Tomislav Perko: Snovi se ostvaruju (Tajland, 3.dio)


U prošlom članku Tomislav nam je objasnio zašto putuje. Još uvijek smo u Tajlandu gdje su Tomislav i Chloe prisustvovali proslavi Nove godine, odnosno Songkran. Saznajte i kako je Tomislav dospio u video Ray William Johnsona.

Budistički samostan na sjeveru Tajlanda. Devet sati navečer, vrijeme spavanja. Upravo se vratio sćorkuše. Morao se šuljati se da me nitko ne vidi. A bila su neka dva lika sa svjetiljkama, prisilili me da prekinem misiju na pola. Čim su se svjetiljke ugasile, vratio sam se ispod svoje kolibe i u društvu krijesnica završio započeto.

Tomislav Perko

Pokušavam se sjetiti gdje smo bili u prošlih nešto vremena. Nakon Bangkoka. Pa ajmo redom.

Nakhon Sawan. Posjetili ga iz dva razloga – na putu je od Bangkoka prema Chiang Mai-u, i u njemu smo imali CS domaćicu. Grad je poznat po…nisam siguran zapravo. Ali smo ga odmah zavoljeli – Claire, naša domaćica, odmah nas je po dolasku odvela na mango & sticky rice, i to na najveću porciju ikada. Zalazak sunca dočekali smo u najvećem i najzabavnijem parku – ljudi su trčali oko jezera, igrali badminton, nogomet, košarku, hrpa lejdiboja je rasturalo/a odbojku, bakice su vježbale aerobik i tai chi. Ma čudo od parka.

Tomislav PerkoI onda, skeri trenutak. Glasna melodija odjekuje čitavim gradom, svi staju sa svojim aktivnostima i ukopani stoje na mjestu. Isprva smo mislili da je neka vrsta masovne hipnoze, ali onda nam je Claire objasnila da je to samo – himna. Pušta se svakog dana u određeno vrijeme, i svi se umiruju na minutu kako bi odali počast kralju i domovini. Skeri, kažem vam.

Claire je bila zabavna – cura je tu već godinu i pol, ima tajlandskog dečka (prvi slučaj u kojem je mužjak domaći, a ženka strankinja), predaje engleski za dobre novce, ubrzo se vraća u SAD nastaviti sa studijem. Večeri smo kratili na način na koji sam ih ja kratio s većinom svojih CSera koje sam ugostio u Zagrebu – igrajući društvene igre. Drugi dan nam je posudila svoj motorin kako bismo mogli posjetiti par kilometara udaljen budistički hram iznad grada. To smo obavili u sumrak, kad smo se ohrabrili i odmaknuli od cjelodnevnog buksanja ispred ventilatora. Uslikali smo par slika. Vidjeli još jedan suton. Bilo lijepo.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Phitsanulok. Jedna vožnja do njega, na stražnjem dijelu kamioneta. Razlozi za posjetu isti kao i gradu ranije. Domaćica nam ovog puta lokalka, iako sa stranim imenom – Natty. Većina Tajlanđana ima nadimke koji zvuče zapadnjački. Natty živi s roditeljima, dvije tetke i deset (10) pasa, par kilometara izvan grada.

Tomislav PerkoU Phitsanuloku smo proveli najveseliji dan otkako smo na Tajlandu. Slavio se Songkran, Nova godina u ovom dijelu svijeta. Inače traje tri do četiri dana, za vrijeme najvrućeg perioda u godini. Slavi se – polijevanjem vode po drugima. Sad, možda zvuči prilično pitomo i jednostavno, ali pokušajte zamisliti čitav grad na ulici, oboružan kanticama i stolitrenim bačvama na kamionetima, vodenim puškama, crijevima za vodu – i možda dobijete kakvu takvu predodžbu o kaosu, smijehu i zabavi koje se odvija tih dana.

U društvu naše domaćice, njene prijateljice i njenih rođaka uputili smo se na glavnu ulicu u gradu, i pošteno se izdivljali. Nepotrebno je reći da do glavne ulice nismo ni došli, a već smo svi bili potpuno mokri. I nasmijani. Polako smo se uhodavali u zalijevanju prolaznika iz jurećeg kamioneta, a najzabavniji trenuci su bili na semaforima kad se dva kamioneta nađu jedan pored drugoga te se rat vodi dok se ne upali zeleno svjetlo. Uskoro smo vidjeli kako neki vode vodeni rat na malo višem nivou – u bačvama imaju ogromne kocke leda koje čine vodu s kojom polijevaju druge – ledenom.

Tomislav Perko

Tu stvari postaju ozbiljne. Pa odete do prvog štanda na kojem prodaju te iste kocke leda i sami se oboružate kako biste mogli vratiti istom mjerom. Osveta je najbolja kad se servira hladna. Ledena je još bolja.

Glasna glazba, ples, podosta alkohola s kojim te veseli suborci znaju počastiti, raznobojni puderi/prahovi koje vam utrljavaju na lice – svemu smo tome svjedočili na poprištu rata, u glavnoj ulici grada. Svi su se odlično zabavljali, i to na tako jednostavan način, polijevanjem vodom na +40. Chloe i ja smo se složili da je puno zabavnije od kićenja bora za Božić. I da bi se svi ratovi trebali ovako rješavati – dajte zaraćenim stranama hrpu vode i kantice, i tko bude mokriji, taj je izgubio.

Nakon cjelodnevne zabave vratili smo se do kuće jedne od djevojaka koje su bile s nama te smo prisustvovali tradicionalnom tajlandskom ručku. Ubrzo nakon ručka su domaćini stavili tri stolice u dvorište, i na njih posjeli tri bakice. Ostatak društva se stao u redu s kanticama za vodu i jedan po jedan polijevali vodom svaku od tri bakice. Saznali smo da je to zapravo i poanta Songkrana – blagoslov i odavanje počasti starijim osobama. Obrnuto od Božića, kad se pretežito klinci vesele.

To je bio Phitsanulok. I Songkran.

Tomislav PerkoTomislav PerkoTomislav Perko

Chiang Mai. Tamo smo isto bili. Također jedna vožnja, nakon četiri minute stopiranja. Ovog puta unutar kamioneta, u društvu Engleza Alana, njegove tajlandske gospodične, i njene pargodišnje kćerke. Konačno smo mogli razgovarati s ljudima koji nas voze, inače smo ili u prikolici ili je njihov engleski ko naš tajlandski.

Alan ovdje radi i živi već par godina, upravo se vraćaju iz curinog sela gdje su proslavili Songkran. Fora lik, tetovaže mejd in Ingland, nisam ga pitao za koga navija. Biznis s moto-turama po šumama. U nekom paralelnom svemiru gdje bismo si to mogli priuštiti, možda bi se iskušali. Ali, dao nam je vizitku i broj telefona, ako nešto trebamo. A trebat ćemo – Chloe je zaboravila naočale. Koje će nam Alan vratiti par dana kasnije. Fora lik, rekoh vam.

Chiang Mai je poznat, između ostalog, po ludnici koju grad proživljava za vrijeme Songkrana, koju smo mi, srećom, izbjegli. Jedan dan Ratova Voda bio nam je dovoljan. Također, turisti u Chiang Mai-u čitavu feštu shvaćaju malo preozbiljno pa se oboružaju vodenim puškama te ciljaju drito u bulju. Preagresivno za moj ukus. Tim više što municiju vade iz obližnjih prljavih potočića, pa ti šetaj gradom otvorenih usta i očiju.

Našli smo se s Trevorom i Lisom, ekipom iz Bangkoka, zujali centrom, degustirali ulične delikatese, nisam probao insekte. Vegetarijanac sam. Trevor i Lisa su odsjeli u hostelu gdje sam upoznao Leelanda, simpatičnog Kanađanina koji je volontirao šest mjeseci u Bangladešu pa smo imali pregršt tema za razgovor. A mi smo odsjeli u fensi hotelu s bazenom, klimom, nosačom prtljage i tepihom u sobi – što smo na poklon dobili od mojih dragih cura iz Da da da agencije. Nisam siguran koji im je bio razlog čašćenja (osim toga što su po prirodi dobre cure), ali ispalo je da je taj dan bio točno tisuću dana otkako sam upoznao Chloe. Volim brojeve, šta ćeš.

Sve se vrti oko te tisuće, vidjet ćete.

Tomislav PerkoZadnje dvije večeri odsjeli smo kod Kevina, Kiwija s CSa. On je pak fotograf, i ima brčine koje nije brijao dobrih 30 godina.

Sudbina je htjela da baš taj dan saznam da mi je preminuo stric, čovjek s najdražim mi brkom na svijetu. Za sve one koji pitaju jesam li ikada poželio biti doma umjesto na ovom putovanju – eto vam. Taj trenutak. Ti dani. Ne bi moje prisustvo ništa promijenilo, ali teško je biti daleko u takvim situacijama. Iako, siguran sam da bi bilo još teže biti blizu.

Tomislav PerkoŽivot je kratak, jel. Nekom kraći, nekom dulji, ali ionako mislim da kvantiteta nije najbitnija. Kvaliteta, ljudi, kvaliteta. Neću filozofirati, a znate da bih baš mogao.

Zadnji dan u Chiang Mai-u poslikali smo par hramova da možemo dokazati da smo bili tu. Prvi put na Tajlandu priuštili smo si tajlandsku masažu, kod slijepih masera. Bilo je mrak.

Slijepi maseri. Čudan je ovaj život. Sljepoća. Smrt. Sitnice. Slučajnosti. To određuje sve. Sve što počinje na s. Srce. Sudbina? Sreća. Smijeh. Snovi. Sloboda. Sloboda.

I sise.

Pai. Vožnja od Chiang Mai-a do Pai-a bila je zavojita. Cca 110 kilometara – i 762 zavoja. Ej. 762. To je 7 zavoja po kilometru. Što će reći – jedan zavoj svaka 143 metra. Zavrti se u glavi, a i nažuljaš se na stražnjem dijelu kamioneta. Ali imali smo super prvu vožnju – lik s japanskim restoranom (otišli smo po smrznute ribice koje je preuzeo u kutijama od stiropora, što inače svi ovdje koriste kao neku vrstu prenosnog hladnjaka. Pametno. Stiropor zadržava određenu temperaturu ili tako nešto, sjećam se da mi je tata nekad davno govorio…) – uglavnom, lik natuca engleski, lajkao mi je stranicu na ajfonu, i odbacio nas 30 kilometara van svoje rute gdje smo uhvatili vožnju koja nas je zatvrila. 762, ej.

Tomislav Perko

Pai nam je bio dom samo jednu večer, iako je mjesto fora, a CS domaćin Mike kul. Za život zarađuje kuhajući na brodu, a većinu vremena provodi u svojoj drvenoj kući na Tajlandu, koju unajmljuje za smiješnu cifru. Nama nažalost nije kuhao, ali nas je odveo u vegetarijanski restoran gdje smo za 30 bahta (cca 5 kuna) dobili rižu i dvije porcije raznog povrća.

Tomislav PerkoPoslijepodne smo proveli šetajući ulicama kojih baš i nema previše, probali smo tipični tajlandski specijalitet – meksički burito. Ukusan bio. Sutradan smo unajmili skuter i vozikali se uokolo. Vidjeli par slonova, posjetili vodopad koji je bio u top 3 dosad posjećenih vodopada. A dosad smo ih posjetili – tri. Na povratku smo se zaustavili probati sok koji se prodavao u jednom dvorištu uz cestu, za koji prije nikad nismo čuli.

Tomislav PerkoNismo se ni sparkirali, kad eto lika iz dvorišta, preporuča da preparkiram skuter u hlad, nasmiješeno nas posjeda za stol i, uz čašu crvenog ledenog soka kojemneznamoime, poslužuje kuhani krumpir, kiki-riki (to je krivac za to ime?), zeleni mango, banane, svježi kokos, i bočicu vina napravljenog od ranije spomenutog nečega. S upitnicima iznad glave želimo si dobar tek i bacamo na posluženu gozbu. Kroz par minuta dolazi jedan par i sjeda za stol do našega, ali ih zovemo da nam se pridruže. Otkrivaju nam da su na ovo mjesto nabasali jučer, i eto došli su na repete. Jedi i pij koliko hoćeš, a daj kolko daš. K tome i vegetarijansko.

Malo smo si proćakulali, poslikali land crack, tj. tri – priča ide da se lik koji posjeduje imanje probudio jedno jutro 2008. i samo vidio ogromnu rupčagu u zemlji posred svoje zemlje. Tada je napravio pametan potez – pošto je imanje na prašnjavoj cesti prema vodopadu, odlučili su nesreću pretvoriti u turističku atrakciju. Plus, znaju svoj posao – donacije pale. Gosti se osjećaju da moraju dati pošten iznos, a oni su tako ljubazni i uslužni (napunit će ti čašu soka i više od 4 puta – provjereno!), pa im daješ više nego što bi dao u restoranu s fiksnim cijenama.

616387_498435403516900_650845388_oTomislav PerkoTomislav Perko

Punog želudca smo odlučili da idemo na farmu koju smo našli preko CSa, svega 70ak kilometara prema sjeverozapadu. Skuter, kuća, stvari, ostavljanje Chloe na jednom križanju, vraćanje skutera, do nje se vraćam uz pomoć lika na motoru i prikolicom na kojoj su uz mene dva psa. Dizanje palčeva, stražnji dio kamioneta, vjetar u kosi i te fore.

Tomislav PerkoA na farmi kao da je vrijeme stalo. Bez struje, tople vode, bez znakova civilizacije. Ali s pregršt tišine, zanimljivih ljudi koji tamo provode veći dio godine, kupanjem u potočiću stotinjak metara niz imanje, zajedničkim kuhanjem i pomaganjem oko svakodnevnih zadataka. Upravo ono što nam je i trebalo nakon što smo u zadnja dva tjedna prošli gotovo 2.000 kilometara, većinom na stražnjim dijelovim kamioneta, na +40. Odmor od putovanja.

Tomislav Perko

Umori se čovjek od putovanja. Činjenica je da sam ja na ovo putovanje krenuo s jako malo putničkog iskustva, barem što se tiče trajanja. Najdulje putovanje prije ovoga trajalo je točno 60 dana, 940 manje nego što bi ovo trebalo iznositi. Nekad se pitam jesam li se precijenio. Iskusni putnici su me upozoravali da će mi dosaditi, da će mi faliti sigurnost i toplina doma, bliski ljudi. Ali – nije. Barem ne dovoljno da se poželim vratiti. Dovoljno je s vremena na vrijeme uzeti stanku. Od par dana, tjedana, ma i mjeseci.

To smo napravili na farmi. A i nakon nje – dok smo išli u nabavku vode u susjedno selo, vidjeli smo natpis pored ceste – Tam Wua Forest Monastery. Saznali da se tamo može otići i iskušati u Vipassana meditaciji, i to potpuno besplatno. Imali smo vremena, pa smo dan kasnije bacili đir od par kilometara do budističkog samostana usred šume.

I došli na mjesto koje će se pokazati kao najdraže nam mjesto na čitavom Tajlandu.

Nekako osjećam grižnju savjesti jer mislim da je ovaj blog nešto najdosadnije što sam ikad napisao. Pa ću zauzvrat napisati jednu kratku priču, nevezanu za Tajland.

Prvi (i jedini) YouTube kanal kojeg sam ikad pratio je bio onaj Ray William Johnsona, =3. Danas je to najpopularniji kanal na svijetu s preko 5.6 milijuna pretplatnika te gotovo 2 milijarde (!) pogledanih klipova. I sinula mi je ideja kako bi bilo fora da se na neki način i sam pojavim u jednoj od epizoda. Volim izazove, a ovo se činio kao ultimativni izazov. Broj 1 na YouTube-u, napraviti nešto što bi on zamijetio i mislio da je dovoljno dobro da uvrsti u jednu od svojih epizoda.

Napraviti najbolji comment question of the day video (što je prije bio sastavni dio svake epizode), poslati ga i nadati se da će izbrati baš moj između svih ljudi koji mu iste šalju. Konkurencija je u jednu ruku bila velika (čitava internet populacija), ali u drugu ruku mala jer su se svi orijentirali da postave što bolje/unikatnije pitanje, a ne da naprave što bolji/unikatniji video.

Ideja je rođena – sastavit ću kompilaciju riječi iz različitih destinacija, te na taj način postaviti pitanje –What’s Stopping You?. Ništa pretjerano originalno, ali vidio sam si šansu. Počeo sam snimati prva pitanja dok smo Tanja i ja putovali Portugalom, nastavio kad smo se vratili u RH, te u prva tri mjeseca ovog putovanja. Tanja je sve to lijepo editirala, i video je bio spreman.

Jedini problem je bio taj što je Ray iz serijala izbacio pitanja publike. Toliko truda uzalud. Poslao sam mu par puta link na video, ali čovjek ih prima na tisuće i tisuće dnevno. Bio sam ustrajan.

I onda se dogodilo. Probudih se i pročitah mejl jedne od njegovih producentica, koja me je obavijestila da im se moj video toliko svidio da su ga odlučili uvrstiti u najnoviju epizodu. Iščekivanje kao na zadnjem ispitu iz marketinga, i – video je tu.

Taj video će vidjeti milijuni ljudi, i uvijek će biti zapamćen kao zadnje pitanje publike. A ja ću uvijek biti zapamćen kao najponosnija osoba u tom trenutku

Snovi se ostvaruju. Eto. Toliko od mene.

I, hvala Tanji.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)

Tomislav Perko