Kao što smo pisali u prošlom članku, Dora se nalazi u Indiji i pokušava nam približiti ovu zemlju kroz njezine doživljaje.

Piše:  Dora Damjanović  – Dorydoro

“Čovjek. Ono što čuči u tebi i čeka da bude”

Bilo je to jutro, rano jutro, nije još niti svanulo, kad sam se probudila. Bosa stopala dotaknula su mi pločice te sam krenula prema wcu. Osjećala sam samo svoje mirne otkucaje srca, srca kojega već danima obavija toplina, i čula sam vrane. Proklete vrane, nema trenutka kada ne pričaju. Ali opet, ovo je jedini trenutak kada je grad tih, bez vike, motora, pričanja ili drugih zvukova nepoznatog izvora.

Palim svjetlo. Skidam se. Automatski odbacujem odjeću i pripremam se psihički za hladan tuš. Gledam te stare polurazbijene pločice i tuš koji viri iz stropa. U jednom trenu ugledam nekog lika. Moj odraz u ogledalu. Zastanem. Udahnem i polagano prođem s obje ruke kroz kratku kosu. Tišina. Samo se promatram. Bonaca unutar mene. Tko li je ova neobična persona koja me promatra? I kud ju vodi ovaj ludi život?

Zatvaram tuš tijelo mi se trese. Ulazim u kuhinju, uzimam papaju i banane i trčim na krov da uhvatim zoru. Mokra kosa mi se cijedi niz leđa, ali moram iskoristiti ovaj trenutak slobode, dok svi spavaju, ovaj sveti trenutak kada postojimo samo ja i sunce, dok stojim zatvorenih očiju i raširenih ruku, okružena favelama, dok mi dvije suze kapaju iz očiju, jer emocija ne zna kako da se izrazi pa poprimi fizički oblik.

Podne. Izlazim iz kuće, te trčećim korakom krećem prema centru. Previše mirisa, previše zvukova. probijam se prečacima kroz ulice i već vješto odgurujem kravu kad mi zapriječi put te se uskoro nalazim u epicentru kaosa. Čovjek ne zna za što je sve sposoban, i što to čuči u njemu i što on sve jest dok ne zakorači u to. Trčim za busom, koji nema vrata niti prozore, hvatam ga dok se lagano probija kroz gužvu. Koliko točno stanica vožnje, ne znam. Znat ću valjda. U svakom slučaju, bolje se snalazim ovdje nego u Zagrebu.

Večer. Uhvatiti rikša taksi prije devet sati, tada me očekuju. Noću, grad je neviđena parada svijetla. „Is today some kind of a festival?“ upitam vozača, ne očekujući odgovor od silne buke i pretpostavljenog ne poznavanja engleskog. „Everyday is some kind of festival in India!“ odgovori glasno u nadi da ću ga čuti iako smo manje od metra udaljeni.

On vozi, ja ustajem. Ne mogu si pomoći, prstom pokažem na prizor ispred sebe, gledajući hipnotizirano. Sve je znao, samo se okrenuo za 180 stupnjeva, kršeći sva pravila prometa ikada napisana, i uputio se prema ukazanom mjestu. „Get out and go, I will wait for you.“ rekao je i nasmijao se. Potrčala sam, probijajući se kroz gužvu ljudi, auta i motora, pratila sam zvukove bubnjeva, sve dok nisam došla do ogromne šarene kočije koju su vukla dva zlatom ukrašena bivola. Kočijaš, stari šaman duge brade i obojenog lica, stao je i pogledao. Iza njega na kočiji, a i oko nje, plesali su ljudi, udarajući bubnjeve i smijući se. Danas je festival Boga mora.

Netko me dotaknuo po ramenu. „Give him your hand!“ rekao mi je moj vozač rikše, na onom jedva razumljivom indijskom naglasku, očito jako zabavljan prizorom. Prišla sam šamanu. Pružila sam mu moj otvoreni dlan. Bacio je prah u njega, naglo me privukao i uhvatio za vrat. Srce mi je lupalo kao ludo ali niti trunka straha nije bila u njemu. Ljudi su počeli sve jače svirati. Pogledao me duboko u oči, umočio prste u prah i otisnuo dvije točke na čelo. Jednu bijelu i jednu crvenu. Zatim me pustio. Udahnula sam i ostala stajati. Povorka je nastavila dalje.

Vozač me povukao. Ubrzo smo se opet probijali kroz gužvu.

Večer je uvijek jako umorna, zato nema ničeg što više volim od jutra. Svejedno, sjedim na terasi i promatram, lagano ispijajući čaj. Svi dojmovi u meni vrište, trče, skaču dok ja samo čekam da se poslože. Prljava sam. Dvije točke, razmrljale su se. I smrdim vjerojatno. Stvarno ne bih znala reći. Ali imam onaj blesavi osmijeh. Nikad nisam bila dalje od doma a da sam se toliko osjećala doma. Pooja dolazi na terasu i pita me želim li im se pridružiti na večeri.

Silazim dole, i čekam da završe s molitvom.

Ulazimo u prostoriju, cijela obitelj je tamo, oko dvadesetak ljudi. Daju mi list banane koji igra ulogu tanjura a pribor ne postoji. Riža, razni umaci i gulaši. Svi sjedimo, jedemo i smijemo se. Hrana se cijedi sve do laktova. Ne razumijem niti jednu riječ Tamila, njihovog izvornog jezika ali ih sve razumijem. Zadnjim snagama penjem se na svoj kat i bacam pod tuš.

Sjetim se da postoji mobitel. Upalim ga i ugledam tvoje pismo.

Pješačiti je lijepo. Svaki teži put je ljepši, čini mi se. To nisam znala prije, ali svašta otkriješ kada kreneš. Bila sam pričala s jednom profesoricom psihologije nedavno te mi je rekla nešto što ću uvijek pamtiti;

“Dora, najsretniji ljudi na svijetu nisu oni koji su najuspješniji. Ili koji imaju puno novaca. Ili koji imaju lijepu obitelj, posao, štogod. Najsretniji ljudi su oni koji se usude. Hrabri ljudi.”

Naći nešto čega se bojiš, od čega bježiš, i potpuno blesavo, kao zadnja budala, a zapravo najveći genije, zakoračiti u to potpuno. Jer, u svakom slučaju korijene možeš posaditi kasnije bilogdje. Samo trebaš biti siguran da te ne drže još neki rastući u prošlosti.

Sad, dok pišem ovo sjedeći na fotelji upijajući sve zvukove i mirise koji cirkuliraju kroz mene, shvatila sam da želim pokrenuti putopisni blog. D., hvala ti, da nije bilo ova dva pisma i ovih slinih boja koje sam ti prelila u njih, to nikad ne bih saznala.

Indija je narančaste boje.

D.D.