Španjolska je za mene bila dugo željena destinacija. S 32 godine, jedna točkica s “bucket liste” konačno se mogla prekrižiti. (Frankfurt-Lisabon-Seville-Barbate)

Iako sam ranije ove godine planirala da će moj prvi susret sa tom zemljom biti u Barceloni ili Madridu, to se nije ostvarilo. Zasluge za to idu jednoj od mojih naj prijateljica, apsolutnoj zaljubljenici u Španjolsku, Teni.

Godinama slušajući o njenoj opčinjenošću tom zemljom, taj osjećaj se polako počeo prenositi i na mene. Ono što me uvijek privlačilo bila je ideja Španjolske koja se stvorila u mojoj glavi na temelju viđenog i pročitanog u knjigama i na internetu.  I naravno, na temelju priča koje sam čula od osoba koje su već bile tamo.

Sunce, visoke temperature, flamenco, salsa, zvukovi gitare i opušteniji ritam života uvijek su u meni izazivali sliku “tople” zemlje, dobre hrane, pića, glazbe, plesa i uživanja.

Nakon toliko vremena i maštanja, konačno je došao  dan da se i nas dvije upoznamo, no ne način na koji sam mislila da će se to ostvariti.

Početkom godine, Tena je naišla na oglas za festival “Cabo de plata” koji se po prvi puta, premjerno, trebao održati na jugu Španjolske,  u malom andaluzijskom gradiću zvanom Barbate. Ideju da tamo provedu godišnji objeručke su prihvatile i njene dvije kolegice, Isabel iz Portugala i Eef iz Nizozemske.

Nakon Teninog poziva  i nakon malo razmišljanja odlučila sam im se pridružiti.  Kupila sam festivalsku ulaznicu za 25€ koja je uključivala ulaz na sve koncerte te mjesto za šator u kampu i kartu za autobus za 20€ koji nas je trebao prevesti iz Seville u Barbate.

Kada mi je godišnji konačno bio odobren, kupila sam avionsku kartu koja je ipak bila malo veći financijski izdatak i znala sam da sam došla do točke bez povratka i da ću konačno posjetiti Španjolsku.

Pošto živim u blizini Frankfurta, put me vodio od Frankfurtskog aerodroma, preko Lisabona do Seville, Spain gdje sam se, uz pola sata razlike u slijetanju, trebala naći sa svoje tri suputnice i započeti našu avanturu na 30 i nešto večernjih stupnjeva.

Negdje iza osam sati navečer taxi nas je doveo do centra Seville, do stana u kojem smo trebale prenoćiti, a koji je Tena pronašla na Airbnb-u.

Bilo je oko deset sati navečer kada smo se spustile s drugog kata i kroz masivna, drvena vrata kročile na ulice Seville. Tena i Isabel su već u dva navrata bile tamo tako da su nas, ostatak ekipe koji je tek gubio nevinost po tom pitanju, mogle u maniru pravih turističkih vodiča upoznati s divotama koje nudi grad.

Pošto smo došle dosta kasno navečer, nažalost nismo imale dovoljno vremena da vidimo sve što se ima za vidjeti, ali barem smo uspjele obići one glavne značajke ( Seville Cathedral, Las setas ili ti The Mushrooms, Giralda…)

Iako je Seville noću bila prekrasna, sve te divne građevine obasjane noćnom rasvjetom, sam doživljaj i atmosfera nisu me se dojmili u toj mjeri u kojoj sam očekivala. Možda sam na temelju Teninih dosadašnjih iskustava pretjerala s očekivanjima. Te lipanjske večeri, na moju veliku žalost, nismo naišle na zvuk gitare, pjevanje i ples s kojima se ona prije susretala. Jedino koga smo vidjele, uz zidine katedrale bio je  usamljeni harmonikaš kojem su društvo radili konji i kočijaši koji su čekali da možda ugrabe još koju mrvicu zarade za taj dan.

Unatoč tome, utjehu smo pronašle  u hrani, na terasi jednog malog restorana. Ulica u kojoj su se restorani nizali jedan za drugim, a terase su zapravo bile mali stolovi nanizani na uskom pločniku. Stolovi su bili toliko mali da je bio pravi izazov da se nas četiri smjestimo za jedan. Ipak, to nas nije omelo da uživamo u finim okusima tapasa i vina.

Iako je ponoć bila blizu, ulice su i dalje bile pune ljudi. Ne pretjerano, no dovoljno da se osjeti ritam života. Nakon večere, zaputile smo se u potragu za sladoledom koji smo pronašle točno u ponoć u slastičarnici nasuprot “La Giralda”. Toranj zvonik Seviljske katedrale (Catedral de Santa Maria de la Sede), najveće gotičke katedrale na svijetu, gdje smo uživale u fascinantnoj ponoćnoj zvonjavi s vrha 104 metra visoke grdosije.Šećući centrom grada moglo se vidjeti toliko prekrasnih primjeraka arhitekture i divnih detalja u raznoraznim bojama koji pod okriljem noći nisu dolazili do potpunog izražaja.

Prošle smo preko prekrasnog mosta Puente de Triana koji je pod noćnim osvjetljenjem djelovao magično i ušle smo u poseban dio Seville, Triana. Kvart koji su njegovi stanovnici smatrali posebnim dijelom grada živeći odvojeno na razne načine od glavnog dijela. Triana, naselje koje je igralo važnu ulogu u razvoju seviljske kulture i tradicije. Naselje koje je bilo poznato i posebno po tradiciji vezanoj uz poeziju, kulturi flamenca i vlastitih festivala.

Uputile smo se tamo u nadi da ćemo naići na ono što nismo pronašle u centru, zvuk gitare i pljeskanje dlanova, no opet bez uspjeha. Činilo se da je te večeri glazba u Seville zaspala prije nego što smo mi došle.

Kao utješnu nagradu, prihvatile smo žamor španjolskog jezika koji je dolazio od par desetaka ljudi koji su u dva u noći sjedili uz ogradu rijeke. Ograda koja je služila kao neka vrsta terase malog kafića u kojem smo stale da popijemo zadnje piće te večeri. Stojeći tamo u  sitne noćne sate pod okriljem Seviljske noći, shvatila sam da sam sitnim koracima počela otkrivati i osjećati Španjolsku onako kako sam zamišljala u svojoj glavi. Bili su to sitni pomaci, no dovoljni da znam da iza toga stoji puno više toga što tek treba biti otkriveno i isprobano na vlastitoj koži.

Umor nas je polako, ali sigurno počeo savladavati tako da smo odlučile krenuti put stana, znajući da nam je ostalo svega par sati sna. Po putu smo prošle  pokraj  Plaza de Toros de la Maestranza, impresivne građevine koja je dom i najvažnije mjesto na svijetu za održavanje, za mene, barbarskog oblika “sporta”, zabave i tradicije, borbe bikova odnosno koride.Nakon tuširanja i svega tri sata spavanja, rano ujutro smo se spakirale i krenule u grad da iskoristimo još to malo dragocjenog vremena za jutarnju šetnju i doručak.Dok je kod nas u pola osam ujutro kaos na ulicama, tamo je bilo svega par ljudi, dok je većina tek otvarala oči i pozdravljala novi dan. Dojam Seville mi se u tim ranim jutarnjim satima dodatno popravio jer je ljepota raznih uzoraka i boja na građevinama dolazila do izražaja. Cijela ta slika postaje još jača kada sunce konačno odluči izaći. Kao i sve drugo, i sunce u Španjolskoj počinje raditi kasnije.

Sjele smo na terasu kafića koji je imao takvu ponudu doručka da je bio pravi izazov odabrati nešto među silnim delicijama. Sve redom izgledale su kao da su skinute s naslovnice gurmanskog časopisa.

Uživajući u jutarnjoj kavi i doručku, grad oko nas se počeo buditi, no ne na onaj “standardni” način. Nije bilo jurnjave da se stigne na posao. Bile su to jutarnje šetnje do mjesta gdje se pila jutarnja kava i pojeo doručak prije odlaska na posao. To je još jedna stvar koja je bila upečatljiva. Kultura jedenja vani. Bez obzira na doba dana, restorani i kafići bi bili puni. Ne znam točno zašto, no možda je jedan od razloga činjenica da su cijene zaista pristupačne i omjer uloženog i dobivenog je poprilično dobar. Oko 9 sati ujutro ulovile smo taxi. Još jedna povoljna stavka za relacije od cca 20-30 minuta vožnje, pogotovo kada se trošak podijelio na nas četiri. Jutarnja vožnja po ulicama Seville otkrivala je još više ljepota grada i dovela nas do stajališta gdje smo naš daljnji put za Barbate trebale nastaviti autobusom.Ljudi su se počeli masovno okupljati i nije nam trebalo dugo da shvatimo da smo među starijim jedinkama tamo. Prosjek naših suputnika bio je nešto između 18 do 25 godina.

U 9.45h kolona od 5 autobusa krenula je na vožnju od dva sata i nešto sitno, prema samom jugu Španjolske. Maknuvši se iz grada, slika se počela mijenjati. Gradsko zelenilo i šarenilo kuća zamijenili su pustoš i žutilo suncem zagorene trave. Jedino što se tu i tamo zazelenilo bila su polja za koja je bio složen poseban sustav navodnjavanja. Svakim kilometrom sve je bilo ruralnije, opustošenije i siromašnije. Ono što mi je iznimno kvarilo sliku Španjolske bile su silne životinje na užeglom suncu, na toj žutoj travi, bez hlada i s upitnim izvorom pitke vode koje smo vidjeli po putu. Bilo je naravno izuzetaka, no i uz njih, činjenica je da životinja kao takva u Španjolskoj “ne vrijedi” i nije tretirana u skladu s potrebama. To je jedna stvar koja je kod mene osobno ostavila gorak okus u ustima i koja je stavila veliki minus na “za i protiv” listu oko odluke, odnosno razmišljanju o Španjolskoj kao o potencijalnoj, budućoj destinaciji , odnosno mjesta za život.

Pokušavajući skrenuti misli s toga, uz ugodan razgovor, za dva sata i petnaest minuta stigli smo na odredište. Autobus nas je iskrcao na užareni asfalt ispred kampa. Nakon što smo dobile svoje festivalske narukvice, sakrile smo se od sunca u hladovini borova i lunjajući po kampu, tražile idealnu lokaciju na kojoj ćemo postaviti šatore. Nije nam trebalo dugo da pronađemo mjesto koje nam je narednih pet dana trebalo biti utočište. Mjesto u samom centru kampa sa dovoljno prostora oko nas i dovoljno udaljeno od ostalih postavljenih šatora da imamo barem kakvu takvu komociju. Barem smo mi naivno vjerovale u to. Kako je vrijeme prolazilo shvatile smo da se broj ljudi iz sata u sat povećava i da je zaista dobro što smo stigle tako rano i pronašle dobro mjesto za šatore.Nakon što smo postavile naš mali tabor, zaputile smo se na plažu. Naš kamp bio je na drugom kraju grada, kontra  festivala,drugog kampa i plaže. Trebalo nam je  nekih 20-tak minuta da dođemo do plaže. To nije  bilo tako loše jer smo usput mogle malo razgledati Barbate i upijati dojmove malog ribarskog gradića koji je odisao južnjačkom sirovošću.

Prije same plaže i kupanja trebalo je utažiti žeđ i glad. Sjele smo na terasu jednog od restorana na plaži gdje smo se po prvi puta susrele sa restoranskom uslugom na španjolskoj obali. Usluga koja se nije puno razlikovala od “hrvatskog juga”. Dugo čekanje na narudžbu, još duže čekanje na samo jelo, a između toga pokušavanje naručivanja vegetarijanskog jela za Tenu i mene. Nakon što smo se konačno nekako uspjele najesti, iz restoranskih stolica preselile smo se na plažu gdje smo provele par sati u kupanju, sunčanju i igranju “tenisa” reketima kupljenim kod sveprisutnih kineza, u dućanu na koji smo naišle na putu prema plaži.

U kamp smo stigle kada je sunce već odavno zašlo i osjetile smo znatan pad temperature koji baš i nismo očekivale, pogotovo ne na samom jugu i s obzirom na dnevne temperature koje su tamo vladale. Prošavši kontrolu na ulazu, zatekao nas je potpuno drugačiji prizor od onog koji smo ostavile par sati prije. Rijeka novih ljudi i stotine novih šatora potpuno su izmijenile sliku kampa tako da nam je trebalo jedno vrijeme da uopće lociramo naše . Sljedeći korak bio je tuširanje…samo za one hrabre jer je zbog pada temperature, ideja za tuširanje na otvorenom, i to hladnom vodom, bila dovoljno neprivlačna da se taj čin odgodi za drugo jutro. Sanitarni čvor u kampu bio je sačinjen od par desetaka TOI-TOI zahoda smještenih na dvije točke u kampu. Jedan dio bio je smješten na samom ulazu, a drugi dio u nastavku tuševa. Kao dodatak tom divnom prizoru bili su veliki, sivi, plastični pisoari smješteni ispred zatvorenih zahoda.

Jedino podnošljivo u vezi plastičnih wc-a bila je činjenica da su ih praznili svako jutro i ispirali mini-washom iznutra i izvana na dnevnoj bazi. Uz zahode, sanitarni čvor bio je sastavljen i od tuševa koji su bili priča za sebe. Smješteni uz sam rub kampa, uz glavnu cestu, ograđeni bijelom zaštitnom mrežom za gradilišta. Dva reda cijevi sa spojenim šlaufovima montirani na betonskom postolju tvorili su našu kupaonu za sljedećih par dana. Sve skupa nekih 30-tak tuševa sa osvježavajućom hladnom vodom. Sve zajedničko, za žene i muškarce. Mjesto na kojem se većina ljudi tuširala u kupaćim kostimima, bilo je i onih koji su sve svoje fizičke čari odlučili podijeliti s ostalima, malo ili gotovo ništa ostavljajući mašti na volju.

Iako mi se pet dana spavanja u šatoru, takav način tuširanja ili odlaska na wc činilo kao noćna mora i nisam znala kako ću funkcionirati u tom nedostatku komocije, shvatila sam da u svemu tome postoji nešto iznimno oslobađajuće. Prihvatiš da si tamo, dio te jedne velike zajednice koja je tamo s istim ciljem kao i ti. Prihvatiš da su uvjeti takvi kakvi jesu, ne možeš ih promijeniti i prestaneš se zamarati jer shvatiš da nije važno. Jednostavno otkačiš. Tuširaš se hladnom vodom, vjerojatno pokraj neke potpuno nepoznate, strane osobe, briješ se, pereš zube dok istovremeno kolona auta s ceste stoji, putnici bulje, trube i imaju neku vrstu “peep showa”.

Nakon toga, omotan ručnikom ili u majici, s mokrim nogama i mokrim japankama, po prašnjavom, zemljanom putu odšetaš do šatora gdje su ti noge opet prašnjave, ali nije te briga. Presvučeš se u šatoru, navlačeći gaće i hlače u ležećem položaju. Nakon toga loviš svoje lice u malom putnom ogledalu pokušavajući nanijeti make-up i napraviti nešto pristojno od kose. I iako si svjestan da tvoja slika i prilika nisu ono što su inače nakon spremanja u komociji civilizacije, opet, nije te briga. Na godišnjem si, u kampu, na festivalu u Španjolskoj i ne dopuštaš da te takve minorne stvari zamaraju jer cijeniš bogatstvo tog cijelog iskustva. Živiš među “domaćim” ljudima, vidiš kako funkcioniraju i na taj način naučiš puno više o zemlji i naciji nego što bi to bio slučaj da boraviš u nekom hotelu, udaljen od realnosti svakodnevnog života. Da, možda kampiranje nije bio idealan način i jasno da to nije stvarni, realni život, no zasigurno se vidi i doživi puno više nego za vrijeme nekog tipičnog turističkog putovanja. Večer smo provele po restoranima i kafićima na plaži, uživajući u tapasima, pivi i mojitosima, glavnim sastojcima svakog dana. Tu prvu večer otkrile smo kafić “Chupito” koji je služio kao besplatna WI-FI destinacija gdje smo se, zbog nedostatka signala na našim mobitelima, mogle spojiti na internet i javiti bližnjima da smo žive i zdrave. Druga destinacija bio je lijepo uređen restoran na plaži sa definitivno najgorom uslugom no , uvijek dupkom pun. Razlog: mogućnost punjenja mobitela i ostale aparature diljem cijelog restorana.

Količina posjetitelja festivala definitivno je iznenadila ugostitelje tako da su restorani na svakodnevnoj bazi ostajali bez namirnica potrebnih za spravljanje jela. Povratak u kamp u sitne noćne sate pružao je, opet, novu sliku. Još više ljudi, još više šatora. U neko doba noći, zvukovi nekakve club, techno, house glazbe sa šanka zamijenili bi zvukovi gitare, bubnjanja i pjevanja, a sve praćeno žamorom, bukom i smijehom. I onda opet shvatiš koliko “otkačiš” u takvom okruženju jer te ništa od toga ne smeta i ništa te ne sprječava da zaspiš bez problema. Kamp je živio 24 sata na dan, no prvi i jedini zvukovi  tišine mogli su se čuti tek pred samo jutro i to na možda kojih sat vremena. Ono što nas je naviše radovalo bila je jedna ekipa, negdje u kampu. Nismo znale gdje su, tko su i što su, ali zvuk njihove glazbe i muzički talent koji je izazivao apsolutno ježenje cijelog tijela pratili su nas svaku noć u zemlju snova, neumorno svirajući i pjevajući do samog jutra.

Prvo jutro u kampu zaputile smo se pod tuš da bi nas po putu zaustavio jedan simpatični španjolac. Nije nas čuo da pričamo, no očito mu je sama naša pojava bila dovoljna da zna da nismo “domaće” što ga je potaklo da nam zaželi dobro jutro i pita nas odakle smo. To je bio prvi takav upit u nizu koji se nastavio sljedećih dana, i svaki puta smo se morale smijati jer nitko nije očekivao takav čušpajz podrijetla.

Jedna je iz Hrvatske, živi u Engleskoj.

Druga je iz Hrvatske, živi u Njemačkoj.

Treća je iz Nizozemske, živi u Engleskoj.

Četvrta je iz Portugala, živi u Engleskoj.

Nakon prvotnog iznenađenja na licima naših sugovornika tih dana, njihova reakcija bi uvijek bila ista. Uglavnom su svi bili začuđeni što smo se našle na jednom malom, lokalnom, španjolskom festivalu gdje smo valjda činile dio 1% stranaca među 99% domaće publike. Nakon čuđenja, uslijedilo bi oduševljenje  i zahvalili bi nam što smo došle. Jedna od stvari koju smo primijetile je da im englesko govorno područje baš i nije jača strana. Srećom Tena i Isabel imaju pristojno znanje španjolskog jezika tako da nismo imale komunikacijske probleme. Inače, opći dojam koji su španjolci na mene ostavili kao nacija je totalno kontradiktorni.

Zapravo ih je teško generalizirati i stavljati u neke obrasce ponašanja jer su s jedne strane arogantni, glasni, iritantni, nedisciplinirani, samoživi, s velikim nedostatkom opće kulture…, a s druge strane, strastveni, spontani, optimistični, temperamentni, entuzijastični individualisti. Dva potpuno različita svijeta koja uspješno funkcioniraju zajedno.

Nakon doručka, prošetale smo plažom i na samom kraju, Eef, koja se bavi surfanjem,  primijetila je natpis za “surf shop”. Bila je to malena drvena kućica koja je djelovala zapušteno, no bila je dovoljna da odemo u turistički ured na početku plaže i raspitamo se gdje bi mogle surfati. Dobile smo upute za “surferski raj”, plaža u mjestu nekih pola sata vožnje udaljenim od Barbatea. Nakon kratkog dogovora, pala je odluka da zbog loše autobusne konekcije, uzmemo taxi i odemo na tu plažu. Dio plaže bliže selu bio je za kupanje, a drugi, dalji, divlji dio bio je za surfanje. Tamo smo iznajmile daske za surfanje i jedno odijelo pošto je Eef imala svoje sa sobom. Isabel i Tena su već probale surfati s Eef u Engleskoj no za mene je bio prvi put.

Nakon početnih uputa od Eef, uputila sam se u vodu. Nije mi trebalo dugo da shvatim da je sve to zapravo jako teško jer zahtijeva puno vježbe, osjećaja, ravnoteže, snage i koncentracije. Ispočetka nisam bila baš oduševljena jer sam muku mučila da uopće skočim na dasku u ležećem položaju, a da me val prije toga ne poklopi. Bilo je zanimljivo i definitivno probudi izazov u tebi, no nije budilo nikakav poseban osjećaj u meni sve dok mi Eef nije pomogla da stvarno uhvatim jedan val i tu je bila prekretnica. Nalet adrenalina u trenutku kada osjetiš snagu vala ispod sebe koji te nosi je bio nevjerojatan i jednostavno te tjera da ideš opet i opet.

Na kraju dana sve smo bile i više nego zadovoljne odlukom da odemo surfati, a ja posebno, jer da se nisam našla u toj situaciji, pitanje je da li bi ikada u životu to probala, a sada kada jesam znam da želim to definitivno ponoviti i da isto tako mislim da svatko tko ima priliku, treba probati. Da smo imale aktivan godišnji govori i činjenica da smo dva dana kasnije išle na paddle boarding koje je isto tako bilo zanimljivo i zahtjevno. Još jedna novo isprobana aktivnost. Nakon povratka u kamp, spremile smo se i otišle u restoran u kojem smo večerale dan prije.  Naručile smo pizze za van, uz to dobile pjenušavo vino na poklon i otišle smo sjesti na, tada već hladni pijesak plaže. Uz šum mora, pod okriljem zvijezda, dočekale smo Eefjen rođendan. Usred noći, u kampu nas je dočekala ista priča, ista atmosfera. Hrpa ljudi, žamor, smijeh, vika… Petak je bio prvi dan festivala.  Osiguranje na ulazu je bilo iznimno strogo. Stigle smo tamo oko pet sati popodne. Sunce je nemilosrdno pržilo, a zemljana prašina s poda uvlačila se u svaku poru. Dežurni vatrogasci su svako malo tokom dana stavili u funkciju šmrkove pa se kuhana i pečena rulja mogla bar malo rashladiti pod umjetnom kišom. Festivalski prostor se sastojao od dugog niza štandova sa “gurmanskim festivalskim specijalitetima” gdje su pod krovom bile smještene i klupe i klupice gdje su gladna i žedna usta i umorne noge mogle napraviti predah. Nakon sponzorskih šatora i mini hip-hop pozornice počele su se protezati pit-stop stanice. Šank na šanku, dugi, beskrajni, na sve strane. Prvi stage bio je “Cool way” na kojem se ovisno od doba dana moglo čuti svašta. Od popa, flamenca, rocka do punka i heavy metala u kasnim noćnim satima.

Drugi, glavni stage bio je  “Negrita”. Sponzoriran by Negrita rum čiji reklamni šator nije bio šator. Bio  je to stari autobus iz 60-tih godina koji je bio smješten direktno nasuprot glavnog stagea i čiji prvi kat je bio prenamijenjen u šank, a krov je bio VIP terasa. Mjesto na kojem se pio najbolji Mojito ispred stagea koji je bio  rezerviran za najzvučnija imena festivala. Treći stage “Underwood” bio je totalna alternativa i iskreno, tamo nismo našle baš nešto po našem ukusu.

Prvi dan festivala. Novo viđenje Španjolske. Svi dojmovi koje sam sama stekla, sve je više-manje palo u drugi plan onog trena kada je muzika počela preuzimati glavnu riječ. 3 dana, 3 stagea, 58 izvođača. Možda mi nismo provele toliko vremena na samom festivalu kao drugi, no bilo je dovoljno da vidimo i čujemo bendove koje smo htjele i da osjetimo festival kao takav. Ono što je mene ostavilo bez riječi bila je činjenica da se nalazimo na festivalu sa hrpom različitih glazbenih smjerova, okružene ljudima koji su svi redom bili čista alternativa. Nikada nisam bila okružena s toliko tetovaža, pierceva i dredli kao tada, što na ženama, što na muškarcima. Zanimljivo je gledati kako par tisuća ljudi živi i diše kao jedan veliki organizam spojen ljubavlju prema glazbi. No, ovaj festival je imao nešto posebno što drugi festivali nemaju.

Ljudi koji su prvu večer slušali punk rock bend i na prvi rif prve pjesme su počeli “metačinu” u kojoj smo se mi niti krive niti dužne pronašle i nekako smo uz smijeh uspjele odskakati svoj put van na sigurno…samo par sati kasnije ili sljedeći dan, ti isti ljudi uživaju u zvukovima španjolskog popa ili flamenca. I ne samo da uživaju u zvuku već uživaju cijelim tijelom. Nije bilo osobe, staro ili mlado, muško ili žensko, a da nije zaplesala salsu koja im je jednostavno u krvi. Možemo mi svi drugi vježbati i truditi se iz petnih žila, no činjenica je da nikada nećemo imati to što je njima dano rođenjem u toj zemlji. Salsa u krvi, ljubav prema njoj i prema tradiciji koju poštuju. Stojeći u toj gomili rasplesanih, predivnih ljudi, nisam se micala. Jednostavno sam neko vrijeme samo stajala i upijala ljepotu i posebnost trenutka. Upoznala sam dio Španjolske kulture koji mi nitko nije mogao riječima opisati, a da ga cijenim u toj mjeri koliko ga cijenim sada kada sam iskusila to na vlastitoj koži. Uskoro sam shvatila…možda Španjolska nije bila ono što sam očekivala i zamišljala, možda sam ju iz određenih razloga prestala gledati kao potencijalnu, buduću destinaciju za život, no u tom trenutku sam znala da definitivno želim da na neki način postane dio mog života, da se definitivno želim vratiti i pustiti toj atmosferi da me ponese.

Nakon tri dana muzike došla je posljednja večer u kampu, posljednji “koncert” naših  susjeda. Broj šatora se počeo smanjivati. Ponedjeljak ujutro je iz minute u minutu otkrivao sve više praznine. Sve više smeća po ulicama i kampu, ostalo iza par tisuća ekološki neosviještenih Španjolaca. Prizor toliko ružan da ne možeš, a da se opet iznova ne zapitaš o gluposti ljudske rase. Put autobusom do Seville bio je potpuno drugačiji nego prvi dan kada su svi bili glasni, nadobudni i puni energije. Put iz Barbatea u Sevillu bio je tih i uspavan. Cijeli autobus je utonuo u san pokušavajući regenerirati um i tijelo i povratiti snagu izgubljenu petodnevnim tulumarenjem i nedostatkom sna. Kada smo došle u Seville imale smo još taman dovoljno vremena da uzmemo taxi i odemo do apsolutno predivne Plaza de Espana u Maria Luisa parku. Građevina koja oduzima dah. No, prije nego što smo se uspjele diviti toj ljepoti, na samom ulazu u park odlučile smo pozirati i snimiti zajedničku fotografiju . 5 eura za 5 minuta smijeha, ali uspomena za čitav život.

Znam da sam tek zagrebla površinu   onog što ta zemlja predstavlja , no to je i  više nego dovoljan razlog da se vratim tamo. I to ću definitivno učiniti.Isto tako znam da slike  nisu baš najbolje kvalitete (blago rečeno) i da masu toga nismo ni poslikale. Valjda zato što smo toliko uživale u stvarnom doživljaju. Što se samog festivala tiče, malo bolji doživljaj atmosfere kroz kvalitetne fotografije profesionalnih fotografa mogu se pogledati na: http://www.cabodeplata.com/momentos/. Za sve koje možda zanima…ulaznice za “Cabo de plata 2017.” su u pretprodaji od 04. listopada 2016. Moja je već u džepu 🙂

Napisala: Ines Kovačević