Moje ime je Jure Curać, imam 27 godina i i dolazim s Korčule. Od uvijek sam volio putovanja, a od nedavno i pisati putopise. Krajem 2023. godine sam se odlučio za jedan neobičan put, put u Uzbekistan i Tadžikistan. Posebno zanimljiva je bila ova druga država i stoga vam donosim svoju priču iz Tadžikistana.
Teskt i fotke: Jure Curać
Jutros sam se probudio u Samarkandu vrlo rano. Današnji plan je bio posjetiti Tadžikistan. Gospodin Hussein iz Pakistana, kojeg sam upoznao u hostelu u Samarkandu je također išao mojim putem pa smo otišli zajedno. Trebali smo uzeti taksi i s njime se voziti 45 minuta do granice, preći granicu na noge i od granice do Panjakenta taxijem.
Odveo nas je jedan mladić u Chevrolet Sparku. U autu nije radila kilometraža, kazaljka za gorivo također, a retrovizor je bio pričvršćen selotejpom. Svidio mi se današnji kratki razgovor s Huseinom. Čovjek je bio iskren i dobroćudan. On je otišao dalje za Dušanbe a ja sam ostao u Panjakentu. Taj grad je totalno druga priča u odnosu na Samarkand. Nema turista samo čista lokalna kultura. Asvalt ili beton na putu se može vidjeti samo na glavnoj cesti koja prolazi kroz grad. Šetao sam popodne gradom i tek sada shvaćam koliko sam došao daleko od doma.
Totalno drugi svijet. Njihove zastave su posvuda, kao i slika njihovog predsjednika. Ljudi u ovoj državi su nevjerovatni. Neki od njih su mi prišli, nasmijali se i pozdravili. Djeca pogotovo. Neki od njih su me pratili i razgovarali samnom iako nisam išao u pravcu kojim oni idu. Na njihovom bazaru ima svega, od igle do lokomotive. Posebno su mi u oko upali prizori mesnica. Izlože golemi komad mesa oko kojeg se skupljaju muhe. Pomalo neobično. Njihove babuške sjede na podu i prodavaju voće. Htio sam se slikati s njima, no rekle su mi da imaju muža, da ne žele.
Ispoštovao sam ih i pozdravio. Kada sam stigao u smještaj, upoznao sam cimere koji idu sutra isto gdje i ja. Nije moglo bolje. Oni su španjolci, Ruben i Alejandro. Malo kasnije otišli smo do grada kako bi kupili doručak i večerali. 7 sati navečer, skoro ništa nije radilo. Uspili smo naći neki restoran. To je bio jedan od njihovih tradicionalnih gdje se jede sjedeći. Tu počinje avantura. Svo osoblje je došao oko nas. Oni govore tadžički i ruski, a mi engleski. Lud, zbunjen, normalan.
Rekli su nam da sjednemo i da imaju plov, što smo i uzeli. Tada dolazi gazda koji je popio koju votku više i sjeo s nama da jede. Prošli smo sve moguće teme. Luka Modrić, Kolinda, Hitler pa čak i Dado Pršo. Servirali su nam jedan veliki tanjur s plovom iz kojeg smo svi jeli, votku, čaj i voće. Ljudi u restoranu su me oduševili gostoprimstvom. Pitali smo na kraju koliko moramo platiti, vjerovatno misleći da će nam uzeti svakome krvi ispod vrata. Rekli su ništa, pružili ruku i rekli ,,brat”. Jedno od ljepših iskustava. Wi-fi je tu rijedak, u hostelu ga nema tako da ću morati uzeti sim karticu sutra. Tadžikistan je ludnica i prepričavat ću ovo iskustvo godinama. Sutra izlazimo iz grada i idemo u planine.
Danas sam se dogovorio sa svoja dva španjolska amigosa da idemo istražiti Haft kul ili na naški Sedam jezera. Uz Pamir highway sigurno najveća atrakcija u Tadžikistanu. Ići tamo podrazumijeva hodanje i uspon na planine. Uzeli smo sa sobom dovoljno vode i kruha. Bilo bi lijepo da su imali neke zimske ili kulena u marketu ali nema veze. Taxi nas je odveo negdje između 3. i 4. jezera. Vozeći se, pogledao sam oko sebe i vidio gdje sam došao. Vrijeme je potpuno stalo. Vidio sam mnoštvo krava, koza, magaraca.
Žene, pa i djevojčice peru robu na ruke u mrzlom potoku. Nakon što nas je vozač iskrcao, nastavili smo sami. Korak za korakom vidjeli smo ono što smo vidjeli i kroz staklo auto samo još intenzivnije. Imao sam osjećaj da sam se vratio u prošlost na tim rubnim djelovima Fann planine. Tu se život gotovo ništa ne mijenja kroz vrijeme. Kada smo prolazili selima, ljudi su nas gledali, ja sam ih pozdravio, naklonio se, a oni bi se nasmijali i također pozdravili. Nakon stizanja do petog jezera, odlučili smo napraviti stanku za piknik.
Gotovo u istom trenutku su nas okružila djeca. Gledali su nas ko da smo slike u muzeju. Zvali smo ih da se pridruže nama, a i njihova ljubimica koza se pridružila. Vidi se na njima da ne žive, što bi zapadnjački svijet podrazumijevao, u bogatstvu no za njih je bogatstvo ta mala koza, a ne nekakvi mobiteli. Nastavili smo s hikingom. Sreli smo nekoliko lokalaca na magarcu. Posebno su simpatične bile djevojčice koje živu na tim planinama. Obučene su kao babuške. Između 6. i 7. jezera su amigosi htijeli baciti kamen u jednu provaliju.
Ruben je zamahnuo, a kamen je završio na Alejandrovom oku. Oćale su završile duboko u provaliji, a amigos je dobio posjekotinu iznad oka. Nakon 4 sata veranja po rubovima Fann-a, stigli smo na sedmo jezero. Tamo su nas dočekali rusi sa njihovom gozbom. Dima mi je rekao ,,Brat slaven” i ponudio me votkom koju naravno nisam odbio. Autom smo otišli sa sedmog jezera do našeg hostela. Iskreno ne znam kako je auto preživilo taj put. Moj smart bi završio na krovu već u prvom kilometru. Zasigurno sam danas doživio jednu od najvećih avantura otkad putujem.
Tadžikistan, čista ljudska toplina i netaknuta priroda.
Fotogalerija:
