Madeira – dragi kamen Atlanskog oceana


Ja sam s Ciova, otoka u srednjoj Dalmaciji. Radi toga sam provela sve ove godine bjezeci ka velikim gradovima. Osjecala sam se smireno u sumama zgrada i masama koje bezglavo jure. Veliki gradovi ti daju mogucnost da u potpunosti sacuvas sve ono sto nosis ili ne nosis u sebi. Otkrivas koliko zelis, kome zelis. Ono si o cemu sanjas biti.

Sandra Sabjan

Malo misto zivi tvoj zivot s tobom. Nema cuvanja. Nema privatnosti. Naviknes na svakojaka pitanja, naucis se tom suzivotu. Ukoliko mozes. Ja nisam mogla, pa sam odselila. Godinama sam imala averziju prema otocima. Pitala sam se kako netko moze osjecati mir u tim skucenim geografskim okvirima. Sva moja putovanja zapocnu potpuno nepripremljeno. Ne istrazujem, ne citam, ne googlam. Bookiram na osnovu nekog davno procitanog clanka ili pogledanog dokumentarca, pogledane galerije fotografija, pa cak i na osnovu tudjih iskustava za koje znam da su samo subjektivni dojmovi.

Pa ipak…odem. Rijetka su mjesta koja me nisu odusevila, jos rjedja ona koja me raspamete od korijena kose do noznih prstiju. Putovanja su za mene oduvijek bila edukacija, nadogradnja na knjige, melem na usadjena znanja i vrijednosti. Za novu perspektivu dajem i zadnji cent iz dzepa.

Ovaj put sam tako, posve nepripremljena i neupucena sletjela na Madeiru – dragi kamen Atlanskog oceana. Od povratka osjecam pijesak pod stopalima, sol pod prstima i osluskujem more u pozadini. Skoljka sam koja sumi. Hodajuci betonskom sumom, izvijam vrat trazeci djirane i drvene skure. Probudili su se svi otoci u meni i sada je jedino ispravno okruziti se morem, otokom,  pa makar i nakratko.