Prvo putovanje. Prvi let avion. Prvi autostop. Tomica nas vodi na putovanje britanskim otočjem, idemo u Englesku, Irsku i Škotsku.

Spletom okolnosti sjedim uz prozor aviona, čvrsto držeći pojas oko struka i iščekujem svoj prvi let. Trenutak prije samog uzleta, jednom Englezu pored sebe objašnjavam kako nikad nisam letio avionom. Njegovo zbunjujuće lice preplavi nedefinirani osmjeh koji je čekao osobu poput mene. Odvajajući se od tla počinjem se hvatati za pojas sjedala dok on uzbuđeno promatra moje reakcije i s očima mi postavlja pitanje: „I? I? I?“. Na već pristojnoj visini i poprilično zalijepljen za sjedalo, dižem palac i sa smiješkom odgovaram: „Ok, dobro je!“

Dvosatno letenje bacilo me na razmišljanje o tome kamo uopće putujem… i zašto. Zamišljeno mi lice prekida avion koji se sa svim mukama probijao kroz velike i tmurne oblake ne bi li dotaknuo zrake sunca koje dodiruju i griju to tlo. Da, Engleska! Sve priče govore o tome, kao i moj novopečeni prijatelj Englez kraj mene, da je Engleska zemlja oblaka i kiše…a pogotovo Manchester kamo i idem. Međutim, to jutro pričalo je neku drugu priču u kojoj su Engleskoj, kiša i oblaci totalna nepoznanica. Na prvi pogled izgledalo je kao da smo sletjeli negdje na jug.

Uporno tražim izlaz iz ogromnog aerodroma i razmišljam o ekspresnom odlasku za Liverpool iz kojeg za 36 sati imam let za Dublin. Manchester sam ionako imao u planu razgledati na povratku. Na početku putovanja odlučio sam da ću po cijelom Otoku putovati stopirajući. Razlozi su financijski, ali i avanturistički. Tu odluku odmah sam prekršio kupnjom karte za vlak, te mi se to odmah karmički i naplatilo. U Liverpool sam došao bez vreće za spavanje koja mi je ostala negdje na kolodvoru Manchestera.

LIVERPOOL

Naravno, kad ste u jednom takvom gradu pokušavate čim više vidjeti. Dvodnevno hodanje gradom bacilo me na razmišljanje koja je pozadinska slika svih tih silnih spomenika, skulptura i slika koji ponosno krase taj grad. Odakle su došli i gdje su stvoreni. Istina je da je Engleska imala svoje arhitekte i razvijala svoju kulturu, ali kada gledam taj grad imam osjećaj kao da je pola toga što me okružuje dovedeno negdje izvana, ukradeno iz različitih krajeva svijeta. Ako tome dodamo da je Liverpool u svojoj povijesti bila glavna engleska luka kroz koju je svojedobno prolazilo 40-50% svjetske trgovine, stvari postaju malo jasnije.

Osim te kulture kojom zavirujete u prošlost grada, samom jezgrom proteže se nekakav suvremeni cosmopolitski stil života. Sve se brzo izmjenjuje, leti se iz jednog kraja na drugi, hoda se u lijepim odjelima i s aktovkama u ruci, razgovara se na smartphone-ima, čita se s tableta. Jedino su turisti ti, ti ljudi koji sa svojim koracima uspore taj užurbani ritam gledajući naokolo ne bi li našli neku noviju kulturu….Beatlese! Svi putevi vode ih u Matthew Street, u ulicu koja je posvećena samo njima. Zidove krase njihovi grafiti i plakati te tu i tamo nikne pokoja njihova skulptura. Na samom kraju ulice nalazi se The Cavern Club, klub u kojem je započela karijera te famozne i megalomanske grupe. Danas, 50 godina kasnije, klubom još uvijek odjekuje njihova glazba. Tu se skupljaju cover bendovi iz svih krajeva svijeta te danonoćno izvode njihove pjesme. Atmosfera je užareno vesela te pomalo nostalgična. Ljudi nošeni tom energijom iznuđuju osmjehe jedni drugima. Tek tu i tamo iz sjene izviri pokoje lice zaklopljenih očiju te tihim glasom pjevuši samom sebi. Kada se postigne ta energija, osjeća se ujedinjenost ljudi te se ne primjećuje tko je domaćin a tko turist.

DUBLIN

Još jedanput tražim izlaz iz aerodroma. Ovaj put više nisam vremenski ograničen, bar ne sljedećih 12 dana kada se moram vratiti u Manchester gdje imam let za Hrvatsku. U tako malo većim gradovima aerodromi se nalaze najmanje 30-ak km izvan grada. Kako bi došao do tog grada ponuđene su mi tri solucije. Najjeftinija je, naravno, stopiranje. Najskuplja je uzeti taksi, a najbrža je izdvojiti oko 5 eura za autobusnu kartu koja vas vodi do samog centra. Prvo sam se odlučio na stopiranje s kojim se i nisam baš proslavio, te sam ipak prihvatio najbržu soluciju i kupio autobusnu kartu. Neuspjelo dvosatno stopiranje pripisujem činjenici da aerodromi baš i ne vole autostopere. Svi su nekako više fokusirani na zračni promet nego li na kopneni.

„Dirty old town, dirty old town”…jednostavno najbolja rečenica koja opisuje Dublin.

Kiša neumorivo pere pločnike, turisti se skrivaju ispod kišobrana, a Irci ponosno hodaju u kratkim rukavima. Kiša je sastavni dio života u Irskoj. Ima je toliko često da je Irci više ni ne primjećuju. Drugačija je nego kod nas. Puno je sitnija i imate osjećaj kao da vas netko poprskuje s vodenom parom. Zbog te činjenice nikad ne pokisnete do kraja, jer kako po vama pada tako se odmah i suši.

Dublin jest najveći grad i neki zaštitni znak Irske u koji turisti srljaju masovno, ali nikako nije grad u kojem ćete osjetiti samu srž irske kulture. Srednjovjekovni dvorci, kojih ima na desetine po gradu, nekako su izgubili svu tu svoju izvornu energiju. Danas su samo stari očuvani objekti koje je odavno napustio srednjovjekovni duh. Velike zasluge tome ima definitivno turizam. On svake godine raste i raste i svaki turist koji je ikada stupio u grad kao da je odnio mali dio kulture sa sobom. Veliki broj turista popraćen je velikim brojem hostela. Oni se sa svojim brojem, kvalitetom i dostupnošću nalaze na samom svjetskom vrhu. Ima ih na desetine, pedesetine. Glavno odredište i Meka noćnog provoda nalazi se u samom centru grada, nazvana Temple Bar. To je područje s najvećom koncentracijom pubova u gradu, njih 20-ak. Pubovi su magnet za turiste. Na kraju krajeva, zbog njih se i dolazi u ovaj grad. Osim pubova, u Temple Baru naići ćete na restorane, barove, klubove i hostele. Ono što je Red Light Strike u Amsterdamu to je Temple Bar u Dublinu. Samo ovdje je u igri druga supstanca, piva. Nepresušne bačve Guinnessa, koje dostavljači cijelo vrijeme nose po ulicama, daju odgovore na sva pitanja. Rješavaju sve probleme ovog svijeta. Najfascinantnije mi je kod tih Irskih piva činjenica da uopće nisu gazirane, uopće nemaju mjehuriće. To je razlog zašto se i mogu popiti u tolikim količinama.

Tri dana razgledavanja dala su mi jedan zanimljiv ali surovi zaključak ovog grada: “Da bi Irci, ili Dublinci izašli iz ove vječite kišne realnosti, većinu svojeg slobodnog vremena provode u pubovima. Opijajući se, u njima traže neku sunčaniju stvarnost”. Na kraju krajeva to je ipak samo moj zaključak.

Tri dana u Dublinu, previše. Napuštam grad i krećem prema zapadu zemlje. Par sati hodanja i konačno dolazim izvan grada. Cijena ovog iskustva bilo je saznanje da je i u takvim situacijama bolje izdvojiti 4-5 eura za autobus i izaći iz grada. Tu, na cestama započinju prave avanture. Više nisam na aerodromima, niti u gradovima nego na čistini i prepušten samom sebi. Dižem palac i kreće moje prvo ozbiljno stopiranje. Stopirajući, osjećam nalet uzbuđenja i euforije te u tom trenutku počinjem osjećati pravu, istinsku slobodu putovanja. Slobodu gdje se strah od nepoznatog počinje mijenjati u iščekivanje nepoznatog. To iščekivanje ovaj puta trajalo je sat vremena te ga sa svojim stajanjem prekinuo veseli starac duge sijede kose. Međutim, vožnja nam je trajala samo par minuta. Vozeći se, auto se sve više i više usporavao a iz vozačevih ustiju odjekivalo je sve više i više psovki. Da, ostali smo bez benzina na autocesti :).

GALWAY

Ako tražite pravu irsku kulturu i pravi irski duh življenja, prije ćete naći u jednom takvom malom gradiću a ne u Dublinu. Ono sve što Dublin nije, to Galway jest. Taj mali gradić povijesne kulture još uvijek zrači tom energijom iz prošlosti. Sve te tvrđave i crkvice koje susrećete daju vam do znanja da su ovdje i da prate svaki vaš korak. Zvuk tradicionalne glazbe odjekuje iz puba, prati vas i nestaje na kraju ulice. Tamo gdje nestaje tu započinje pjesma uličnog svirača koji mami prolaznike svojim nastupom. Ispred crkvice čuje se zvuk harfe dječjeg zbora pod dirigentskom palicom učiteljice. Ulice su pune turista. Vole se držati u skupinama i u vodstvu svojih vodiča polako osvajati grad. Tek tu i tamo prošeće koji backpacker, sam i sa svojom vizijom.

Galway se svojom veličinom dosta razlikuje od gradova koje sam prije posjetio, tako da je i broj hostela sukladan toj veličini. Ima ih tek kojih desetak, ako ne i manje. Ta činjenica se, naravno, osjeća i po džepu. Skuplji su i uvijek popunjeni. Zbog vječite kiše koja lije ovim otokom, osuđen sam prenoćiti u jednom od njih. Dan prije na internetu sam pronašao najpopularniji hostel u gradu. Ime sam mu zaboravio odmah. Pošto nigdje nisam naišao na free Wi-fi morao sam ući u jedan od hostela i zamoliti ih za lozinku. Nakon 20 minuta surfanja po netu skužio sam da se nalazim baš u hostelu kojeg i tražim. Za razliku od Dublina, gdje sam noćenja u hostelima plaćao oko 10 eura, ovdje sam morao izdvojiti duplo više, čak 20-ak.

Manji grad, smještaj skuplji ali pive jeftinije. Negdje čak i duplo jeftinije. Kako sam bio vremenski ograničen i uvijek morao ići nekud naprijed, nisam se imao baš vremena opijati. Naravno, to bi svaki normalni turist i radio u Irskoj.

CLIFFS OF MOHER

Sljedeće jutro krećem prema najvećem prirodnom fenomenu u Irskoj, zvanom Cliffs of Moher. Put do tamo bio mi je nepredvidljivo zanimljiv. Ostvario sam vlastiti rekord u stopiranju. Za prijeđenih 60 km primio sam 5 stopova. Svaki auto koji je stao iskrcao me je u prvom selu. Svaki put morao sam im pričati istu priču…od kuda sam, zašto sam ovdje, kamo idem i tako dalje. Da, malo naporno.

Klifovi koji se protežu osam kilometara po rubu Atlantskog oceana sa svojih 320 milijuna godina starosti jednostavno oduzimaju dah. Njihova prosječna visina od 120 metara, na nekim dijelovima dosežu i preko 200 m, budi u meni neobjašnjeno strahopoštovanje. Hod po njima moguće je samo stazicom koja prolazi uz cijeli rub litice. Unatoč ogradi koja služi kao zaštita od pada, skoro svake godine zabilježen je smrtni slučaj zbog pada s litice u ocean. Tako da, hodajući stazicom, nerijetko nailazim na mramorne spomenike dignute u spomen njih.

Tri sata hodanja po klifovima, dosta. Ubrzo pronalazim prijevoz natrag do Galway. Ovog puta ostajem izvan grada gdje dižem šator i čekam jutro. Na ovom putovanju mislio sam malo više spavati vani, negdje u prirodi i vreći za spavanje. Ali opet ta kiša…uvijek je preuzimala inicijativu u mojim planovima. Cijele dane pada i jednostavno mi neda da se smjestim negdje izvan grada.

BELFAST

Ujutro sam krenuo prema Sjevernoj Irskoj, u njezin glavni grad Belfast. Okvirno, mislio sam da će mi taj put trajati dva do tri dana. Uz poprilično sreće u stopiranju, jedan dio vožnje i s autobusom, tamo sam se pojavio već isti dan…i to prije mraka. Taj stop je stvarno nepredvidljiv i u tome leži njegova čar.

Belfast sam po sebi nisam doživio kao nekakav gostoljubljiv grad. Nije mi se baš dojmio. Možda zato što sam se od svih gradova u njemu zadržao najkraće. Ulaskom u grad osjetio sam popriličnu razliku u cjelokupnoj energiji mjesta. Sjeverna Irska više je politički zatvorenija nego „obična“ Irska, tako da se i osjeća ta nekakva praznina i nezadovoljstvo tih ljudi. Još je tome definitivno pomoglo to što su baš dan prije uhapsili bivšeg vođu kriminalističke organizacije I.R.A.-e. i samo se čekalo da nastane nekakav incident, prosvjed ili nered na ulicama. Skužio sam da se tu nema nešto spektakularno za vidjeti osim te nedovršene priče između kršćana i protestanata. Ništa, našao sam hostel, prespavao u njemu i ujutro s brodićem krenuo za Škotsku.

ŠKOTSKA

Svanulo je jutro. Budim se u luci kraj aparata za kavu i čokoladice. Sve više ljudi prolazi kraj mene pazeći da me ne pregaze. Rolam vreću za spavanje, pakiram stvari i krećem prema unutrašnjosti zemlje. Cilj mi je doći u Edinburgh, glavni grad Škotske. Nakon 15-ak minuta stopiranja već mi je stao auto. Otvaram vrata i prvo što se dogodi ispred mene van na asfalt padnu tri šaržera od nekakve puške ili mitraljeza. Uredno ja to pokupim, stavim ih u suvozačeva vrata i krenemo mi. Kasnije se ipak ispostavilo da vozač radi za vojsku pa mu je valjda to i posao, to da se okolo navaža sa šaržerima :). Putevi nam se uskoro razdvajaju, tako da izlazim iz auta i opet sve ispočetka. Kiša lije ko iz kabla. Vrijeme uopće nije pogodno za stopiranje. Stojim na nekoj brzoj cesti – poluautocesti gdje me auti niti ne primjećuju. Iz torbe vadim dvije jednokratne kabanice koje sam čuvao kao zadnje rješenje ako zagusti. Dižem palac i iščekujem da se nebo otvori i pojavi nekakva zraka sunca, te da osvijetli samo mene na toj cesti. Iščekivanje je preraslo u beznadno čekanje popraćeno s demotivirajućim pitanjima u glavi. Minute se pretvaraju u sate, a kiša još pojačava. Ponekad mi je zanimljivo pratiti kako mi se raspoloženje mijenja prilikom stopiranja. Totalna sreća ponekad prerasta u neizbježno razočaranje. I obratno. Pošto su u takvim avanturama ti trenuci neizbježni, bolje ih je odmah prihvatiti kao normalne.

EDINBURGH

Zvuk gajdi širi se po ulici. Stariji gospodin obučen u kilt i tartan samouvjereno puše u te svoje gajde. Malo dalje na drugom raskrižju identična slika. Izgledaju preprofesionalno da bi stajali samo tako na ulici i svirali za novac. Mora da ih plaća turistička agencija kao atrakciju za turiste. Na puteljku prema Edinburškom dvorcu čovjek maskiran u Williama Wallacea čvrsto drži tu svoju sjekiru, maše i prijeti svima oko sebe. Odnosno, privlači veliku pozornost ne bi li prikupio čim više donacija za oboljele od dječje paralize. Da, jako lijepo i snalažljivo.

Još od 11. stoljeća na stijeni stoji Edinburški dvorac koji je u ondašnje vrijeme bio centar svega. Kasnije, oko njega je nastao grad. Današnji Edinburgh. Nekadašnji grad kraljeva i dinastija, danas kulturna svjetska baština. Najstariji i najposjećeniji grad Škotske. Magnet za turiste. Godišnja brojka premašuje i preko milijun posjetitelja. Grad je podijeljen na dva dijela, na novi i na stari dio koji se međusobno savršeno upotpunjuju. Al ipak, novi dio grada zasjenjuje arhitektura starog dijela koja je osmišljena još u 17. stoljeću. Sa svojom ljepotom toliko me očarala da mogu otvoreno reći da mi je ovo definitivno najljepši grad koji sam posjetio tokom cijelog ovog putovanja.

Ako ste tipični turist i zanima vas povijest grada, arhitektura, tvrđave, dvorci, bitke, osvajanja….postoji jedna super opcija. Svaki dan točno u 2 sata popodne sa glavnog trga uz vodstvo turističkog vodiča kreće besplatno razgledavanje grada. Šetnja traje 2 sata i dubinski vas upoznaje s gradom.

Mještani su jako pristupačni i spremni su uvijek uskočiti u pomoć ako zatrebate. Ali zato što se tiče same komunikacije s njima, potreban je sav mogući tjelesni napor da se uhvati sama nit razgovora. Ili Škoti pričaju tako nerazgovijetni engleski ili ja sve teže i teže već kužim engleski. Bilo kako bilo, možda je jednostavno vrijeme da se vratim kući.

Evo i za kraj da opravdam i sam naslov ovog putopisa. „Niskobudžetni godišnji odmor“ zato što sam za ta dva tjedna putovanja potrošio maksimalno 3000 kuna. U to je uračunato sljedeće:

• Tri avionske karte aviokompanije Ryanair koje sam kupio dva mjeseca prije leta. Zbog te činjenice cijena im je bila jako niska. Zadar-Manchester (19 eura), Liverpool-Dublin (25 funti) i Manchester-Zadar (22 eura).
• Sedam noći u hostelima (oko 10-15 eura noć).
• Kart za vlak Manchester – Liverpool (15 funti).
• Vožnja brodom iz Sjeverne Irske do Škotske (20 funti).
• Autobusna karta iz Dublina do Belfasta (15 eura).
• Autobusne karte sa svakog aerodroma do centra grada…i obratno (oko 5 eura svaka)
• Autobusne karte s kojima sam išao van grada da bi našao bolje mjesto za stopiranje (oko 5 eura svaka).
• Sva hrana i cuga (oko 800 kn).

Ostalo:

• Dvije noći u šatoru (besplatno).
• Noć na aerodromu (besplatno).
• Noć u brodskoj luci (besplatno).
• Dvije noći kod frendova na povratku u Manchester (besplatno).