Avantura je lagano krenula, Tomislav je stigao u Srbiju gdje je dobio logo za svoju avanturu. U Bugarskoj je uživao u dobrom društvu i pivi, a pridružila mu se i Maria Juana.
Ispostavilo se da čiča iz prošlog posta vozi, sporo i nesigurno, prema Slavonskom brodu. Ostavio me baš tamo gdje nisam htio, na zapadnom izlazu iz grada pa sam to shvatio kao loš znak i odlučio se vratiti u Zagreb. Da ne bi putovao ovako još 1000 dana, a doma imam topli krevet i maminu brigu!
Lažem, nisam! Ali sam čekajući dva sata imao čak i previše vremena da polako složim dojmove. S vremenom su auti ipak počeli stajati pa sam u par malih vožnji – od ratnog zapovjednika iz Županje preko bivšeg dilera koji mi je predložio da granicu ipak prijeđem pješice da ne bi imao problema – stigao do Beograda. A tamo uglavnom poznata lica. Prijatelj Marko kojeg sam posjetio prošle godine za vrijeme autostop utrke pa još neki na CS mitingu. Ležeran početak.
Sutradan krećem prema Novom Sadu. Stojim na izlazu iz Beograda, dižem palac, pored mene djedica od 104 godine (hoće li me 1000 dana svuda pratiti djedice?) diže štap i na taj način stopira. Batman i Robin nam nisu ni do koljena – djedica i ja ubrzo lovimo prijevoz. Neka kratka ruta jer djedica nema još puno života pa da sve provede u vožnji. Šteta jer je mogao sa mnom uskočiti u prvi kabrio ikad, okačiti štap o retrovizor i pustiti da mu kosa vijori. Ali opet, šta ja znam što je djedica u životu proživio.
Kilometri do Novog Sada se skraćuju, izmijenjuju se vozila, izmijenjuju se priče. Najčešće ponavljana je priča o ratu, kako je bio nepotreban i kako je unazadio život. Kako su ljudi nepotrebno izgubili dobre prijatelje, sve u ime politike. U Novom Sadu brojim poznatih dvesto šest koraka u Dositejevoj i puštam Emanuelu, djevojku koju sam slučajno upoznao koju godinu prije na stanici u Puli, da mi pokazuje svoj grad pa se polako usmjeravam nazad prema Beogradu.
Stojim, a malo dalje od mene dvije djevojke u prekratkratkim suknjicama. Njima staju odmah, meni nitko. Taman hoću izvaditi papir da pribilježim kako hitno moram nabaviti kakvu kratku haljinicu za slične prilike (moje noge nisu ništa lošije od njihovih!), ali tad stane auto s troje ljudi koji pitaju znam li put do Beograda. Priznao bih da ne znam, ali bez suknjice i sitne laži neću tako skoro uloviti prijevoz. Pa kažem da znam. Uostalom, mislim si – velik je grad, nećemo ga valjda fulat! I bome nismo. Ostavljaju me u predgrađu grada pa pronalazim Mirijevo, dio Beograda gdje me čeka Miroslav, momak koji će mi raditi logo i još neke sitnice za “1000 dana ljeta”. Miro je, čini se, jedna od produženih ruku mojih roditelja jer me cijelo vrijeme majčinski brižno nudio stvarima i hranom. Čak sam i juhu jeo – čuješ, mama?
Sljedeći dan se družimo uz mozganje o tome kakav će biti logo, a posao kratimo pričama iz djetinjstva. Miroslav mi je pričao kako devedesete smatra izgubljenima jer se, uz hrpu istomišljenika, borio za pravdu i radio na svrgavanju Miloševićeva režima. Prolazile su sankcije, bombardiranja, lijepih dana ni za lijeka.
Navečer je Miro otišao na plivanje (prvak je Srbije u nekim žnj kategorijama :p), a ja do Marka da još jednom nazdravimo i da uzmem ruksak s kojim ću sutra putem Sofije. Ne bi čovjek vjerovao, ali u njegovom stanu opet sam vidio poznata lica od prošle godine. Izgleda da ću morati otići još dalje da upoznam napokon i nešto novih ljudi.
Poslije sam se vratio do Miroslava, upalio laptop i, dok sam čekao da mi se mama javi na skajpu, razmišljao kako roditelje uopće nije teško nagovoriti na učenje novih stvari. Samo trebaš otići 3 godine na put i oni se odmah nauče služiti novim tehnologijama.
U Beogradu sam odlučio ostaviti majicu, čarape i mali ručnik. Prvo, zato što radim na smanjenju mase ruksaka (sad smo na 20, cilj je barem 17, a ne bi se uopće bunio da bude i ispod 15 kg). Drugo, ako se izgubim putem, Miro će to dati psima tragačima da me nanjuše.
Ujutro sam malo duže spavao, a Miro je, kao prava majka, složio doručak i spremio mi par domaćih jabuka iz Čačka, a onda se transformirao u tatu pa upalio auto i odbacio me skoro do naplatnih kućica prema Nišu. “Ako te netko otme, zovi me i reci šifru ‘vreme je lepo’.” I sad vi sumnjajte da će nabaviti one pse tragače ako se zagubim!
“Opet sam, opet na cesti!”, htio sam pomisliti, ali nisam stigao jer je u roku od 36 sekundi stao Nikola kojeg sam podsjetio na njega u mlađim danima. Izgleda da mi se bogovi autostopa odužuju za ona 2 sata kod Slavonskog broda! Nikola je baš išao do Niša, ali, kaže, morat će svratiti prvo do Kragujevca pa ako mogu pričekati kratko. Malo me je bilo frka jer vrijeme curi, ja za 997 dana moram bit u Hrvatskoj, a on bi se putem zaustavljao…ali sam mislio ako ja njega podsjećam na njega u mladosti, možda je on ja u srednjim godinama pa ajde, neka mu.
Vozimo se kroz razna sela središnje Srbije dok mi priča o tome kako moja generacija u Srbiji nema nikakvih sretnih sjećanja iz djetinjstva da ih izvuku iz negative u koju su upali devedesetih. Pijemo pivu u Zastavinom gradu u društvu njegove devojke, dajem 100 dinara nekom prosjaku. Ostalo mi dinara, a napuštam zemlju, teško je potrošiti uz toliko pažljivih ljudi.
Kod Niša smo se pozdravili pa je trebalo naći prijevoz za posljednjih 200 kilometara do Sofije. Nakon dvadesetak minuta staje kombi u kojem je čitava obitelj i koji me pristaju odbaciti do mog odredišta. Nudim preostalih 200 dinara za putarinu, ali gospodin Miroslav odbija i kaže mi da mogu kupit malom sladoled na benzinskoj kad budemo izlazili iz Srbije. Zaslužio je, kaže Miroslav, jer je dobar u školi, dok mu starija sestra neće da uči. Mali, koji je imao i svoje ime, je pažljivo slušao gdje ja sve putujem, a onda me na polusrpskom, a polubugarskom, sa sjajem u očima, pitao idem li do Djeda Mraza. Rekoh da ne idem, ali sam mu obećao da ću mu reći da da mu kupi BMW, ako ga kojim slučajem sretnem. Jer, ruku na srce, tko zna gdje Djedica ljetuje, a kako me krenulo s djedicama do sada, nije tako nemoguće ni da ga sretnem.
Odbacili su me do predgrađa Sofije, dali mi 1 lev za autobus do centra, a gospođa žena/majka je za svaki slučaj izišla za mnom i pitala ljude na stanici da se pobrinu da dođem do NDK u centru Sofije pa mi u suzama poželjela sve najbolje na mom životnom putovanju. Kažem vam, mame i tate su svugdje.
U drndavom busu sam neku curu pitao gdje je taj NDK. Nije znala engleski, ali je bila prilično stručna u crtanju na papirnatim maramicama i prilično me razveselila tim mini planom grada. Uz takav crtež, neugodno bi mi bilo fulati pa sam bez problema našao staru prijateljicu Stellu koja me čekala. Već sam je bio jednom posjetio, a i ona je surfala na mom kauču pa se bilo lako prepoznati.
Slijedi par dana u Sofiji. Koja je nelijep grad čak i po suncu. Ali vrlo drag grad.
Buđenje je bilo zanimljivo. Stella snuza alarm dobrih 13 puta pa sam joj taman htio predložiti da nazovem na posao i javim da je bolesna, ali se ipak predala i ustala. Šetam centrom pa se nakon posla nalazim sa Stellom u parkiću s dvije pive. Brzo shvaćam da je to zapravo Sofia-after-work party. Park, piva pa kući na zeca. Zec je ručak, a ne prijevozno sredstvo!
Toliko sam se udomaćio, da čak i primam goste u Stellinom stanu. Dolaze nam Victor i Bruna, francusko-portugalski par koji su u posjedu moje kćerke, ovce Marie Juane koju sam vidio nakon 5 mjeseci. Malo je musava, tko zna gdje se sve smucala! A ima i novu narukvicu na kojoj piše unforgettable.
Sutradan s Venerom, još jednom kaučsurfericom, u parkiću na during-work-partyju, pričam o smislu života i kako okolina gleda na neke naše postupke. Ono, skićemo se svijetom, gubimo vrijeme, a mogli smo imati odličan posao, predivan stan i hrpu vesele dječice. S druge strane, mogli smo imati posao koji ne volimo, stan koji otplaćujemo u švicarcima i slično. Poslije posla nam se pridružuje Stella, a zatim i Vasil i Elena, vrlo dragi prijatelji koji su sa svojom nitijednogodišnjom bebom Yanom već potegnuli i do Španjolske. A moja mama misli da sam ja premali za putovanja.
Ujutro se opraštam od Stelle i idem na 222 km dug put prema Velikom Trnovu. Bez većih problema stižem na cilj. Nalazim internet, i tek onda shvaćam da nemam gdje spavati. Šaljem par mejlova lokalnim kaučsurferima, ali odgovora nema. Počinje me loviti lagana panika, prisjećanje na Yes Mana i kako sam zaboravio osnove ponašanja na putovanju – naime, mutno se sjećam večeri prije i ponude Vasilovog prijatelja da umjesto Velikog Trnova odem s njim do neke planine gdje će feštati s prijateljima pa onda dan kasnije ići prema VT-u. Lekcija – reci DA na takve ponude, pogotovo kad u idućem gradu nemaš gdje spavati.
Ništa, treba se primiti posla. Uzimam gitaru, pišem natpis na kojem tražim kauč, a ne novce. Sviram onih par pjesama što znam, ljudi reagiraju osmjesima, tu i tamo zastaju, netko pita nešto, neki čak i stavljaju pare pored mene na pločnik jer nemaju gdje drugdje. Ali nitko da rasprostre kuću ispred mene…ili barem šator. No u sumrak me ugleda jedan zabrinut par i odvode me do najjeftinijeg hotela u gradu. Čekaju da se čekiram.
Važem si opcije: a) ako odem, ostavljam ih u brizi, b) reći da nemam novaca za platiti hotel (jeftinih 8 eura) i nadati se da će mi oni podmiriti troškove, c) reći da imam novaca i platiti nešto što nisam namjeravao i ostaviti ih malo sigurnije.
Krajičkom oka vidim da u hotelu primaju MasterCard pa zaokružim c).
Nije prošlo ni tjedan dana, a ja već u hotelu! Ali ako su bogovi brižnosti imalo pravedni, ovo će mi dati neke bonus bodove! I dok sam o tome razmišljao, stiže sms – I can host you tomorrow if you still need a host…
Smiješak.
San.
