Kao bosanski princ u sedam švajcarskih dana


 „Ja ni putopis nikad nisam napisao tako da putujem pa da sutra pišem, nego nakon godinu, godinu i po dana sjednem pa pišem o tome.“ Ovo kaže majstor putopisa, sarajevski akademik, ustvari pisac s francuskom kapom, pa zato i ovaj putopis nastaje s jednogodišnjim odmakom od putovanja.

Napisao: Enes Škrgo (Travnik, Bosna i Hercegovina)

Kad mu je za knjigu putopisa „Odanost jugu“ pjesnik Izet Sarajlić rekao da sjajno opisuje katedrale ali da nedostaju ljudi, sarajevski akademik, ustvari pisac s francuskom kapom odgovorio je da za putopis nisu potrebni ljudi, zato su tu romani.

Putopiščev stav i stvaralački princip ovde neće biti primijenjen. Ovde će se svakako pisati o ljudima jer su oni glavni razlog mog bivstvovanja u Švajcarskoj, jer su razgovori, kafenisanja, šetnje s njima najveće atrakcije ovog putovanja, uporedive sa slapovima Rhine ili slikarskim portretima gorštaka u muzejskoj galeriji.

Sasvim je tačna tvrdnja da se osjećaj nastao u prvom dodiru s jednom stranom zemljom ne može ponoviti u naknadnim posjetama, ali svaki novi boravak u zemlji koju sam, Maiann kaže sasvim patetično, nazvao Drugom domovinom donosi nova uzbuđenja u radosti otkrivanja nepoznatog. Odsustvo pogleda na horizont očekivanja s kojim sam krenuo na putovanje doprinijelo je da se tih sedam dana ostvari kao neobično lijepo i sadržajno vrijeme, bila je to možda i najljepša sedmica u životu.

Nisam se uopšte premišljao i dvoumio, s oduševljenjem sam prihvatio poziv da u Švajcarskoj boravim kod ljudi koje se sam prethodno samo jednom vidio. Guidette i Gabriel bili su u grupi švajcarskih turista na putovanju po Bosni i tokom boravka u Travniku bio sam njihov vodič. Njih dvoje ljubazno su i rado pristali da dođu na kafu kod mene jer oni nisu od onih turista koji obilaze samo znamenitosti, zanimalo ih je kako žive bosanske porodice. Razlog više njihovoj posjeti je i to što je Guidette mama od Maiann, moje švajcarske prijateljice koja je osmislila i organizovala turističku ekskurziju La Bosnie abandonnée, fascinante, cordiale – en route entre l’Occident et l’Orient â travers la Bosnie-Herzégovine.

Samo jednom sam, preko Zagreba i Beča, vozom putovao u Švajcarsku, svi ostali dolasci bivali su nakon dvadesetosatne vožnje busom. Ako zanemarimo na trenutke tipičnu balkansku atmosferu među putnicima, putovanje autobusom bosanske kompanije veoma je udobno ali povoljan utisak pokvaren je na kraju, jer kod nas mora biti nekih peripetija. Na benzinskoj pumpi uz autoput nadomak Neuchâtela, grada u koji sam trebao stići, ubjeđujem se i prepirem s vozačem kombija u koji je nekoliko putnika presjelo iz velikog busa u Luzernu. Šofer hoće da me iskrca tu i pristaje da me odvuče direktno u grad tek kada mu nekoliko puta ponovim da su mi iz kompanije prije nego sam krenuo na put, a i sami vozači busa tokom putovanja, potvrdili da neću biti ostavljen s teškom torbom na autoputu.

Neuchâtel je najljepši grad koji sam vidio u Švajcarskoj, a bivao sam u mnogim kantonima i vidio dosta gradova, manjih i većih. Sada već prilično dobro poznajem grad i zato se prepuštam svojim malim ritualima. Njihov redoslijed je ovaj put malo preinačen i umjesto da prvo odem pozdraviti modro jezero s barkama i pticama, sjedim na omiljenom mjestu najdražeg kafea. Balkon L’aubier Café-Hôtel s nekoliko stolova iznad je trga Croix du Marché u starom dijelu grada kojim dominira „dominatni gospodar koji je imao pravo podizati zastavu“ – skulptura iz 1581. godine uz Fontaine du Banneret. Poslužen sam mirisnom kafom koja se u prizemlju na velikom pržioničkom mlinu melje i odavde možete otići i s kesicom njihove kafe. Na spratu kafeterije je mnogo memoarske i autobiografske literature jer je tu prije bila knjižara specijalizirana za ovu vrstu knjiga. U L’aubier se ne čuje muzika, naprosto je nema, i tako je u skoro svakom švajcarskom kafeu kojeg sam pohodio. Iako mi je u početku izgledalo kao da nešto nedostaje u kafanskoj atmosferi, poslije se to ispostavilo kao sasvim blagotvorna razlika u poređenju sa bosanskim ugostiteljskim lokalima svake vrste. Ovde ljudi razgovaraju, tiho, ustvari sasvim normalno. Samo jednom bila su tu dvojica starijih gospodina koji su se dosta napadno smijali. Jedan, po izgledu rekao bih student s laptopom, izuo je cipele i po „turski“ sjedi u fotelji. Djevojka nasuprot njega čita knjigu. Za susjednim stolom dvoje školaraca pišu neku vježbu.

Poklanjam se jezeru, ponovo zadivljen spokojem koji nadolazi sa svakim vodenim talasom koji zapljusne kamenitu obalu. S ovoga mjesta ne mogu vidjeti, ali znam gdje iz jezerske vode strši skulptura nosoroga. U kratkoj i strmoj Rue des Chavannes, čiji kolovoz svake godine Neuchâtelski omladinci oslikaju novim motivima, svraćam kod antikvara Karima u njegov Boutique du Livre. Kratkotrajno poznanstvo učvšćujemo zajedničkim interesovanjem za Fernanda Pessou, no ovaj naš susret biće tek prilika za lijep pozdrav. Odmah iza ugla mjesto je mog redovnog ribolovačkog hodočašća. U ribarskoj radnji Au Pêcheur kupujem neke drangulije od kojih pravim imitacije insekata za lov pastrmki i lipljenova. Svaki put kad dođem radi isti prodavač pa iako on ne govori engleski, a ja ne znam francuski, o ribarskom priboru i mamcima lako se i brzo sporazumijemo. Neizostavno posjećujem Payot, najveću knjižaru u gradu i to ne samo zbog knjiga. Tu više dolazim zbog knjižara Daniela Snevajsa s kojim sam sarađivao na književnoj soareji o Ivi Andriću, priređenoj u ovom gradu. Njegove kolege kažu da će uskoro doći iz magacina i dok ga čekam gledam to mnoštvo ljudi koji se zanimaju za knjige. Više ih tokom dana prođe kroz knjižaru nego što na travničkoj autobusnoj stanici ima putnika. Prilazi mi nepoznata djevojka i oslovljava me po imenu. Ne utvaram si da je moja slava putopisca postala tako velika da me prepoznaju po švajcarskim knjižarama. Agneska je ustvari Danielova djevojka a prepoznala me je po fotografiji koju joj je on pokazao na Facebooku. Napokon i susret s knjižarom hrvatskog porijekla, vrlo kratak, govorimo tiho, šapatom, onako kako se govori u bogomoljama, u bolničkim sobama za posjete bolesniku, u pauzama između pozorišnih činova. Ovde knjižare i jesu svetišta u kojima se u potpunom miru mogu prelistavati knjige. Oboje ih pozdravljam, stavljajući im na dlanove nekoliko rahat lokuma donesenih sa sarajevske Baščaršije.

Posjedio sam neko vrijeme na kamenitoj Balzacovoj klupi sa žalom što ništa od svojih knjiških i putopisnih zapisa nisam zabilježio na mjestu prozvanom u spomen piščevog posjeta gradu 1833. godine.

Već je poslijepodne i odlazim u Muséum d’ Historie Naturelle da bih se sreo sa Maiann. Ona je kao botaničarka povremeno angažovana kao vodič za tematske muzejske izložbe i sada je trebala da vodi jedan razred učenika iz liceuma. Na recepciji veleljepnog muzeja još jednom posežem za ICOM (International Council of Museums) akreditacijom koja mi kao muzejskom kustosu omogućava besplatan posjet svim muzejima svijeta. A đaci k’o đaci, svugdje na svijetu isti, nekolicina se došaptava i gurka, doimaju se nezainteresovano, ali način na koji ih je Maiann uvela u sadržaj velike muzejske priče o Artktiku i Antarktiku prometnuo ih je u aktivne sudionike posjete. A izložba „Pôles, feu la glace“! Iznimno zanimljiv, poučan i zabavan sadržaj kombinovan od konvencionalnih muzejskih artefakata i interaktivnih dijelova. Kompleksna i višeslojna izložba govori i o društvenoj refleksiji prema budućnosti tih ekosistema. Posljednji segment izložbe je boravak u potpuno tamnoj i gluhoj sobi opremljenoj snažnim ozvučenjem gdje se nepomično sluša stravični zvuk, tonski snimak lomljave glečera koji se otapa.

Na vrhu brdovite ulice Mont-Riant je kuća koju sam nazvao Konzulat. Maiann, koju sam nazvao Konzulovica, sprema sendviče za naše večerašnje putovanje.

Kao gost, dodatno sam ugošćen pozivom Ivice Petrušića, pjevača benda Šuma Čovjek da dođem na njihov nastup u Badenu i moja prva noć završiće se u koncertnom ambijentu. Između gradova u Švajcarskoj najčešće se putuje vozom pa tako Maiann i ja odlazimo iz Neuchâtela pozdravljajući još jednom jezero. Putovanje je za tamošnje prilike sasvim uobičajeno a sastoji se od onoga čega u bosanskom javnom prevozu uglavnom nema. Voz dolazi i napušta stanicu tačno po redu vožnje. Putnici su tihi, nema dovikivanja, guranja i gužve kad se ulazi i kad se izlazi, kondukteri ljubazni, vagoni namirisani…

U Nordportal Eventhalle održava se dobrotvorni koncert za Siriju, muzičari nastupaju besplatno a prihod od ulaznica i bara namijenjen je izbjeglicama. Zvijezde večeri i glavni izvođač na koncertu je Šuma Čovjek. Iako njihov poštovalac i prijatelj, ovaj put neću moći k njima u backstage kao što sam bio prethodne godine na dva festivala na otvorenom. U gledalištu kratko se srećem sa Ivicom, Hafidom, Nelsonom… Oni otvaraju koncert i njihov nastup i ovaj put vjeran je opisu Radija SRF3 World Music Special: švicarski dečki migrantskog porijekla sviraju kako njihov život zvuči. Tokom večeri muzicirali su zanimljivi pop bendovi i dueti, među njima i švajcarska pop-zvijezda Adrian Stern, ali najveću pažnju izazvao je nastup komičara Baldriana koji je performans pretvorio u vizuelnu atrakciju uvodeći na scenu ogromni teledirigovani balon u obliku srebrne zmije nazvane Gisela s kojom vodi, rekao bih po reakcijama publike, urnebesni imaginarni dijalog.

Negdje oko ponoći u autu s iscrtanom maskotom ŠumaČovjeka odlazimo u Aarau gdje ćemo prenoćiti kod Ivice. Aurora, ulica u kojoj stanuje, podsjeća me na jednu revoluciju i jedan film. Ujutro ćemo doručkovati u povijesnoj jezgri grada koji ima veliku istorijsku važnost za nastanak Helvetske Konfederacije. Do starih trgova i građevina može se doći na nekoliko načina no mi se odlučujemo za jednog ribolovca najljepšu rutu. Aare, Aare! Koliko se uzdaha otelo za tom zelenom rijekom, koliko pustih želja da se ribari u meandrima i virovima, a sve zbog strogih propisa koji strancu bez švajcarske ribarske licence ne dozvoljavaju ribolov u svakom kantonu. Prije nego odemo u cafe&bar Tuchlaube, gdje se nalazi i istoimeni teatar, proći ćemo trgom gdje je pijaca i kao appero uzeti malo maslina raznih okusa i boja, i svakako, domaćeg hljeba. Moji švajcarski prijatelji uvijek su za zajedničke objede donosili hljeb maksuz za mene jer im je Maiann objasnila koliko je važan u ishrani Bosanaca. U ratu 1990-ih jedna armijska brigada na nekoj bosanskoj planini zaplijenila je veliko stado ovaca i krava pa su svakog dana jeli samo meso, a da hljeba gotovo nije ni bilo. Lokalni komandant šalje depešu glavnoj komandi tražeći da im vojni intendanti dostave hljeb, jer se vojnici neprestano žale na glad! Iako Švajcarci hljeb ne jedu tako mnogo, ovde rade vrsni pekarski majstori i u svakoj pekari veoma je teško odlučiti koje pecivo odabrati, svako izgleda kao da su ga osmislili crtači slikovnica. Najbolji hljeb koji sam probao ispečen je preda mnom na Neuchâtelskoj pijaci, gdje se subotom dovlači mala mobilna pekara na drva, a hljebovi se prodaju na vagu po 8 franaka za kilogram.

U Tuchlaube nudi se neobična  pizza s mrkvom (Švajcarcima je mrkva neobično važna i rado je jedu u svakoj prilici!). Ivica se prisjeća kako je kao mladac zainteresovan za muziku dolazio na sprat građevine u čijoj bašti sjedimo, kada je DJ Bobo, tada na početku karijere, priređivao worskhopove. Po profesiji socijalni radnik, glavni izvršni direktor organizacije za rad s omladinom, a ne muzičar, Ivica nastupa kao pjevač u još jednoj zanimljivoj grupi, Extrem Bosnian Blues Band. Na tom mjestu pozdravićemo se s njim jer putujemo na moje konačno odredište, Teufen.

Do tog malog mjesta kod St. Gallena, gdje stanuje poglavito imućniji svijet, putuje se dosta dugo, a nego kako drugo, do vozom. Vrijeme prestiže brzinu hitrog bijelog voza i neće ga biti dovoljno za sve naše razgovore o prijateljima i poznanicima u Bosni, Švajcarskoj i Austriji. Dok govorimo o njihovim prošlim i sadašnjim životima teško je odvratiti pogled na krajolike obasjane proljetnim suncem.

U malom crvenom vozu, konstruisanom za vožnju u planinama, iz St. Gallena se vozimo desetak kilometara. Izlazimo na stanici gdje je preko ceste niska stambena zgrada u kojoj žive moji domaćini. Prije susreta s njima torbe načas spuštamo na drvenu klupu uz katoličku crkvu sagrađenu 1971. godine. Pri zalasku sunca gledamo kako se u daljini bjelasa Alpstein, gorje pod snijegom s najvišim alpskim vrhom Säntis.

Po ko zna koji put još jedan stereotip se rasplinuo kao nevješto sročen alibi pred promućurnim detektivima. Između bosanske, pače balkanske, i švajcarske dobrodošlice gostu nema razlike – primljen sam s veseljem i nehinjenom srdačnošću. Njihov stan jedan je od tri najbolja životna prostora u kojima sam boravio, minimalistički namješten i dekorisan obiljem cvijeća i biljnog zelenila.

Za lijepom večerom i dobrim španjolskim crnim vinom dugo se razgovaramo o sjećanjima na njihovo putovanje u Bosnu i mojim ovdašnjim prvim utiscima. Vođena botaničarskim poslovima Maiann će nas napustiti ali ne prije nego ujutro zajednički doručkujemo posluženi raznim delicijama. U vrtu, koji je u stvari produženi dnevni boravak, častimo se dimljenom tunom i lososom, grčkim uljem od maslina, ljutim bljedozelenim sosom iz Afrike, švajcarskim medom i džemom, Bergtee…

Oko podneva Guidette i Gabriel vode me na prvi izlet u okolinu, idemo u Alpe! Oni već sjede u BMW kabrioletu cimetne boje (ne pitajte za model auta, jedva znam raspoznati da se radi o onome po kojem je nazvan čuveni fudbalski trio iz Mostara: Bajević-Marić-Vladić.), a ja stojim pored čekajući da otključaju vrata za suvozača. Gabriel me poziva da uđem i ja sa smijehom objašnjavam da sam odrastao u socijalizmu gdje se u auto ulazilo tek kad vozač otključa vrata, u priču udjenem sjećanje na porodični auto „peglicu“, znajući samo da kažem da je to neki Fiat poljski – mada je prvi očev automobil bio kapitalistički model engleskog Austina. Nikad prije nisam se vozio u kabrioletu pa se odmah javlja tipična bosanska bojazan o stradalništvu od propuha, što kao medicinski fenomen postoji izgleda samo u balkanskim zemljama. Zato posežem za francuskom kapom koju zbog ovakvih situacija nastojim uvijek imati u ruksaku.

Znao sam da je Guidette prije bila direktorica Centra za socijalnu pomoć i da sada radi u mjesnoj biblioteci. Šta je Gabriel po profesiji, to nisam znao. Bedro, moj profesor likovnog vaspitanja u srednjoj školi, svoje artističke aspiracije za filmskom umjetnosti upražnjavao je i tako što bi ponekad učenicima u razredu prema njihovom izgledu određivao filmske uloge, pa je tako Jozo postajao žandarmerijski narednik a Vjekoslav poručnik talijanske okupacione armade… Prema tom modelu, ja bih za Gabriela mogao reći da je američki sudija. Da je pilot Swissaira u penziji, saznao sam tek sada! Njegova zanimljivo sročena pitanja o Bosni i naši kratki, a sadržajni razgovori, stvorili su između nas dvojice, rekao bih, obostrano osjećanje lične privrženosti pune poštovanja. Ali sada on je poprimio vanzemaljaska obilježja, postao nešto između Nadčovjeka i nadnaravnim sposobnostima obdarenog bića. To je ustvari iz mene progovaro neko ko nema ni vozačku dozvolu za auto. Kao avionski pilot obletio je cijelu planetu ali ni sada kao penzioner nije posve aterirao niti je umirovljen. Gabriel je i specijalista za helikoptere pa sada radi kao glavni koordinator za obuku helikopterskih pilota u Švajcarskoj.

Proljetni su dani razdoblje kada Švajcarci na sve strane popravljaju i rekonstruišu ono što tokom godine priroda svojim silama nastoji vratiti u stanje koje je prethodilo ljudskim intervencijama. Zbog toga se zaustavljamo u podnožju alpskih vrhova kod planinske gostionice, dalje ne možemo, a kanili smo se voziti žičarom koja se sada remontuje. Ovde ima tako mnogo mjesta za vidjeti i plan za današnji izlet nije teško izmijeniti. Odlazimo da posjetimo grad o kojem sam tako mnogo slušao, drevni Appenzell, glavni grad istoimenog kantona. Velike drvene kuće šiljatih krovova i oslikanih fasada zajedno sa panoramskom slikom daju mjestu konture tipičnog švajcarskog alpskog predjela, savršeno podudarnim sa motivima razglednica i idiličnih kalendara. Nedjeljni je dan i mnoštvo ljudi veselo pohodi stare ulice urešene stjegovima bogatih i zanimljivih heraldičkih obilježja iz kojih bi se mogla iščitati prošlost ovog kantona. A za upoznavanje istorije jednog kraja najbolje mjesto je mjesni muzej. U maloj kino dvorani Museum Appenzell sagledali smo kratki dokumentarni film koji promoviše tradicionalni život ovčara i njihove proizvode kao djelatne okosnice Appenzella. Većina muzejskih eksponata ističe stočarstvo kao oblikovni princip života i kulture a time se stanovnici vidno diče. U gradu i prigradskim naseljima, pored obiteljskih gazdinstava i porodičnih farmi istaknute su velike skulpture od čelika i drveta sa siluetnim prikazom ovaca i krava, sira, tipično odjevenog stočara… Dočim u javnom prostoru moga grada i okoline nema ni pomena o umjetničkom vizueliziranju i simboličkom isticanju vlašićkih ovaca i ovčara te Travničkog sira, kao da se o tome nisu isprele brojne priče razvikane po bivšoj Jugoslaviji.

Ne fotografišem eksponate po muzejima i ne činim to samo zbog muzejskih pravila. Od salzburško-bečkog prijatelja Marija J.  jednom sam čuo i zauvijek zapamtio maksimu: ne mora se sve snimiti kamerom. Sada činim iznimku u jednoj odaji gdje je prikazana kultura stanovanja. Iznad oslikanog starinskog bračnog kreveta na zidu je izvješen portret u ulju na platnu. Njih dvoje pitaju me da li snimam čovjeka na slici zato što ima francusku kapu na glavi, kao i ja. Kazujem im da autoportret slikara Johannesa Hugentoblera potvrđuje davnašnju tvrdnju da svaki čovjek ima ili je već imao svog dvojnika. Slika pokazuje umjetnika koji je živio u dva stoljeća a umro godinu dana prije rođenja mog, da ga najjednostavije nazovem, duhovnog učitelja, kojeg sam oslovljavao njegovim ratničkim imenom Muad’ Dib. I on je slikao, pa kao da je na ovoj slici samog sebe naslikao.

Kabriolet ponovo juri zavojitom planinskom cestom ali već uskoro ćemo se zaustaviti da predahnemo na jednom vidikovcu i usamljenoj drumskoj gostionici Gastahus Oberer Gäbris. Ovaj kraj je poznat po izvrsnom Appenzellerbier no kako sam već kušao i svijetlu i tamnu njegovu varijantu, odlučujem se za tamno Schützengarten. Samo bi kakav pivopija istančana okusa, a ja to nisam, mogao da ustanovi razliku u kvaliteti ove dvije pivske vrste, ako je uopšte i ima jer se meni čine podjednako dobrim. Naši razgovori ne odmiču se od tradicije ovog dijela zemlje jer dok sjedimo ispred gostionice vidim dva plakata. Na jednom je oglašen festival jodlovanja, a to je nešto što nisam vidio i što bi me svakako zanimalo. Drugi plakat poziva na takmičenje u stvaranju dekoracija tipičnih za ovaj kanton, Scherenschnitten tehnikom izrezivanja makazama na crnom papiru kreiraju se umjetnički oblikovane siluete s tipskim modelom stočarske tradicije: planina, koliba, pastir, ovce, krave, zatim cvjetni i motivi alpske svakodnevnice.

S vidikovca pokazuju mi početak gorja u kojem je smještena kneževina čije ime pobuđuje dječiji doživljaj stripova o bajkovitoj zemljici koja je usnula na zatišju evropskog srednjovjekovlja – Lichtenstein!! Nešto dalje, samo u suprotnom smjeru, pogledom tražim Bodensko jezero, još jedno mjesto sa asocijativnim prizvukom. U proljeće 1941. godine tu je u kućni pritvor zapao Ivo Andrić. Opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu doveden je u otmjeni hotel na obali jezera gdje, zajedno sa ostalim interniranim jugoslovenskim diplomatama iz evropskih zemalja koje su okupirali nacisti, čeka da njemačko Ministarstvo vanjskih poslova odredi njihovu daljnju sudbinu.

U narednom danu Gabriel me posjeda u drugi automobil, tamnoplavi Jaguar, i to će biti velika priča za mog mladog sestrića koji se, za razliku od mene, razumije i voli auta. Zajednički ručak kod kuće bio je skoro spreman i mirisi jela koje je kuhala Guidette ispunili su stan kad su se skoro istovremeno pojavili stolar kojeg očekuju već šest mjeseci za popravke kuhinjskih ladica i žena koja pomaže u čišćenju stana. Zato nas Guidette upućuje da objedujemo negdje u gradu i odlučujemo se za Hotel zur Linde. U otmjenoj resturaciji nekoliko je vremešnih gostiju. Odabirem filete grgeča prelivenog umakom od chasselas-estragonskog vrhnja sa pilav rižom i baršunastim listovima špinata. Na zgražanje poznavaoca gastronomskih protokola, uz ribu pijem Sentgallensko crno vino Diolinor iz Bernecka. Na zidu restauracije je velika fotografija na kojoj su avioni u akrobatskom letu. Motiv s nekog aeromitinga ne bi očekivao na ovakvom mjestu i za trenutak pomislim da je to razlog zbog kojeg je Gabriel predložio ovo mjesto za ručak. On mi daje objašnjenje, zanimljivu priču o vlasnici hotela koja je veliki zaljubljenik u avione i avijaciju. Jednim avionom s fotografije pilotira njen rođak kao predvodnik “Patrouille Suisse”.

Poslije ručka on me vodi na dva mjesta u St. Gallenu. Jedno predstavlja nastavak mog ribarskog hodočašća jer u prodavnici Apolloni među obiljem pribora i opreme Gabriel strpljivo čeka dok dugo i pažljivo razgledam materijale za izradu mušica, odlučujući da kupim neke stvari kakve se u Bosni ne mogu naći.

Čak i oni koji ne pokazuju interesovanje za prirodu i njena čudesa, u Naturmuseum ne bi ostali ravnodušni zbog atraktivnog postava. „Scenografski koncept temelji se na otvorenom dizajnu i prostornim slikama. Iza stakla zaštićeni su samo posebno vrijedni predmeti. Ovaj nesmetan pristup izložbenim predmetima omogućuje potpuno novo muzejsko iskustvo i drugačiji doživljaj prirode.“

 

U međuvremenu gledamo film o Winstonu Churchillu, pričam im o jugoslovenskom društvu i raspadu države jer ih to veoma zanima, šetamo, pijemo appenzellesko pivo i španjolska vina, pričamo o običajima i kulturama, avionima i helikopterima, ribolovu, muzeju… Njih dvoje itekako znaju uživati u životu i onome što ovaj svijet nudi, njihov je hedonizam profinjen i produhovljen, iscrtava se u mnogobrojnim interesovanjima za teme i oblasti u koje se nimalo površno nastoje uputiti.

Zbog karaktera koordinatorskog posla Gabriel provodi nekoliko dana sedmično po raznim dijelovima Švajcarske. Narednih dana Guidette će biti jedini moj vodič po gradovima i predjelima. Pokazaće i uputiti me u zanimljiva obilježja moje Druge domovine (Esma Pecorelli, plesačica iz priče Almira Imširevića, za taj izraz kaže da je skoro jednako strašan kao sekundarna grobnica). Nas dvoje dijelimo veliku temu koja nadilazi profesionalne obaveze: svaki dan provodimo među knjigama – ona kao bibliotekarka, ja kao muzejski kustos koji skrbi o muzejskoj biblioteci književnog nobelovca. Zato me i odvodi, kao što bi se novopridošlica odvela u hram na posvećenje, u kantonalnu i gradsku Bibliothek Hauptpost. Guidette mi pokazuje odjeljak za južnoslovensku književnost i potom odlazi uz dogovor da se tu nađemo za tri sata, što je vrijeme dovoljno da se ovlaš dotakne knjižno bogatstvo. Iako mi je objasnila da u ovdašnjim bibliotekama ne postoje članske karte i pristup knjigama je slobodan, ne prestajem se iščuđavati što tumaram između polica s knjigama a da me niko ne pita šta tu radim, pogotovo zato što znam za neke javne biblioteke u Bosni ustrojene kao sudski i policijski arhivi ili neka knjižničarska verzija slobodarske Bastille, gdje se ne može zaći među police da bi se knjige neometano prelistavale. Prvo obilazim dio gdje su smješteni pisci iz bivše Jugoslavije i profesionalna znatiželja ispituje koja su Andrićeva djela zastupljena pa pronalazim, na moje iznenađenje, prvo izdanje „Priče o vezirovom slonu“. Ne znam šta bi o tome mislio Miljenko Jergović, pretpostavljam da ne bi bio osupnut kao što bi bili preneraženi jezički puritanci kad bi vidjeli da knjiga „Dvori od oraha“ stoji ispod natpisa Srpska književnost. Zbog svog studija filozofije zanimam se i za ovu literaturu. U Jugoslaviji filozofska djela su u znatnoj mjeri prevođena i štampana ali ovde vidim mnogo meni nepoznatih interpretatora Kanta, Nietzchea, Heideggera, Adorna… Poseban odjeljak odvojen je za audio knjige i čini se da je ovaj knjiški format ovde veoma tražen. Kao i kod obilazaka umjetničkih galerija i muzeja, i boravak u biblioteci dovodi do zasićenja informacijama i utiscima, nemoguće je pojmiti toliki broj naslova i pisaca. Za neophodnu stanku boljeg mjesta nema od bibliotečke kafeterije St. Gall, u koju se može ući i iz odjela s knjigama. Ovde goste poslužuju i osobe s poteškoćama u mentalnom razvoju ali to se ne može primijetiti. Obavještenje o tome dobio sam kasnije i bilo mi je drago što sam boravio u javnom prostoru koji takve ljude nastoji integrisati kao ravnopravne sugrađane. Umjesto kafe zabunom naručujem toplu čokoladu, a kad vas time posluže u Švajcarskoj, ne insistirate na okusu i dejstvima kafe. U notes bilježim nekoliko natuknica o zapažanjima i impresijama, a enterijersko uređenje cafea i knjiški ambijent ustanovili su ovo mjesto kao najinteresantniju cafeteriju u St. Gallenu, pa ću u nju svraćati još nekoliko puta.

Moj drug, pozorišni harmonikaš koji je svirački alter ego izgradio oko imena Vladimira Artanova, ruskog grofa u emigraciji, kazivao mi je da je bio u St. Gallenu a opis grada sveo je na skoro istovjetne riječi kojima o Bosni govori njemački drvodjelja kojeg je tu zajedno sa sinovima život nanio: nema tu šta da se vidi. Sada me Guidette vodi po starom dijelu grada i od pogleda na savršeno očuvanu baroknu arhitekturu kuća i zgrada, fontane, cvijetnjake, skulpture, knjižare, čokolaterije, kafeterije… hvata me, kao i u biblioteci, blaga vrtoglavica od ljepote dojmova koji se redaju jedan za drugim, a ja nastojim da ih u sebe pohranim. Za potpuno razgledanje grada trebalo bi znatno više vremena nego ga mi sada imamo na raspolaganju, samo ćemo još otići do benediktinskog samostana, jednog od najstarijih u Evropi. U samostanskom kompleksu pokazaće mi mjesto gdje se ulazi u jednu od najstarijih evropskih biblioteka. Nekog od idućih dana maksuz ću otići da posjetim Stiftsbibliothek. Umjesto plaćanja ulaznice od 12 franaka i ovde mi ICOM kartica služi kao propusnica za besplatan ulaz. Protokol posjete nalaže da se torbe odlože u garderobu a zatim se obavezno na obuću navlače flanelske papuče kojima se korača po dobro ulaštenom podu bibliotečke dvorane. Sve do visokog oslikanog stropa, vitrine s knjigama u kožnim uvezima, vitraji na prozorima, džinovski globus… sve odgovara onom osjećanju koje se javlja kad čitate Borhesovu priču o savršenim bibliotekama. Prvotno divljenje arhetipskim idealom knjižnice kasnije se pretvori u žal i neku vrstu samilosti prema tim knjigama jer se čini da im je oduzet njihov smisao. Nikad ih niko, osim kod možebitne restauracije, ne uzima u ruke, ne lista, ne čita… Njihov razlog postojanja sveden je na scenografski dekor.

Krov na kabrioletu je spušten jer je kišni dan, a mi se vozimo u Urnäsch. U ovo malo mjesto dolazimo samo da bi posjetili Appenzeller Brauchtumsmuseum. Svrstan u male muzeje, izložbenom postavkom u drvenoj kući tipične planinske arhitekture vabi vas da tu provedete sate i sate. Na ulazu je mala suvenirnica i među brojnim dobro dizajniranim razglednicama biram reprodukciju umjetničkog djela jednog slikara naive, pitajući se pri tom zašto i kod nas, ne samo po muzejima, nema ovakvih oblika promocije tradicionalnih oblika života i kulture. Ovakvo poređenje nastavlja se kad zastanem ispred makete koja prikazuje planinski krajolik i stočare sa svojim blagom. Ovakvih vizualizacija svakodnevnice u javnim prostorima kod nas naprosto nema, kao da se ustručavamo ili toga stidimo, ili se mnije da to nikoga ne bi zanimalo.

I u ovoj eri brzih komunikacija, pravi putnik uvijek će potražiti lijepu razglednicu jer zna da će se onaj koji je primi obradovati više nego ma kojoj tastaturom ispisanoj poruci. Ja, evo, ovom razglednicom hoću da se javim i pozdravim istoričarku umjetnosti i direktoricu travničkog Muzeja.

Novi je dan i novi grad koji ću vidjeti, pa kabriolet juri autoputem ispod neba bez oblaka. Guidette mi ukazuje na zamkove i farme, govori o mjestima pored kojih prolazimo. Rastojanje između gradova brzo se prevaljuje i vrijeme prolazi u tim razgovorima i šutnjama koje nastaju među prijateljima. Schaffhauzen je meni znan kao grad u kojem je, slično Andriću i Travniku, samo rođen glumac travničkog Pozorišta, moj prijatelj sa dva imena koja je ovde dobio, jedno švajcarsko i jedno bosansko. Zato ću danas pomno koračati da bi mu jednom kad se sretnemo pripovijedao šta sam vidio u njegovom rodnom gradu. Razgled počinjemo s njegove najviše tačke, s tvrđave Munot iz 16. stoljeća, ispod koje se ukotvio grad. Na najvećoj donžon kuli izvješen je stijeg s grbom grada, konturama tvrđave i crnim ovnom, što navodi na pogrešno etimologiziranje po kojem se naziv grada tumači kao grad ovaca, a zapravo Schaffhauzen znači Kuća brodova. U srednjovjekovni dio grada spuštamo se iz tvrđave strmim kamenim stepenicama koje su čokote vinove loze razdvojile na dva mala vinograda. Ne zadržavamo se dugo po ulicama koje su nalik na djelo melanholičnih stripocrtača. ovlaš ćemo pogledati trg, katedralu, muzej ali u Stadtbibliothek morali smo ući, tako da moje putovanje poprima obrise parafraze o takmičenju poznatom kao Četiri skakaonice. Svratićemo u tijesni Buchantiquariat T. Müller ispunjen knjigama od poda do stropa gdje Guidette pronalazi dvije knjige, poklon za unuke. Gdje bi drugo mogli predahnuti nego na keju rijeke Rhine. Na desnoj obali je Schaffhauzen, glavni grad istoimenog kantona a lijeva riječna obala pripada kantonu Zürich. Za ovakve administrativne razdiobe bio bih sklon reći da su moguće samo u postdejtonskoj BiH no uvjeren sam da ovde nije na djelu kapric birokratske zadrtosti.

Samo nekoliko kilometara dalje od Schafhauzena jedna je od najvećih prirodnih i turističkih atrakcija Švajcarske, mjesto koje se mora vidjeti. Rijeka Rhine razbija se o golemo stijenje, geološki starije od rijeke, u hučne slapove široke 150 metara, tvoreći veličanstveni riječni buk čijom zapjenušanom vodom plove turistički brodići. Ma koliko se čovjek tu zadržavao, ne može se dovoljno nauživati pogleda na rijeku koja se ovde prikazala u obliku vodenog i obalnog amfiteatra. Na završetku buka rijeka se razdjeljuje u dva rukavca i adu. Na drvenom mostu kojim se tamo dolazi zastajem i nikuda dalje ne bih išao: stotine i hiljade riba, jedna do druge, a sve od iste vrste – klen. Sve izgleda kao ribarsko priviđenje jer ovo je rijeka, a ne ribnjak. Objašnjenje za prizor od kojeg je ribara teško odvojiti nalazim u obližnjem ribogojilištu, kao i u poštovanju propisa koji ne dozvoljavaju ribolov na ovom mjestu.

Svo znanje geologije i hidrologije ne mogu mi rastumačiti najveći misterij prirode, za mene vječitu aporiju: kako rijeke nastaju? Svaki susret s rijekom je pogled na nepojamno čudo a švajcarske bistre tekućice čistih obala velika su prilika za kontempliranje. Prije nego odemo na mjesto gdje se sastaju dvije plahe vode, brzi Thur i duboki Sitter, šetaćemo obalama ove druge rijeke. Ispod jednog sela zastajemo kod vira gdje ribe izvode pravi performans, kao da znaju da ih gleda ribolovac bez udice i štapa. Iako slovi kao veoma plašljiva riba koja na najmanji pokret bježi u riječne dubine, jato klenova prilazi sve bliže obali i ispod mene, kao pripitomljeni i dresirani, izvode dobro uvježbanu tačku lova insekata s površine vode.

Četvrta biblioteka koju posjećujem je ona u Teufenu. Smještena u bijelu zgradu zelenih prozorskih okvira i grilja po rangu je lokalna biblioteka, no njen je sadržaj bogat i raznolik. Guidette vodi odjeljak s kolekcijom muzike i filmova. Objašnjava mi da, iako se DVD smatra zastarjelom medijskom formom, još uvijek postoji veliko interesovanje publike pošto je izbor igranih i dokumentarnih filmova iz cijelog svijeta zaista opsežan. Ovde se jasno raspoznaje velika razlika u kulturnoj i obrazovnoj politici Švajcarske i bivše jugoslovenske, odnosno savremene bosanskohercegovačke države. Ovde su filmovi i stripovi zastupljeni i tretirani kao i knjige, a u mojoj bivšoj i sadašnjoj državi nekako se skarednim smatralo i smatra držati ih zajedno u bibliotekama. U Bibliothek Teufen pronaći ću jednu Andrićevu knjigu, „Na Drini ćuprija“. I sam skrbnik jedne biblioteke, zanimao sam se kako se obnavlja knjiški fond i najpose šta se radi s knjigama za koje ne postoji čitalačko interesovanje. Ni to što nemaju depoe za skladištenje tih knjiga, ni preskupi troškovi recikliranja koji padaju na teret bibliotečkog budžeta, nisu umanjii moju ozlojeđenost kada mi je rečeno da se uništavaju u spalionicama.

Ovaj ću dan provesti sa švajcarskim botaničarkama pa zato čekam susret s njima ispred željezničke stanice u St. Gallenu, na mjestu odakle polazi mali crveni voz za Teufen. Jednim vozom stižu Elodie i Manon iz Botaničkog vrta Neuchâtel dok Maiann stiže iz drugog smjera. Postajem pridruženi član ove delegacije koja ima zakazan posjet kompaniji za preradu biljki. Botaničarke predlažu da se prije toga ode na ručak, pa iako se nalazimo u na mjestu odakle se brzo stiže u ulice s restoranima, polazimo lokalnim autobusom u dio grada gdje je tvornica. Poslije nekoliko stanica vožnje izlazimo iz busa i već nakon nekoliko koraka pred nama je, što bi rekli kao naručen, mali restoran Spyristübli s tipičnim švajcarskim jelima. U ovom naizgled beznačajnom prizoru prepoznajem jednu odliku ponašanja Švajcaraca. Ponekad izgleda da ne haju mnogo za onim što im je u tom času potrebno i sasvim se ležerno ophode prema tome, tako da se čini da je ovde sve tako besprijekorno osmišljeno, podešeno i uređeno da se rješenja za nekim prohtjevom volšebno pronađu i iskrsnu sama od sebe, bez ikakve sumanute potrage.

U ovakvim restoranima, gdje enterijersko uređenje nije glavno obilježje, kuhinja je sigurno dobra, što je potvrdio i ulazak skupine gostiju u radnim kombinezonima koji su radničku pauzu za ručak naumili ovde provesti. To je bio pouzdan znak da se ovde jede dobro, obilno i ne tako skupo. Dok se častim sa Rösti mit Spiegelei, tradicionalnim jelom od krompira i jaja, s Elodie razmjenjujem nekoliko informacija i misli o našem zajedničkom poslu na produkciji dokumentarnog filma o ljekovitom bilju u travničkom kraju, koji se treba prikazati u programu velike etnobotaničke izložbe u Neuchâtelu.

Dixa je prerađivač biljki sa stogodišnjom tradicijom i botaničarke tonski snimaju intervju sa menadžericom kompanije koja odgovara na pitanja o porijeklu i tretmanu biljki koje se ovde dopremaju sa nekoliko kontinenata. Prije nego napustimo Dixa zaustavićemo se kod ulaza gdje od starih drvenih ljestvi i običnih dasaka napravljen štand na kojem su izloženi proizvodi kompanije, smoothies i začini, te natpis: slobodno se poslužite! Ovde to ima marketinšku svrhu, no taj natpis vidio sam na nekoliko mjesta, na primjer ispred malih vrtova sa dozrelim povrćem i ispred kuća gdje su saksije za začinskim biljkama. U kapitalističkom svijetu ipak nije sve za prodaju, ovde neki ljudi bezuslovno poklanjaju proizvode svoga rada, nastalim u sudjelovanju s prirodom.

Ispred ulaza u samostansku Biblioteku, u bašti Closter Bistro potražićemo predah poslije sastanka uz mineralnu vodu iz Alpa. To će biti mjesto gdje se Maiann i ja opraštamo s Elodie i Manon koje se vraćaju u Neuchâtel. Zato ćemo nas dvoje potražiti novo mjesto za druženje. Kao već stari gost vodim je u cafeteriju Bibliothek Hauptpost u kojoj ona nikada prije nije bila. Usput navraćamo u confiserie Springli da kupimo praline Korbli i kad čuje kako Maiann i ja na „našem jeziku“ (koji ona odlično govori!) komentarišemo veliki izbor čokolada, mlada prodavačica obraća mi se na maternjem jeziku s pitanjem iz kojeg dijela Srednje Bosne dolazim, to je prepoznala po naglasku – ona je je iz Banjaluke!

Još neko vrijeme provodimo  kako smo već uobičajili pri našim rastancima. Uz kolače, kafu i čaj u Café St. Gall pišemo razglednice prijateljima i razmjenjujemo male poklone koji treba da nagovijeste naš naredni susret, ovde ili u Bosni.

Velika je to počast bila kad su u St. Gallen maksuz došli Ivica Petrušić i njegova djevojka Marlies da provedu veče u društvu sa mnom. Željezničke stanice u Švajcarskoj nisu samo mjesto za putovanja, dolaske i odlaske, tu se najčešće ugovaraju susreti s ljudima pa se i ja nalazim s njima u hodniku između perona. Ni oni ni ja ne poznajemo restorane u gradu i njih dvoje na mobitelu pretražuju po internetu najbolje lokale. Mnoštvo gostinskih preporuka opredjelilo nas je da u Metzgergasse potražimo Zum Goldenen Schäfli. Na spratu stare zgrade drveni stropovi i podovi restorana „Kod zlatnog janjeta“ oblikovani su tako da je sve nahereno i ukošeno, doima se da će svi stolovi i gosti s njima skliznuti u jedan ćošak. Smještaju nas za sto kod kaljeve peći gdje nazdravljamo likerom iz Appenzella. Aperitiv od alpskih trava pijemo na prijedlog Marlies, a od nje ću dobiti kao poklon bocu tog pića i čuvene Sentgallenske medenjake u obliku medvjeda. Nju sam upoznao prošle godine kad sam kao nenajavljen gost banuo na muzički festival u Winterthuru, u čijoj je realizaciji Marlies radila. Nemalo sam bio iznenađen da je njen angažman volonterski, nisam očekivao da u Švajcarskoj na ovako velikim festivalima neko može raditi bez novčane nadoknade.

Posluživale su nas četiri konobarice a glavna među njima, aristokratskog držanja, održala je pravi solilokvij o restoranskoj ponudi. Posebno za mene na savršenom engleskom jeziku izvela je monolog i ovo je prvi put da mi u restoranu objašnjavaju porijeklo mesa i ribe koji se poslužuju, otkuda je stiglo voće i povrće. odakle su začini i vina… Njene preporuke i pitanja o gostinskim željama djelovale su kao test vlastitog poznavanja gastronomskih pojmova i restoranske etikecije.

Sve što je servirano, a bilo je tu šparoga, dimljene tune, patke, Cordon-bleu vom Kalb, Pana Cota i Schokoladenmousse… izgledalo je kao vizuelno predjelo i dodatak užitku u okusima. Naprosto je bilo žao escajgom razoriti dekorativnu majstoriju na tanjirima. Sljubljenost jela i vina razbuktavaju naše razgovore o muzici, bendu Šuma Čovjek, umjetničkim i kulturnim zbivanjima u Švajcarskoj i Bosni, o nekim lokalnim pričama, jer Ivica je porijeklom iz Guče Gore kod Travnika… Dok tako ćejfimo, podsjećam ih kako sam ih vodio u jednu opskurnu buregdžinicu u Travniku, gdje smo u jedan otužni suton kao jedini gosti jeli podgrijane pite i slušali narodnjačke vapaje s radija.

Zum Goldenen Schäfli s ovakvom ponudom, poslugom i ambijentom svakako je najbolji restoran u kojem sam ikada bio. Naposlijetku, na izlasku iz restorana glavna konobarica rukuje se s nama i ljubazno zahvaljuje na posjeti.

Posljednji, kao i prvi moj dan, obilježen je muzikom iz čijeg se duha ovaj put nije rodila tragedija nego još jedno počastvovanje. Kao nevidljivom dramaturgijom udešeno je da se za moj ispraćaj održava koncert. Prije mog dolaska u Švajcarsku Guidette i Gabriel pitali su me da li bih mogao doputovati već sredinom marta da idemo u Opernhaus Zürich, a večeras zajedno odlazimo na koncert Sinfonieorchester St. Gallen. Za poznavaoce klasične muzike kao što su, u to sam se uvjerio, Guidette i Gabriel, gostovanje Wayne Marshalla veoma je važan i radostan događaj. Da poređenja radi banaliziram: dolazak engleskog dirigenta jednak je tome da lokalni fudbalski tim dođe trenirati neko od vodećih svjetskih trenera. Uzbuđenje zbog koncerta osjetilo se već ujutro jer Gabriel kao sponzor Sinfonieorchester ima privilegiju da prisustvuje generalnoj probi koncerta. Otamo se vraća pun ushićenja jer mu je to uzbudljivije nego sam koncert pred publikom. Najviše ga je dojmio način kojim je dirigent komunicirao s muzičarima i u tim naznakama prepoznao je njegovu umjetničku zamisao o izvođenju djela na pozornici.

Zabrinut što nisam donio monduru odgovarajuću za ovakav kulturni događaj, za savjet pitam Gabriela koji kaže da dress code nije propisan i da će moj, kako veli, boemski stil biti sasvim prikladan. Dok prilazimo Tonhale u tmini vidim markantnog gospodina svečarski odjevenog koji žurno korača ka koncertnoj dvorani i nešto mi kazuje da je to Wayne Marshall – moju pretpostavku Gabriel potvrđuje! On i Guidette imaju godišnje karte pa Gabriel sasvim domaćinski i džentlmenski za mene kupuje ulaznicu koju plaća 80 franaka. U holu Tonhale za tu priliku postavljen je bar s vinima i slasticama. Među mnoštvom uglađene i vremešne gospode i gospođa primjećujem i sasvim prosječno odjevene ljude, ima tu i omladine koja se zanima za ovu vrstu muzike.

Čak i oni koji ne pokazuju nikakva afiniteta prema ovoj glazbi na ovom koncertu ne bi se dosađivali, ne može se ostati ravnodušnim prema onome što je minimalističkim pokretima dirigenta orkestar odsvirao. Britanski kompozitor Gustav Holst muzičko djelo The Planets op. 32 stvorio je po astrološko-mitološkim koncepcijama planeta Sunčevog sistema i u umjetničkom viđenju uglazbio je temeljnu značajku svake planete, dajući im antropomorfna, transcendentalna i spirituelna obilježja. Tako je Mars the Bringer of War, Venera the Bringer of Peace, Merkur the Winged Messenger, Uran the Magician, Neptun the Mystic

Iz travničke pošte poslao sam u Teufen, Arrau i Neuchâtel  razglednice s motivima nekadašnjeg glavnog grada Bosne. Na poleđini napisao sam samo nekoliko riječi, zahvalan što sam u tih sedam dana bio primljen i tretiran kao bosanski princ.