putovanje bilo zanimljivo i djeci odabrali smo posljednji dan prije odlaska posjetiti park s pticama. Ono što je zanimljivo da većina ptica slobodno šeće po parku. Vidjeti pelikana ili flaminga u svojoj blizini bilo je jednako zabavno nama i djeci. Minijaturno kokošje selo s ulicama bila je posebna fora. Isfahan nudi mnoštvo prostora izvan samog centra grada za obitelji i rekreaciju. Ono što definitivno karakterizira Irance je da svaku zelenu površinu koriste za piknik. Prizor obitelji koje objeduju usred gradskog parka vrlo je česta pojava.
Teheran kao najveći Iranski grad s 15 milijuna stanovnika ovaj put nismo stigli obići jer putovanje s djecom zahtjeva kompromise. Sam pogled na njega iz aviona impresivna je slika koja zove na još jedan posjet Iranu. Ostalo je još puno sličica koje bi trebalo ispričati kako bi se dočarala ova divna zemlja. Naš vodič pustinjske ture rekao nam je na odlasku da ćemo ga se sjetiti i doma. Pretpostavljajući da misli na lijepe trenutke u pustinji, nasmiješila sam se slažući se da ćemo ga se sigurno sjećati. Tek nekoliko dana nakon povratka kući, razumjela sam na što je zapravo mislio. Bio je to onaj skriveni pijesak u cipeli, ono zrnce čarolije koje te na trenutak vrati u prostranstva pustinje i neprocjenjive trenutke radosti koje život znače.
FOTOGALERIJA:
