Nastavljamo sa afričkim pričama kojima nas vodi Magdalena. Još uvijek smo u Ruandi, prošli puta smo prošetali Ruhengerijem, a danas pričamo o specifičnom prijevozu tamo.

Kada ste u Africi, imate 4 vrste prijevoznih sredstava (bicikl – taxi, moto – taxi, mini bus i veliki bus). No, imate i ono najsigurnije „prijevozno sredstvo“, na koje često zaboravljamo, a to su vlastite noge. Zašto su najsigurnije, pa jednostavno zato jer uvijek znate kada krećete. A ove ostale vrste prijevoza i nisu toliko vremenski točne.

Bicikl taxi nisam probala jer mi je jednostavno žao onih sitnih dječaka koji ih najčešće voze. I sva ta vožnja ne bi bila problem da Afrika nije brdovita, pa vi zamislite kako je vozaču kada vozi nekoga iz Europe tko je duplo teži od njega, a hoće negdje na brdo da ide. Tako da sam takvu vrstu prijevoza iskoristila samo za slikanje.

Što se tiče moto taxija – to je velika zabava. Prvo te „oblijeću“ sa svih strana, jer naravno da žele zaraditi novaca. Kad ih pitaš cijenu, pošto si bijelac (Muzungu) naravno da će reći veću cijenu. I tada kreće onaj zabavni dio – cjenkanje. A ono je itekako izvedivo, čak je to nešto što jako vole. Realno rečeno, nama je i prva cijena niska, ali ipak-uživamo u pregovorima. Kada se dogovorite za cijenu, dobijete kacigu (za koju su meni tek nakon prve vožnje rekli da se lako dobiju uši, jer ju ipak puno ljudi stavlja na glavu). I vožnja kreće. Jako je zabavna jer se vozači u gradu provlače između kamiona, auta, ljudi…..sve im je dopušteno, ali super je što relativno brzo dođete do odredišta. I naravno, što je ta vožnja jako jeftina.

Veliki bus je najtočniji od svih, te su mu cijene fiksne. Znači, sasvim je jednak kao i kod nas. Tako da u njemu, osim znatiželjnih pogleda, nema neke posebne atrakcije.

Mini bus je nešto najzabavnije što sam probala. Ako ima 20 sjedišta, u njemu će biti bar 5-6 ljudi više. Kreće kada se bus napuni putnicima, i cijena je opet često veća ako si Muzungu.

No, ono što je tu toliko zabavno je međusobni razgovor. Ljudi komuniciraju, i svejedno im je što netko ne govori njihov jezik. Ruke i noge pomažu, te naravno osmijeh. I nije se jednom desilo da se voziš 45 minuta, a da ti netko sjedi u krilu, jer, bitno je da se ljudi dovezu na odredište, a udobnost i nije toliko bitna.

Kada negdje ideš vlastitim nogama da bi stigao treba ti jaaaaako puno vremena. Prvo zato što ništa nije toliko blizu, a drugo zato što te većina ljudi zaustavlja i pozdravlja.

Zato je bitno naučiti bar neke pozdrave lokalnom jeziku (kinyarwanda), i nije loše znati bar malo engleskog ili francuskog, jer, mlađi će lakše razumjeti engleski, a stariji francuski.

Sve u svemu, prijevoz u Ruandi je jeftin, siguran i zabavan.

Magdalena Mišković