Punčke – hrvatski bend na turneji kroz Aziju (Malezija, Tajvan, Filipine i Japan)


Možda su neki i čuli za Punčke, no ukoliko niste – mi smo bend koji je na hrvatskoj glazbenoj sceni već više od 11 godina unutar kojih se izmijenilo nekoliko članova; odsvirali smo preko 400 koncerata diljem svijeta, turirali sa Queens of the Stone Age u 2014. godini, izbacili nekoliko studijskih izdanja, i da, upravo smo stigli sa prve azijske turneje. Punčke su Lucija Ivšić (vokal, gitara), Anja Tkalec (bas gitara) i Goran Nježić (bubnjevi) i ovo je naš kratki osvrt na tu azijsku avanturu.

Lucija: Kako nam je bilo na turneji? Ovo mi je najteže pitanje u zadnjih par tjedana i iskreno – još uvijek nisam uspjela proživjeti i smjestiti u glavu sve dojmove i podražaje koji su se dogodili. Krenut ću od hrane koja mi uz glazbu predstavlja najbitniju stvar u životu. Kako mi ovo nije bio prvi odlazak u Aziju i njoj bliske krajeve, te više od 70% godine provodim putujući i eksperimentirajući s hranom, s punim pravom mogu reći da je hrana na Tajvanu najbolja koju sam ikad jela. Mnoštvo povrća, morskih plodova – sve vrlo jednostavno pripremeljeno, a tako ukusno! Imali smo čast cijeli Tajvan proputovati u društvu lokalaca s kojima smo tjedan dana živjeli na način kako to rade lokalci – kasno se bude, doručkuju najfinije juhe i smeđe obojana kokošja jaja, rade, idu na koncerte i nastavljaju se zabavljati po uličnim restoranima do kasno u noć. Za njih, izlazak vikendom podrazumijeva odlazak u nahajpani lokalni ulični restoran gdje će piti pivo, nazdravljati s tajvanskom inačicom rakije (tzv. Fireball) i jesti blitvu na lešo i noodlese.

Kuala Lumpur:

Anja: Stvarno mi se nekad cini da se prema načinu na koji ljudi ulaze/izlaze iz vlaka/tramvaja moze procijeniti cijeli narod. U Tokyu gdje se nalazi oko 13 milijuna (najuži dio grada) ljudi ne postoji gužva, nema guranja za ulazak u vlak, a na aerodromu i u trgovinama čim se počne stvarati red dolaze drugi zaposlenici i preusmjeravaju te. Ljudi su užasno dragi, pristojni i obzirni prema drugima i s obzirom na broj ljudi cijeli grad funkcionira fantastično. Ja sam time bila oduševljena i odmah poželjela tamo živjeti jer su te bazične stvari toliko razrađene i ustaljene da se njima više ne zamarate. U Akihabari smo proveli valjda dva cijela dana. Šetali po trgovinama s anime likovima, likovima iz Ghiblija, mangama, igricama… bili napokon u Pokemon centru, što je Goranu i meni bio san od djetinjstva.

Manila:

Goran: Kada smo prošli kroz inicijalni šok oko svega nepoznatoga, shvatili da ljudi u Maleziji jedu ljuto za doručak, da ne naručuješ baš bilo što jer te možda dočekaju i sirove iznutrice, te da nas vozi potpuno automatiziran vlak bez strojovođe – došlo je vrijeme da se usredotočimo na prvi koncert na turneji. Rumah Api, kultni klub u Kuala Lumpuru koji praktički vlastoručno drzi tamošnju nezavisnu glazbenu scenu živom, nalazi se na 18.katu zgrade koja izvana izgleda kao da je zadnji puta korištena u 60-tima. Međutim, nakon što smo se sa organizatorom popeli liftom do kluba, ostali smo iznenađeni. Prostor, oprema, music shop u sklopu kluba – sve je bilo na zavidnom nivou. Ubrzo su krenuli dokapavati naši support bendovi i publika, i prije nego što smo shvatili – klub je bio dupkom pun i mi smo svirali na drugom kraju svijeta. Još uvijek mokri od znoja i s osmjehom na licu, osvrnuli smo se na sve te ljude koji nisu razumijeli ni riječ onoga sto smo upravo izvodili ali su bili jedna od najzahvalnijih publika pred kojom smo imali čast svirati. Kada je krenulo naslikavanje, potpisivanje cd-a, ploca, kada ljudi u državi gdje je prosječna temperatura 35°C, počnu kupovati bendovske zimske kape, onda znaš da je turneja krenula dobro.

Taiwan:

Generalni dojam sviranja po Aziji je da oni glazbu vrlo ozbiljno shvačaju, od klubova koji su redom svi opremljeni bolje nego u Europi do toga kako se zaposlenici – tonci i organizatori odnose prema bendovima i koncertima. Ne mogu dovoljno puta napomenuti da smo tamo došli kao hrvatski bend koji pjeva na hrvatskom i bez obzira na to smo na Taiwanu imali lokalnog organizatora Dan-a i tonca Feng Yu-a koji su cijelu državu proputovali sa nama u kombiju i praktički ispunjavajući nam sve želje koje smo imali. Način na koji su nas ugostili, na koji su nam predstavili svoju državu i običaje je na nama ostavilo snažan dojam i osjećaj kao da smo kod kuće. Iskreno se nadam i vjerujem da smo im vratili na najbolji mogući način – napunili klubove u Taipeiu i Tainanu i razbacali navodno tešku tajvansku publiku. Ista ozbiljnost i predanost glazbi i zanatu vođenja kluba se osjetila i u Tokyu. Točnost odgovornih osoba, efikasnost u pripremama, kvaliteta opreme i izvedba tehničkog osoblja, jednostavno fascinantno. Šok je usljedio i prvu vecer u Den-Atsu klubu. Mijenjanje pozornice za 5razlicitih bendova tokom iste večeri što uključuje premještanje pojačala, rastavljanje i postavljanje bubnjeva na razne krajeve pozornice i to sve kako bi udovoljili izvođačima i njihovim vizijama nastupa; to je nešto skoro pa nezamislivo u Hrvatskoj i regiji.

Tokyo:

Klubovi funkcioniraju kao i sam grad – besprijekorno. Nema kašnjenja, nema žaljenja – zna se po šta se dolazi i to mora biti isporučeno kvalitetno i efikasno, bilo da se radi o najprometnijoj željezničkoj stanici na svijetu u Shinjuku-u ili o punk klubu gdje headlineaju Punčke iz neke tamo Hrvatske.
Ako stavim na stranu to što smo turneju završili u državi i gradu koji su definirali moje djetinjstvo, mladost, adolescenciju, studentske dane pa tako i sadašnjost, što kroz glazbu, strip i film – vratiti se kući, sjesti u Sisku na čaj i procesuirati činjenicu da si upravo sa prijateljima svirajući obišao daleki istok, i da ćeš OPET ići tamo jer su svi poludili za glazbom koju ti radiš – to je osjećaj koji nikada neću zaboraviti.

Fotogalerija: