This is Africa


Divni ljudi koje sam putem upoznao i koji su mi se urezali u srce, predivna priroda, prostrane savane, džungle tako guste da nisam znao da postoje, životinje kojima sam se divio u dokumentarcima, plemena i njihovi običaji. To je ono što nosim sa sobom iz Afrike. 

Autor: Goran Sočo

Facebook: https://www.facebook.com/goran.soco

Instagram: @goransoco

Ljudi Nairobija

Prvi kontakt s Nairobijem, s Kenijom generalno, nije prošao bajno. Naime po slijetanju u gluho doba noći prije izlaska s aerodroma mi je policija skenirala prtljagu i pronašla dron, a letenje dronova u Keniji je od prije godinu dana zabranjeno. Nakon sat vremena prepirke, svađe i uzaludnog objašnjavanja da nije ilegalno posjedovati dron nego ga letjeti te da ne vidim razlog zašto ga ne bi mogao držati kod sebe, privremeno mi je oduzet te ću ga dobiti po izlasku iz zemlje. 

No dobro, odavno sam prestao očekivati da će na putovanjima sve ići kao po špagi.

Apartman koji sam unajmio se nalazi južno od CBD-a (Central business district) i imate dojam da je grad podijeljen nekakvom nevidljivom ogradom. CBD je fini poslovni dio grada u kojem važe posebna pravila, lijepo je uređen, baš onako “upper class”. Sve izvan njega je Afrika. I iskreno, sve zanimljivo u Nairobiju se nalazi upravo izvan tog balona. Žiža je nestvarna, a promet sulud. Iako je Uber dostupan i zbilja jeftin u takvom prometu je besmislen pa na svakom koraku imate motoriste koji će vas za manje od eura odvesti gdje god poželite. 

Zanimljivost Nairobija je da je to jedini grad na svijetu koji je ujedno i nacionalni park. 

Prvi dan sam upoznao Benjamina, izbjeglicu iz Južnog Sudana, kojih je jako puno u Keniji, te smo sjeli na kavu gdje mi je bez pardona ispričao kako mu ističe status izbjeglice za nekoliko dana te da ima organiziran ilegalni prelazak u Tanzaniju te od tamo u Zambiju odakle će ih krijumčari pokušati prebaciti do Europe. Na kraju svega shvatiš da Benjamini svijeta uvijek izvuku deblji kraj jer se poglavice tamo neka dva plemena u malom kutku svijeta nisu mogli dogovoriti tko bi trebao vladati pa tuđom krvlju žele osigurati pobjedu dok hijene u obliku krijumčara broje novac, a “kladionica života” daje 50% šanse da ćete preživjeti put.

Grad vrvi od tržnica svih vrsta, sve je podložno pregovorima i nijedna cijena nije konačna. Zanimljivo da su ogromnim dijelom država bez gotovine nego koriste m-pesa mobilnu uslugu te s njom realno možete platiti sve. Ipak, gotovina dobro dođe kad trebate podmititi državnog službenika kao na mom primjeru koji slijedi.

Šetajući gradom naletio sam i uspio dokumentirati pokušaj pljačke u nekom shopping centru. Naime, neka mlada dama je bježala policiji pa sam imajući fotoaparat u ruci opalio dvije fotke. Odjednom mi prilaze 3 policajca (dva u civilu i jedan u unfirmi), vade lisice i kažu da sam uhićen.

Naravno, to je bila predstava za neupućene jer su odmah krenuli pričati kako je kazna za to “djelo” 50.000 KES ~ 350 USD i pregovori su mogli početi. Nakon 5 minuta i s osmjehom na licu su uzeli moju zadnju ponudu od 10 USD i kad sam pitao jesam zbilja napravio prekršaj, samo su rekli… TIA – this is Africa. Na kraju smo si fino pružili ruke i svatko svojim putem.

Možda ovo zvuči pomalo strašno, ali zapravo ljudi su zbilja dragi, srdačni i nasmijani. Upravo takvu toplinu i ljubaznost sam susreo u autobusu u blizini grada Nanyuki otkud sam krenuo u dvodnevni treking na Mt. Kenya.

FOTOGALERIJA –  Ljudi Nairobija

Velika planina i mala djevojčica

Bez nekog razloga sam kroz putovanja i bez ikakvog plana odlučio da će mi dio svake avanture uvijek biti planinski treking. Nikad se prije nisam doživljavao kao pasionirani planinar, niti sam ikada prije razmišljao o tome. Sve je počelo s trekingom u Andama i tako je to krenulo.

Ovaj sam put odlučio napraviti uspon do Shiptons campa na 4.200 metara nadmorske visine i u dva dana sam propješačio 24 kilometra. Treking sam po sebi nije prejerano težak niti tehnički zahtjevan iako naravno nadmorska visina uvelike otežava disanje. Međutim Mt. Kenya je notorna po činjenici da se vrijeme na njoj mijenja iz minute u minutu. Tako je nakon prvog sunčanog dana, tijekom noći napadala gomila kiše koja je stazu pretvorila u minsko polje. 

Prije polaska sam unajmio opremu, a kako su mi stigle gojzerice 2 broja manje nisam imao izbora nego ići u svojim tenisicama. Energija koju sam trošio izvlačeći noge iz blata do gležnja je bila golema.

Na kraju mi je taj uspon bio najteži u životu. Doslovno je izvukao svaki atom snage iz mene.

Kako sam ostavio svu prtljagu u Nairobiju po silasku do baznog kampa sam se bos dovezao do grada Nanyukija u podnožju planine i takav ušao u prvi dućan i kupio natikače da imam s čime doći do apartmana. Ne treba napominjati da mi je tako bosonogom pregovaračka pozicija u cijenjkanju bila značajno smanjena. 

U naslovu je i jedna mala djevojčica. Na trosatnoj vožnji natrag u Nairobi do mene je sjela jedna obitelj; otac, majka i jedna mala djevojčica imenom Faith. Bili su u posjeti baki i djedu tijekom vikenda. Od trenutka kad je sjela do mene ta mala četverogodišnja klinka nije prestala razgovarati samnom. Mislim da nikada nisam upoznao toliko bistro, znatiželjno i sretno dijete. Ne skidajući osmjeh s lica je u tom trosatnom druženju saznala sve živo o meni. Uspjela je svojim osmjehom obasjati cijeli minibus te se stvorila nekakva pozitivna vibra cijelim putem. Sprijateljio sam se i s njenim ocem Rafaelom te smo razmijenili brojeve da se vidimo još ako se ukaže prilika. Kako je njihova stanica bila prije moje izišao sam pozdraviti se s njima, a malena djevojčica mi je zagrlila nogu i pitala tatu je li me mogu povesti doma sa sobom. 

Poslije mi se javio Rafael da provjeri jesam li stigao sigurno u stan i rekao da je Faith plakala dok nije zaspala jer nisam mogao ići s njima. Dogovorili smo se da ćemo se svakako vidjeti da još jednom pozdravim svoju novu najbolju prijateljicu iz Kenije. 

Razmišljajući o tome kasnije, po tko zna koji put sam osvijestio da sva čuda prirode, ljudske imaginacije, avantura koje kroz putovanja doživiš i vidiš, vremenom pomalo izblijede, dok susreti s ljudima ili s jednom divnom obitelji poput ove, te način na koji vam se životi isprepletu makar kratko, ostaju u vama zauvijek.

Sljedeća postaja ovog tripa je safari u Masai Mara i Serengetiju.

FOTOGALERIJA – Velika planina i mala djevojčica

Big Game – Velika igra života

Sljedeća etapa ove avanture se odigrava na velikom Afričkom platou. Great Rift dolina se proteže na 9.600 kilometara, od Crvenog mora do Mozambika i dom je jednom od najfascinantnijih mjesta na zemlji, Masai Mara i Serengeti rezervatima. Oba su zapravo dio iste udoline koja se proteže kroz Keniju i Tanzaniju te ih razdvaja vjerojatno “najopjevanija” rijeka BBC-jevih dokumentarca, Mara river. Ovaj plato je dom milijunima divljih životinja koje tijekom godine migriraju s jednog dijela na drugi u potrazi za hranom i vodom pod budnim okom najvećih predatora na svijetu koji čekaju nekog gnua ili antilopu da napravi pogrešan korak. 

Najdramatičniji čin ove predstave na život i smrt se odvija upravo na Mara rijeci svake godine u srpnju kad milijuni životinja prelaze iz Tanzanije u Keniju i to se razdoblje zove Velika migracija. Tek kad shvatite i vidite kolika prostranstva te životinje nastanjuju te kolike tisuće kilometara svake godine prijeđu, dođe vam zlo kad se sjetite zoloških vrtova i tih kaveza u kojima su osuđeni preživljavati.

Safari na neki način obrće taj odnos i zapravo ste vi u ZOO-u jer ste vi tu uljez, vi ste ona strana koja je u metalnom kavezu (terencu) dok životinje lutaju slobodno oko vas.

Nestvarno je sudjelovati u tom golemom prirodnom habitatu, u tišini gledati i diviti se tim životinjama te načinu na koji su se milijunima godina prilagođavale da bi preživjele. Nekima je evolucija podarila brzinu, sluh, njuh, snagu, predatorski instinkt, ali svaka od njih je i dan danas tu s razlogom. 

Tijekom safarija ćete vidjeti desetine životinjskih vrsta, ali ipak postoji takozvanih Velikih 5 koje to iskustvo čine potpunim, a to su lav, leopard, slon, nosorog i bivol. Velika većina ljudi bude sretna ako vidi tri od njih pet dok se četiri smatraju uspješnim safarijem, a svih pet je čista lutrija. Najčešće izmakne leopard zbog svoje savršene kamuflaže i činjenice da tijekom dana vole odmarati u krošnjama stabala, ali moju grupu je pomazila sreća te nam je vozač već drugi dan dobio dojavu o leopardu na stablu pa sam u ta 4 dana uspio zaokružiti veliku petorku.

Zapravo, najfascinantniji je taj cijeli prirodni ples, a ne sama životinja kao na primjer dok gledate obitelj lavova gdje majka pušta mladunče da se “igra” lovca koji nespretno vreba impale te brutalno prodornu riku kojom ga zove natrag jer se predaleko zaigrao ili dok gledate hijenu koja nestrpljivo poskakuje preko trave čekajući ženku i mužjaka lavova da završe s obrokom pa da se ona počasti ostacima. 

Iskreno, ovo je iskustvo koje vas ostavlja bez daha i bez riječi. 

Tek kad doživite nešto ovakvo vam se u potpunosti osvjesti koliko je važno očuvati ova prirodna bogatstva i habitate, ostaviti ih netaknute od našeg utjecaja da barem djelići ovog planeta ostanu vlasništvo životinja koje su njime tumarale puno prije nas.

Sam safari je prilično zabavno iskustvo jer, u čemu drugom nego u Toyoti, prelazite dnevno stotine kilometara po najgorem mogućem terenu koji možete zamisliti u kombinaciji s kišnim noćima kad se djelovi tog prostranstva pretvore u kaljužu pa čak i moćno japansko čudovište dva puta zapne u blatu pa do spavanja u šatorima (osim ako ne želite spiskati tisuće eura na hotelska noćenja iako i je poanta ove avanture suživot s prirodom) uz zvukove siktanja hijena i ostalih nemani u blizini. 

FOTOGALERIJA – Big Game – Velika igra života

Masai pleme – mjesto gdje je vrijeme stalo

Nakon safarija zaputio sam se u obližnje Masai selo. Masai su jedno od 42 kenijska plemena i iako nisu ni blizu najveće niti za kenijske pojmove najznačajnije, za nas zapadnjake je jedino za koje smo čuli. 

Pitao sam nekoliko ljudi smatraju li se prvo Kenijcima ili pripadnicima svoga plemena i iako imaju čvrste plemenske veze ipak im je nacionalnost na prvom mjestu. Ipak, jako dobro znaju, samo po prezimenu prepoznati kojem plemenu pripadate te na neki način imaju određene predrasude prema pripadnicima drugih plemena. Isto tako, najviše političke pozicije u državi drže pripadnici najvećeg plemena Kikuyu baš zato što svi glasaju unutar svog plemena.

No dobro, da se vratim na Masai pleme i njihove običaje. Iako su poznati kao vrli ratnici te pleme koje uporno odbija tekovine modernog doba ipak su većini ljudi poznati po jedinstvenom plesu koji je zapravo natjecanje. Što više skoče u zrak to manje plaćaju mladu. 

Ukoliko ubiju lava, a love ih isključivo kopljima, mladu dobiju besplatno.

S jednim takvim sam razgovarao i on je sin poglavice svog sela te je izuzetno ponosan što je riješio lava prije 12 godina i sada čeka svoj red da preuzme vladavinu od svog oca.

Njegovo selo broji 20 obitelji, te iako žive u svojevrsnoj zajednici, pripadnici obitelji se razlikuju po boji i dezenu svojih odora. Žive u kućicama izrađenim od drva, blata i kravljeg izmeta. Unatoč tome što su izrazito male i zagušljive u nekima živi i po 6 članova obitelji plus mladunci stoke. Predominantno su stočari jer im divlje životinje iz obližnjeg Masai Mara rezervata nerijetko unište usjeve.

Čak odbijaju i obični upaljač za paljenje vatre nego ju stvaraju trenjem drva o drvo.

Iako vjerujem da su sretni, nekako sam dojma da je to jako težak život s puno problema i nedostataka koji su u 21. stoljeću više nego rješivi. 

Kako im djeca pohađaju misionarsku školu u blizini sela, možda će nova generacija ovog velikog plemena ipak preuzeti neke dobrobiti modernog doba.

FOTOGALERIJAMasai pleme – mjesto gdje je vrijeme stalo

Katarza nakon velike tragedije

06.04.1994. Dan koji je zauvijek obilježio Ruandu i dan kad se ostatak svijeta sramio.

I prije nego što sam stigao u Ruandu imao sam podvojene osjećaje. Znajući dobro razmjere tragedije koja je zadesila ovu državu prije ravno 30 godina, mislio sam da sam pripremljen za posjet memorijalima najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, teško vas što može pripremiti na razgovor s preživjelima.

Sletio sam u Kigali, glavni grad Ruande i da budem iskren, nisam bio posebno impresioniran gradom. Kako se u ovoj državi zadržavam samo 3 dana nisam imao vremena za duga razgledavanja i istraživanja nego sam imao u cilju posjetiti dva memorijalna centra, jednog u Kigaliju i drugog u 35 kilometara udaljenoj Nyamati.

Memorijalni centar u Kigaliju vam nudi dubok uvid u 100 dana terora u kojem je na najbrutalnije načine mučeno i ubijeno 1.000.000 ljudi od kojih 300.000 djece. Posebno je jezovita činjenica da žrtve nisu ubijene bombardiranjem, granatama i sličnim nego mačetama, sjekirama, palicama… 10.000 ljudi dnevno je skončalo svoj život na taj način. Zbog čega; jer su pripadali “krivom” plemenu. 

Bolno je vidjeti u što su se ljudi sposobni pretvoriti i kako se odnositi prema drugim ljudima, nerjetko dojučerašnjim prijateljima i susjedima. S druge strane je nadahnjujuće vidjeti kako takva vremena mogu iz ljudi izvući nevjerojatnu hrabrost i snagu pa su tako Hutu milicije pobile i 300.000 pripadnika svojeg plemena zato što su odbili sudjelovati u masakru Tutsija ili su ih skrivali od sigurne smrti.

Posebno žalosti hod kroz dio muzeja koji daje retrospektivu genocida koji su obilježili povijest svijeta i vidjeti mapu Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao jednih od mjesta gdje se nijedan narod ne želi naći.

Iako su ožiljci i dalje vidljivi i bolni, Ruanda je pokušala i mnogi primjeri pokazuju nadu da su uspjeli postići određenu katarzu i pomirenje. To je tražilo velike i teške korake i od žrtava i agresora. Jedni su morali oprostiti, dok su drugi morali priznati. Jedno i drugo je nevjerojatno teško jer kako oprostiti kad je pobijeno 78% svih Tutsija u Ruandi i kad je 95% preživjelih svjedočilo ubojstvima, a s druge strane, kako priznati da si sposoban za takva zvjerstva.

Posjet drugom lokalitetu, crkvi u Nyamati mi je isprao gorak okus svega što sam čuo i vidio i po tome želim upamtiti Ruandu. Otišao sam u osnovnu školu u neposrednoj blizini crkve pretrpan slatkišima i zamolio učiteljicu da provedem jedan školski sat s njima. Ovim joj se putem ispričavam jer sat djeci nije bio edukativan nego ispunjen smjehom i zabavom. S druge strane, ja sam naučio puno u tih sat vremena. Prvo da djeca ne znaju mrziti i ne čine razliku među ljudima. U toj se školi zajedno igraju, uče i stvaraju temelje neke nove Ruande djeca čiji su roditelji proživjeli sve te strahote i s jedne i druge strane. U njihovom oku vidite samo veselje i kad sam pitao učiteljicu jesu li tu zajedno djeca Hutua i Tutsija rekla je ne, tu se igraju djeca Ruande. 

FOTOGALERIJA – Katarza nakon velike tragedije

Planinske gorile – nježni divovi

Nakon kratke posjete Ruandi, vrijeme je za nastaviti put prema jugu Ugande, točnije gradu Kabale i od tamo se zaputiti na gorila treking u veličanstvenu, punim imenom, Bwindi neprobojnu džunglu.

Obzirom da je Kigali, glavni grad Ruande blizu granice su Ugandom, a povrh toga nema aerodroma sve do glavnog grada Kampale, odlučio sam se potegnuti put busom i nisam požalio. Nov, uredan, čist. Vožnja iz snova.

Kabale mi se čini kao relativno mali, tranzitni grad prema Kampali, ali je i savršeno mjesto za highlight ugandanske ture, posjet gorilama u Bwindi džungli i promatranje njihovog ponašanja i navika s udaljenosti od svega nekoliko metara. Gotovo kao Dian Fossey u filmu Gorile u magli.

Planinske gorile su jedna od najugroženijih životinjskih vrsta na svijetu sa svega 970 preostalih jedinki pa ne čudi da su dozvole za posjetu prilično paprene i uputa koje dobijete se valja držati do slova. Ovi, kako ih zovu, Nježni divovi jesu nježni, ali to ne znači da ne mogu biti i opasni. 

Sam treking se provodi uz pratnju dvoje vojnika koji u stopu prate grupu od 6 trekera kroz nestvarno gustu šumu. Jedini način za probiti se kroz njene djelove je dobrom starom mačetom krčiti raslinje. Zelenilo je toliko gusto da zemlju uopće ne vidite. Nitko ne može predvidjeti koliko ćete planinariti dok ne naiđete na gorile jer one svaki noć spavaju na drugom mjestu i ujutro kreću dalje. Mi smo nakon 3 sata probijanja kroz šumu naletjeli na obitelj od 14 članova s čak 3 silverback (srebrna leđa) gorile. Kad ih pronađete morate staviti maske da im ne bi prenijeli kakve bolesti i tu počinje vaših sat vremena divljenja. Toliko naime smijete boraviti u njihovoj blizini.

U nikojem slučaju ne smijete prići preblizu, a ako se jedan od njih približi vama ili vam zaprijeti morate se pognuti da mu pokažete da znate tko je tu gazda. Ono što u nikojem slučaju ne smijete je bježati jer će ta gomila od 500 kilograma mišića zasigurno krenuti prema vama. Biljojedi su i odrasle jedinke pojedu do 25 kilograma lišća i kore s grana.

Generalno zapravo ne pokazuju interes prema nama koji bez daha promatramo njihovu svakodnevnicu iako su među sobom karakterno vrlo različiti. Možda 5 minuta nakon što nas je vojnik upozorio da jedna mlada gorila ima pomalo buntovnu narav i da u prolazu voli očešati ramenom čovjeka koji mu se nađe na putu, to isto je jedan Amerikanac iz grupe osjetio na svojoj koži. Gorila se zaletjela prema njemu i složila ga na pod. Doslovno je izgledalo kao kugla koja ruši čunj u kuglani. Jadni dečko je bio malo šokiran, ali kad smo vidjeli da je sve OK svi su prasnuli u smjeh, a buntovna gorila je samo lagano prošetala dalje. 

Zapravo je nevjerojatno koliko su ponašanjem i navikama slični nama. Čak im i u pogledu ima nešto “ljudsko”. Ženke nose bebe 9 mjeseci, a djeca ostaju s njima oko 13 godina prije nego što se osamostale što je u životinjskom svijetu izuzetno rijetka pojava. Kako žive oko 45 godina, tih 13 godina je taman vrijeme punoljetnosti kod ljudi. 

Bila bi nevjerojatna šteta da ova čudesna bića i naši najbliži evolucijski rođaci nestanu kroz desetak godina kako neki predviđaju. Ako vas put nanese u Kongo, Ruandu ili Ugandu koji djele Bwindi džunglu svakako dođite i posjetite ove nježne divove jer to iskustvo sigurno nećete nikada zaboraviti.

FOTOGALERIJA – Planinske gorile – nježni divovi

Dragulj Afrike…

Tako je svojedobno Winston Churchill prozvao Ugandu i nadimak je nekako ostao.

Nakon gorila trekinga na jugu put me naveo u glavni grad Kampalu i poučen izvrsnim iskustvom vožnje busom iz Ruande odlučio sam za vožnju istom, Trinity kompanijom. 

Sad, ili je prva vožnja bila slučajnost ili je u ovoj sve pošlo po krivu. U Kabale je bus trebao stići u 21:30 i svaki put kad bi pitao kad stiže rekli bi mi za 10 minuta. Stigao je u 00:30. U to doba noći na ulici neka prilično čudna ekipa i ja. Iako mi u početku nije bilo potpuno svejedno ubrzo sam skužio da su OK pa je čekanje prošlo zapravo u prilično dosadnom tonu. O peripetijama s bukiranjem mjesta neću na široko, ali ni to nije prošlo kako je dogovoreno. Za razliku od prvog, ovaj bus je bio “iz onog sistema” i u kombinaciji s očajnim cestama Ugande mogu reći da je sedmosatna noćna vožnja bila sedmosatna noćna mora. 

No dobro, stigao sam u Kampalu, uletio u hotel i nakon 2 sata sna krenuo istraživati grad. Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta i to se vidi i u glavnom gradu. Ljudi su dobronamjerni, ali i znatiželjni jer nisu baš turistička destinacija pa su svaki put kad bi prošli pored mene među sobom prokomentirali “mzungu” što u slangu znači pomalo posprdno bijelac/stranac. 

Zanimljivo, iako je Uganda velikom većinom kršćanska zemlja, gradom dominira džamija imenom Gaddafi jamia. Razlog tome seže u sedamdesete godine kad je Ugandom vladao notorni Idi Amin Dada koji po mnogima uopće nije bio musliman nego oportunist pa se tako slizao s Moamerom Gaddafijem i vjerovali ili ne, uvjerio ga da u Ugandi živi 75% muslimana iako je u tim godinama pravi postotak bio bliže 5%. Tako je Gaddafi Amina snabdjevao s oružjem i novcem, a ovaj njemu dao prostor u središtu grada za izgradnju džamije koja nosi ime po svom pokrovitelju.

Druga fascinantna stvar koju sam uočio je da su Ugandanci stravično loši vozači. Iako se u gradskim gužvama jako dobro snalaze i voze slalome kao i u ostalim zemljama ovog dijela svijeta, na otvorenoj cesti se ponašaju kao da su prvi put sjeli za volan. Djeluju mi potpuno prestravljeni. Ako auto koji vozi 200 metara ispred njih zakoči, u panici kreću kočiti, gledati lijevo, desno kao da ne znaju ni gdje su ni što su. Bio sam u potpunom šoku. 

Ulice su pune prodavača svega i svačega pogotovo na Owino marketu za koji kažu da je lako naći ulaz, a gotovo nemoguće naći izlaz. 

Osim toga, nikad nisam vidio u životu toliko prodavača Rolexa. Doduše ovi se jedu. Naime, najpoznatiji brzi street food pripravak im je roll-eggs (Rolex) u chappati. 

Toliko ga obožavaju da imaju godišnji festival u znaku ovog u najmanju ruku jednostavnog jela.

Povratak natrag u Keniju gdje ću i završiti ovu veliku avanturu je s famoznog aerodroma u Entebbeu poznatog po otmici Air France aviona u vrijeme Amina.

FOTOGALERIJA – Dragulj Afrike…

TIA – This is Africa

Što reći na kraju ove velike avanture?

Iscrpljujuće i naporno, ali nadahnjujuće, nezaboravno i nestvarno.

Divni ljudi koje sam putem upoznao i koji su mi se urezali u srce, predivna priroda, prostrane savane, džungle tako guste da nisam znao da postoje, životinje kojima sam se divio u dokumentarcima, plemena i njihovi običaji. To je ono što nosim sa sobom iz Afrike. 

Hvala svim ljudima koji su mi na neki način pomogli putem, hvala svim boda-boda vozačima koji su me vozili gradskim ulicama i hvala Africi na svojoj gostoljubivosti.

Ovo je područje koje ima svoje probleme i možda nije za svakoga, ali to je kontinent koji ima golemi potencijal. Prvenstveno ogroman postotak mladih ljudi i djece i golema prirodna bogatstva. Onog dana kad narodi Afrike prebole dječje bolesti demokracije koju je zapad prebolio davnih dana jer imajte na umu da je većina država ovog kontinenta stekla neovisnost tek šezdesetih godina prošlog stoljeća te kad obrazovanje postane puno pristupačnije, Africi predviđam strelovit uspon i napredak. Nadam se samo da s tim napretkom neće izgubiti iz fokusa prirodne ljepote i jedinstveni životinjski svijet koji ih čine posebnima.

Za kraj ću vam kao crticu napretka u vidu ljudskih prava ostaviti fotke velikog prosvjeda pod nazivom “Say their names” na koji sam naletio u Nairobiju i kojem sam se svim srcem pridružio za stop nasilju nad ženama. I ove hrabre žene daju svoj obol društvenom napretku i žele svoje sigurno mjesto pod vrelim Afričkim suncem.

#saytheirnames

#endfemicide

#totalshutdownke

Ukoliko je i vas zainteresiralo putovanje u Istočnu Afriku i treba vam pomoć oko organizacije puta ili informacije slobodno mi se obratite putem Facebooka ili Instagrama.

FOTOGALERIJA – TIA – This is Africa