Bali – plutajuća kućica usred oceana


Kamion nas ostavlja na zadnjoj mogućoj plaži Balija, zapadnom dijelu otoka, par kilometara od otoka Jave, što nam je sljedeće na nišanu. Dva lika, ko iz Malnarove Noćne More, nisu nas niti pitali tko smo, što smo, i kojeg vraga uopće radimo ovdje, već su nam stali, pokupili kraj ceste, i bez ijedne ispaljene riječi pozvali u svoj stari ofucani kamion. Kad velim stari ofucali kamion, u glavi vam se sigurno pojavila slika istog, al sad si zamislite da ovaj ovdje nije niti približno takav kakav ste si zamislili da jest, već pet puta gori. Vozač je bio divlje naravi. Cvilio je, zavijao, pjevušio, puštao neki šrot od glazbe, na momente se nepredvidljivo trzao, dok je suvozač, kopilot, njegov i ničiji više, čiča s brkovima, čovjek iz pozadine, opkoljen tamnom stranom kabine, onako iz mraka, bacao smrtonosan pogled prema šoferšajbi. Na prvi pogled opasan, na drugi pomalo normalan, a na treći totalno zanemariv. Ostavili su nas točno tamo gdje smo htjeli, gdje se glavna cesta grana u dva dijela, i bez previše riječi, bez nekog posebnog rastanka, zatvorili vrata, i oni lupili po gasu, a mi prema plaži.

Kao i svakog dana, tako i sada, naganjamo svijetlo dana, borimo se s vremenom, lovimo zadnje fotone sunčeve svjetlosti prije nego nam mrak skoči na glavu, začara nas, i oteža nam život. Hodamo mi tom plažom, po mekanom pijesku, noge propadaju, koraci ostavljaju trag, a na leđima puna ratna sprema, koja je svakim danom sve teža, i jedino što u tim ruksacima nemamo je dnevna garnitura i vešmašina. Ostalo manje više sve imamo.
Jednom kad noge stupe na pijesak, par metara od mora, glava postaje mirna, nema mjesta više za brigu, niti pitanja podsvijesti gdje ćemo večeras prenoćiti. Što god da se desi, što god da uslijedi, uslijedit će ovdje, na plaži, ovdje gdje smo sigurni, zaštićeni. Smireni. Sve što trebamo je dići šator, uskočiti u njega, i baj baj vanjski svijete. Baš kada nam je večer polako klizila o ruku i otvarala neke nove, nepredvidljive moguće događaje, ispred nas se nacrtao lik, duge crne kose, kristalnih očiju, i predivnog osmjeha, tamo negdje srednjih godina, mada prije bih rekao čovjek u cvijetu života.

– Hej!
– Hej!
– Vac jour name?
– Tom. Dis is Lucy.
– Agus. Ver ar ju from? – pitanje koje je u Aziji najvažnije na svijetu.
– Kroejša.
– Aaaaa….Jurop??
– Yes, Jurop.
– Kamo ćete vas dvoje? Kamo idete?
– Pojima nemamo – ko iz puške ispalim. Što je zapravo i istina. Pojima nemamo kamo idemo, i što će se desiti sljedeće. – Tražimo mjesto za kampiranje, mjesto gdje ćemo dići šator.
– Oooo, tenda, a? Šator imate?
– Jeste. I to dva, svaki svojeg – pojima nemam zašto sam to naglasio, ali sam u tom smjeru samo nastavio. – Da, svaki ima svoj šator. Znaš, ako se slučajno nešto porječkamo, posvađamo, svaki otiđe u svoj šator, sam, samcat, i do sljedećeg jutra kada je glava opet hladna, a misli vedre, opet je sve super – i dalje ne znam zašto mu to uopće govorim, ali barem sam nasmijao lika. Super. Nije to prvi puta da u javnost izlazimo s tom pričom o naša dva šatora, zanimljiva je to priča, probija led, smiruje napetost, i nasmijava ljude.
– Nego, možete kampirati ovdje, ispred moje kuće. Ovdje je moje dvorište, moj restoran, i ovdje ste dobro došli.
– Super! – to sam nekako u podsvijesti i priželjkivao.

Deset metara od mora, na pješčanoj plaži, mekanog finog pijeska, što se probija kroz nožne prste, između par stabala, i desetine kokosovih drveća, ograđeno bambusovim zidom, a opet neograđeno s morske strane, sakriveno je Agusovo dvorište. U jednoj od pet bambusovih nastrčnica, ručno izrađenih, bez ijednog potrošenog čavla, već spojenih s konopljem, zaštićene krovom izrađenog od palminog lišca, ostavili smo svoju prtljagu. Te malene ‘kučice’ služe za goste restorana, kao mjesto gdje ispijaju svoje friško iscijeđene voćne shake-ove, ili jedu ribu sa žara.
Onu najbliže moru, s najboljim pogledom, okupirali smo mi, zauzeli je, opkolili, i ne damo je više nikome. U tren-dva, u momentu kada se još nismo niti snašli gdje smo točno i što se događa, uletjeli smo na dlan ovog čovjeka, u njegovo dvorište, i pronašli, sad već mogu reći savršeno mjesto, za prenoćiti
– Lucy, ma to je to. Ovo mjesto ne može biti bolje. Ne mrdamo odavde. Amen.

Nakon što smo se vratili s plaže gdje smo gledali zadnje trzaje zalazećeg sunca, ispred naše kućice pričekalo nas je pola sela. Znate kako to već ide, u takvim siromašnim Azijskim zaselcima obitelji su abnormalno velike i broje nezamislivo veliki broj članova. Jedva da se zna tko je tko, koje je čije dijete, tko je kome šogor, kum, stric, teta, svekrva, i da li je to to ili će se broj članova polako nastavljati povećavati. Ta kombinacija uvijek ide sa susjedima, bez kojih jednostavno ne ide, znate; selo priča, i broj prisutnih se odmah poduplao dvostruko. Selfije i naslikavanja lupali smo punih deset minuta, sve do trenutka kada Agus nije došao, s bocom domaćeg ruma u svojoj desnoj ruci.
Tras!!! Lupio je bocom po stolu, otvorenih kristalnih očiju, smiješkom rastegnutim preko blago tamnog lica, sretan što smo ovdje.
– Tom and Lucy, ovo je domaći rum, tradicionalni, pravi Balijski, i želio bih nazdraviti s vama što ste došli ovdje, što ste moji gosti, i što vas imam priliku ugostiti. Lijepa je to gesta koja nas nerijetko zaobilazi.

Razgovor je tekao lagano, vrlo opušteno, bez previše žurbe, ljudi su se izmjenjivali, većina ih je otišla, neka nova lica se pojavila, a izgubljeni zalutali glasovi topili se u zvuku morskih valova. Sve se utišalo tamo negdje oko 8 navečer, kada nam je žena, pokrivenog tijela u široku odjeći, sakrivene kose ispod hijaba donijela hranu na stol. Bila je to Agusova supruga.


Boca ruma polako se topila, a Agusove oči lagano povećavale, bile sve kristalnije, polako već prozirno crvene, krvave. Okus ruma bio je jako loš, abnormalno loš, sladak, kao da je netko prilikom naše nepažnje u bocu stavio 5 kg šećera. Nisam mu htio otkriti, iz pristojnosti prema čovjeku koji nas je ugostio, da mu je rum najlošiji koji sam ikada pio, već se pretvarao da je dobar, te istovremeno radio na logistici kako da popijem čim manje, a Agus čim više. Hvatao sam krivinu na veliko.

I onda se dogodilo, Agus je izrekao nešto što nam je poremetilo planove.
– Koliko dugo će te ostati ovdje? Sutra ste još ovdje, jel’ da?
– Hmmm…zašto?
– Ako ste još ovdje onda ću vas odvesti do moje plutajuću kućicu, tamo usred mora, 300 metara od obale. Sada je noć i ne vidi se odavde. Ako želite, tamo možete sutra čak i prespavati.
Smirena glazba tihih violina odjednom je zastala (dočaravam), u tren sam se razbudio, otrijeznio, i bacio u stanje u kojemu sam bio prije boce ruma. Agus je dobio moju potpunu pažnju.
– Plutajuća kućica? Di? Na moru? Spavanje usred mora? – znatiželjna pitanja sama su izlazila iz mojih ustiju. Bacio sam pogled prema Lucy koja me sa svojim crnim očima široko gledala, i čekala trenutak da nam se pogledi spoje. Čekala je ona na ovaj trenutak. Obostrano odobrenje bilo je u tren sklopljeno, bez previše riječi, bez previše razmišljanja, samo mili mudri smiješak, lagano nagnuta glava u jednu stranu, i uzdignuta desna obrva koja je rekla sve.
– Da, mislim da ostajemo ovdje još jedan dan. Zapravo, siguran sam da ostajemo još jedan dan- ko iz topa mu odgovorim.

Plutajuća kućica

Zrake jutarnjeg užarenog sunca već odavno mi plešu po šatoru, zagrijavaju ga, suše ga od kapljica jutarnje rose. Još nisam progledao, ali osjećam ih, osjećam rano užareno sunce, njegovu toplinu na ceradi šatora, miris svježeg jutra koji se prolijao zrakom. Stigao je novi dan. Budi me, zove me, otključava svoja vrata nepredvidljivosti da se ušetam kroz njih i izaberem jedan od bezbrojnih mogućih puteva kojim ću se ušetati u taj dan.

Izlazim iz šatora i pogledom tražim Lucy, ali nema Lucy nigdje. Konačno da se i to desilo, ljudi, konačno da sam se probudio prije nje!! Činjenica je to koja se događa svake prijestupne, i kada se dogodi, volim to naglašavati. Nije u pitanju moje kasno buđenje koliko njezino rano. Sada imam razlog i temu s kojom ću je ‘pikati’ cijeli dan.

Smiješi nam se….čeka nas….

Šest sati je, i na plaži nigdje nikoga, osim dva ribara koji pogledom otpraćuju malen plavo bijeli čamac. Svi sinoćnji čamci koji su odmarali na pijesku, nasukani, par metara od mora, a opet dosta daleko da izbjegnu noćnu plimu, već odavno su nestali. Biti ribar u Aziji znači već u tri ujutro laprdati s ribarskom mrežom po obali. Tisuću puta gledao sam kako razvlače, navlače, raspleću tu ribarsku mrežu, te više vremena provode radeći to nego samo pecanje, i još uvijek nisam dokučio u čemu je fora. Da, plaža je prazna, ne zato što se još nitko nije probudio i pojavio na njoj, već zato što su svi već nestali s obale, odveslali, otplutali svojim čamcima, otišli u beskrajno more, u potrazi za sirenama. Ali znam jednog koji nije rano ranilica i koji se još uvijek rasteže po krevetu. Naš dragi domaćin Agus. Opušten je on čovjek, ne žuri nekamo, ima vremena za sve, ne trči za nikim u panici da nešto mora saznati, već čeka da mu se priđe, da ga se pita, prenese. Vrijeme voli provoditi ispod stabla, na klupici, ispijajući crnu kavu, pušeći cigaretu, i s mudrim izrazom lica gledati prema moru, bez cilja, bez razloga, jednostavno gledati ravno ispred sebe, u to beskrajno plavetilo, nepomično, i tako sat vremena, samo gledati. Vrlo često volio sam ga promatrati, volio sam promatrati njegovo promatranje mora koje me smirivalo, bacalo u sadašnjost, u sadašnji trenutak, u sadašnji momenat postojanja. Ako sam ja tako smiren samo što ga promatram, kako je tek njemu, glavnom promatraču promatranja??

Pojavio se ispred nas nešto prije 8 ujutro, znao je da kasni, i samo nas prošišao, direkt prema svom kanuu, na drugoj strani dvorišta, kojeg je odvukao do mora, bez neke velike muke, i odveslao prema dvadeset metara udaljenom drugom čamcu s kojim nas je prebacio do plutajuće kućice.

Mudar je to pogled

Kućica leži na dvorištu, deset puta 20 metara, izrađenom od praznih plutajućih plastičnih bačava, plave boje, koje su spojene s dugim drvenim letvama, te tvore jednu veliku cjelinu, dvorište, po kojemu se bez problema mirno hoda. Duž cijelog drvenog poda nalaze se mrežasti bazeni, puno njih, gdje uzgajaju ribe i jastoge, te kad narastu postepeno ih love, i serviraju u svom restoranu, tamo na obali mora, dok višak prodaju na lokalnoj tržnici sela.
Dečko u crvenoj majci, negdje u srednjim tridesetima, zavezao je uže našeg čamca uz ogradu i sa smiješkom na licu nas dočekao. Dečko je Agusov radnik, ribar s vodenom puškom na ramenu, koji čuva ovaj plutajući posjed, i ranom zorom lovi Agusove ribe po bazenima, ali i oko dvorišta, u otvorenom moru. Gledao sam ga kako lovi te ribe, kako s gornjom polovicom tijela iznenada uronjava u more, čupa pušku s ramena i ra-ta-ta-ta po ribama u moru. Baš ispred naših očiju, u jednom takvom uronjavanju i izranjavanju, izvadio je prekrasnu ražu s dugim vitkim električnim repom (bodljom), kojeg je bez pitanja sa sjekirom momentalno odsjekao, te nesretnicu stavio pred Agusovu facu da Agus vidi kako mu je radnik hvale vrijedan. Lovio je on te ribe, ronio po bazenima, okolo njih u otvorenom moru, pucao na sve strane, stvarno se trudio uloviti čim više riba. I uspjelo mu je, samo u tri sata koliko smo tog jutra bili tamo dečko je ulovio brda i doline, par novih raža, neke velike masne ribe, te neke izvukao iz bazena. Sve u svemu, plus pet. Sjedni momče, imaš odličan iz zalaganja.

The Red Hunter

Vratili smo se na obalu nešto prije ručka, odmorili se, najeli, pa opet odmorili, te zatim upakirali stvari, napunili boce s vodom, uzeli nešto hrane, i tamo negdje u predvečer, s kapetanom Augsom vratili na plutajuću kućicu. Sama kućica nije nešto atraktivna, ima dvije prostorije koje su zatrpane svim i svačim, ribarskim mrežama, drvenim šipkama, i nekim nepotrebnim stvarima koje služe ničim. Ogavni miris ribe duboko se uvukao u zidove, i ako se već nekako nađe neki mali kutak gdje se može leći, i zaklopiti oči, taj truli mrtvi miris odmah će vas otjerati van.
Donijeli smo sa sobom šator i složili ga ispred kućice, na drvenom podu koji se, kao brod usidren u luci lagano pomiče, te sjeli na rub ‘dvorišta’ i gledali zalazak sunca. Agus je iz čamca izvadio onu istu bocu jučerašnjeg slatkog ruma, onaj što meni ništa ne valja, i prije nego je ulio rum u sebe još jednom se zahvalio na našem dolasku. Koja je to duša od čovjeka. Agus, stvarno si ljudina. Rum sam ovog puta preskočio, na što se Agus nije uvrijedio, već ga je pospremio nazad u čamac. Nije niti on više mogao da pije to otrovno slatko crvenilo.

Kada se sunce sakrilo iza horizonta, te nebom poslalo svoje zadnje fotone narančaste boje, Agus je odlučio otići. Uskočio je u čamčić, pozdravili se, i sa zahvalom što nam je dao da prenoćimo ovdje pratili ga kako nestaje prema obali. Kada je totalno nestao, tamo negdje u daljini, pogledam se s Lucy, i odjednom shvatili gdje se zapravo nalazimo. Smiješak na licu razvukao se sam od sebe, nekontrolirano, sreća je iznenadno porasla, lagana euforija u tijelu, tek toliko, do granice da mi se oči ne napune suzama radosnicama. Imati nekog kraj sebe, i to onu bolju polovicu, negdje tamo u Indoneziji, na Baliju, na plutajućoj kućici, usred mora, ispod tisuću zvijezda; memorije su to koje se pamte doživotno. Ostali smo sjediti na rubu poda, nogama umočenim u more, i gledali ravno, na pučinu, prema beskrajnom oceanu.