Kosovo – a šta tamo ima? Kroz ovaj tekst Elvira će nam ispričati što sve nudi Kosovo.

Kad ljudima spomenete Kosovo, tu najmlađu europsku zemlju, većina pomisli na rat, nerazvijenost, siromaštvo i ono često pitanje za slabo eksponirana mjesta ”a šta tamo ima?”. Ja sam se na ovo putovanje odlučila iz razloga da otkrijem novu zemlju koja medijski i nije toliko eksponirana, barem ne kao turističko odredište.

Kroz povijest Kosovo su naseljavali Dardani, Slaveni i Turci. Za vrijeme turske vlasti kršćansko stanovništvo biva islamizirano, iseljava i općenito biva zamijenjeno muslimanskim Albancima, Turcima, ali i drugim narodima muslimanske vjere. 20. stoljeće obilježeno je uvelike kontaktom sa Srbima.

Kosovo je 17. veljače 2008. jednostrano proglasilo neovisnost i od tada steklo međunarodno priznanje 110 zemalja, iako se tome Beograd žestoko protivio. Ekonomija je u vrlo lošem stanju, a podaci Svjetske banke govore da je nezaposlenost u posljednje četiri godine u prosjeku bila 42,6 posto. Plaće su vrlo niske, dosežu do 350 eura. Dva su službena jezika: albanski i srpski, a već na aerodromu sam mogla vidjeti natpise na tri jezika (uz službena dva tu je, naravno, i engleski). Nazivi ulica i trgova su na albanskom i srpskom. Najveći broj mladih ne govori srpski, a stariji su ga svojevremeno naučili u vojsci, na poslu, preko sredstava javnog informiranja ili školi. Iz tog razloga sam se našla u situaciji kad su mi se obraćali na srpskom, prethodno me upitavši otkud sam kad sam im se obraćala na engleskom. Većinski dio stanovništva, tj. apsolutnu većinu čine Albanci, dok iza njih slijede Srbi koji većinom žive na sjeveru zemlje, a jedan manji dio i na jugu. Svim manjinskim zajednicama zajamčena su prava. Povezanost s Albanijom je na bratskoj razini.

Prvi doticaj s Kosovom bio je aerodrom u Prištini. Još iz zraka sam mogla vidjeti kako je Kosovo brdovito i zeleno. Aerodrom (naziv: Adem Jashari) je malen, ali kompaktan. Nakon obavljenih graničnih formalnosti trebalo je doći do centra. Javni prijevoz s aerodroma za centar ne postoji i iz tog su razloga ljudi prepušteni taksistima. Postoje službene kompanije, ali prijevoz se većinskim dijelom odvija preko tzv. privatnih vozača koji mogu naplatiti i više. U tom slučaju jedino preostaje pogađati se za cijenu, a ustaljen je onaj stereotip kako stranci, posebice oni sa Zapada, imaju novaca. Neka razumna cijena kreće se od 10-15 eura.

Na Kosovu sam posjetila tri mjesta: Prištinu, Đakovicu i Prizren. Priština je grad u kojem život teče kao i svugdje drugdje i k tome je srce Kosova s obzirom da je centar financija, trgovine, medija, zabave, umjetnosti, obrazovanja i međunarodne trgovine. Gradska infrastruktura je skromna, a nakon rata su uloženi značajni napori da se ona poboljša. Nakon proglašenja neovisnosti Kosova izgrađene su mnoge gradske prometnice. Sve su ceste asfaltirane i okolna mjesta su dobro povezana s Prištinom. Gradski vozni park je poprilično star, premda ima i linija modernih buseva što je bila velika investicija Gradskog poglavarstva.

U Prištini sam posjetila i park Germiju, najveći park u gradu. Park nudi nekoliko planinarskih staza, ima mnogo staza i igrališta za djecu. U park se može stići gradskom linijom busa.

Đakovica (albanski Gjakovë), jedan od većih gradova na Kosovu, nalazi se u južnozapadnom dijelu zemlje. Za vrijeme rata na Kosovu grad je bio uništen, ali je poslije obnovljen. Danas ondje živi oko 95000 ljudi od čega je velika većina Albanaca, a u vjeri se većina iznjašnjava kao muslimani, a ostali kao kršćani i protestanti. Ovdje se nalazi i najstariji bazar na Kosovu.

Prizren, grad od 177.000 stanovnika na jugu zemlje, povijesno je mjesto gdje je stanovništvo većinski albansko, ali ovdje žive i Turci, Bošnjaci i Aškali. Bio je jedan od najvećih gradova u posjedu Osmanlija na Kosovu. Utjecaj je značajan i očituje se ponajviše u arhitekturi i stilski mi djeluje puno privlačnije od Prištine. Značajna turistička atrakcija je tvrđava kralja Kaljaja dok koje je potrebno hodati nekih 15-20 minuta. Odande se pruža divan pogled na cijeli grad.

U Prizrenu se u vrijeme mog boravka održavao Bunarfest, godišnji netradicionalni festival alternativnog sporta.

U svakom mjestu kafići su uvelike puni što ocrtava balkansku kulturu ispijanja pića, ponajviše kava koja, ovisno o mjestu, u prosjeku košta od 50 centi do jednog eura. se vole okupljati u centru i ćaskati satima ako je potrebno. To je jednostavno način socijaliziranja.

Na policama supermarketa puno je hrvatskih proizvoda i u slučaju da vam nešto nedostaje, kao meni Kraševa Dorina, možete si kupiti ono što želite. Kosovo, dakako, ima i svoje proizvode, kao npr. lokum.

Odnos Srba i Kosovara je još uvijek težak i potrajat će dok se neke stvari normaliziraju. K tome, tu je i kompleksna politika Zapada (SAD-a i EU). Zemlje EU kao što su Španjolska, Slovačka, Cipar i Rumunjska još nisu službeno priznale Kosovo. Unatoč tome, Kosovari su okrenuti Zapadu i žele mu pripadati iako ih Zapad i ne tretira najbolje i konstantno ignorira stanje u kojem se zemlja nalazi. Vjeruju u Europsku Uniju nadajući se da će se uskoro slobodno moći kretati njenim teritorijem jer im je zasada potrebna viza. Mnogi mladi iseljavaju trbuhom za kruhom.

Kosovari vole strance. Kadgod bih se obraćala na engleskom gdjegod sam bila, pitali bi me otkuda dolazim. Na odgovor da sam iz Hrvatske neki su sa mnom počeli razgovarati na srpskom hvaleći Hrvatsku, njenu obalu, spominjući mjesta na obali i govoreći kako se ondje dobro živi. Uz to bi dodali kako mnogo njihovih prijatelja ili rodbine živi i radi u Hrvatskoj i u tom smislu nam se osjećaju bliskima. Privrženost Hrvatskoj je snažna. Ljudi su pričljivi, žele znati više, a isto tako su i srdačni. Starije generacije pritom ispričaju svoju prošlost u Jugoslaviji, kamo su putovali u bivšoj zemlji, a muškarci kažu gdje su sve bili u vojsci. Ovakva svjedočanstva su najbolji uvid u stanje ljudi i zemlje i na njima sam uvijek zahvalna.

Na Kosovu sam se dobro osjećala. Gdjegod sam bila, osjećala sam se dobrodošlom i ne mogu reći da sam se iz nekog razloga osjećala ugroženom kako sam znala čuti i čitati. Ljudi žive na svoj način, bore se da opstanu i pritom zadržavaju neki optimizam u bolje sutra. Kosovo u svakom slučaju ima što ponuditi, samo što (još) nije prepoznato kao turističko odredište.

Elvira Angyal