Home > Putopisi > 1000DaysOfSummer > Tomislav Perko: Mare, aj ti napiši ovaj blog (Peru, 6. dio)

Tomislav Perko: Mare, aj ti napiši ovaj blog (Peru, 6. dio)

Ukrcali su se na brod i krenuli prema Amazoni. Kroz ovu priču vodi nas Mare, a najzanimljivi je sigurno onaj o djeljovanju biljke ayahuasca, pa krenimo.

Amazona, Peru.

Dvodnevna plovidba iz prašnjavog i vrućeg Yurimaguasa za Iquitos. Idemo u grad usred džungle, do kojeg ne vode ceste. Dva su načina – jeftiniji, sporiji i životniji brod, ili za one s više novaca i manje vremena – avion. A mi vremena imamo. Kao zadnjih par dana, recimo. Čitav dan smo čekali da brod krene. Nije. Pa su sutradan zakazali polazak u podne. Pa odgodili za dva sata. Krenuli smo sa zalaskom sunca. Po tko zna koji put smo shvatili da u ovom dijelu svijeta ne postoje pravila. I da se samo treba prilagoditi, i prihvatiti njihovu igru.

Tomislav PerkoŠto ćemo raditi kada stignemo u Iquitos, kamo ćemo kasnije – nemamo pojma. Znamo samo da… ma ne znamo ništa. Da. Nije dan za razmišljanje. Ni za pisanje.

Mare, aj ti napiši ovaj blog umjesto mene, nemam baš inspiraciju.

Prodrmao me je njegov glas dok sam ležeći gledala kroz otvorena vrata naše kabine. Novo jutro i novo mjesto u pokretu. Rijeka, drveće, pokoji kanu…

Skupljam snage za dignuti se i odvući kat niže. Moram proći par stotina hammocka u kojima Peruanci poput čahura vise i spavaju. Ako ne spavaju, onda čitaju, jedu, pričaju, bulje u prazno. Ili u mene. Gringa. Teško se privikavam na taj nadimak. Donedavno sam mislila da tako zovu samo Amerikance, ali ne. Svi stranci su gringosi. I ne sviđa mi se to.

Dok perem zube, gledam pileću kost i malo ljubičastog luka u lavabou. Ali bez gađenja, naviknula sam se. Znam da lavaboi služe za sve – pranje zubi, bebinih guza, prljavog rublja i zdjelica od hrane. Kasnije sam i ja, u društvu domaćih žena, ribala par komada naše smrdljive robe. Uvijek me u čudu gledaju, i slatko mi se smiju. Možda im rušimo predrasude. To mi se sviđa.

Tomislav Perko

Uz WC, najzanimljivije mjesto na brodu je – kuhinja. Jedno su do drugog. Kuhinja i WC za dame. I za one koji se tako osjećaju. A takvih je na ovom brodu puno. Mnogo ženskolikih muškaraca. I svi rade u kuhinji. Imaju počupane obrve, nalakirane notke i uredne frizure. Trebala bih se ugledati na njih. Drže do sebe. Simpatični su, i dragi. Vidjela sam da su u pripremama za ručak. Pošto imam vremena na bacanje, perem ruke i pridružujem se u čišćenju platana.

Tomislav PerkoPlatane su banane. Ima ih barem dvadesetak vrsta ovdje. Svaka ima posebno ime:platano manzana, isla, seda, capirona… banana ova, banana ona. Neke se jedu kao i inače – svježe. Neke su za voćne sokove. Neke se kuhaju, i sličnog su okusa kao krumpir. Neke se peku na roštilju kao kobasice, pa se gnječe u mužaru i miješaju s nasjeckanim špekom i jajima. Oblikuju ih u kugle i umotaju u list bananinog drveta. Neke se režu na tanko kao tikvice, i frigaju. Te su pak za desert. Naravno, od njih se može raditi i čips. Banane su ovdje posvuda i na sve načine. Jeftine i multifunkcionalne.

Tomislav PerkoGulili smo zelenu koru i bacali je u rijeku. Ima nešto s tim otpadom ovdje. Kanta za smeće nije česta pojava. Nitko te neće čudno gledati ako guliš naranču i bacaš koru po podu. Ili kad jedeš lubenicu i pljuckaš koštice, a ostatak zafitiljiš u smjeru gdje nema ljudi. Oni bacaju sve posvuda. I to je odvratno. Ali i oslobađajuće.

Vrijeme teče sporo kada ploviš. I kad imaš ograničenje kretanja. Kada čekaš dolazak na cilj. Nitko ne voli čekati. Bila to plaća, godišnji odmor, red u dućanu, povratak nekog dragog, mejl, ili pristanak broda u luku. Uvijek možemo brojati minute, ali provjereno – ne pomaže. Ono što pomaže je – ispuniti vrijeme sadržajem i zaboraviti da čekamo.

Tomislav PerkoPisala sam, prekrojavala košulju koju sam kupila dan ranije za 50 centi (1 kn), radila ogrlicu s djevojčicom iz susjedne kabine – jednu sebi, jednu njoj. Ona je meni poklonila narukvicu, i naučila me par španjolskih riječi. Trčala sam u mjestu. Čitala. Ili barem pokušala.

Ali najčešće se nije moguće koncentrirati od treštanja raznih peruanskih melosa. Ljudi ovdje, posebice mladi, imaju frustrirajući običaj slušanja glazbe s mobitela, na sav glas. Čini se da slušalice još nisu stigle u ovaj kraj svijeta.

Iquitos je prvotno bio razočaranje. Veliki bučan grad s hrpom turista koji nešto traže, i jednako toliko lokalaca koji to nude, prodaju, guraju pod nos. Ili je greška bila u nama. Očito smo došli s nekim očekivanjima, koja su nanovo potvrdila pravilo – ne očekuj, samo budi otvoren za sve.

Par dana, ili točnije dva, zujali smo po gradu. Upoznali ulice, trgove, lokalne uličare i naravno – dvije tržnice koje su zaista neiscrpna inspiracija za mene.

Tamo se jede, spava, cjenka, krade, živi.

Na našu sreću, koja očito putuje s nama, nabasali smo na par Hrvata. Prve otkako smo u Peruu. Piće, priča, i ubrzo smo saznali za posjed naših zemljaka u jednom mjestašcu – Tamshiyacuu.

Mogli bi i vi s nama?

Mogli bi!

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

I tako dolazi na red ona mnogima poznata, a mnogima još uvijek ne – priča o ayahuasci.

Ayahuasca – biljka isjeliteljica, biljka učiteljica. O njoj se može čuti i pročitati svašta. O tome kako se već koristi tisućama godina u plemenima Amazone, pretežno u medicinske svrhe, o halucinacijama, proširivanju percepcije i svijesti pod utjecajem DMT-a, aktivne supstance koju navodno luči i ljudska epifiza. Kako se sve nekako vrti u krug, od godišnjih doba do mode, tako su i drevne mudrosti i prakse postale aktualne i zanimljive. Zapad nalazi inspiraciju u istoku (ili u ovom slučaju – jugu), a istok teži zapadu i njihovom načinu života. Mnogi zapadnjaci zadnjih godina dolaze u ove krajeve od Biljke tražiti neke odgovore, ozdravljenje, preporođenje.

Tomislav PerkoHih, baš sam im se podsmjehivala – mada nisam htjela suditi i biti nevjernik, ali halo ljudi?! Zar nam biljka može dati odgovore ako ih nemamo već u sebi? Moj kritički um nije htio podleći tuđim fascinacijama. A bila je tu i doza straha. Zašto, od čega? Pokušala sam i sama shvatiti. Možda strah od nepoznatog – mada volim živjeti ne znajući što me sve očekuje. Ali ovo je drugačije. Dal’ se radilo o strahu ili strahopoštovanju?

Kako god bilo, interes je rastao i ubrzo pobjedio strah. Prije nego sam se snašla, našli smo se na molu odakle kreće barka za Tamshiyacu.

Kasnimo li?

Ne – odgovorili su Tamara i Žac, vlasnici posjeda, već godinama zaljubljenici u ove krajeve – Stigli ste na vrijeme. Čekamo jos samo šamana.

Pogledali smo se, očekujući dolazak tog čovjeka.

U mislima sam već krojila sliku nekog nakinđurenog, neobičnog, pomalo strašnog bića. Naravno, stvarnost je bila sasvim suprotna. Pridružio nam se mali, stariji, dobroćudni čovječuljak, u košulji i šilterici. Sporijeg, ali ponositog hoda. Smiješio se i odmah nas osvojio. Sve će biti u najboljem redu.

Nakon sat vremena na rijeci, stižemo u Tamshiyacu. Pogled na ogroman posjed od desetak hektara i na potok koji kroz njega protječe i stvara malo jezerce, govori nam da smo stigli na pravo mjesto, da smo ovo tražili. Iako nismo znali što tražimo. Ali često je tako – čak i kada ne znate, saznate kad nađete.

Tomislav PerkoTaj potok i jezerce bit će naše najdraže mjesto u narednim sparnim danima. Okruženo je palmama i zelenilom, a u okolici su se smjestile kabanje, male kućice sa slamnatim krovovima. Mreže su na mjestu prozora, kao prva linija obrane od najvećih napasnika u džungli – komaraca. Par panjeva zamjenjuju stolice, kauč je drvena klupa, na sredini prostorije spužva kao krevet, a iznad njih druga linija obrane – još jedna mreža za komarce. Nema struje, vode, signala za mobitel, interneta. Ali opet, ništa nam ne manjka.

Bio bi to zaista raj na zemlji, da nije vruće kao u paklu.

S dolaskom večeri došle su i pripreme za našu prvu ayahuasca ceremoniju. Napitak je već bio pripremljen, iliti skuhan, od strane Rodila, mladog curandera, koji se inače više bavi liječenjem prirodnim mješavinama nego ayahuascom. Zajedno s Emanuelom, iskusnim šamanom iz plemena Shipibo, vodit će nas kroz taj neobičan svijet.

Tomislav PerkoAyahuasca je zapravo biljka koja izgleda kao lijana, ili kao granje vinove loze. Kuha se 8-10 sati zajedno s lišćem chacrune, te zajedno daju efekt koji se traži. Točan recept s omjerima sastojaka ovisi od šamana do šamana, kao i savjeti kako se pripremiti za ceremoniju. Ali, većina ih se ipak slaže da se dan ili dva prije ceremonije ne bi se smjelo konzumirati šećer, sol, ulje, cigarete, alkohol, marihuana, trebalo bi se suzdržati od seksualnih aktivnosti…pa tko voli, nek (ne) izvoli.

Najveća drvena koliba je bila spremna za tulum. Svatko je imao svoju prostirku na kojoj se nalazio mapacho, peruanska škija. Kažu da se pušenjem mapacha tjeraju zli duhovi. Tu su i ostali rekviziti – zdjela za povraćanje, bočica vode i lampica kojom ćemo svijetliti put do WC-a. Jedna od funkcija ayahuasce je da čisti tijelo od raznih otrova koji su se u njemu nataložili, pa smo se u skladu s tim i opremili.

Tomislav PerkoSjeli smo na svoje ležaljke. Šaman je uz blago svjetlo svijeće stvarao zvukove sa snopom lišća. Dao nam je svakome čašicu te ne baš fine mješavine. Uredno smo ih ispraznili, dok je on ugasio svijeću. Nas osam zapalilo je smotuljke mapacha. Malo po malo zauzeli smo ležeće pozicije i čekali da krene djelovanje. Za to vrijeme šamani su se izmjenjivali u pjesmi.

Bilo je presmiješno. Gle me, par mjeseci nakon Hrvatske i normalnog života, štogod to značilo, ležim na podu, u totalnom mraku, usred amazonske džungle, s ljudima koje sam tek upoznala. Popila sam čašicu halucinogenog napitka, nemam pojma šta će biti, osim da je pored mene zdjelica za povraćanje, i lampa da uspijem pronaći poljski WC kada bude sila. I ono najluđe – svi mi čekamo da nam dođe duh Biljke.

Ta prva veče bila je divna, barem meni. Bila sam s mnogim ljudima koje volim, onima koji su napustili ovaj svijet i onima koji su još uvijek tu. Osjetila sam jedno veliko jedinstvo i ljubav sa i prema svijetu. Pogotovo s Tomislavom, koji je bio pored mene. Mogli smo osjetiti misli i energiju koju smo upućivali jedno drugome.

Na kraju noći međusobno smo dijelili iskustva te večeri. Većina je ostala nezadovoljna, jer im je napitak bio preslab, izostale su vizije – nije to bilo to. A meni je bilo super.

Tomislav PerkoSutra se otišlo u Iquitos, u nabavku već pripremljene bočice prave ayahuasce.

I to je bila sasvim druga priča.

Sve se ponovilo kao večer prije. Legli smo na pod i čekali. Krenulo je s ogromnom toplinom u prsima. Ogromnom. I nekom mrežom pred očima. Cijeli početak je bio interesantan. Rekla sam joj da ne želim ništa pitati, da ne želim misliti, neka me samo vodi, neka mi pokaže što želi.

I pokazala je. Oči nisu imale granice, kao slika bez okvira – neizmjerno platno na kojem su se stvarali filmovi inspirirani svim mogućim i nemogućim sadržajima mojeg uma. Nevjerojatno je što se sve nalazi u njemu… Kako je djelovanje raslo, sve sam manje mogla kontrolirati taj svijet u koji sam ušla. Bio je to vatromet svega koji je prelazio u psihodeliju. Poput slika Dalija, filmova Tima Burtona, albuma Pink Floyda…

Potpuno nepovezane stvari, a istovremeno, smislene. I nema skrivanja, nema spremanja u ladicu podsvjesti ili onog famoznog “o ovom ću kasnije”. Svugdje sam bila, čak i prema planetima krenula, ali nešto (ja sama?) mi je reklo da još nisam spremna. Slike su se pretvarale u boje, a boje su se mijenjale ovisno o emocijama. Iz šarenih u totalno crnilo.

Bilo je zanimljivo, i pomalo zastrašujuće, da tijelo tada postaje nebitno, poput odbačenog odijela leži na podu dok duh luduje. Činilo se da ga to smeta, pa se tu i tamo bunilo trzajima, ili je zaboravilo da treba disati, ili bi ruka postala preteška i tonula mi kroz prsa.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Kad je malo popustilo krenula je prva serija sranja. WC je gotovo stalno bio zauzet. Trebalo je naći neko drugo mjesto u tom mrklom mraku. Hodanje je bila gotovo nemoguća misija – pod se činio bar pola metra viši. A i sve je plesalo i vibriralo pa se bilo teško koncentrirati. Kad sam se vratila, mnogi su povraćali u svoje zdjelice. Ti zvukovi dodatno su činili sve težim i suludijim.

U neko gluho doba noći i ja sam se dobro ispovraćala, mada cijeli dan nisam jela gotovo ništa, svega malo voća i jednu mrkvu. Ali zdjela je bila puna – čega, tko će znati?

Prihvatiti i snositi posljedice naših odluka – jedino je bilo što sam uspjela čuti od Tomislava tu večer. I on je, za razliku od prvog dana, imao puno intenzivnije putovanje. Tijelo mu je, kao i moje, satima proživljavalo neugodne trenutke, a glava bila prepuna kaotičnih misli i nepovezanih slika.

Prije spavanja je uspio staviti osmijeh na lice i prenijeti ono što mu je bio zaključak te večeri: Mislim da sam na dobrom putu. Ništa više. A opet – dovoljno.

Sutradan smo saznali da je u mješavini ayahuasce bilo i dature – jako halucinogene biljke koja ima moć odvesti u neki posve drugi svijet. To nam je objasnilo puno jači učinak od prve večeri. Uz to što smo svi dobili istu količinu napitka, bez obzira što nam je bio prvi put, ili koliko smo teški ili visoki.

Narednih dana smo živjeli lagano – vrtili smo sjećanja, hodali do sela, večerali jeftini specijalitet amazonskog podružja – pescado en hoja: ribe zamotane u list koje se peku na roštilju, pili vino i pive, družili se, pjevali i plesali. I ubrzo donijeli odluku da dignemo sidro i krenemo dalje. Iz Iquitosa smo imali tri opcije – brodom nazad za Yurimaguas, brodom prema Brazilu, ili brodom prema jugu, Pucallpi. Odabrali smo četvrtu, nabasavši na promotivnu cijenu aviokarte do Pucallpe.

Tomislav PerkoAyahuasca mi je ostala upitnikom. Nešto što bih voljela istražiti bolje. Nisam stvorila konkretan dojam. Iako rezultati te noći nisu izostali. Vrlo skoro, u jednoj autobusnoj vožnji na zadnjem sjedalu, s lijeve strane, tik uz prozor, zveknulo me.

Tako sam ja donedavno mislila da sve znam. Ili bar puno toga. O svijetu, o sebi, o životu. Da sam ispečena, zrela, posložena i da se upravo to traži. Da tako treba biti. Da imam stavove koji su za mene ispravni, čvrsti, pomno izabrani. Da ih se trebam držati, da me oni vode kroz život. Da sam to ja. Baš sam bila u krivu, a bila sam sigurna da sam u pravu.

Zapravo, svi ti stavovi, svako zauzimanje strane – znači ograničenje. Znači granicu, odvojenost i borbu. Jer dok god dajemo šansu da otkrivamo nove, drugačije načine, do tad rastemo i mijenjamo se – sve su to razine koje vrijedi istražiti. Jedno osobno putovanje. Ne biti tvrd i nepromijenjiv.

Odluka je pala. Na neko vrijeme stavljam po strani sve što sam naučila i kao skužila, sve čega se grčevito držim. Dajem šansu svemu da me povede, da me inspirira.

Ma ovaj Peru – baš je meditacija.

Thomas i Mare (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko

Možda ti se svidi i ovo
Putovanje oko svijeta u 3 minute
Autostopiranje – kako i gdje by Tomislav Perko
Povratne aviokarte za Peru već od 585€
Putovanje u Međuzemlje – Odlazak ili bijeg (Burma), 3. dio

1 Response

  1. Pingback : Tomislav Perko: Zamišljeno, učinjeno (Peru, 7.dio) | Putoholičari

Odgovori