BORIS VELIČAN – Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše


Boris Veličan svjetski je putnik, putopisac, novinar, producent, asistent, hedonist i avanturist, ali najvažnije muž i otac. Boris nam je ispričao kako uspijeva spojiti sve te uloge, kako se provodi na putovanjima te zašto njegove knjige ne govore. 🙂 Borisove avanture možete pratiti na Facebook stranici Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše.

Tko je Boris?

Boris: Što bi rekao Gustave Flaubert: „Mislim da su me vjetrovi donijeli u ovu blatnu zemlju; sigurno sam rođen drugdje – uvijek sam imao sjećanja i slutnje nekih mirisnih obala i plavog mora. Rođen sam da budem car Košinšine, da pušim lule dugačke 100 stopa, imam 6000 žena i 1400 dječaka, zakrivljene sablje da skidam glave koje mi se ne sviđaju, numidijske konje, bazene od mramora…“

Trideset i pet mi je godina, po struci sam magister produkcije koji se bavi produkcijom filmova, reklama, predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, novinar, putopisac… nisam automehaničar (mislim da je lakše obrnuto odgovoriti!). Moj hobi se zove hedonizam, većinu stvari u životu podređujem tom hobiju. Što se jezika tiče, engleski, njemački i kolokvijalno ruski. Dobro vladam latinskim, razumijem romanske jezike kad govore polako.

Zašto putuješ? Kako si krenuo u svijet putovanja? 

Boris: Putujem jer sam znatiželjan, ali i zato što sam hedonist. Ne postoji niti jedna tako neopterećujuća stvar kao što je putovanje od nekoliko mjeseci. Baš te briga koliko ćeš i gdje ostati, nitko ti ne nosi račune za struju i vodu, ne gnjave te reklamama supermarketa u kojima te obavještavaju da je junetina baš pojeftinila s 19,99 na 17,99 kuna. Kao i mnogi, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji čitao sam knjigu „U potrazi za staklenim gradom“ Borne Bebeka i Željka Malnara te se zarazio idejom putovanja. Nakon vojske krenuo sam na prvo putovanje dalje od Graza i Trsta – Južna Amerika. Bilo je to prije 13 godina.

Kako obitelj reagira na tvoja odsustva? 

Boris: Obitelj loše reagira na odsustva, još gore na to kad me džonovi svrbe dok čekam da odem na put. Nedavno mi je moja šestogodišnja kćer Marla dala ultimatum – možeš najdulje mjesec dana na put! Iako se često skajpamo, dok malo ne naraste neću izbivati po nekoliko mjeseci kao do sada. Prijatelja baš i nemam jer sam, čini se, pre egocentričan u svom hedonizmu. U zadnje vrijeme prijatelj mi je glumac Dušan Bućan. Kako putuje sa mnom, kaže da je to sve super!

Da li svoja putovanja financiraš sam ili pomažu sponzori?

Boris: Od početka su putovanja bila sponzorirana s time da su to bila mala sponzorstva, a veći dio bih sam zaradio na bauštelama u Njemačkoj ili vozeći diplomatu u Svjetskoj banci. Danas su mi putovanja u cijelosti pokrivena sponzorski.

Da li su ti putovanja postala posao, odnosno da li zarađuješ na taj način?

Boris: Ne, putovanja mi nisu posao niti želim da ikad tako bude. Kad skupljam novac za put idem na onu količinu koja mi je dovoljna za put, ne više od toga. Sponzori danas puno zahtjevaju (on line izvještavanja) što jednom hedonisti kao što sam ja ide na k…. dok putuje. Zato ih nemam puno i držim se onih u čije proizvode vjerujem (Melem, npr.)

Koliko si do sada zemalja prošao, ili da pitamo koliko nisi? Istok ili Zapad?

Boris: Nemam pojma koliko zemalja…trebao bi ih brojati, a uvijek su me slova privlačila više od brojki. Ponekad imam osjećaj da zemlje biraju mene, a ne ja njih. Kao da mi raznim kanalima šalju informacije o sebi pa me, opijenog poput Odiseja nakon pijeva Nimfi, vuku sebi. Istok ili Zapad? Na Istok dok ne dođeš na Zapad i obratno.

Koje zemlje bi izdvojio kao najzanimljivije, a u koje se više nikad ne bi vratio?

Boris: Pakistan, Aljaska, Peru – moji favoriti. U Tunis se ne bih vratio, ali budem jer sam obećao Haddi u hamamu nedaleko alžirske granice da ću je opet posjetiti. Riječ je značajnija od ugovora, barem u mom svijetu.

U koje zemlje je bilo najteže ući?

Boris: Ući iz Pakistana u Kinu preko 4930 metara visokog graničnog prijelaza Khunjerab pass jedna je od težih stvari koju sam napravio. 23 dana smo snimatelj Vjeran Hrpka i ja čekali sve moguće dozvole da bi u tome uspjeli. Na kraju smo morali otvoriti firmu u Pakistanu jer jedino trgovci smiju preko te granice kad je ona zatvorena zbog učestalih odrona kamenja (deveti do petog mjeseca).

Kakva iskustva donosiš sa svojih putovanja? A neugodna iskustva?

Boris: Ništa senzacionalno… napunim baterije pa opet mogu nekoliko mjeseci živjeti udišući zrak punim plućima. Kad me počne gušiti, znam da je vrijeme za novo punjenje baterija. Neugodna iskustva? Ma, sitnice…

Putuješ li sam ili voliš povesti nekoga sa sobom? Tko su dobri, a tko loši suputnici?

Boris: Putujem sam, ponekad u paru. Imao sam nekoliko divnih snimatelja kao što su Marko Račan i Vjeran Hrpka koji putovanje čine još ugodnijim. Loši suputnici su oni koji su razmaženi, neodlučni i gluhi na razne aspekte kulturoloških razlika. Grupna putovanja? Ne!

Kakvi su ljudi koje sretneš putem?

Boris: Rekao bi Anthony Kidies iz RHCP: „The life is beautiful around the world!“. Takvi su i ljudi. Generalno su divni, ono malo loših rijetko sretnem jer ti uglavnom vladaju svijetom i kreću se nekim drugim cestama koje nisu moji putevi. Imam jako puno poznanika diljem svijeta i s većinom održavam povremene kontakte s time da im ne čestitam rođendane, Nove godine i Bajrame…

Što je bilo najfinije što si probao, a što nikad više ne bi stavio u usta?

Boris: Najfinija klopa…uuu, vjerojatno dva tjedna isprobavanja sushija po Japanu u svim modifikacijama i u svim količinama. Veliki sam fan sushi hrane. Najgore što sam jeo bio je neki derivat devinog mlijeka u pustinji Dasht-e-Lut u istočnom Iranu. Kažu da je nekulturno, dapače, uvredljivo po onog koji te nudi, odbiti još hrane. No, ja sam zajebani lik iz Sesveta i mrtvo hladno sam rekao čovjeku da ne želim jesti to sranje! Na nekim drugim ljudima je da budu obazrivi….

Što ti obično fali na putu, osim obitelji naravno?

Boris: Dom. Kad sam doma onda putovanje. Prokletstvo…

Što obavezno nosiš sa sobom na put?

Boris: Puder, flaster, melem, puno gaća i čarapa, jedan dobar nož. Ne volim jesti tupim nožem pa nosim svoj Fallkniven.

Putovao si na sve moguće načine, koje ti je najdraže prijevozno sredstvo?

Boris: Pješice! Posve druga dimenzija svladavanja prostora.

Pješke iz Rusije do Francuske, od Zagreba do Sahare, skuterom do Kine, kako dolaziš do takvih ludih ideja?

Boris: Za prvo pješaćenje krivi su naši najznačajniji putopisci i pustolovi braća Seljan iz Karlovca. Stariji brat, Mirko, pješačio je od Petrograda do Pariza krajem 19. stoljeća i ostavio iza sebe dnevnik. Kad sam ga pročitao (kopiju iz muzeja) dobio sam volju isprobati takav vid putovanja. Po završetku sam rekao: Nikad više! Nakon par godina opet sam pješačio, ovaj puta preko Velebita, čitave Italije i Tunisa u Saharu. Nikad više? Nisam siguran!

Što je najbitnije kod ovakvih ”ekstremnijih” putovanja? 

Boris: Bitno je, što bi rekao Andrić, da si, kad odlučiš sam putovati, sam sebi dobar prijatelj.

Koliko su te putovanja promijenila?

Boris: Putovanja me nisu bitnije promijenila, više su promijenila moj pogled na svijet. Nekako, kao da sam skinuo ono što konji imaju na očima što im sužava vidno polje dok trče noseći na leđima nekog štrkljavog đokeja (ne znam kak’ se to piše, damn!)

Koliko knjiga si do sada napisao, o čemu govore?

Boris: Tri knjige. Niti jedna ne govori pa ih ljudi moraju čitati, hahahah. „Meni je svaki dan nedjelja“ donosi putovanje pješice od Petrograda do Pariza, „Odavde do Tralala“ priču o dva putovanja od Zagreba do Kine (2001. prije 11.09. i 2008. isti put; htio sam vidjeti kako su moji prijatelji na Istoku) i treća, „Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše“ o pješačenju od Zagreba do Sahare.

Kada radiš putopis da li stavljaš baš sve u knjigu?

Boris: Na veliku žalost moje uže i šire obitelji, sve završi u knjizi pa često godinama plaćam cijenu za to. Opet, mala je to cijena za iskrenost!

Osim što putuješ i pišeš ti si i producent. Da li radiš samo putopisne filmove? Gdje možemo vidjeti tvoje filmove?

Boris: Uskoro ćete moći na HTV-u gledati putopisni film „Odavde do Tralala“. Osim toga, često radim reportaže za razne TV emisije. Van toga, radim igrane, dokumentarne filmove i reklamne spotove koji nemaju nikakve veze s putovanjima. Više s plaćanjem struje, vode, plina i kredita u švicarcima…

Film ili knjiga? Što je zanimljivije raditi? Koliko ti vremenski i financijski treba za film, koliko za knjigu?

Boris: Knjiga je ljubav, film je novac. Vrlo jednostavno. Za knjigu ti treba puno vremena, za film puno novaca. Knjiga je za slavu, film za džep!

Ne čemu trenutačno radiš? Nova knjiga, film, putovanje, dijete? 

Boris: Hmm, momentalno radim reklame za producentsku kuću „Kabinet“, radim na Akademiji dramske umjetnosti i pripremam novo putovanje za proljeće/ljeto 2013. (kao novu kolekciju odjeće, hahaha)

I za kraj, pet čarobnih brojaka:

  • Koliko zemalja si prošao – Boris: Nemam pojma niti me ne zanima!
  • Koliko najviše kilometara u jednom putovanju – Boris: 32000 kilometara od Zagreba preko Sibira do Japana i nazad.
  • Koliko si najduže vremena proveo na jednom putovanju – Boris: 4,5 mjeseci na Aljasci.
  • Pješke Rusija-Francuska, Zagreb-Sahara, skuterom do Kine (vrijeme i km) – Boris: 2609 km do Pariza za 84 dana, 1689 km do Sahare za 87 dana.
  • Koliko čarapa nosiš sa sobom – Boris: Otprilike 20 pari čarapa i isto toliko gaća!