Home > Putopisi > 1000DaysOfSummer > Tomislav Perko: A ovo je samo ljama (Peru, 5. dio)

Tomislav Perko: A ovo je samo ljama (Peru, 5. dio)

U prošlom članku, Mare i Tomislav prošli su nekoliko ludih vožnji i nekoliko manjih mjestašca. Avantura se nastavlja samo nešto sporijim tempom. Posjetili su Kuelapu – Machu Picchu sjevera i još svašta prije nego su se ukrcali na teretni brod, pa krenimo.

Tomisla PerkoBalsas je zanimljivo malo mjestašce – nema ni tisuću stanovnika, a glavna preokupacija je, kao u svim takvim malim gradićima u Peruu – trgovina. Svatko ispred svoje kućice prodaje nešto – banane, kikiriki, pive, ili ručak koji su upravo skuhali. Svi se naravno mađusobno znaju, a što je zanimljivo, i možda neshvatljivo nama zapadnjacima – nitko se ne ponaša kao da su konkurencija. Mogu prodavati jednu te istu stvar, jedni pored drugih, ali nikad neće biti poprijekih pogleda ili tužnih uzdaha ako obaviš kupnju kod susjeda. Čak će si i međusobno pomagati, ako im nestane aji umaka (kojeg možete pronaći na doslovno svakom stolu u Peruu, a baza mu je aji – ljuta papričica) za vrijeme ručka, susjed-konkurent će im spremno ponuditi svoj.

Tomislav PerkoIako se nalazi usred Andi, temperatura u Balsasu zna biti i preugodnih +35, što rezultira pojavom komaraca i nekih minijaturnih mušica koje isto vole gristi. Razlog velikoj temperaturnoj razlici od ostatka Anda je što se nalazi u udolini između dva visoka planinska lanca, a samim time je i vegetacija drugačija. Možete vidjeti kaktuse i palme kako rastu jedno uz drugo.

Vrijeme u Balsasu teče kao i rijeka koja kroz njega protiče – lagano. Selo se iz sna prene jednom dnevno kada naiđe par automobila ili kombija na putu iz Celendina u Chachapoyas, i u tih par minuta svi seljani putnicima nude svoje proizvode, nadajući se da će zaraditi koji soles. Opet, bez ohole konkurentnosti.

U čitavom selu postoji jedan jedini hospedaje, najjeftiniji na kojeg smo dosad nabasali u Peruu. Iako su nam rekli da uz sobu dolazi i toalet, nisu nam pojasnili da se nalazi na gotovo drugom kraju sela, gdje su dva čučavca i dvije tuš kabine u koje polovica sela dolazi piškiti i kakiti, tuširati se, prati rublje, i slično. Odlična prilika za druženje s lokalcima!

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Sve u svemu, jako simpatično selo. Klinci preko dana igraju školice u kojoj smo se okušali i Mare i ja (i razbili ih, buahahaha!), a u sumrak se okupljaju malo stariji i haklaju odbojku. Iako je ekipa u Peruu zbilja niska (čak je i Mare za njih visoka, to vam sve govori) – ludi su za odbojkom. I zbilja su dobri. Toliko dobri da im se ja, koji nisam loš, nisam usudio pridružiti.

Tomislav PerkoDrugu noć smo u Balsasu proveli sasvim slučajno – bili smo se uputili u smjeru Chachapoyasa autostopom, a otac i sin su nam, u prvom autu koji nam je stao, pokazali kombi koji je stajao dvadestak metara dalje i čekao ljude za ukrcaj. Mi smo samo rekli da bi mi ipak s njima i mogu li nas, por favor, povesti sa sobom. Odgovorili su potvrdno, na što smo se nas dvoje sjeli u poluraspali autić i gledali kako otac uči svog maloljetnog sina voziti.

Tomislav PerkoSat vremena kasnije, kada smo stigli do sela u kojem su nas iskrcali, pitali smo oca kojom cestom trebamo ići dalje. Ostali smo malčice iznenađeni kad nam je pokazao – cestu kojom smo došli. Odmahnuli smo rukom i pitali drugog prolaznika. Koji nam je rekao – jednu te istu stvar. Kako bismo nastavili put prema Chachapoyasu, moramo se vratiti u Balsas, do jednog križanja, i krenuti drugim putem. Fenomenalno.

Tomislav PerkoAli ajde, imali smo vremena. Samo, problem je bio što apsolutno nitko ne ide natrag prema Balsasu, osim nekog kombija koji bi trebao ići oko 4 popodne, sutradan. Ništa, sjeli smo na jedino raskrižje u selu, i čekali. Svašta smo radili u idućih par sati – ćaskali s lokalnim damama koje su nas zvale da se odemo s njima bućnuti u rijeku, gledali koke čudnih frizura, a Mare je čak imala vremena pincetom istrijebiti nožne dlačice.

I taman kad smo počeli gubiti svaku nadu i ozbiljno razmišljali o provođenju noći u mjestu kojemu ne znamo ni ime, naišao je kamionet koji nas je pristao povesti na prikolici, u društvu majke i njene troje dječice. Ponovno na putu za Balsas.

Desetak minuta prije nego ćemo stići, osjetio sam čudan, ali poznat miris. I u isto vrijeme glas uzrujane majke – njeno najmlađe djetešce, sinčić, je povratio. Po njoj. A kako je Mare sjedila odmah do njih, nije ni nju zaobišlo. Ali, zadržala je smirenost i ponudila uzrujano-povraćenoj majci maramice koje su joj bile pri ruci, i iskoristila ih par da obriše tragove i sa sebe. Podsjetilo me na moju prvu vožnju indijskim vlakom kad me jedno dijete popišalo, a drugo krvarilo po mojim stopalima, ali nisam podijelio to sa svojom suputnicom. Pretpostavljao sam da joj nije do razgovora u tom trenutku. I bio sam u pravu.

Tomislav Perko

Sutradan smo se malo bolje raspitali i saznali da nijedno vozilo neće ni proći kroz selo do dva sata popodne jer je cesta koja do sela vodi – zatvorena. Jeli smo sladolede i igrali školicu s djevojčicama. Bilo je još nekoliko ljudi koji su također čekali na prijevoz za dalje, i svi su imali taj neki strpljivi i bezbrižni izraz lica. Poptuno suprotan od onog na kojeg smo navikli u zapadnom svijetu, gdje na malo kašnjenje ili ne držanje reda vožnje ljudi burno reagiraju. Uvijek neka žurba. Ovdje se čovjek uči kako biti strpljiv.

Naposlijetku je naišlo par vozila, a mi smo odabrali autobus koji će nas odvesti do Tinga, malog mjestašca od možda šest kuća, ali znamenito po tome što od njega počinje devet kilometara dugačak uspon do Kuelapa – kojeg mnogi nazivaju Machu Picchu sjevera. U autobusu smo primjetili jednu novu aktivnost na koju dosad nismo nabasali – kondukter je svakom putniku udijelio plastičnu vrećicu. Nije nam bilo jasno, ali kad je počeo uspon i zavoji svakih par desetaka metara, a uz to i popratni zvuk povraćanja naših suputnika, bilo nam je jasno čemu sve to.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

U Tingo smo stigli prije sumraka, te ujutro započeli uspon. Na početku nam se pridružio jedan pas, kojem očito to nije bio prvi put – otpratio nas je skroz do vrha, hodajući uz nas puna tri sata, usput nam pokazujući put. Na vrhu se uz nas odmorio, ubio oko, i sam krenuo nazad. Džukela i pol.

Iako su nam mnogi govorili da je Kuelap “Machu Picchu sjevera”, više nas je impresionirao uspon i pogled odozgo, nego sami kompleks. Izgrađen oko 6. stoljeća, na 3000 metara nadmorske visine, važan je jer se radi o mjestu koje su sagradili narodi koji su u ovim prostorima živjeli prije Inka, a o kojima se jako malo toga zna.

Tomislav PerkoHrpa kamenja, ostaci 400-injak malih kućica, zidovi. Sigurno i puno povijesti. Turistički stručnjak u meni (imam diplomu kao dokaz!) bi obnovio koju kućicu pa da se ljudi mogu malo uživjeti i vidjeti kako je to sve bilo nekad prije, kao što su napravili s jednim i jedinim Machu Picchu-om. Ili promovirati Kuelap kao – ruševine koje nisu ništa posebno, ali uspon i pogled odozgora su mrak.

Ali to sam samo ja.

A ovo je samo ljama, naša prva u Peruu.

Tomislav PerkoSišli smo s Kuelapa također pješice, uzeli ruksake i podigli palčeve. Kako nije bilo puno automobila, i kako smo vidjeli par lokalaca koji rade istu stvar kao i mi, uz razliku da oni plaćaju prijevoz kada ih netko pokupi, došlo je vrijeme za laganu promjenu taktike.

Kako je javni prijevoz u ovom dijelu zemlje jako loš/rijedak, svi stopiraju. To je najnormalnija stvar. Kao u Africi. Stanu pored ceste, i mašu dlanom gore-dole, signalizirajući automobilima u prolazu da stanu. I oni uredno staju, odvezu ih do odredišta, i naplate koliko bi naplatio autobus ili kombi. Pošteno.

Pa smo se i mi odlučili pridružiti. Malo nam je neugodno biti jedini koji žele prijevoz do idućeg grada, a ne žele platiti. Tim više što u očima lokalaca smo mi ti koji imaju puno više od njih. U zapadnom svijetu, gdje smo mi klošari i skitnice, nije se problem krpati. Ali ovdje vrijede neka druga pravila. Ako nas netko pristane odbaciti negdje besplatno, kao što se dosad događalo par puta – odlično. Ako nam želi naplatiti – neće nam biti teško dati koji novčić.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Ubrzo nam staje osobni automobil i odbacuje do Chachapoyasa, za istu cifru za koju se prebacuju lokalci. A tamo smo, nakon napornog dana u kojem smo propješačili više od dvadeset kilometara, našli udobnu sobicu, odnijeli svu odjeću koju smo imali na pranje, i počastili se večerom u jednom od mnogobrojnih Chifa u gradu – kineskim restoranima koji su u pojedinim dijelovima zemlje, brojniji od lokalnih.

Idućih smo dana prošli kroz još par gradova kako bismo stigli do Yurimaguasa, posljednjeg mjesta kojem se može pristupiti kopnenim putem – dalje se može samo brodom.

Na putu do tamo primjećivali smo promjenu okoliša i klime – iz brdovite i sive sierre polako smo se probijali u zelenu i vruću selvu – džunglu. Vidjeli smo kako se na tržnicama prodaju ayahuasca i San Pedrodvije biljke koje se već tisućljećima koriste u medicinske svrhe na ovim područjima, a kako daju i snažan halucinogen učinak, privlače i mnogobrojne turiste…ali o tome više u idućem blogu. U restoranima smo nabasali na specijalitet Perua – zamorca. Zanimljiv je ovaj Peru.

U gradovima smo, netipično za moja dosadašnja putovanja, ostajali kratko, u ho(s)telskim sobicama. Primjetio sam da mi se stil putovanja otkad sam stigao u Južnu Ameriku podosta promijenio. Iz par razloga. CouchSurfing tu baš nije najfunkcionalniji. Čak je rjeđi nego u Africi, gdje uvijek možete računati na razne volontere iz zapadnih zemalja, ili ambicioznog lokalca odlučnog da vam pokaže ljepotu svog grada/domovine. Tu je situacija ponešto drugačija, osim u velikim gradovima poput Lime, dok u velikim turističkim mjestima možete računati isključivo na domaćina koji će vam pokušati prodati neku turističku turu.

Drugi razlog promjene stila je to što – ne putujem sam. Na prijašnjim putovanjima mi je prioritet bio, uz upoznavanje samog sebe, upoznavanje i druženje s lokalnim ljudima. A sada svakog dana pored sebe imam osobu koju sam upoznao osamnaest dana prije nego smo se zajedno uputili na drugi kraj svijeta. Koju isto treba upoznati, jel. I njene načine pravljenja večere u ormaru.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

I tako smo nas dvoje prozujali kroz Moyobambu i Tarapoto, i stigli u Yurimaguas. Prašnjavi gradić na raskrižju dvije rijeke, posljednja nam je stanica prije Iquitosa, u kojem ćemo se (morati) zadržati neko duže vrijeme. Kako ceste prema Iquitosu ne postoje, otišli smo do luke, našli teretni brod koji ide u našem smjeru, smjestili se i čekali polazak.

Naša amazonska avantura počinje!

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko

Možda ti se svidi i ovo
Putovanje oko svijeta u 3 minute
Autostopiranje – kako i gdje by Tomislav Perko
Povratne aviokarte za Peru već od 585€
Putovanje u Međuzemlje – Odlazak ili bijeg (Burma), 3. dio

1 Response

  1. Pingback : Tomislav Perko: Mare, aj ti napiši ovaj blog (Peru, 6. dio) | Putoholičari

Odgovori