Sumporni dioksid, otrovno jezero, plava vatra i Vražje zlato


Šake mi se drže za ručke governala, same od sebe, stoje tako nepomično, zalijepljene od hladnoće, i ne osjećam ih više. Jedan sati ujutro je, mrak i zima, prazna cesta, nigdje nikoga, jedino mi, skvrčeni od nenadane hladnoće koja nas je pogodila u podnožju vulkana, na rentanom skuteru probijamo se kroz mračnu šumu. Na zimske rukavice niti u snu nisam pomislio, već kradem Lucyjine, a ona smežurana iza mene, sakrivajući gole šake, umotala mi se ispod jakne. Još jednom, zima je, hladnoća nam kroz kožu probija, probija kroz kosti, sve do duše, i molimo boga da se čim prije nacrtamo na cilju.

Ali, evo problema. Nemamo benzin. Zadnja crtica na kazaljci već odavno je nestala, i pitanje je trenutka kad će se mašina sama od sebe ugasiti. Htio sam napuniti rezervoar još jutros, ali na kraju ostavio sam to za kasnije, na putu prema gore, za sada, ovdje, gdje nema niti B od benzinske. Molim u sebi da ne zaglibimo, takvi jadni, promrzli i nenaspavani sada ovdje, između ničega, nasred mračne ceste, sakrivenoj u šumi, bogu iza pete. Pritišćem taj gas, sa smrznutim šakama okrećem ručicu da stignemo čim prije, da završi sve ovo ubrzo, s glupom mišlju u sebi: “Ako vozim brže, stići ću prije”, zanemarujući činjenicu da brža vožnja krade više benzina, pogotovo kada se penje na brdo.

Nekako, niti sam ne znam kako, uz sto promrzlih muka, i benzinskih isto tako, u pola 2 ujutro dolazimo na odredište, na cilj, barem onaj prvi, u podnožje vulkana IJEN. Nismo jedino ovdje. Dvadesetak ostalih motora, par džipova, i more ljudi poslagani u par čopora, ispijaju vrući čaj, kavu, smiju se, blebeću, i rade na logistici kako da se popnu na vulkan. Tko će hodati iza koga, tko će biti vođa, a tko sljedbenik. Motor smo sparkirali odmah do glavne rampe parkinga, te ko kockice leda nasred parkinga čekali da se odmrznemo, razlijemo po podu, i tek tada krenemo prema gore.
– Bit će to dobro, samo 2-3 sata hoda i gore smo. Oko 4 trebali bi biti tamo – velim Lucy koja se već natovarila s ruksacima, spremna za polazak. – Na visini smo negdje na 2000 metara, dok se sam vrh nalazi na 2799 m.n.v. Bit će to dobro.

Nebo iznad nas razlijeva se od bezbrojnih zvijezda, puca od ljepote, treperi u nepravilnom ritmu, pleše neki svoj neritmičan ples. Koje li miline od hodanja, pomislim. Bio sam već na par vulkana, uspinjao se po mrtvome mraku, mučio se, spajao kraj s krajem, umirao od muke; ali ovaj uspon totalno je drugačiji. Lagan je, ne toliko zahtjevan, ritmičan, neopterećen vremenom; ma milina za hodanje.

Dva sata kasnije

Dolazimo na vrh točno u 3:30, ne baš nešto umorni koliko znatiželjni da vidimo što ima na vrhu, što ovo čudo od vulkana sakriva u svom krateru. Na vrhu ‘bunch of people’, desetine ljudi, s iskrom u očima, uzbuđeni kao i mi, čekaju da se nešto dogodi. Mrak je, i nitko ništa ne vidi, i ko mravi u koloni, jedan drugoga slijedimo. I krećemo, spuštamo se prema dolje, u sam krater vulkana, u epicentar zbivanja, crnu rupu univerzuma, u samu srž opasnosti. Stepenice su veoma strme, izrađene od betona i sitnog kamena, i neprestano mijenjaju pravac kretanja. Malo nas vode ravno, malo skreću ulijevo, malu udesno, vrlo često vole nestati i zamjeni ih prašnjavi sitno ukamenjeni vulkanski pod, a ponekad se pretvaraju u veliki luk i zaobilaze vulkanske stijene koje stoje na putu. Koračamo polagano, svaki korak je na svom mjestu, s totalnim oprezom, onako po prstima, ko lopov kad se šulja po kući žrtve prije nego se baci na posao, u nadi da ne probudimo i neprobudimo uspavani vulkan. Gledam oko sebe, trudim se da nešto više vidim, kroz mrak očima škiljim ali ništa ce vidim, ali osjećam ga, osjećam ovu kamenu hladnu spodobu koja budi veliko strahopoštovanje u meni.

Zrak postaje sve teži i gubi svoju esencijalnu čistoću, lakoću disanja, te se miješa s otrovnim plinovima, sa sumpornim dioksidom, čistim otrovom koji stoji u zraku, lebdi naokolo, svakim novim korakom je sve jači, i ulazi mi u pluća. Već smo dosta u dubini kratera i miris sumpora sve je žešći, gušći i jači, i opasniji. Imamo gas masku koju smo u zadnji tren ukrali s police našeg kaučsurfera, ali imamo samo jednu, a dvoje smo. Imamo još dvije zaštitne marame za lice, ali one služe više kao zaštita od sunca nego zaštita od otrovnih plinova.

Inače, prvobitan plan bio je da dođemo ovdje dan prije, jučer, tamo negdje u podnevnim satima, te na vrhu kratera uživamo u zalasku sunca, dignemo šator i kampiramo. Ima nešto u tom kampiranju na vrhu vulkana, nešto neopisivo, posebno, drugačije nego kampiranje na nekoj običnoj planini, ili livadi, nešto novo zbog čega se um osjeća posebnije. Da li je to samo placebo efekt, ili ne, nije niti bitno. Bio je to dobar plan o kojemu sam par dana maštao, oduševljeno ga čekao – bit’ će to još jedno predivno kampiranje – pomislio sam; ali realnost je zapravo surova, opasna i neprijateljska.

– Nooooo! Forbidden!!! Noooo sleeep! Poison!!! Gaaas!!! – iz drvene kućice, u podnožju vulkana, vrištao je renđer kad smo mu spomenuli svoj plan. – Few people died!! – nastavljao je on upozoravati, nabrajati, lagano prijetiti. Gledao sam ga tada, tako živčanog, ozbiljnog, rastresenog, na momente ludog, ali svejedno nisam ga nisam ozbiljno doživljavao. Mislio sam da su to opet neke tolerantno dokazivačke fore, u vjetru izgubljene riječi, kojima me lik zastrašuje i opravdava položaj renđera. Ali prevario sam se, i to tako da me sada sram. U potpunosti sam se prevario. Sada kada stojim ovdje, u srcu vulkana, vidim da su renđerove riječi bile istinite, upozorenja opravdana, i kampiranje na rubu kratera vjerojatno bi završili kobno za nas. Postojala bi velika mogućnost da vi zaspali zauvijek. Po noći krater ispušta puno veću dozu sumpornog dioksida nego danju, što bi nam polako i neprimjetno ulazio u šator, i velika je šansa da bi se otrovali u snu.

– Wauuu….wouuuu….uuuuuu!!! – napada me hrpa glasova, duboko stenječih, uzbuđenih od nečeg ozbiljnog šta im se dešava pred očima.
– Blue Fire!!! Look!! – okrzne me Lucyjin glas i preusmjeri pogled prema hrpetini nagužvanih ljudi. – Tooom, Blue Fire is there!!

Pratim Lucy, gazim sve pred sobom, koračam snažno, osvajački, odlučan, totalno spreman za sljedeće što slijedi. Dolazim do velikog kruga ljudi, natiskano jedan do drugoga stoje, probijam se kroz ruku dvojice da vidim što je to tako zanimljivo, razlog zašto svi tako u 3 ujutro stenju dolinom. I evo ga, tamo je, iznad vulkanskog kamena stoji, na mjestu se kreće, pojavljuje se, pa nestaje, misterično titra, taj misterično plavo čudo od vatre.

Blue Fire je prirodan fenomen uzrokovan kombinacijom vrućine kratera i velikim postotkom sumpora u njemu, te kao rezultat na površinu izlazi Plavi plamen. Ovo je jedno od dva mjesta na svijetu gdje je moguće viđen, pojavljuje se u noćno doba, između ponoć i četiri ujutro, i ne vidi se uvijek, ne vidi se svakog dana, potrebno je dosta sreće da se na njega naiđe.

– Zatvorite oči!!! Zatvorite oči!! – viče panično lik, jedan od vodiča ovih ljudi, upozoravajući na bijeli oblak sumpornog dioksida koji svakih par minuta izlazi na površinu. Kada izleti van onda izleti pošteno, grize za oči, pluća, ukrade i to malo kisika, i jedino što se može je pokriti se nečim preko glave, rukama, šakama, majicom, maramom, bez obzira na to što je tu gas maska, i zatvoriti oči, i čekati pola minute da se zrak očisti.

Blue Fire/Blue Flame – Plava Vatra

– Tooooom!!?? – u moru nerazumnih žuborećih glasova na površinu ispliva Lucyjin, paničan i prestrašen, visok a grub, pronalazi mene, na kraju nepravilne poslagane kolone, i pogađa me direkt u dušu. – Tooooom!!! Bježimo odavde!!! Ovo je luudo!! Bjeeeeži!!!
Osjetio sam je tada, vidio je iako je očima bila nevidljiva, zbog mraka, kako uplašeno stoji na mjestu, pokrivena maramama preko ustiju, zaštićena da ne udiše ovaj otrovan toksičan zrak. Podešavam čeonu svjetiljku na najjače i slijedim joj glas, dosta glasan da me navigira, hodam kroz ljude, guram se između njih, uznemirujem kolonu da čim prije dođem do nje. I evo je! Ovdje je! Stoji na mjestu, kolona se oko nje rascjepljuje na pola i ljudi je zaobilaze, a ona tako prestrašena, prekrivena maramom preko glave stoji nepomično i skamenjeno. Tek tada kada sam je ugledao shvatio sam ozbiljnost cijele ove priče, veličinu opasnosti u koju smo se upleli. Dolazim do nje, zagrlim ju, pružim joj zaštićenost, velim da je sve ok – ovdje sam, sve će biti u redu – i vojničkim korakom nestajemo iz ove otrovne rupe.

Četrdeset i pet minuta kasnije dolazimo na isti vrh, još jednom, do točke gdje smo već biti, iz koje smo se prije sat vremena spustili u krater. Dani se. Prvi fotoni svjetlosti pojavljuju se na uspavanom nebu, tope se s bezbrojnim zvijezdama što još uvijek, ali sad već bljeđe titraju nebom, polako nestaju u zaborav, i tako sve do sljedeće noći. Hodamo uz rub kratera i tražimo mjesto s kojeg ćemo dočekati izlazak sunca. Ja vadim fotić, mijenjam objektiv, spreman da uhvatim momenat koji slijedi, dok Lucy vadi GoPro, gimbal, te počinje, onako zig-zag, šetkarati po rubu kratera.

Drugi fenomen ovog ludog vulkana je ogromno Plavo Jezero, super otrovno jezero čija visoka je gustoća toksina u vodi i zaslužna za ovu njegovu tirkizno-plavu predivnu boju. Po statistici najveće je to visokotoksično jezero na svijetu, na prvi pogled mirno i milo, ali u realnosti, ispod površine, itekako prijeteće, super otrovno, opasno i razarajuće.

Sjedim na samom rubu kratera, na prašnjavom podu, i gledam ovu veličanstvenu scenu koja mi se odvija ispred očiju. Gledam u to plavo tirkizno jezero, omeđeno kraterom, bijeli otrovan dim u naletima izlazi van, izlazi iz te neke nevidljive rupe, iz dubine, iz samog centra zemlje, i neobjašnjivo uživam u trenutku. E ovo se zove vulkan, ovo je vulkan s kraterom kakvog sam si cijeli život zamišljao da mora izgledati. Tako tih i predivan, a u isto vrijeme opasan, nepredvidljiv i misteričan. Ovo ‘milo’ jezero toliko mi je privlačno da bi najrađe izuo cipele, skinuo hlače i skočio u njega, leđno zaplivao duž obale. Razmišljao sam što bi se dogodilo kada bi čovjek upao u njega, poskliznuo se s ruba stijene, i ko daska pao direkt u jezero. Mislim da bi u njemu nestao i prije nego bi shvatio da je pao, zapalio, skvrčio i ispario. Spoj kemikalija uradio bi svoje i smrt bi bila patnički teška.

‘Vražje zlato’ i rudari

Gledao sam ih tog jutra, mimoilazio ih, susretao se s njima na uskom jutarnjom puteljku, otvarao im prostor, propuštao ih pored sebe, pogledom ostao zalijepljen, okretao sam se i pratio kako nestaju iza ugla krivudave uske staze. Promatrao sam im lice koje se sakrivalo ispod težine posla kojeg obavljaju, tražio njihove oči da susretnu moje, zvao ih pogledom, pozdravljao ih ponizno, poštovao kao nikoga prije, ali njihove reakcije nije bilo, uzvraćenog pogleda nije bilo, već im je ostao mrtvo zamišljen, a oči gledale u pod ispred sebe, u praznu nevidljivu točku, mislima tisućama milja daleko, maštajući o dalekoj prošlosti, ili o bližnjoj budućnosti, koja je lišena muke u kojoj se trenutno nalaze. Promatrao sam im pokrete krhkog tijela koje se napreže, izvija ispod 70 kg teške košare pune sumpora, što preko stotine i stotine stepenica moraju prenjeti.

Smatra se da su uvjeti u kojima rade jedni od najneprijateljskijih i najnepogodnijih radnih uvjeta na svijetu. Za samo pet dolara dnevno, svake noći penju se na vrh vulkana, te se spuštaju u sam krater istog, duboko u centar zbivanja, do mjesta gdje ‘izivre’, na površinu dolazi sumpor u kristalnoj formi. S radom započinju negdje oko ponoći kada vulkan ispušta najveću dozu sumpornog dioksida, te traje sve do kasnog jutra, ponekad i podneva. Košare pune ‘Vražjeg zlata’, što je slang za ovo žuto kemijsko čudo, nose sat vremena gore do najviše točke vulkana, gdje ih prosljeđuju radnicima koji ih tamo čekaju s kolicima, koji ih ručno, bez neke motorne pomoći, spuštaju dolje u podnožje vulkana. Najzaprepaštujuča činjenica je ta što ih prilikom rada samo nekolicina rudara nosi gas masku, dok ih većina rade bez nje, otvorenog lica, ne mareći za katastrofalne posljedice izlaganju sumpor dioksidu, kao što su različite organske deformacije, a ona najčešća, rak pluća. ‘Mine workers-i’ (rudari) ne žive dugo i ne dožive svoju duboku starost, već nakon 20-30ak godina rada razbolijevaju se u kasnim četrdesetima, pedesetima, u rana starost, kada većinom i umiru.

Gledao sam ih tog jutra, baš kao i njima oči mi odlazile u zamišljen pogled, u maštanje, razmišljanje, odlazile tamo negdje u daleku prošlost, u djetinjstvo, gledao si u život, uspoređivao se s njima, i osjetio iznimnu zahvalnost na životu kojeg živim. Shvatio sam da imam puno više nego što mi je potrebno. Hvala ti živote.