Potrebno je mnogo vremena da se Beč upozna, ali malo je potrebno da se zaljubite u ovaj grad…

Ovih dana je bilo mnogo vruće i slijedi onaj najteži dio izaći iz stana i doći na stanicu. Dalje priča krene sama, prosto se slažu događaji i boje priču…

Svitanje nas ili mi njega zatičemo u Sloveniji. Nebo vraća energiju poslije neprospavane noći u autobusu i poluuspješnih pokušaja, da se nadje manje bolan položaj tijelu za odmor i spavanje. Lagano idemo ka Austriji, ka gradu koji je toliko bio važan za život pojedinaca, ali i za život naroda. Ovom gradu su bar neko vrijeme svog života poklonili mnogobrojni ljudi, koji su uticali na prošlost, svako u svoj oblasti kreiranja.

Na 50-ak kilometara od Beča zastajemo da se odmorimo… A tamo ima šta i vidjeti, predjeli koji oduzimaju dah sa nekim interesantnim detaljima. Nakon toga će nam lopoči poželjeti dobrodošlicu u shopping city-ju. Odatle krećemo da tražimo smjernice, kojim prevoznim sredstvom i kojom linijom doći najbrže do centra grada. Gdje se dešava sjajan dogadjaj na duhovnom nivou, koji ću posebno opisati.

Sjedam u tramvaj (tako ću ga zvati, inače Lokalbahn), koji će me odvesti do Karlplatz-a, gdje se nalazi Bečka državna opera(Wiener Staatsoper), a ispred nje autobus za razgledanje grada. Odlazim do Karlove crkve (Karlskirche) i odmaram u parku. Tu pronalazim još zanimljivih gradjevina, a na putu do Karlove crkve me zabavlja najava dogadjaja ispisana na ruskom jeziku…

“Ha! Sjajno! Već sam iz tramvaja vidjela dosta italijanskih naziva, sad ruski… prikupljaju se moji jezici.”

Odatle krećem put Alebertine (muzej).. Nastavljam dalje ka Bečkoj katedrali (Stephansdom), kad u jednom izlogu ugledah milo lice pande. Do katedrale dolazim preko pješačke zone. A ispred…

Ispred me dočekuje, nešto što me uvijek oduševi. Bogastvo različitih jezika, kultura. Srećna kao dijete osluškujem, gledam. Kinezi, Španci, Italijani, čak sam vidjela i dvoje – troje ljudi sa norveškim detaljima na odjeći. „Aaaaa! Ljepota!“ pomislih.

Prišlepam se španskoj grupi, gdje im upravo vodič objašnjava istorijat Bečke katedrale, uživam slušajući i razumjevajući španski jezik. Naravno, slikanje katedrale je neizostavno.

Eh sad se mislim, kako obići i ostale zanimljive građevine. Provlačim se kroz ulice i uličice do statue Gutenberga, bez kojeg mnogo djela ne bismo čitali, Jesuitskirche, zatim me put odveo dalje od centra grada, vraćam se Bečkoj katedrali, pa crkvi sv. Petra (Peterskirche).

Zatim me ulice i uličice dovode do jednog lijepog kutka, a to je “Time travel in Vienna”, a odatle se izlazi na trg sa opet mnoštvo gradjevina i sa mnoštvo konjskih kočija, koje voze turiste kroz grad.

Put me dalje vodi ka dijelu u kojem ću najviše provesti vremena – Burggarten. Kad udjete u Burggarten, ne znate gdje bi prije i šta bi prije. Da li uživali u zelenilu i suncu, ili trčkarali unaokolo istražujući gradjevine. Ubjedljivo najjači utisak na mene je ostavio Burggarten.

Oh kako je lijepo leći i odmoriti tijelo i um, uživati u zelenilu, sakupiti snagu za dalje hodanje. Kako je lijepo vidjeti ljude, koji uživaju u blagodetima parka, kojima ništa nije neobično, gdje svako uživa u svom kutku i u slobodi, naravno dajući isto pravo i drugima. Energija djece, koja se igraju, opuštenost – fascinantno.

Nakon ovog užitka, put će me odvesti dalje do najvažnijih gradjevina, ako ćemo po mjerilima racionalnog… do Bečke gradske većnice (Rathhaus).

Naiću na muzeje, na restorane i na radnje sa brzom hranom i ponovo se vratiti na početak…pred Bečku državnu operu, gdje ću opet tramvajem se vratiti do shopping sity-ja, a odatle me čeka put kući…

Beč je nevjerovatan grad, šarolik je ljudima i jezicima. Tokom dana sam toliko vidjela italijanskih natpisa, od kojih mi srce poskakuje, slušala druge kako govore na svom maternjem jeziku i razumjela ih. Sporazumjevala se i na njemačkom razmišljajući idalje o pravilnosti izrečenoga.

Potrebno je mnogo vremena da se Beč upozna, ali malo je potrebno da se zaljubite u ovaj grad…

Do sledećeg piskaranja…

Putnica *:)

P.S. Dogadjaj sa putovanja, koji je ostavio jak utisak – sjajna lekcija!

Na putu od shopping city-ja do centra bilo je potrebno prevesti se tramvajom ili autobusom. Skupilo se nas nekoliko, koji idemo ka centru.  Jedna djevojka se čak prva ponudila da podjem sa njom. Vjerujem da je htjela izaći u susret, jer sam bila solo. Što moj Ego strašno zabavlja, a moja Duša joj je uljudno zahvalila.

Dolazimo mi tako kao grupica do mjesta gdje staju tramvaji… Pogledamo mapu, a tamo sve razvrstano po ulicama, a dobro šta da se radi… Dok je ekipa tumačila “znakove na putu”, u vidu mape…Moje unutrašnje stanje (dio koji graniči sa Egom), kreće da traži olakšice na putu do rješenja, oduvijek fokus na rješenju, ne na problemu… Prilazim momku, koji izuzetno uljudno objašnjava, koji tramvaj, gdje kupiti kartu, sve…

Dolazimo do ekipe i vidim ih kako su ulovili drugog momka da im objasni. Kažem im koje sam informacije prikupila, no većina gleda sa nesigurnošću da je rješenje tako lako.

U tom trenu dolazi tramvaj i momak mi kaže to je taj, samo zadnja stanica. Kažem im to je taj i ulazim, vrata se za mnom zatvoriše i odoh sama. Kasnije su mi rekli da su se uplašile, što sam otišla sama. Što mene nije bilo strah ni najmanje.

Moja Duša se bavila osjećajem krivice, što ostadoše oni,a ja odoh sa lakšim rješenjem, jer je prvobitni plan bio presjedanje, a sa ovom linijom idem direktno.

I ONDA MI KLIKNU… Tako je to u životu…Svako ima svoj put. Neki ljudi zgrabe priliku i dođu jednostavnijim putem, vjerujući Svemiru. A neki ljudi jednostavno se trebaju potruditi više do cilja.

Kvaka je u povjerenju u Svemir. To je jedino mi prošlo kroz glavu, i to poslije nekoliko sati. Povjerenje koje sam iskazala nepoznatom momku, koji me je uputio. A onda sam prosto rekla… “Nisam njemu vjerovala, vjerovala sam da me Svemir neće iznevjeriti” On je sam Glasnik, koji je odaslao poruku.

Putnica Bojana