Indija, daleka i egzotična zemlja u vlastitom aranžmanu


Uvijek sam na putovanjima susretala Indijce koji su me intrigirali šarenilom svojih nošnji i interesantnim načinom konzumiranja svoje egzotične hrane prstima. Lakše bi bilo napisati knjigu o ovom putovanju nego sve svesti u nekoliko rečenica.
Tekst i fotke – Ana Aljinovic
 
Iako je Indija svima asocijacija na nečistoću i kaotičan promet, meni je to država bogate povijesti, kulture, arhitekture i običaja. Online vizu smo napravili nekoliko dana prije puta, a koštala je 25 $. Isprintajte je kući jer su nam je isprintanu tražili u Veneciji na aerodromu. Oni koji nisu imali, printali su tamo i platili 5 €.
 
Krenuli smo iz Splita za Veneciju kombijem, spavanac i sutradan let iz Venecije za Istanbul s Turkishom. U Istanbulu kratko presjedanje i pravac Delhi. U Delhi stižemo sutradan u ranim jutarnjim satima. Inače, Indija je jedina država koja vrijeme mjeri na pola sata umjesto na puni sat. Tako da je razlika u vremenu između Splita i Delhija 4 i pol sata. Plan je bio Delhi, Agra i Jaipur, zlatni trokut Indije.
 
Vozač nam je bio tamnoputi brko, simpatičan, s lošim engleskim. On nam je jedini bio na raspolaganju 4 dana, a vodiči su se od grada do grada mijenjali, ukupno njih četvero. Sve smo dogovorili s lokalnom agencijom za 80 € po osobi, naravno, svima smo ostavljali i bakšiš. U hotelu ostavljamo stvari u ranu zoru, doručkujemo i bez spavanja uskačemo u kombi i pun gas u razgledavanje.
 
Vodič nam organizira mijenjanje novaca (1€ = 90 rupi) i SIM kartice, 5€ 10Gb. Obišli smo memorijalni centar Mahatme Gandija, Vrata Indije, Lotus temple, Crvenu utvrdu, Kutab minaret, Novi Delhi, veliki bazaar Chandni Chowk u kojem je moguće kupiti sve od igle do lokomotive.  Bazaarom smo se provozali u riksama. Za ulaz u džamije se dobije ogrtač i hotelske papučice. U hramove i džamije nije moguće unijeti ništa osim mobitela u ruci, sve je zabranjeno, čak su mi i vijenac od svježeg cvijeća oduzeli.
 
 
Šarenilo začina, mirisi, kombinacija prljavštine i instalacija od struje… jedan neopisivi kaos, ni slike to ne mogu prenijeti. Beskućnici koji spavaju svuda, psi obučeni (jer je sad dosta hladno), a djeca bosa, majmuni posvuda, odjeća koja se suši na ogradama uz cestu, spoj nespojivog. Dva dana obilaska da te glava zaboli, ne znaš u kojem smjeru bi gledao od kaotičnog prometa i gužvi.
Delhi je grad od službeno 20 milijuna stanovnika (neslužbeno duplo), nema prometala koje ne prometuje tim cestama.
 
 
Do sada sam mislila da je promet u Kairu nešto najgore što sam doživjela, ali Indija je ipak došla na prvo mjesto. Ovdje su bonus krave i slonovi u prometu, a i hrpa beskućnika koja voli spavati tik uz cestu ili na nogostupu između nekoliko traka. Koliko god kaotično bilo, em što se vozi lijevom stranom, em što nikako nisam mogla razumjet pravila jer pravila nema. Vozači ne izgledaju niti malo pod stresom i lako se dogovore uz pomoć trube. Za prekršaje koje sam tamo vidjela kod nas bi ti oduzeli dozvolu doživotno i vjerojatno zatvorili u ludnicu. Na autoputu iz skroz lijeve trake skrenuti u treću desnu, polukružno se okrenuti i pri tom svima oduzeti prednost nije ništa neobično.
 
 
Od 3 trake napraviti 5 ili 6 je isto sasvim OK. Napraviti cestu sa tri trake na svakoj strani, a usred jedne trake da ostane hram isto nije ništa neobično. Kako dođu do njega, e to je tek avantura.
Nakon dva dana Delhija s našim dragim vozačem, krećemo za Agru, cca nekih 6 sati vožnje. Agra je mjesto gdje se nalazi mauzolej Taj Mahal, jedno od svjetskih čuda, najsavršenija građevina ikad napravljena. Spomenik ljubavi koji se gradio 23 godine.
 
 
Fascinantan podatak je da svi cvjetovi od mramora su ručno klesani i umetnuti, ništa nije crtano. Obišli smo i radnje gdje se još uvijek radi na starinski način kao i na početku. Mali mramorni slonić s ručno rađenim cvjetovima je bio 160 $, da stvarno ostaneš bez daha. Gomila posjetitelja, hrpa fotografa koji jure da te slikaju, skinu slike odmah na mobitel, malo se cjenkaš i dobiješ komplet od desetak slika za 4-5 $. Jako su sposobni za nešto prodat i ne odustaju, ali se može cjenkat do smiješne cifre.
 
Deset magneta za 5$ je skroz ok. Sasvim slučajno iz hotela pored našeg je krenula povorka za vjenčanje pa smo imali priliku malo prisustvovati i doživjeti njihovo tradicionalno vjenčanje.
Mladoženja na konju, a povorka za njim. Nakon Agre je slijedio odlazak do Jaipura, također nekih 5-6 sati vožnje i s tim završavamo Zlatan trokut Indije. Jaipur, The pink city i slavna Amber, utvrda na vrhu planine do koje se ide na slonovima.
 
 
Pravi spektakl i napokon sunčan dan. Kupili smo kapice koje su se pokazale kao prava atrakcija, nisam se mogla obranit od sitnih tamnoputih obožavatelja. U Jaipuru smo vidjeli prvu kraljevsku kobru koja izlazi na melodiju muzike. Ulična hrana miriše na svakom koraku, redovi su za konzumaciju. Mi smo se suzdržali od iskušavanja takve vrste hrane jer higijena je za njih nepoznat pojam, a obrok možeš kupiti za 50 centi. Ja sam za svaki slučaj već prije primila cjepivo trbušnog tifusa i hepatitis A i B jer je to bila preporuka epidemiološkog zavoda. Probiotike sam uzimala prije i tijekom putovanja.
 
 
Što se smještaja tiče, odabrali smo sve vrhunske hotele s 5* da se i naši europski hoteli mogu posramiti uslugom i izborom hrane.
Wellness, spa, masaže, bazeni, pravi luksuz za male novce. Linkove šaljem ako je nekom potrebno. Doručak je uvijek bio uključen, a često bi i večerali u hotelu. Buffet s pićem za 20$ po osobi. Izbor je ogroman, a hrane ima od internacionalne do tradicionalne, jako velik izbor. Njihova kuhinja se sastoji uglavnom od povrća i žitarica s dodacima raznim mirodija.
 
Nastojala sam isprobati svaki put nešto novo i stvarno mi je sve bilo prefino. Coca-cola je 1,5$, a pivo lokalno od 6,5 decilitara je od 3-5$. Iz Japura smo letili s IndiGo za Mumbai. Na svim letovima smo imali hranu. To je već civiliziraniji grad i dosta topliji, jako velika vlaga i ljetne temperature. Kombinacija modernih visokih zgrada, tradicije i favela koje su sve pod jednim krovom.
 
 
Tu je kolega iz naše grupe i otrčao Mumbai maraton. Prezadovoljan je organizacijom. Promet i dalje kaotičan, gužve neviđene, do centra nam je trebalo dva sata. Tu smo koristili
tuk-tuk, vlak, Uber, taksi i sve funkcionira. Mumbai kao grad pješke nisam stigla puno razgledati jer, bez pretjerivanja, nisam mogla dva metra napraviti da mi netko nije prišao i tražio da se slikamo.
 
Nakon nekog vremena je to postalo stvarno nepodnošljivo jer se stvorio red za slikavanje i naguravanje tko je prvi. Cijele obitelji su dolazile, mladi, stari, muškarci i žene.
Jako su dragi,nekako krhki, simpatični i radoznali.
 
Zanimljivost iz taxia je bila dok smo se vozili kroz muslimanski kvart, kada je vozač rekao da tu žive opasni ljudi jer jedu krave. Daljna komunikacija je prestala nakon sto sam ja rekla da i mi jedemo krave. Nakon Mumbaija s Air Indiom smo išli dalje na Maldive, ali to ostavljam za drugu objavu.
Nadam se da će slike uspjeti prenijeti bar dio doživljaja.
 
FOTOGALERIJA: