Magdalena je putovala Ruandom i kroz nekoliko priča će nas provesti kroz svoju avanturu. Za početak idemo u selo Kivumu, a zašto baš tamo, pročitajte u nastavku.

Moje posljednje putovanje bilo je u zemlju koja je smještena u središnjem dijelu jezerske Afrike…. tj.u Ruandu. Kako kažu – zemlja s tisuću brežuljaka i milijun osmijeha. I to je stvarno tako. Nisam vjerovala da ću otići dok nisam sjela za bus za Zagreb. Bio je to 29.07. ove godine…točnije, na moj 30-ti rođendan. Bolji poklon nisam mogla ni zamisliti. Putovanje koje je trajalo više od 35 sati se isplatilo u tih mjesec dana boravka u Ruandi.

No, zašto Afrika, tj. Ruanda, odnosno selo Kivumu? Nije to samo ono što ljudi misle – zbog crnaca, i životinja, i prašuma, te svega onoga što vide na malim ekranima.

Selo Kivumu je preko svećenika i Crkve povezano sa mojom župom. Dok je kod mene u Bosni trajao posljednji rat – bio je i kod njih genocid, nakon kojeg je ubijen i naš bosanski franjevac, fra Vjeko Ćurić. Njegov san je bio da izgradi školu za djecu, jer im preko obrazovanja najbolje može pomoći. Nakon što je on ubijen, franjevci su nastavili sa ostvarivanjem njegovoga sna. Upravo sada se tamo gradi još jedna škola, tehnička škola. Strukovna je već ranije izgrađena. Mi volonteri, dolazimo i pomažemo kako god možemo.

Tako sam i ja odlučila biti jedna od volontera. Dolazak u selo od 30 000 ljudi je sam po sebi bio atrakcija. Na aerodromu u Zagrebu me dočekala prva neugodnost. Naime, kako sam u Istanbulu morala provesti 18 sati čekanja, kod aviokompanije sam se raspitala da li imam pravo na hotel, zbog dužine čekanja. Odgovor je bio potvrdan, sve dok nisam trebala krenuti. Tada sam, nakon što sam u pola 12 u noći sletjela u Tursku, na aerodromu u Istanbulu, sa skoro 30 kilograma prtljage, cijelu noć i dan morala čekati na polazak za glavni grad Ruande, Kigali.

Tamo sam stigla 30.07. Oko pola noći. Prvi susret sa crnim kontinentom je stvarno bio crn, jer, ipak je bila noć. I tako je moja avantura započela.

Sve je drugačije od onoga kako sam ja navikla. Prvo krajolik…jer, iako sam ja iz Bosne – kod mene nema brda, sve je ravno. A Kivumu je valovit….sve je u brdu. Druga stvar koja ti zapadne za oko su ceste. U državi savršene, a u selu makadam. O asfaltu mogu samo sanjati. Izgleda da su tamo rupe ipak „zakon“.

Zatim kuće, koje ni ne liče na one „vile“ na koje smo mi navikli. Jer, kod nas je očito mišljenje da ti ne treba kuća sa 2-3 sobe….treba ti bar 6-7. A tamo, ako imaš dvije prostorije (jer to ni ne možemo uvijek nazvati sobom) to je zaaaaakon. Kuće su napravljene od blata. E da, to je kao nekad kod nas prije bar 70 godina. Pa da…za 70 godina (ako tako računamo) imati će i oni vile, a ne kuće u kojima živi cijela familija. A gdje je nestao WC? Pa nije nestao, samo moraš naći dobro mjesto da se malo sakriješ. Da, tamo zaista samo neke kuće imaju WC, a ostali mogu tražiti prvi grm na koji naiđu.

A šta je sa vodom? Pa to je bar lako – nitko ju nema. Djeca kada dođu iz škole, uzmu one žute kanistere i idu na najbliži tanker sa vodom, kako bi ju donijeli kući.

Ali, postoji još jedan problem, a to je da se kući treba vratiti dok je još dan, jer, nema se baš ni struje. Odnosno, ona je provedena kroz selo, i istina je da su neke kuće uspjele da ju uvedu, no, teško ju je plaćati. A njihova politika je da si struju moraš prvo uplatiti, a tek onda možeš trošiti. Ili, kako bi popularno mi Bosanci rekli : „Koliko para, toliko muzike!“

Ali bez obzira na sve pogodnosti na koje smo navikli, a tamo u selu ih nemamo – čovjek se toliko navikne i zavoli onaj život tamo, da mu je vrlo teško vratiti se u svoju stvarnost….zašto??? Zbog topline ljudi, zbog njihove nevinosti u očima, iskrene sreće koju pokazuju kada vide nekoga koga svi zovu MUZUNGU (bjelac)…i naravno, ono po čemu su najpoznatiji-zbog njihovog osmjeha.

Ali, selo Kivumu je samo jedan mali dio Afrike….glavni grad, i mnoga druga mjesta neka su sasvim druga priča…

Magdalena Mišković