Snježana & Onni – Cote d’ Azur (Francuska 1.dio)


Ostavili su Italiju iza sebe i krenuli  Francusku. Snježana i Onni nisu svjesni koliko teških, vjetrovitih uspona ih čeka, polako i sigurno nastavljaju svoj put.
Snježana & OnniIzgleda da su prelasci granica predodređeni za dugo i naporno bicikliranje. Iz Imperije sam trebala doći u Nicu, cca 90km. Inače, moje pravilo je – što manje znam što me čeka, to bolje. I dobro da nisam u startu znala kakav tunel me čeka od Vertimiglie do Francuske. Već sam vam opisala prije da vožnja u tunelu nije nimalo ugodna. I priznajem, postajalo mi je sve više i više mučno od njih. A ovaj je bio em dugačak, em na uzbrdici, što dodatno produžuje moje vrijeme u njemu, svima je jasno zašto 🙂
Također, dok se mučim i znojim biciklirajući uzbrdo, znam da ću se još više preznojiti na spustu koji slijedi. Ipak, i ta teška dionica je dobro prošla i ja sam stigla u Menton, prvi grad u Francuskoj i sjela u park odahnuti i ponadati se u bolje ceste predamnom.
Odlučila sam u Nicu ići preko Monaca i Monte Carla. Mora čovjek to vidjeti. Kad već nisam vidjela stazu Formule 1 u Monzi, ajd bar da vidim u Monacu 🙂 A zanimala me i raskoš Monte Carla.
Snježana & OnniI što je je, grad je predivan, uređen, usječen u stijenu, i sa tunelima. Onim prekrasnim modernim tunelima, sa kružnim tokovima pod zemljom, i hrpom odvojaka i sa puno brzih skupih auta koji tutnjaju oko Onnice i mene. Dok sam se borila sa prestrojavanjem u neku traku u svom tom metežu, znam da mi je kroz glavu prolazilo:

Koji je meni k? Pa di ja gledam? Kako sam opet završila tamo di ne trebam? Ali kasnije sam saznala da nisam jedina kojoj se to dogodilo, pa si mislim, ajde, nije stvar u meni, Francuzi su krivi 🙂

Snježana & OnniU Nicu stižem predvečer, totalno umorna i sa previše stresnih događaja za taj dan. Ipak, znam da me čekaju moji hostovi Mathias i Julie i da će sve loše brzo biti zaboravljeno. Tamo sam ostala i sljedeći dan, a onda put Saint Raphaela. Na jednoj dionici puta pridružio mi se Richard. Njega sam imala prilike ugostiti u Zagrebu prošlo ljeto dok je biciklirao sa svojom curom do Albanije. Imala sam sreće da sam ga uspjela uhvatiti u ovom dijelu Francuske taman dan prije nego se preselio sjevernije. Bicikliranje i čavrljanje s njim je bio pravi užitak. Uz njega je bilo lakše proći kroz gužvu i ludnicu Cannesa. Oko podneva smo se rastali, on je morao natrag pakirati stvari, a ja sam odmorila i pričekala da vrućine prođu, pa da predvečer nastavim dalje.

Nastavno na moju teoriju da je bolje znati što manje, dogodilo se da nisam računala da do Saint Raphaela vodi cesta po samim brdima. Gore dolje, gore dolje. Zar je bilo nelogično očekivati da je cesta uz more – ravna? Izgleda da je.
Snježana & Onni
Na dogovor sa Cedricom kasnim pola sata, ali on me strpljivo čeka, bez imalo ljutnje. Odmaramo na terasi njegovog stana, a pogled je predivan. Predvečer odlazimo na mali piknik na plažu sa njegovim prijateljima. Ugodna večer, ali jezična barijera je postala očita.
Drugi dan ujutro Cedric odlazi po još jednu CS-icu s kojom sam se odmah skompala. Bila sam sretna da je ona tu i da imam s kime pričati engleski. Cedric je bio zauzet pripremanjem velikog roštilja na plaži taj dan. A roštilj je bio pun pogodak, velika grupa raznih putnika, neki autostopiraju, neki pješače, i svi – uživaju!
Kroz večer formirale su se male grupice, a Sandrine i ja smo završile čavrljajući sa mladim Njemcem Mariusom i Francuzom Quentinom.  Roštilj je potrajao do jutra, a mi smo sklopili oči sa prvim zrakama sunca. No, probudili smo se za svega par sati, jer je Cedric odličan host i domaćin i htio je CSerima koji su ostali prespavati na plaži odnijeti doručak.
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Ostatak dana je prošao u kupanju i večernjoj šetnji gradom, a drugi dan sam krenula prema St. Tropezu. Stigla sam oko podneva i ritualno se sklonila na plažu u hlad. Još u Nici sam kupila materijal, čitaj kolaž papir, za izradu transparenta, pa sam se bacila na posao. Budući da nisam stigla savladati žongliranje koje sam započela učiti u Genovi, niti sam imala bilo što drugo zanimljivo za ponuditi, odlučila sam transparent napraviti kičasto kako bi privukao što više pažnje.
Zgotovila sam ga taman predvečer kad je sunce oslabilo, pa sam se uputila u centar, da stanem na ulicu i prvi put u svom životu žicam lovu. Samo tako. Stojim i žicam. Neugodno – o da! Itekako!
Snježana & Onni
Možda se vama čitajući sve moje postove i blogove čini da me nije sram ili još gore, da nemam srama. Ali istina je malo drugačija.
Prvo, spadam u kategoriju sramežljivih ljudi i stati na ulici i privući pozornost mi je smrt. Drugo, odgojena sam da novac treba zaraditi i zaslužiti. Dok sam studirala radila sam oko Božića ili Uskrsa, kad ne bi imala ispita. Preko ljeta sam išla sezonski raditi na more. Kad su mi završila predavanja našla sam full time posao i radila tamo dok nisam diplomirala. Nakon toga sam našla «pravi» posao i radila tamo dok nisam krenula na put (tj. do 6mj prije puta kad su mi dali otkaz jer sam kao osoba koja ide na put bila idealni kandidat za rezanje troškova – merci beaucoup!).
Snježana & OnniSve u svemu, stala sam na ulicu, namjestila svoje transparente, jedan na engleskom, drugi na francuskom, razvukla svoju zelenu zastavu (hvala Vlado!) i čekala. Brijem da sam se prvih pola sata crvenila od srama, a onda se čovjek navikne. Pogotovo, kad ljudi počnu prilaziti, pitati o čemu se radi i pričati s tobom. Stajala sam tako i smješkala se otprilike tri sata. Zadnji koji su mi ubacili euriće su bila dva tipa iz Srbije. Keramičari, crnče u St. Tropezu 🙂 A kad sam na kraju zbrojila novce – 55 eura! Woohoo!
Snježana & OnniSretna odlazim natrag na plažu spavati, sutra je pokret prema Toulonu. A taj pokret je bio težak. Opet brda i brda, gore, dolje. Svako malo sam na biciklističkoj stazi, pa ju izgubim. Prometna signalizacija je loša ili nikakva. Nakon cijelog dana muke, oko 22h dolazim u Toulon. Grad je pust, puše vjetar, a ja pokušavam naći mjesto za spavanje. Na kraju sam se samo srušila na šetnicu uz luku, među brodove. Bilo je vjetrovito, ali podnošljivo. Ipak, ribari su stigli već oko 5h ujutro, što je značilo da je vrijeme za pokret.
Još jedan dan uspona i teškog bicikliranja. Htjela sam doći do Marseillesa, ali oko podneva sam došla do La Ciotat i odlučila tamo ostati i prespavati. Popodne se kupam i odmaram. Priznajem, uzbrdice i vjetar su me smlavili. Predvečer tražim mjesto za spavanje na plaži i dok gledam gdje ću prilazi mi jedan čovjek, pruža čašu vina i poziva da se pridružim njemu i ostalima na pikniku na plaži. Naravno, prihvaćam. Bila je to simpatična ekipa 40godišnjaka, obiteljski ljudi koji se svaki tjedan okupljaju na plaži, druže i pričaju. Čovjek koji mi je prišao je Eric, Brazilac, proputovao cijeli svijet. Ni ostali nisu zaostajali sa putovanjima.
U svakom slučaju, zanimljiva večer, a kad su oni otišli svojim kućama, ja sam našla kutak na plaži i zabundala se u vreću.
Snježana & OnniJedva sam dočekla da se sunce pojavi i da krenem, pa sam vrlo rano stigla u Marseilles. Put do tamo ubitačan. Vjetar u prsa jako jak. Uzbrdica jako jaka. Moram priznati, bilo je to moje prvo izgurano, a ne izbiciklirano brdo. Pokušala sam biciklirati s Onnijem u prikolici, pa s Onnijem van prikolice, nije išlo. Zbog vjetra bih se jedva uspjela pomakuti. Na silasku su me udari vjetra bacali na sve strane, a spust je trajao i trajao, kočnice na maksimumu, ali ja leeetiiim!
Prvi dojam grada? Velik, dugačak, prljav.. Francuska Genova.

Dok sam vozila prema centru uskim ulicama bez nogostupa, probijajući se kroz gužvu, stala sam da se izorijentiram. Pritom sam upitala mladi par na ulici za smjer prema centru. I rekli su samo ravno dolje ovom ulicom i desno. Još jednom napominjem da sam bila u običnoj uskoj gradskoj ulici.

Snježana & OnniZajurim se nizbrdo, skrenem desno i jebemu sve po spisku, nađem se u podmornom tunelu!! Možete vi to zamisliti?! Ja nisam mogla vjerovati. Opet u tunelu, auti mi trube naravno, a kako je podmorni, izlaz je uspon na površinu – opet sam spora i na rubu da me netko pokupi.
Shvaćam ako mislite da sam potpuni idiot u prometu, ali vjerujte mi, Francuzi su krivi 🙂
Po običaju idem u knjižnicu na Internet i vidim mail od Oliviera da me može ugostiti. Doduše, to je bilo prije dva dana. Odgovorila sam mu na mail, ali na kraju se sve odvilo tako da sam se pojavila bez najave na njegovim vratima, a on me, iako je već imao punu kuću gostiju, ugostio bez problema.
Tako je tih dana u jednom stanu bilo osmero ljudi i jedan pas. Olivier, dva cimera i cimerica i tri cimerova prijatelja u posjetu. Gužva? Nimalo. Svi smo imali mjesta i svi smo se odlično družili. A vidjela sam i ljepšu stranu Marseillesa. Male trgove sa restoranima, finim vinima i opuštenom atmosferom, daleko od one početne prometne gužve.
Dan kad sam napuštala Marseilles sam se opet rano ustala, ciljano. Htjela sam si olakšati izlazak tako što ću krenuti prije jutarnjih gužvi. I da izađem trebalo mi je 3h! Prvo zato što su Francuzi krivi – opet nema znakova gdje ići. Vrtim se, tražim put, pitam ljude, ali rano je pa nema baš puno ljudi. Drugo zato jer sam morala krpati gumu na prikolici. Dok čekam da se ljepilo osuši, doručkujem. Stvarno sam naučila kako iskoristiti svaki trenutak 🙂
Vjetar je i dalje puhao i usporavao bicikliranje. I oduzimao jako puno snage. Pred kraj dana ušla sam u Park prirode rijeke Rhone. Podižem šator po prvi put nakon Italije, ali samo unutarnji dio, mrežasti, da se zaštitim od komaraca koji su uz rijeku bili nemilosrdni. Onni je u početku odbio ući unutra, ali se nakon kratkog vremena predomislio i vratio sa krvavim mrljama na njušci – komarci su ga jedino tu mogli dohvatiti, sve ostalo je debelo krzno 🙂
Snježana & OnniSnježana & OnniSnježana & Onni
Područje Rhone je bilo stvarno lijepo. Ravno i mirno, skoro bez prometa. Ali i dalje vjetar. Taj dan sam htjela doći u Montpellier. Imala sam dogovor sa Angelom, hostom, da se nađemo u 19h u centru. No tokom dana shvaćam da nema šanse da stignem na vrijeme – razlog opet isti – vjetar i pucanje gume na prikolici, na čak dva mjesta.
A bilo je vrijeme i za još malo francuskih nelogičnih cesta. Naime, u Francuskoj su putokazi za obične ceste bijele boje, i ja sam cijelo vrijeme slijedila njih, no u jednom trenu oni su nestali i ja sam se našla na brzoj cesti, gdje su zabranjeni bicikli i sa ograničenjem brzine na 110km/h. Samo tako. Užas! Počela sam mrziti francusku prometnu signalizaciju iz dna duše. Kako na toj brzoj cesti nije bilo nikakvih traka sa strane, morala sam voziti po travi uz cestu, a uz vjetar u prsa (uvijek je vjetar u prsa!) to je mukotrpan posao!
Snježana & Onni
Stižem u grad oko 21h. Zovem Angelu sa javnog telefona i dogovaram da ponovno dođe po mene. S njom nije prošlo dobro, ispostavilo se da želi novac za to što smješta ljude kod sebe (na plastičnu ležaljku za plažu u svom vrtu) i žena apsolutno nije shvaćala smisao CS. Vidjela je u njemu laku zaradu i u isto vrijeme je ugošćivala više ljudi kako bi zaradila što više. Otišla sam odmah ujutro, prijavila ju administratorima i napisala negativnu referencu, hasta la vista baby!
Ipak, ostala sam u gradu još jedan dan. Prvo sam razgledavala, a onda sjela odmoriti u park. Kroz neko vrijeme do mene je sjeo simpatičan čovjek, mali bucko sa velikim tuna sendvičem i coca colom. Kad je pojeo spontano smo se upustili u razgovor. Ok, bio je Jehovin svjedok 🙂 Ali istina bog ( 🙂 ) to je rekao tek na kraju i nije mi pokušao pričati o bogu. No, uputio me je gdje mogu pronaći Crveni križ u kojem mogu dobiti jeftini obrok i jeftini Internet i jeftino oprati robu i dao mi je još hrpu korisnih informacija. Naime, kad je došao u Montpellier sa sjevera Francuske, prva dva mjeseca je bio beskućnik. A onda je uspio naći posao, pa ubrzo i stan i sada je sretan. Ima malo, ali dovoljno.
Snježana & Onni
Kad je sunce popustilo, oprostila sam se od njega, i krenula prema Jacquesu, hostu koji će me primiti tu noć i koji je prihvatio moj zahtjev u zadnji čas. Kad sam došla, prvo što je rekao nakon pozdrava je bilo da neki ljudi otiđu iz njegovog stana u prvih pet minuta što dođu. Doooobro, još jedan freak nakon Angele? Stvarno? Ali ipak ne. Jacques je bio duša od čovjeka. A stan o kom je pričao, pa da, dobro, bio je mali (jedna soba sa wc-om) i prenatrpan stvarima i neuredan i zadimljen.. Razumijem kako se netko okrene i ode, ali to nije bitno. Bitno je da Jacques ima svoj mali kutak za sebe i nesebično ga dijeli sa drugima koji trebaju krov nad glavom. Drugi imaju puno više od toga, pa ne dijele nisakim. Ecco!
Snježana & Onni

Tu večer sam se našla i sa još jednim CSerom u šetnji i nakon što sam mu ispričala sve dogodovštine sa Angelom, rekao je da me vodi na večeru i piće kako mi Montpellier ipak ne bi ostao u jako lošem sjećanju. I stvarno, Montpellier sad ima njegovo i Jacquesovo lice, and  who the fuck is Angela?
Iz Montpelliera sam krenula prema Seteu. Opet se obična cesta pretvorila u brzu cestu. Više mi je bilo svejedno. Stvar je u tome da na jugu Francuske nemaš puno cesta za birati, obično jedna jedina i jbg, tu si di si. Dogurala sam do Setea, vrlo turističkog mjesta, gužva svuda i bilo je jaaako vruće. Di je sad vjetar kad ga trebaš?
Predvečer sam krenula prema Agdeu, ali sam završila u Cap d’ Agde i dobro da jesam, nakon gužve u Seteu, ovo je bila oaza mira. Prekrasan kamp i lijepe plaže. Na jednoj od njih sam i prespavala, a probudila sam se u trenu kad je kraj mene protutnjao stroj za čišćenje plaža. Doručak uz izlazak sunca i spremanje prema Bezeirsu. Već nakon par okretaja pedala, guma prazna. Skidaj sve s bica, mijenjaj gumu, ok, ajmo dalje. Pitam par ljudi za put i da li ima biciklistička staza ili neka mala cestica. Kažu, samo autocesta. Fak!
Idem još malo prema centru, pitam još neke ljude, kažu, možda ima neka cesta, nisu ziher, a meni se opet buši guma.

Snježana & Onni

Već sam sluđena od gume. Moj frend Siniša me pitao dal ja provjerim vanjsku gumu, da nema neki trn i slično. Odgovorila sam mu da provjerim unutarnju gumu, vanjsku, obruč, izokrenem i isprepipam sa svih strana, pritom i sama napravim kolut naprijed, nazad dva i voila, guma se i dalje buši. Jednostavno, nešto je trulo u državi Gumlandiji.
A ja sam u tom trenu donijela odluku da ne želim na autocestu i da ne želim ponovno riskirati bušenje gume jer nemam više zakrpa. Sjela na vlak i za 15min bila u Bezeirsu!

Prvo što sam vidjela je bio ogroman predivan park, a u zraku je bio spokoj. Osjetila sam da sam gužvu i vrevu Azurne obale ostavila iza sebe i da me čeka nešto drugačije i smirenije. I imala sam pravo. U parku sam srela njemački par koji je, kad je vidio moj bicikl, prišao pitati me da li sam možda došla uz Canal du Midi. Čula sam za taj kanal od Richarda u Nici, ali sam mislila da počinje sjevernije, pa me obradovala spoznaja da počinje već u Beziersu (kasnije sam saznala da počinje već u Seteu!). Odjurila sam u turistički ured, uzela kartu kanala i predvečer se jedno poglavlje Francuske zatvorilo, a novo otvorilo.

Snježana Frketić (Happiness around the world)

Snježana & Onni