Na poznati hodočasnički put, Camino de Santiago, vodi nas Matija Čakmak. U prvom djelu ispričat će nam kako teku pripreme za taj put i prvi, najteži kilometri pješaćenja.

Napisao: Matija Čakmak

Stara priča kaže da kada dobiš poziv od Camina kad tad u životu se moraš odazvati i otići. Tako je i bilo, nakon pogledanog filma The Way sa Martinom Sheenom osjetili smo da smo dobili poziv i odluka je pala poslje turističke sezone idemo na Camino pa makar nam bilo zadnje. Par mjeseci kasnije bili smo u avionu za Pariz, još uvjek nisam mogao vjerovati. Kaže se da Camino neslužbeno počinje kada izađeš iz svoje kuće i kreneš prema polaznoj točci, a službeno kada se dobije hodočasnićka putovnica iliti Credential u Sant Jeanu.

Za početak evo par riječi o pripremama i o opremi koja je esencijalna za Camino.

Naše pripreme su se svodilie na surfanje po netu i čitanje raznoraznih priča, putopisa i iskusava po forumima ništa više. Nismo imali nikakve karte, vodiće niti knjige, sve informacije smo dobivali od suputnika i lokalnih ljudi na terenu, gotovo nemoguće se je izgubiti staze su dobro označene no ja sam i to uspio ali o tome nešto kasnije 😛  Nikakve fizičke pripreme nismo radili. Nisu bile potrebne pošto moj prijatelj Goran i ja radimo kao konobari, a sezona je bila stvarno jaka i navikli smo stajati 10 sati na nogama

Od opreme je najvažija naravno obuća. Mislim da su najbolja opcija dobre tenisice za tracking, obavezno razgažene, vidio sam da puno ljudi nosi gojzerice, svi su muku mućili sa velikim žuljevima. Goran ih je isto nosio ali samo prvi dan te se idućih 20-tak dana poslje mućio sa žuljevima koje je zadobio na Pirinejima. Obavezno uzmite neke japanke ili papuće jel kada napravite check- in u prenočište morate izut cipele u kojima ste hodali, isto tako će vam trebati poslije tuša.

Ruksak planinarski cca 25l. Računajte na to da vam težina ruksaka ne prelazi 10% tjelesne težine inače će vam ramena otpadat pogotovo prvih par dana. (težinu boce vode isto ubacit u računicu). Sve naravno ovisi kad se ide, ako se ide ljeti naravno treba vam duplo manje stvari. Pošto smo mi išli na jesen bilo je više stvari za nositi, ugl sa full opremom ruksak mi je bio nekih 7,5kg.

Još ću navesti par stvari koje bi bilo poželjno ponesti: Hlače za hodanje, trenirka, kratke hlače, par kratkih majca, jaknu, 4 para čarapa, 4 para donjeg veša, 3 mikrofiber majice koje se brzo suše, 2 mikrofiber ručnika, osnovni pribor za prvu pomoć, masu flastera običnih i onih fancy šta stvaraju novu kožu na žulju – kod nas su skupi bolje ih u Španjolskoj kupiti, deep relief, par kompresa zavoja, kabanicu koja ide preko torbe, švicarski nožić i OBAVEZNO VREĆU ZA SPAVANJE!

OD RIJEKE DO SANT JEAN PIED DE PORTA-a

Vrijeme od odluke da idemo na Camino do polaska je naprosto proletjelo, došao je i taj dan ruksaci su spremni, dlanovi znojni uzbuđenje se može rezati nožem, kratki pozdravi sa prijateljima, rodbinom i idemo.

Sa mirisima jutra prelazimo Hrvatsko-Slovensku granicu i kroz maglu se vozimo prema Veneciji odakle imamo let za Pariz. Kratka kavica i cigareta prije ulaska na terminal i standardne aerodromske procedure. Sam let traje nekih sat i pol, priušto sam si kratki spavanac u avionu pošto se od uzbuđenja nije moglo spavati prošlu noć. Nakon nekog vremena zgodna stjuardesa me budi i lijepo zamoli da se zavežem pošto sljećemo.

Tu smo pomislim odmah, a zapravo nismo bili još. Niskobuđetne kompanije kao RyanAir rijetko sljeću na velike aerodrome u blizini gradova, tako da ovaj aerodrom Venecija nije u Veneciji nego u Trevisu, a ovaj u Parizu je zapravo Beauvais 100 km sjevernije od Pariza.

Ali odmah ispred aerodroma ima 10-tak autobusa koji svakih par min voze do centra Pariza za nekih 20-tak eura. Vožnju od sat vremena smo opet iskoristili za nadoknadu izgubljene noći. Bookirali smo smještaj u hostelu svega 10-tak minuta od Eifelovog tornja obzirom da je to strogi centar Pariza po prilično jefinoj cjeni, svega 15-tak eurića za noć.

Ostatak dana, te drugi cjeli dan smo iskoristili kao visinske pripreme za Camino, hodajući uzduž i poprijeko po cijelom gradu. Valjalo je vidjet sve te parkove svijetla i kapije velikog Pariza, naravno i kupiti karte za Sant Jean na kolodvoru Montparnasse.

Dragim putoholičarima koji se odvaže za Camino bi preporučio da izbjegavaju ovaj put preko Pariza pa vlakom na jug Francuske iz par razloga 1. Francuska užasno skupa, pogotovo Pariz 2. Karta za vlak od Pariza do Sant Jeana nas je ispala preko 100 eura po glavi 3. Postoje jeftinije opcije npr. Venecija – Barcelona – Pamplona – SJPDP.

Mi nismo imali izbora pošto smo već bili tamo kupili smo karte. Drugi dan, polazak u 4:30 ujutro i vožnja od pet sati TGV-om do baskijskog gradića Bayonne na jugu Francuske. Rupu od sat vremena iskoristili smo za brzinsko razgledavanje ovog simpatičnog grada pa natrag na kolodvor na kojemu je već bilo poprilično puno ljudi sa planinarskim ruksacima na leđima, hodočasnici zaključujemo 😀

Od Bayonne-a do SJPDP-a vozi šinobus zavojitom planinskom prugom, gledam kroz prozor prekrasne pejzaže, mislima sam već na Caminu.

U Sant Jean Pied Du Port stižemo oko pet sati popodne, odmah krećemo u razgledavanje ovog prekrasnog srednjovjekovnog gradića. Ovdje se sve vrti oko Camina, na svakom koraku dućani sa opremom, da se dođe bez ičega ovdje se sve može nabavit u zadnji čas.

Laganim korakom dolazimo u Office du Pelerin (ured za hodočasnike). Ovo je početna točka za svakog peregrinosa (hodočasnika) tu se dobija i hodočasnička putovnica iliti credential s kojim se noći u prenoćištima (albergue) i usput skupljaju pečati (sello) s kojima se u Santiagu dobija potvrda o obavljenom hodočašću (compostelu).

U officu gužva, što znači da dosta ljudi sutra kreće na put, (kasnije sam čuo informaciju da je taj dan krenulo 200-tinjak ljudi) starija gospođa koja nezna ni riječ engleskog me ispituje odakle dolazim i daje upute za prvi dan, na francuskom naravno. E sad šta je ona meni pričala nemam pojma ugl skužio sam da prvi dan ima 2 rute zelena uzbrdo i crvena duplo više uzbrdo, dala je nam je mapu za prvi dan sa ucrtanim rutama, popis i cjene svih albergua na caminu.

Pošto je albergue municipal bio pun (u 99% slučajeva najjeftiniji ali morate bit u 10 u krevetu i prije 8 ujutro izaći) našli smo privatni smještaj u istoj ulici. Tamo upoznajemo dva starija Španjolca koje ćemo sretat cijelim putem i Irca Donal-a s kojim smo se odmah skompali i hodali zajedno do Santiaga te ćemo ostati prijatelji do kraja života.

Noć je padala i Saint Jean je tonuo u san, valjalo bi poći leći sutra je velik dan.

VATRENO KRŠTENJE

Probudih se prije alarma jel je vlasnica smještaja nabijala padelama po kuhinji dajući nam do znanja da je vrijeme za pokret, vani je još mrak i kiša lagano rominja, sve mi se nešto neda rađe bi odspavao još koju uru, ali moramo napustiti smještaj.

Poslje doručka napokon krećemo! Putem se dogovaramo hoćemo li na Napoleonsku težu ili ovu lakšu stazu, odlučujemo se za lakšu…

Laganim korakom napuštamo Saint Jean Pid De Port koj još uvijek spava, oko nas nikoga čuješ samo svoj korak, udaranje štapa po asfaltu i zapitkuješ se zašto sam ovdje.

Planinska cesta je sve strmija i sve češće uzimamo pauzu za popit vode ili zapalit cigaretu pritom uživamo u planinskoj idili prekrasnih pirineja, nakon nekog vremena ugledamo irca Donala te se s njim krenemo raspravljati na kojoj smo ruti, on nas uvjerava da smo na težoj Napoleonskoj a mi njega da je on na lakšoj zelenoj, par zavoja nakon rasprave dolazimo do prvog prenočišta Orisson te zaključujemo da smo mi u krivu. No isplatila se je svaka kap prolivenog znoja, nitko ne ostaje ravnodušan na ovakvu ljepotu prirode. Prva ruta od SJPDP do Roncevallesa je najteža ali najljepša. Doslovno staješ svakih 10 m diviš se prizorima.

Neprestano se mjenja vrijeme, pljusak pa za 5 min piči sunce, pa opet kiša, čak je dobrih 2 minute padao snjeg. No ništa nas ne može pokolebati u naumu da osvojimo Pirineje. Na pola puta je kafić tj, kamp prikolica gdje se može kupiti piće, banane i topla čokolada. Prodavač govori španjolski te zaključujemo da smo prešli granicu, no do Roncevallesa ima još dobrih 13 km klipsanja.

Kiša je neumorno padala u trenutku kada smo prelazili preko najviše točke sve se rasčistilo, a majka prirode nas je počastila najljepšim prizorom ikad. Puno je lakše penjati se na Pirineje, nego se spuštati, kad se popneš na vrh misliš to je to sad sam tata, e onda krene doslovno sve nizbrdo i to pod 35 stupnja. Koljena klecaju, ruksak te gura, moliš boga da ručna ne popusti i ode sve u…

Kasno popodne, iscrpljeni, pokisli, gladni, žedni nakon 27 km planinskih staza stižemo u Roncevalles. Razmišljam o tome kako je bilo Hanibalovim vojnicima kod prelaska Pirineja.

Prenočište je veliko i moderno, ima puno ljudi ali za svih ima mjesta. Brzinska večera, tuš i odmah u krpe, zaspao sam za dobrih 4,5 sec i ne bi se probudio da su granate padale okolo.

PAMPLONA – LOGRONO

Ujutro počinje standardna Camino procedura kakva će biti cijelim putem, buđenje oko 7 i po doručak, kava i cjelodnevna šetnja do odredišta, naravno sa pauzama za marendu, kavu, pivu ili šta god. Htio bih napomenuti pušačima da su cigarete po 5 i više eura, što je za naše prilike jako skupo, i ne može se kupiti u svakoj butizi ko kod nas nego samo u tabaco shopovima i u kafićima gdje ima automat za cigarete. Isplativije je kupovati duhan ili ponest si zalihe od doma, uštedjet će te masu para.

Tijekom hodanja sreću se ljudi svih nacija i boje kože, najbrojniji su naravno Španjolci, od ostalih nacija najviše ima Njemaca, Francuza, Talijana, Engleza i Iraca te Korejaca koliko ti srce zaželi koji se uvijek kreću u čoporu. Svi ljudi su jako ljubazni, komunikativni te se pozdravljaju sa tradicionalnim pozdravom Buen Camino, svatko ima svoj tempo hoda tako da se suputnici stalno rotiraju i stalno upoznaješ nove ljude. Važno je samo kako se zoveš i odakle si, nitko te ne zamara sa svojim problemima i svi su uvijek spremni pomoći, svi zrače sa neopisivom količinom pozitivne energije. Jedan Englez mi priča kako je tako nešto doživio samo u Indiji, pošto nisam nikad bio tamo vjerovat ću mu na riječ.

I tako korak po korak uz ugodnu čakulu kroz pitoreskna baskijska sela sjeverne Španjolske, treći dan dolazimo u Pamplonu najveći grad na Caminu. Bila je nedjelja i još k tome siesta. Nigdje ni psa na ulici, kiša pada, sve zatvoreno pustoš živa, iz objesti odlazimo u Burger King i sateremo se od junk food-a.

Pošto nam je Pamplona bila razočarenje (predivan grad, ogromne zidine, puno kafića i restorana ali sve prazno) nismo ni pomišljali zadržavati se nego odmah ujutro nastavljamo pratiti žute strelice (cijeli camino je označen žutim strelicama), uz školjke prepoznatljiv brend Camina. Inače vezano za te školjke ima priča. U srednjem vijeku nisu skupljali pečate u Credential, nego su trebali donijeti školjku s obale Atlantskog oceana kao dokaz da su bili u Santiagu.

Poslje Pamplone put opet ide uzbrdo, do planine sa vjetrenjačama Alto de Perdon, jedno od popularnijih mjesta na caminu zbog filma The Way i metalnih kipova peregrinosa, prekrasna panorama, s jedne strane u daljini se vidi Pamplona, a s druge pogled puca na nepregledna polja koja treba pregaziti.

Peti dan tijelo se već navikne na cjelodnevno hodanje, tako da ujutro kad se probudiš jednostano želiš ić hodat, više nije naporno, naprotiv uživaš u šetnji. Stara Camino poslovica kaže: prvih 10 dana je za tijelo, drugih 10 za um i zadnjih 10 za dušu. I to je živa istina. Put vodi preko starog rimskog mosta u Punta la Reini po brežuljcima i poljima do Estelle. Tu se već formirala naša ‘camino obitelj’ s kojom smo hodali do Santiaga.

Većinom smo si sami kuhali pošto u većini alberga ima kuhinja, skupimo svi lovu neko se zaleti do supermarketa i to je to. Cijene su slične kao kod nas, čak i jeftinije. Tako da su sve tamo prisutne nacije imale čast probat hrvatsku pučku kuhinju. Od graha sa kobasicama, gulaša, musake do punjenih paprika za kojima su svi poludili.

Dan poslije brdovitim putem rano ujutro krećemo prema Torres del Riu ali odmah na izlazu iz Estelle čeka nas iznenađenje.

Pored vinarije Irache nalaze se 2 špine iz jedne teće voda, a iz druge vino. Skupilo se bilo dosta naroda i kako smo prilazili čujemo grupu španjolaca kako gunđa i psuje vinariju, dođemo do pipe i vidimo čemu negodovanje i protesti. Nema vina! Pre rano smo došli, govori jedan od prisutnih. No nije im dao vrag mira i dva starija gospodina idu tjerat pravdu u vinariju što je na kraju urodilo plodom, kada je vino poteklo nastala je opća histerija, a ova dva španjolca kada su se vratili iz vinarije dočekani kao narodni heroji, razjarena masa od 50-tak ljudi koji su se skupili klicali su njihova imena i pjevali neke španjolske pjesme. Tako da smo se zadržali u tom ugodnom društvu par sati prije nego što smo malo težim korakom krenuli dalje prema današnjem odredištu Sansol/Torres del Rio.

Od Torres del Ria vijugav put prolazi kroz vinograde poznate vinske regije La Rijoa preko srednjovjekovnog gradića Viana koj je poznat po tome što je tamo poginuo i pokopan Cesare Borgia. Gradić jako dobro koristi brend Borgie i maltene kako mi rvati volimo reći iskače iz paštete… Poslje marende nastavljamo prema Logronu gradu na rijeci Ebro. Dolazimo tamo u popodnevnim satima svi sretni jel smo napokon u civilizaciji i možemo kupit još neke stvari koje su nam trebale. Odlučimo se ostat još jedan dan extra pošto smo saznali da je u gradu donativo alberge. Ta prenočišta rade na donativnoj bazi, da koliko tko može, dobije se i večera. Ekipa koja volontira tamo se stvarno trudi tako da smo iz pristojnosti ostavljali čak i više para nego u standardnim prenočištima.

Nakon dana odmora treba krenut dalje. Od Logrona do Santiaga sa nama je još jedan putnik, gitara Shelby koju smo kupili u guitar shopu pored kojeg smo prolazili, postaje zaštitni znak naše camino družine.

LOGRONO – BURGOS

Put dalje vodi preko brežuljaka i vinograde do mjesta Najera uz poznate hitove Miše, Grdovića i nama nepoznatih Irskih autora, utrkujemo se sa čoporom korejaca, oni prestignu nas, pa mi njih, tako stalno. Svaki puta kod prestizanja osmijeh od uva do uva, svi vade fotoaparate, mobitele i snimaju svirku u hodu.

S jednim sam upao u malo dužu raspravu, pita me odakle sam ja kažem kroejša, on meni odgovara aaaa griša (grčka), ja njemu not griša, kroejša, on opet aaa i know greece i tako 3,4 puta dok mu nisam reko kroatia onda je tek procvo i počeo nabrajat Šuker, Modrić, Boban itd itd

Dolazak u mjesto popodne, kupovina namirnica večera i svirka ispred prenoćišta uz domaće vino.

Par metara dalje od nas sjede lokalni Gitanosi iliti po našem cigani i ponukani našom svirkom odluče nas počastit tradicionalnim pjevanjem, flamencom, što je nama više zvučalo kao natezanje mačke za brkove, ali ok tradicija se mora poštivat. Ponoć je otkucavala na zvoniku kada je iz prenočišta izašao hspitallero (volonter) i sve nas potjero na spavanje pošto se netko bunio na glasnost glazbe, naše ili ciganske nismo nikad saznali.

Idućih par dana prelazimo nepregledna brežuljkasta polja Santo Domingo de la Calzada, Belorado pa kroz šumetinu od Villafrance Montes do Burgosa. Na tom potezu nigdje ništa, tu i tamo koje selo od 2,3 kuće, prenočište sa kafićem i to je to. Naravno mi nismo u zadnjem mjestu podignuli keš na bankomatu.

Tu dolazimo do priče o tome kako ti camino uvijek pruži ono što trebaš, ne ono što želiš. Kad vas jednom uvuče u taj vrtlog i prepustite se, počnete nalaziti stvari koje vam baš taj trenutak zatrebaju, srećete ljude kojima baš vi možete pomoći savjetom i obratno. Što više dajete više vam se vraća i to baš onda kad vam je to najpotrebnije. Camino will always provide, kaže mi Danac koji camino hoda osmi puta i kaže da će ić svake godine dok god bude mogao hodati.

Evo par „slučajnih“ situacija…

• Nemamo više ni eura kod sebe, samo 20 dolara, pitali u jednom kafiću, neće promjeniti. Nismo nigdje vidjeli mjenjačnicu još od Logrona, nakon par km pored ceste stoji lik sa kombijem prodaje voće, na kombiju nacrtan 1$ i piše cambio, slučajno zar ne :D.  Razmjenimo dolare imamo dovljno za spavanje i večeru, no do prvog bankomata ima još 2 dana hodanja.
• Dan poslije, malo smo duže odspavali te izlazimo zadnji iz prenočišta, razmišljamo i kombiniramo kako ćemo se snaći za hranu, niti 3 min kasnije spazimo 20 eura na podu doslovno vrište, take me, take meeee. Skroz slučajno.
• Hodam 17 km, nema nikakvog naselja, kafića, špine sa vodom, gladan ko vuk, žedan ko graba, dolazim do klupice, rekoh idem malo odmorit, pogledam sastrane neka bijela vrećica i sve me nešto kopka da pogledam što je to. Neda mi đava mira otvorim, a unutra hladna coca cola, po kruva, 20 deka tirolske i 10 deka gaude, eto neko slučajno zaboravio, a ja slučajno našao baš kad mi je tebalo. Mali milion takvih situacija na svakodnevnoj bazi.

Dolazimo u Burgos te tamo sustižemo ekipu koja je bila dan hoda ispred nas, neke nismo vidjeli više od tjedan dana, padaju srdačni pozdravi, delirijum kao da se poznajemo cjeli život, a nismo se vidjeli godinama. Sve to završava ugodnim druženjem i svirkom do ranog jutra po lokalnim kafićima Burgosa.

Sutradan nismo baš bili u stanju hodati pa svi kolektivno glasamo za dan odmora, koji smo iskoristili za razgledavanje grada, kulturno uzdizanje i odlazak na misu u katedralu koja je pod zaštitom UNESCO-a.

MESETA PLAYS WITH YOUR MIND

Friški i odmorni krećemo dalje u nove pobjede. Zadnjih par dana među ljudima kruže priče da uskoro dolazimo na mesete, (za one koji neznaju, mesete su velik ravnjak u središnjem dijelu Pirenejskog poluotoka; o. 210 000 km2. prosj. visina oko 700 m).

Stvara se neka fama da je to najlakši, a zapravo najteži dio camina, najlakši fizički a najteži psihički. Meseta je zapravo jedno veliko ništa. To vam izgleda ovako, vidiš brdo, popneš se na brdo, misliš da će te dočekat ljepa panorama, a gore ništa, ništa lijevo, ništa desno, ravno sve do horizonta. Vidiš mjesto, pari ti se blizu, onda hodaš dobih 3,4 sata do tamo. Ili ne vidiš ništa satima i odjednom udolina u udolini selo od 10-tak kuća sa prenočištem.

Nakon 17 dana hoda tijelo je u jako dobroj fizičkoj formi pogotovo nakon svih onih strmih uspona. Hod je napose automatski tj uopće ne razmišjaš o hodanju kao što to činiš u normalnom situacijama, jednostavno zaboraviš i samo ideš, noga automatski sama ide pred nogu, tako da je kretanje po nepreglednoj ravnici u jednu ruku i malo dosadno. Hodaš satima nema ništa na obzoru i vrtiš si svašta po glavi, stvari iz prošlosti, pogreške, razmišljaš šta bi promjenio da možeš, tražiš odgovore po koje si došao.

I tako miljama sempre drito, osjećaj je kao da si zapeo u nekom vestern filmu, pogotovo kad vidiš kotrljajuće grmlje u daljini, tu i tamo neko usamljeno stablo. Uglavnom pejzaži kao sa Windows XP professional screensavera.

U mjestu Brecianos del Real Camino jedan naš čovjek drži kafić, odmah na ulasku u selo, prije 5,6 godina prehodao je 2 puta camino, na putu upoznao sadašnju ženu, sve su prodali te kupili kuću i otvorili kafić na caminu. Sjeli malo sa njim popili kavu pročakulali i nastavili dalje. Bilo je zanimljivo nakon dugo vremena sa nekime opet pričati hrvatski.

Uz prugu i autocestu sa koje kamionđije neprestano trube i pozdravljaju peregrinose dolazimo do drugog najvećeg grada na Caminu Leon-a.