Talijanski memento


U malenoj kuhinjici dva kuhara mijese tjesteninu, crvene cigle prekrivaju zidove, a miris prženog špeka širi se prostorijom dok dvije Kineskinje za društvene mreže fotografiraju jelo koje je konobarica malo prije stavila pred njih. Sjedim na visokom stolcu pomalo nestrpljiv kada će moja Carbonara, koju još nisam niti naručio, biti gotova. Barta gleda u jelovnik s pomalo umornim i gladnim pogledom tražeći koju će kombinaciju tjestenine i umaka danas probati. Kroz glavu mi prolazi misao kako je već četvrti dan koji provodimo u Rimu.

Danas smo ponovno prehodali 20 km. Noge su teške, ali nevjerojatno kako na putovanjima čovjek ne osjeća umor. Nikad nisam razumio ljude koji ne vole putovati. Zar nema boljeg osjećaja od slobodnog hodanja gradom, istraživanja i odmaranja na nekom znamenitom mjestu uz čašu vina ili šalicu kave?

Tras! Iz kuhinje se prolomi glasan zvuk. Čini se da je lonac pao na pod. Prenuo sam se iz svojih misli. Konobarica nešto viče na talijanskom, vjerojatno kudi jednog od one dvojice u kuhinji zbog lonca.

„I jesi odlučio kaj buš jeo?“, pitam Bartu pomalo nestrpljivim tonom.

„Pa ne znam. Probali smo gotovo sve što je u ponudi, a špinat ne volim pa ne bih ove raviole. Mislim da ću i ja Carbonaru“, rekao je.

„Ne možeš isto kao i ja. Moramo probati sve da imam materijala za blog“, kažem pomalo iznervirano.

Vidio sam kako mu to nije bilo po volji, pa sam predložio da on uzme Carbonaru, a ja ću raviole. U tom trenutku čujem neko komešanje iza pulta. Konobarica je prepoznala da je napokon došlo vrijeme za našu narudžbu.

 „One pasta Carbonara please and ravioli with tomato sauce and basil“, sklepao sam tu rečenicu na engleskom kao da je najteža na svijetu.

Ravioli

Zaprimila je narudžbu i odmah proslijedila u malu kuhinjicu iza staklene stijene.

„Grazie!“, uzviknuo sam, niti sam ne znam zašto, dok se udaljavala od našeg stola.

Nisam neki poliglota, ali obično naučim par osnovnih riječi kada idem u neku državu. Potreba da to ističem u ovakvim situacijama ipak je jača od zdravog razuma koji mi kaže da držim jezik za zubima. No činilo se da je i toj zgodnoj mladoj konobarici to bilo simpatično, pa mi je sa smiješkom uzvratila nešto na talijanskom.

Kako smo već bili umorni od cjelodnevnog pričanja, tišina je godila obojici. Biti sam sa svojim mislima ponekad i nije tako loše. Iskoristio sam trenutak da u glavi rekapituliram dotadašnji tijek putovanja.

Prvi dan u novom gradu uvijek je nekako najuzbudljiviji. Nepoznate ulice i trgovi, ljudi koji pričaju drugačijim jezikom, javni prijevoz čije stanice još nisi naučio, znamenitosti čiju povijest još uvijek ne poznaješ. A ni za restorane i kafiće nisi siguran valjaju li i imaš li dovoljno novaca za sjesti u njih. Sve je to čar prvog dana putovanja.

Nije drugačije bilo niti s Rimom. Problem s ovim gradom je bio što je, za razliku od drugih gradova u kojima smo do sada bili, Rim ovakav dojam ostavio i posljednjeg dana našeg putovanja. Ne znam zašto, ali jednostavno nismo kliknuli s njim. Veće trgove smo zapamtili, ali niti s Google Mapsom nismo uspjeli pronaći ono što smo tražili, a da pritom ne zalutamo u nekolicinu manjih uličica. Gradski prijevoz gotovo pa nismo niti koristili, osim onaj put kada smo jedno jutro otišli do Vatikana, pri čemu Papu vidjeli nismo. Neki bi rekli, kao da onda niste niti bili u Rimu.

Vatikan

S restoranima smo ipak imali sreće. Preporuka prijateljice bila je jedan mali bistro kod Piazza Navonae, pa smo ga prvog dana otišli provjeriti. Pasta Imperiale zove se to magično mjesto u koje smo gotovo svaki dan zalazili po porciju dobre i svježe talijanske tjestenine. Rijetko me nešto tako oduševi kao što je to učinilo ovo mjesto.

Piazza Navonae

Mali moderno uređeni bistro, ali ipak s dozom starog talijanskog štiha, bio je baš ono što nam je trebalo nakon cjelodnevnog istraživanja Rima. Znaš onaj osjećaj kada ne jedeš nešto samo zato što je iznimno ukusno, već zato što si sretan jer se netko doista potrudio oko toga da ti bude ukusno. Izuzev lasagna koje su očito bile zamrznute i pripremljene unaprijed, sve vrste tjestenina koje smo kušali, a bilo ih je stvarno mnogo, bile su svježe pripremljene. Tagliatelle, farfalle, ravioli, penne kombinirane s bolognese umakom, sirom, rajčicom i bosiljkom, jajima i špekom… Sve to i još nekoliko drugih mogućnosti nalazilo se u toj maloj, ali nevjerojatno dobroj ponudi.

Lasagne

Kssssss… Prenuo me zvuk iz kuhinje. Barta je na mobitelu pregledavao fotografije koje je danas napravio. Obojica volimo fotografirati. Pogledao sam u smjeru staklene stijene. Prvi kuhar je u jednoj tavici pržio špek, a u drugoj radio umak od domaćih rajčica. Mislio sam da me oči varaju i da nije moguće da ne koristi konzervu pelata. No to se stvarno događalo!

Drugi je kuhar na mašinicu valjao tijesto. Činilo se kao da toj žutoj plahti nema kraja dok ju je jednom rukom pridržavao da ne sklizne s pulta, a drugom vrtio ručkicu od mašinice. I konobarica im se pridružila. Još uvijek je imala onaj slatki osmjeh na licu i rupice na obrazima. Nešto je govorila ovom koji izrađuje tjesteninu dok je modlicama oblikovala moje zelene raviole. Stvarno cijenim kada netko ulaže toliki trud u jelo, pa napravi umak od svježih rajčica, izrađuje svježe raviole sa špinatom ili reže špek ispred tebe netom prije nego li će ga kratko popržiti i sljubiti s domaćim tagliatellama, jajima i Grana padanom.

Vratio sam se svojim mislima.

Rim je grad koji je na mene u globalu ostavio dojam užurbanosti, buke, nepristojnih ljudi. A s druge strane kad čovjek bolje razmisli, shvati da se nalazi na mjestu na kojem se rađalo društvo kakvo danas poznajemo. Svi ti hramovi, kipovi, fontane i ostala impresivna zdanja ne mogu te ostaviti ravnodušnim. Sve to postoji već više tisuća godina. Koloseum me se posebno dojmio. Istina nije sačuvan u onom svojem glorioznom izdanju, ali pomisao da su ljudi bez strojeva bili sposobni izraditi tako nešto pomalo pomuti um.

Na putovanjima volim obići barem jednu tržnicu. Istražujući koja je posebna u Rimu, naišli smo na Mercato di Campagna Amica del Circo, smještenu nedaleko od Circus Maximusa. Tržnica radi samo vikendom, a posebna je jer svi proizvodi koji se prodaju moraju biti proizvedeni od strane obiteljskog privatnog gospodarstva u radijusu od 100 km od Rima. „Ima li boljeg mjesta za doživjeti grad?“, uzbuđeno sam pitao Bartu kada sam saznao za nju.

Pesta alla Genovese

Tek što smo došli na Mercato, već smo bili ponuđeni porcijom pesta alla Genovese. Veseli, punašniji muškarac srednjih godina vikao je na talijanskom nešto što sam preveo kao „najbolja tjestenina u Italiji“. Vjerojatno to nije točan prijevod, niti najbolja pasta u Italiji, ali u tom trenutku kao da je tome bilo tako. S osmjehom na licu pogledao sam bolje tržnicu oko sebe. Mislim, nije to ništa drugačije nego li kod nas, ali s druge strane ipak je drugačije. Uzbudljivo. Novo. Naravno nisam mogao odbiti ponuđenu tjesteninu s pestom od bosiljka i pinjola, iako sam doručkovao tek prije sat vremena. I dobro da nisam jer je bilo stvarno jako ukusno.

Mozzarella

Na tržnici se prodaju bazične stvari, ali s talijanskim „twistom“. Prodaje se različito povrće, gljive, začini. Mala pekara drži svježe focaccie i druge vrste kruhova. Tu su i sirane čiji hladnjaci obiluju domaćim sirevima pomiješanim sa začinima. Naravno tu je i neizostavna mozzarella. No ono što me oduševilo bila je ogromna Porchetta u mesnici. Kako sam nedavno radio svoju verziju iste, jednostavno sam morao kušati ovu!

Porchetta

„Mogli bi si kupiti Porchettu i kruh, a ako hoćeš možeš uzeti i neki sir.“, rekao sam Barti još uvijek pod dojmom svega što se događa.

„Slažem se. Baš sam o tome razmišljao“, uzbuđeno će. „Ali neću sir, bit će mi nespretno to jesti. Mogli bismo otići na onaj proplanak iznad Koloseuma, pa tamo malo odmoriti uz pogled, pivicu i Porchettu.“

Ideja je stvarno bila odlična i od nestrpljenja nisam mogao čekati da sve to što prije realiziramo.

„Venti decagrammi Porchetta.“, hrabro sam prozborio djedici s druge strane pulta.

„Di Porchetta! Di Porchetta!“, kroz smijeh mi je odgovorio stariji djedica sa zelenom zimskom kapom, žutom pregačom i velikim nožem u jednoj ruci, dok su mu prsti druge ruke bili skupljeni i podignuti visoko u zrak. Njihali su se kao da plešu nekakav ples. Bio je to onaj njihov karakteristični pokret.

Shvatio sam dobronamjerni ispravak mojeg lošeg pokušaja talijanskog i kroz smijeh zahvalio s jednim grazie jer nisam znao kako bih drugačije odgovorio. Djedica je tanko odrezao 20 dg i spakirao u papir. Platili smo ceh, mahnuli mu i zaputili se prema pekari u kojoj smo kupili neku talijansku verziju lepinje.

Nakon tržnice uputili smo se na našu lokaciju – maleni trgić na uzvisini s kojeg puca pogled na Koloseum. Iako je tek početak siječnja, u Rimu je predivno vrijeme. Grije nas sunce, nebo je modro i bez oblaka, a temperatura ugodnih 15 °C.

cof

Sjedamo na zidić, vadimo naš ulov s tržnice i pive kao dva prava bauštelca na gradilištu. Svaki si slaže sendvič. No to nije sendvič od frtlja bijelog kruha i podriguše, već stvarno kvalitetne lepinje i nevjerojatno ukusnog svinjskog mesa punjenog mješavinom timijana, ružmarina, sjemenka koromača, papra. Teško da ću ikad zaboraviti taj trenutak u kojem sam stajao obasjan toplinom suca s masnim rukama i punim ustima Porchette dok mi je pogled pucao na mjesto na kojem su do prije „koju“ godinu gladijatori ginuli u čast caru. Nevjerojatno kako se svijet mijenja.

Prenuo sam se iz misli. Činilo se kao da je sve ovo trajalo vječnost, a ne tek koju minutu. Kineskinje su u međuvremenu otišle. Taj detalj nisam niti primijetio. Barta je pustio mobitel i gleda u mene.

Carbonara

„Kaj si tak tih?“, pita me.

„Ma ništa, razmišljao sam o nečemu“, odgovaram kratko.

U tom trenutku približava nam se konobarica. Carbonara i ravioli sa špinatom i ricottom u umaku od rajčice i bosiljka samo što nisu stigli do našeg stola. Bio sam sretan što je napokon hrana tu. Uzeo sam vilicu i prvo kušao Carbonaru, a zatim se bacio na svoje raviole. Ponovno me obuzeo onaj osjećaj zadovoljstva.

Zar nije ovo smisao života?, pomislio sam i nastavio uživati u hrani.

Smisao života

NAPISAO: Matija Plašć