Indija by Dora – Chennai i Cuddalore


Dora je i dalje u Indiji, u prošlim tekstovima nas je uvela u taj svijet, a danas nas vodi u Cuddalore i Chennai.

Piše:  Dora Damjanović  – Dorydoro

CUDDALORE

Napisala sam tri članka. Ma, zapravo, nisu to bila tri članka. Bolje bi bilo reći deset stranica putopisnog eseja. Tjedan dana sam ih pisala, svaki dan po malo, samo kad mi inspiracija dođe. Jutros, s prvom sunčevom zrakom izašla sam i ja, te sam uzela laptop da ih objavim. Sjedila sam ispred laptopa i nešto mi nije dalo da stisnem taj posljednji gumb, koji bi pred tvoje lice stavio ovu moju priču koju ja živim svaki dan svaki trenutak, u pisanom obliku. Okrenula sam se oko sebe. Okružena favelama, palmama, smećem, psima, kravama, starim autima, bojama, vranama i suncem koje se rađa. Krenula sam se smijati. Smijala sam se dugo i duboko, iz trbuha. Sama, usred Azije, usred Indije, na krovu neke kuće, usred ničega i usred svega.

Izbrisala sam cijeli „esej“. Ne. Ne da mi se. Ne sumnjam da bi tekst bio interesantan. Ali učinio mi se previše… putopisnim. Radnja je bila jasna – imala je početak i kraj. Ali nešto je falilo. Falila je ona emocija, razlog i smisao ovog mog pisanja, a to je da se ja jednostavno – izrazim. Nije mi cilj prenijeti informacije, da je – sve ovo bi bilo puno lakše, cilj mi je pustiti rijeku dojmova, događaja, mirisa, okusa, trenutaka, boli, ljubavi i čuđenja da teče pa možda, samo možda, i slučajno pokupi i tebe, da zaroniš u nju, potpuno, barem na par minuta koliko čitanje traje, te da ti se učini da si upravo ovdje, sa mnom, pod Indijskim suncem.

Cuddalore i Chennai. To su samo dva dana, dva kratka bljeska izdvojena iz ovih mojih tjedana, koja realno dočaravaju kako to ovdje izgleda i kako teku moji dani.

To jutro sam otišla. Jedino što se čulo osim prvih jutarnjih vrana bilo je zakopčavanje ruksaka. Prebacila sam ga preko ramena, izašla iz sobe i brzinski se krenula spuštati niz stepenice. Odlučila sam se uputiti u Cuddalore, mjesto gdje živi Shashini.

Još nije niti svanulo, trčala sam da uhvatim rikšu koja će me odvesti do kolodvora. Vješto sam izbjegavala da ne ugazim u koju rupu na „cesti“ ispunjenu drenažom. Vlaga koja se diže svako jutro sa suncem ispunjavala mi je nosnice.

Vlak, to je ono što želim doživjeti. Rekli su mi da ću vjerojatno ostati opljačkana ako se odlučim za tu avanturu i da ću se razboljeti jer upravo je to najprljavije mjesto u Indiji. Tako da budući da se ne usudim (još) krenuti u tu avanturu, čekaju me par sati vožnje busom.

Jedva da sam našla svoj bus, u toj masi ljudi i autobusa, te sam uskočila u njega da uhvatim mjesto do prozora. Naime, stakla nema jer nema niti klime pa dok je autobus u pokretu oni zamjenjuju tu funkciju.  Čvrsto sam držala torbu u krilu, zajedno s fotićem, dok se autobus punio – ljudima i mirisima. Ja sam samo pustila da mi se vjetar vožnje igra s kosom dok me svaki trenutak prožimao i bio tako jasan, svaki trenutak promatranja ovog drugog svijeta koji me okružuje. Izvadila sam kartu da pratim put i ugledala Srebrnu plažu. U tom trenu me nazvala Shashini te sam je obavijestila o promjeni plana i rekla da ću je čekati na Srebrnoj.

Iskočila sam iz busa i bila sam tu. Osvrnula sam se oko sebe – ispred mene se protezalo beskonačno sivilo, koje se u horizontu spajalo s morskim plavetnilom. Svježi zrak – prvi put od kad sam došla ovdje. Ugledala sam Shashini kako ide prema meni. Nit slobode me dotaknula, krenula sam se smijati, bacila stvari i zatrčala prema moru. Sha je brzo je pokupila moje stvari i krenula trčati za mnom. Vikala je i pokušala me zaustaviti, te je rekla da ako ću već se močiti neka to budu samo stopala. Ubrzo sam se našla u plićaku, osjećajući toplinu Bengalskog zaljeva. „What? You can always say that I’m foreign and that I don’t know those rules!“ – rekla sam joj kroz smijeh.

Bitno je znati da je kupanje zabranjeno u Indiji, barem na jugu gdje sam ja trenutno. Društvo ovdje je iznimno tradicionalno, nešto s čim se nikad dosad nisam susrela. Iako je trenutno 36 stupnjeva, ženama nije dozvoljeno pokazivati noge i ramena, te su cijelo vrijeme obučene u duge hlače i majice kratkih rukava i preko majice još prekrivene šalom. Iz istog razloga pojam plaže kakav mi poznajemo ne postoji – smiju se kupati samo muškarci i to obavezno moraju biti odjeveni. Eventualno tu i tamo neko muško dijete se odvaži okupati u badiću.

Trčala sam plićakom kao zadnja budala sve dok nisam iscrpljeno pala. Pijesak sitan poput brašna miješao se s morem u plićaku te polagano prekrivao svaki dio mene uronjen u njega. Hlače, sad već potpuno mokre, zalijepljeno su stajale na mojoj koži i grijale me. Odlučila sam se smiriti i promatrati okolinu, dok me lagani povjetarac Tamil Nade prožimao. U daljini sam ugledala dvije iznimno visoke sjene neobičnog oblika, kako polagano hodaju. Deve. Ispunila me toplina. Prizor me podsjetio na neko prošlo vrijeme kada sam jašući devu lutala Saharom, na granici Tunisa i Alžira. Gledajući te prekrasne divove, Shashini me upitala želim li ih otići jahati. Puno stvari se promijenilo od tad, sad nikad ne bih financirala takvo izrabljivanje životinja te sam odbila. Ali opet jedna stvar je ostala nepromijenjena –čežnja koju osjećam ka tome neobičnom beskonačnom mjestu koje se naziva pustinja, kako me zove i privlači gotovo magijskim razmjerom kao nikoje drugo mjesto na svijetu.

Promatrala sam Shashinino selo. Njeni roditelji su bili jako uzbuđeni zbog mog dolaska. U svakom slučaju, otkad sam ovdje dobila sam uvid u to kako je slavnim osobama. Gdje god da odem, svi bulje u mene, pokazuju prstom, šapuću, ne vjeruju, te se čak žele slikati samnom. Da sam u nekom većem gradu, tipa u Mumbaiju, New Dehliju ili slično pretpostavljam da ne bi bilo tako. Ali ovdje me ljudi zaustavljaju da se fotografiram s njima. Ili da me samo fotografiraju. I sve samo zato što sam svijetle puti.

Shashinina majka ne zna engleski. Svejedno smo cijelo vrijeme pričale, na nekom znakovno –  englesko – hindu jeziku. Kad me vidjela izljubila me, ubrala listove mehindija, izmiksala ih te me tražila moju ruku da mi je oboji. Opojan miris mehindija ispunjavao je sobu dok mi je držala dlan razmazujući po njemu narančasto-smeđu masu. Saznala sam da su obojeni dlanovi pojam ljepote, kao i pirsevi na nosu te djevojke punije figure. Ručak je čekao poslužen na podu. I dalje mi teško pada jesti obroke rukama, pogotovo jer se skoro svaki sastoji od nekog gulaša. Rekla je da će probati naći žlicu. Upoznala sam i ostale stanovnike kuće, više obitelji koje žive u istoj nastambi te svaka ima svoj kat. Rekli su mi da ću odsjesti kod obitelji u prizemlju, oni imaju najviše mjesta.

Tanvi i njena obitelji. U kući žive ona, otac, majka i baka. Provela me kućom koja se sastoji od 4 sobe – kuhinje, WC-a, dnevnog boravka i prostora za molitvu. Pitala sam ju gdje je njena soba, gdje su sobe. Pogledala me začuđeno i rekla da spavaju svi zajedno u dnevnom boravku – na podu. Nasmijala sam se i pomalo zabrinuto prošla rukom kroz kosu. Ta kultura poda je jako izražena ovdje. Na podu se jede. Na podu se spava. Na podu se sjedi. Pokazala mi je mjesto na podu gdje ću ja biti te mi dodala jastuk. Ostala sam zatečena, te se nasmijala sama sebi, dok mi je lagano u glavi odjekivala Chestertonova rečenica

“An adventure is only an inconvenience rightly considered. An inconvenience is an adventure wrongly considered”

Pogledala sam kroz prozor. Drvo banane, manga i kokosa iza kuće. Bilo je oko devet, deset sati kada je krenuo mrak i kad su me obavijestili da je vrijeme za spavanje. Nije me se previše dojmilo selo te sam nazvala Shashini. “Hey, I wanna go to Chennai tomorrow, will u join me?” Šutjela je neko vrijeme te odgovorila da sutra njeni poznanici iz sela idu u Chennai na vjersko okupljanje koje se održava svaki vikend, i da ako baš želim, možemo se njima pridružiti, ali da to ujedno znači ustajanje u 3 ujutro jer nam oko 4 sata treba do tamo.

Nije uopće bilo upitno hoću li pristati.

CHENNAI

Bila sam budna prije budilice. Navukla sam nešto od te moje široke indijske odjeće koju imam i otišla do Shashininog kata. Penjući se stepenicama, primijetila sam da nešto nedostaje. Bol u leđima koja me pratila prethodnih dana potpuno je nestala. Rastegnula sam se, mijenjala poze, i ustvrdila da je doista nema. Začuđeno sam slegnula ramenima i nastavila penjanje, sa manje osuđivanja tradicije spavanja na podu. Sobu je ispunjavao miris mlijeka i šećera – Shashinina majka već je bila budna i spremala je doručak. Kad me ugledala zamolila me da me ona odjene danas, jer moji muškobanjasti dronjci nisu najprikladniji za svetište u koje danas idemo. Bilo mi je stvarno svejedno te je odabrala najljepši sari iz svog ormara, tradicionalnu indijsku haljinu. Kad već mi idemo, ići će i oni. Ubrzo nas je pokupio mini autobus u kojem su bili svi ljudi u selu koji idu na misu danas u Chennai.

Trebalo mi je vremena da shvatim kako se kretati u sariju da sve ne popada s mene, te sam ušla u bus. Oduševljenje koje je zavladalo busom učinilo me da se zacrvenim. Ljudi su me grlili, upoznavali se sa mnom, bili iskreno sretni jer sam i ja dio ovog njihovog putovanja. Atmosfera je bila nevjerojatna, te sam se zapitala znaju li oni koliko je sati? Trebam novu riječ koja bi najbolje dočarala tu sretnu, prijateljsku, veselu, otvorenu, toplu i ispunjenu grupu ljudi. Tri ujutro, a bus je bio pun šala, smijeha, zagrljaja i vikanja. Ubrzo mi je zafalio moj mir te sam naslonjena uz prozor sa slušalicama u ušima utonula u san. Kažu da je bilo par sati, a meni se činilo kao par minuta kad su me probudili. “Are we here?” upitala sam zbunjeno još u polusnu. Osvrnula sam se oko sebe – nepregledno ništavilo koje je sjekla ova beskonačna cesta. Ništa mi nije bilo jasno. “No, no it is breakfast time!” odgovorio mi je veselo vozač. Savršeno, pomislila sam, sad ću moći otići u WC umiti se da se ‘’dobijem ‘’ malo i naručiti kavu, nadam se da je imaju jer u Indiji je pojam kave crni čaj s mlijekom.

Blesavo – to je riječ koja opisuje uglavnom kako se ja osjećam tijekom mog boravka ovdje. Izavši iz busa, škiljila sam i osvrtala se oko sebe da vidim gdje je to mjesto za doručak, dok nisam shvatila da se događa upravo oko mene, uz cestu.

Nije nam još dugo trebalo mahnite vožnje po indijskim cestama da stignemo do svetišta. Misa je započela meditacijom od pola sata – iskoristila sam to kao odličnu priliku za dodatno spavanje. Ako se dobro sjećam iz nekih mlađih dana, misa u Zagrebu traje oko sat vremena. E pa ovdje traje četiri sata.

Budući da nisam mogla pratiti zbog nepoznavanja Tamila, nervirala sam ljude oko sebe slikajući ih te sam ubrzo nestala. Kasnije kad su mi javili da je gotova, našli smo se i svi zajedno otišli na zajednički ručak.

Osjećala sam da mi nedostaje moja sobica u Pondicherryju, moj mir i moja samoća, te sam rekla Shashini da bi bilo vrijeme da krenemo, svakako nam 4 sata trebaju do nje, a sutra ujutro ću uhvatiti prvi bus za Pondi.

Već je bilo prošlo devet sati kad smo stigli i kad sam otišla na prizemlje spavati kod Tanvi. Voljela bih napisati da sam se od umora bacila na krevet, ali ispravit ću, *na pod.

Zora. Jedino što se čulo osim prvih jutarnjih vrana bilo je zakopčavanje ruksaka. Prebacila sam ga preko ramena, izlašla iz sobe i brzinski se krenula spuštati niz stepenice. Odlučila sam se vratiti u Pondicherry, mjesto gdje živim.

Dora Damjanović