Još uvijek sam u Manili. Nažalost. Definitivno najgori grad u kojemu sam ikada bio. Ogavan, prljav, nemilosrdan, gadan, natrpan, siv, i zajeban. Izgleda kao da je prije godinu dana neka vanzemaljska kataklizma pogodila planet Zemlju, uništila ju, sve spalila, ubila, sravnala sa zemljom, i jedino je on preživio, ostao na nogama, neuništen, ali razrušen. Svi preživjeli, na pola već mrtvi, ranjeni i gladni, svi oni koji su preživjeli veliko planetarno uništenje, sa zadnjim trunkama života dopuzali su do ovdje i pustili korijene nade. I tako ih je dopuzalo njih 13 milijuna, nagužvali se, počeli se dizati iz samog pepela, iz ruševina, uspostavili su neki svoj red, neki svoj zakon, i tra-la-la; eto ti Manile! Eto ti glavnog grada Filipina!

Mrtvi hladni pogledi neprestano me promatraju, da li hodam cestom, puteljkom, po danu, po noći, pogledi su uvijek tu, i govore ‘bježi-odavde-još-uvijek-dok-možeš!” Svaki put kad napustim stan i otiđem u šetnju gradom, poražen sam istim. Ljudi mi uklizavaju, zaletavaju se ramenom u rame, spodobe gledaju, beskućnici mole, klošari žicaju, a ulica mi se smije; sav taj koktel nelagodnosti ostavio mi je gorak okus na jeziku. Okus razočarenja.

Jeepneyi (javni prijevoz na Filipinima) puni su do ibera, sve krcato ljudima. Nagužvan sjedim na kraju klupice, baš u jednom takvom, ko sardine svi smo poredani, a šund muzika pojačana do kraja, i bass koji je smješten ispod klupice rastura mi bubnjiće, toliko glasan da se ne razumije što točno svira. Da li svira rock, hop-hop, ili neki dance, pojima nemam. Napustim taj šund i krenem ulicom, a na ulici još gore: polustrah mi visi iznad glave, gleda me direkt u oči, lebdi mučnim zagušljivim uličnim zrakom, strah od lopovluka osjeća se na dodir, oprez je uvijek prisutan, nema popuštanja koncentracije već lagano očno skeniranje (promatranje) i spremanje na bijeg, ako je potreban. Prvi puta da se nakon tri godine Puta osjećam nesigurnim, ugroženim i prestrašenim. S ovim gradom jednostavno nešto ne štima. Jednostavno osjećam da je pitanje vremena kada sve krene po zlu, da me svakog trenutka netko može zaskočiti i ugristi za glavu, pogotovo kada me vide s dva velika ruksaka što vučem za sobom, što njima odaje tajnu da sam samo prolazni turist, sigurno pun para.

Na ulaznim vratima javnih prostorija (trgovački centar banka, dućan, autobusna, željeznička, metro), panduri s cvikama na faci, zoljom u ruci koja im je naslonjena na rame, onako naoružani do kraja, čuvaju objekte od lopova i ostalih potencijalnih mangupa. I kako da se osjećam opušteno i spokojno kada ih neprestano moram gledati?? Ha? Kako, pitam ja vas?? Mrzim i njih, i njihovog šefa, i cijelu organizaciju koja ih je stavila tamo. Svaki puta kada samo provirim u neku takvu ustanovu, likovi u plavom bacaju mi pretres, uzimaju mi sve stvari i bacaju pod skener, ko na jebenom aerodromu sat vremena prije leta. Pazi, ideš u dućan kupiti pecivo, a lik s pumpericom na ulazu baca ti smrtonosan pogled, a dva ista takva iza njega pretres i skener…a ti oćeš kupiti samo jedan jebeni kruh!!?? Još jednom, kako da zavolim ovo mjesto?? Manilo, koliko te samo mrzim! Mrzim te iz dna svoje duše. Mrzim te više nego Bombaya, i to duplo, čak i troduplo više.

Četvrti dan pridružila mi se Lucy. Ona je par dana duže ostala u Indoneziji zato što joj besplatna viza za Filipine vrijedi tjedan dana kraće nego meni. Pa da uskladimo dužinu boravka, ja došeo prvi, a ona me par dana kasnije dostigla. Ali čim se spustila na aerodrom, odmah je uletjela u problem, na pladanj imigracijskim pandurima. Ubili su ju u pojam kada su joj u ruci ugledali vijetnamsku putovnicu. Rekla je pandurima “Hello” a oni ju odmah zatvorili u ispitivačku sobu, pozvali imigracijsku policiju i pola sata ubijali ju s pitanjima: Kako? Zašto? Gdje? Kada? Kuda? S kim? I zašto sama? Bila im je sumnjiva zato što je sama i što ima punu torbu stvari, odjeću. Mamlazi su sumnjali da je došla zbog nekog drugog interesa a ne putovanja, nekog posla, čak prljavog posla kao što je prostitucija. Provjeravali su je pola sata, gledali sve ulaze i izlaze u prijašnje zemlje, kalkulirali, računali, zbrajali i oduzimali. Rekla im je da ju ja ovdje čekam, odmah mene našli u sistemu, provjerili, i nakon sto godina konačno ju pustili u državu. Pa jebem ih da ih jebem! Ovo je definitivno bila kap koja je prelila čašu nezadovoljstva i razočarenja ovim mjestom. Ma, idemo mi odavde. Vrijeme je špuru. Bengalku. Vrijeme je za bijeg. Vrijeme je za bijeg iz Manile!

Na putu prema jugu

Željni da nestanemo čim prije, sutradan, već u 8 ujutro stojimo na cesti, i entuzijastično lupili po autostopu. Ali pojavio se drugi problem; pojma nemamo gdje krenuti, kamo otići i što vidjeti. Otočna je to zemlja, 7000 otoka razbacanih na sve strane, i treba dobra strategija da se kroz nju putuje autostopom. Mi se pripremili nismo. Odluka pada vrlo brzo i krećemo prema jugu, prema Davaou, najjužnijom gradu Filipina. Plan je da tamo ustopiramo nekakav cargo brod, pa njime nazad za u Indoneziju. To je jedina logična opcija, a bogami i najprivlačnija, koja nam je, ko eureka zasvijetlila umom.

Stopiranje teče vrlo sporo, dosadno, sivo, ko gladna glista poslije kiše vučemo se cestom, jedva, polagano, nezainteresirano. Entuzijazam je brzo ispario. Minute traju ko gladna godina i ništa se ne događalo, svi nas zaobilaze, obilaze, ignoriraju. I onda se dogodilo. Nasmijem lik, od uha do uha, preplanulog lica i pun života, naginje se kroz suvozačev prozor zelenog šlepera, i cvili nešto na bahasi jeziku (indonezijski jezik). Pol posto ga nismo razumjeli, ali automatski uzimamo svoju prtljagu i trk prema šleperu. Uh, taj trenutak kada nam netko stane i pozove u auto, a mi čupamo prtljagu s poda, i sretni trčimo prema prijevozu shvaćajući da smo spašeni. Uhh, koja je to radost. Neopisiva radost.

Sati su prolazili, kilometri se topili, čak je i dana nestalo a noć zavladala, a mi na zadnjem sjedalu šleperskog inkubatora, skvrčeni ali zadovoljni, pičimo, niti ne znam kamo. Već par sati uspostavljamo bar nekakav kontakt s vozačem i suvozačem, ali bezuspješno. “Yes”, “mister”, i “ok” je što znaju reči. Na pitanje kamo idemo dobivamo smijeh i lupanje po indonezijskom. Izgovaram ime grada, guram vozaču mobitel pred facu, na mobitelu google maps, ali nikakve koristi od njega. Ajde, barem nas vozi, pa neka. Oprošteno mu je. Bacam sav teret na suvozača, pitam i njega, a on još gori.

Tamo negdje oko ponoći, na neosvijetljenoj cesti usred ničega, puca guma na šleperu!! Ko metak obojica iskaču van, iz niotkuda pojavljuje se random mehaničar, onako pao je s neba, s helikopterom se spustio, ne znam, i brzinom svjetlosti sva trojica se bacaju na posao. Puzanje po podu, ključevi lete po zraku, glasno nabijanje usred utonule noći, tu i tamo neka psovka ko raketa ostavi trag za sobom, i tras-tras, bim-bam, puf-paf…sat vremena kasnije nova guma blista na šleperu! Dečki, bravo dečki. Ova dvojica odmah uskaču u kabinu šlepera, mehaničar kako je došo tako je i ošao – nevidljivo, i dalje prema jugu.

– To ti je američki kamion – ponosno izvali vozač. – Američki? – pitam, praveći se da sam iznenađen. Može biti i vanzemaljski, meni totalno svejedno. Gledao po kabini oko sebe, u nadi da vidim nešto specijalno, nešto što će me oboriti s nogu, ali ne vidim ništa pozitivno. Kamion je toliko sjeban i star, i trese se abnormalno iritirajuće. Iako ležim na krevetu, spavati ne mogu. Stavim glavu na jastuk, a glava leti po zraku. Stavim noge na torbu, a noge odmah udaraju po Lucy koja spava ko zaklana. Nekako se ugurala u taj krevet, zacvikala, i koliko vidim, ne mrda niti centimetar. Stabilna je ko daska na benču. Kako je samo uspjela zaspati?? Umoran ko pas, krvave oči umorne od dana, glava više ne radi, a ja živčan na sve. Na nju što mirno spava, na vozača što neprestano puši cigaretu za cigaretom, a dim mi odlazi točno u moždane sinapse i pluća, na suvozača koji spava na prednjem sjedalu i jebe mu se za sve, i na cijeli ovaj iritantni šleper što poskakuje ko hiltijevka. Totalno sam više nemoćan. Kapci na očima zatvaraju mi se nekontrolirano, automatski, a tijelo palo u fazu di mu je više svejedno. Nogom se zakvačim za ruksak, drugi stavim na trbuh, ispružim se cijeli i drugom nogom dodirujem lijevi zid kabine, glavom drugi kraj, i zabetoniran između Lucy i ruba kreveta na silu pokušavam zaspati. I zaspao sam! Jedva jedvice. Ali uspio sam! Konačno.

Počelo se daniti. Sunčeva svjetlost uvukla se u kabinu i lagano kuca po glavi. U kabini sve po starom. Svi na istim pozicijama još od jučer poslijepodne, nitko nije mrdnuo niti pola centimetra. Lucy pored mene spava, suvozač, izgubljen i tih, promatra promet, a vozač, sada već 15 sati vozi u komadu, izgleda ko groblje. Sivi mutan oblak od bezbroj cigareta što je preko noći progutao zamaglio mu glavu, sakrio mu lice, i vampirsko krvave oči su jedino što proba van na cestu.
I onda se dogodilo. Stali smo! Kamion je stao. Vožnja je završila! Nakon 1000 sati vožnje, konačno smo stali. Nakon 1000 sati totalnog nesporazuma što je kao nevidljivi zid stajao između nas, vozač je rekao ‘STOP’. Dva puta je ponovio to. Rekao je riječ koju smo svi razumjeli i koja je objasnila sve. Oni su došli na svoje odredište, a bogami i mi.
Stali smo u gradu gdje i trebamo biti. U gradu u koji smo i planirali doći. Stali smo u Legazpiju.