Putujemo i dalje s Tomicom koji će nam u ovoj priči dočarati kakav je život na jednoj farmi u Australiji.

Kapljica znoja kotrlja mi se niz preplanulog obraza, sakrivenog ispod slamnatog ružnog šešira, i zaustavlja se u dvomjesečnoj još ružnijoj bradi. Dalje nije mogla otići. Sunce se uzdiglo visoko, točno 90 stupnjeva iznad mene, i gazi me svojom užarenom silom, polako nestajem u svjetlećem blještavilu, neprimjetno. Prošlo je podne i veselim se što ću uskoro otići na pauzu, da se nakratko sakrijem, u hlad, a i gladan sam ko krokodil, i hrana će dobro doći. Nalazim se na velikoj farmi u Zapadnoj Australiji i po cijele dane berem borovnice. Dosadan je to posao i ne treba se imati previše mozga da bi se obavljao. Prsti na šaci rade sami, a glava je totalno odsutna od sadašnjosti. Kada se nalazimo negdje gdje trenutno ne bismo željeli biti, misli uvijek otiđu u prošlost gdje traže lijepe trenutke koje smo doživjeli prije nego smo uopće došli ovdje, ili, odlaze u budućnost, i maštaju o tome kako će nam lijepo biti kad se maknemo odavde. Više ne znam o čemu da mislim, već sam razmislio o svemu što sam mogao, bacio si psihoanalizu cijelog života, preispitao sve stare odluke i donio neke nove.

Vještina koja je najdragocjenija u obavljanju ovog posla je brzina. Možeš biti glup, ili neuk, ili oboje, oboje uvijek dolazi u paketu, ali ako si brz, onda si čovjek stvoren za ovaj posao. Moram biti brz, plaćen sam po kilogramu, a ne po satu. Nemam vremena za hvatanje krivina, odlazak na wc i ne vratiti se barem pola sata, glumiti da mi je loše, i sakrivati se u redovima borovnica. Logistika je vrlo jednostavna; ako si brz, zaradiš više.

– Uzmi to jebeno lišće van iz kutije!! ružan, dubok muževan glas, ko ispaljen metak prošao je kroz pola reda, zaobišao sve ove jadnike kao što sam i ja, i zaustavio se pored nevine Lucy.
– Makni to lišće van iz kutije, rekao sam!
Ogroman čovjek, okrugle loptaste glave, bez vrata, glava mu leži na debelom trupu širine trokrilnog ormara, trbuh u jedanaestom mjesecu trudnoće, vanjski rubovi obrva podignuti, unutarnji spušteni, pogled oštar, ubitačan, ali zamućen, prekriven mutnim slojem nerazumijevanja što ne vidi ništa drugo osim sebe.
Tada sam mislio da je to vlasnik farme, ali nije, već menadžer kome je vlasnik s dubokim povjerenjem dao farmu u ruke da se brine o radnicima i o kvantiteti borovnica. Za vas totalno nebitno, za mene itekako bitno. Stojim odmah do njega, ne više od metar udaljenosti, i razmišljam da li da ga opalim po toj bivolskoj glavi, odmah sada, te uzmem Lucy pod ruku i ponosno otiđemo iz farme, ili da progutam njegov grubi nastup, svjesno zaboravim vrijeđanje jadne Lucy, i oprostim mu.
U zadnjih par godina puno putujem i vidio sam sve i svašta, ponekad mislim da sam vidio i previše, previše kontrasta odvilo se pred mojim očima, od najdubljeg jada i bijede, do najvećeg veselja i sreće, puno iskustva već se nakupilo u meni i, oprostite mi na jeziku, ne dam se više jebati od strane nekog. Ponekad dođe onaj trenutak kada se ni krivi ni dužni nađemo usred nekog konflikta, upadnemo u prazninu ispred velikog zida, kada u pola sekunde moramo donijeti svoju odluku, reagirati, odgovoriti na situaciju u kojoj smo se nedužno upleli, kada su svi pogledi upereni u nas i potajice se čeka naš odgovor, naša reakcija. Postoje samo dvije opcije; izabrati lakši put i razljutiti se, momentalno podivljati, nesvjesno se degradirati, biti poražen, ili, izabrati onaj teži put, ostati smiren, skuliran, ne podivljati, ostati nedodirljiv, ne zalijepiti se na trenutnu situaciju, već ju prepustiti kroz sebe, transformirati ju, svjesno gledati u nju i biti pobjednik. Teži je to put, ali daleko vrjedniji i inteligentniji. Momenat je to kada nas svemir testira, daje nam ispit da pokažemo gdje smo, u kojem smo stanju svijesti, da li smo prisutni ovdje, u sadašnjosti, ili totalno odsutni od ove realnosti, mislima negdje daleko, spavamo otvorenih očiju, i ne vidimo svijet oko sebe.
Nisam poludio, već sam se suzdržao, progutao sam knedlu u ustima i pustio ovog medvjeda da se izdere na Lucy, i nestane u svoju sivu usamljenu špilju. Bilo je teško, ali uspio sam.

Tempo na farmi je ubitačan, iako bih rekao čak i više od toga, ali ne mogu pronaći pravu riječ koja bi to opisala. Svakog dana dižemo se u 4 ujutro, doba kada još i životinje spavaju, kada ptice na grani još uvijek ne pjevaju, mirno doba noći stvoreno za tihi dugi odmor, i završavamo oko 3 poslijepodne. Okružen sam 15-ak Vijetnamaca, čiji se broj iz dana u dan diže, ili spušta, ovisi o danu, neki od njih već su debelo u trećoj dobi života, a neki još uvijek hodaju po rubu svoje 50-e i pitanje je kada će pasti u provaliju starosti. Mladima niti traga, osim nas.
Ne volim ta rana buđenja, mrzim ih, i to jako, ali nisam htio biti crna ovca u čoporu radne snage, iako je u životu dobro biti crna ovca. Svih njih put na ovaj dalek kontinent donijela je obiteljska veza, djeca koja su upisala neki fakultet te su u mogućnosti povući roditelje, koji pak Australiju vide samo kao obećanu zemlju, zemlju gdje zlato teće u potocima, a pare padaju s neba. Jednom kad nogom stupe na taj dalek kontinent, istog trena, kao mravi što izađu iz mravinjaka, razbježe se naokolo, u unutrašnjosti zemlje, u country side, gdje traže višemjesečno utočište, te se sakriju u redovima voća i povrća, i danonoćno rade po lokalnim farmama. Promatrao sam ih, sva ta burna jutra, i ostatak božjeg dana, i nisam mogao vjerovati koliko su ti ljudi aktivni, glasni, uvijek sortirani u malim grupicama, baš ko Kinezi, nagle naravi, podmukli, ‘podjebavaju’ jedan drugoga, vjerni su dokazivanja, tko je bolji, svaki od njih mora biti najbolji u grupi, i uhvatiti najdužu slamku. Promatrao sam ih sve te dane, iz pozadine, pritajen, i postalo mi je jasno kako su jedino oni, od svih ostalih nacija na svijetu, jedini dobili rat protiv Amerikanaca. Jednostavno su preaktivni da im se bude ravnomjeran u aktivnosti.

Niskog rasta, jedva da mi dođe do prsa, crne poluduge kose, pomalo prosjede iznad fakin lajsni (zaliska iznad ušiju), crvenog lica od alkohola što ga smiruje nakon napornog dana na farmi, razmaknutih zubiju, čak mu jedan i fali, onaj prednji, šepavog hoda, jedna noga mu je kraća od druge tako da se poprilično teško kreće, tijelo mu je obilježeno tipičnim tetovažama iz knjige što se nalazi u svakom tattoo shopu; na lijevom ramenu zmaj, na desnom imena svih članova obitelji, na leđima orao i glava lava, na prsima tigar i zmaj, na lijevoj podlaktici opet lav, a na desnoj riba, te u unutrašnjem dijelu iste srcedrapajuća poruka: “I love you darling”.

Trideset je godina već u Australiji, ali tek toliko da priča engleski, oženjen, pa rastavljen, pa opet oženjen, supruga u Vijetnamu a ljubavnica u Australiji. Kockarske je naravi i kladionica i kasino najveća mu je ljubav koju posjećuje svakodnevno. Igra na velike uloge, okreće velike novce, ali gubi još veće. Prije tjedan dana dobio je 2000 dolara na kladionici, ali zato je već dva dana kasnije preko noći u kasinu izgubio 10 000 dolara! Da, dobro ste pročitali. Priča se da je bio bogato dijete, živio u obilju, imao sve i svašta, ali onda je to jednog dana zakockao, izgubio, izgubio kuću, sve je palo, sve se srušio, ali navika je ostala. Kocka je još uvijek u igri. Pričam mu ja da je sve u ravnoteži, ponekad mora izgubiti da bi sljedeći put bio u mogućnosti da dobije, ali gleda me blijedo, raširenih očiju, zbunjeno. Cijele dane provodi na ultra-minijaturnom traktoru, vozeći se gore dolje, prazne kutije zamjenjuje kutijama punih borovnica koje svako toliko vozi u skladište na vaganje. Posao je to koji radi posljednjih 30 godina. Ponekad se nešto promijeni, iz voća se prebaci na povrće, ali zadatak nikako, zadatak uvijek ostane isti. Volio sam ga promatrati kako se dokazuje pred ostalima, kako se pravi važan, igra ulogu najautoritativnije osobe ovdje, traži poštovanje od ostalih, da bi na kraju dana kada je posao na farmi završen zaboravio na autoritativnost, te kao ludi tinejdžer potegnuo za bocama pive, i poludio. Kako da ga čovjek ne voli?

Jedina svijetla strana farme su borovnice. Jeo sam ih cijelo vrijeme, cijele dane, jutra kada sam radio, i ostatak dana kada nisam radio, pojeo sam ih na desetine kilograma, usta mi većinom bila plava, zubi isto tako, prsti prljavi, ali trbuh zadovoljan.
Voće je to za prste polizati, definitivno među najzdravijim bobicama, po hranjivosti se nalazi na samom vrhu piramide, djeluje savršeno na imunološki sustav i snizuje krvni tlak. Ukratko, diže ljude iz groba! Na završetku radne smijene uvijek bi mi se vrtjelo od prevelike doze borovnica što sam ih cijelo vrijeme, lagano, jeo, što je značilo da mi je tlak ozbiljno pao i da sam već odavno prekoračio dnevnu dozu unosa.

Dragi čitatelju, kao što vidiš, nije bajno raditi na farmi, nije lako biti farmer, po cijele dane provoditi na suncu, utapljati se u vlastitom znoju, hvatati trunčicu hlada, loviti se za deblji kraj. Nije mi baš sjela uloga farmera koju sam mjesec i pol igrao kako bih zaradio novce za nastavak putovanja. Dobio sam iskustvo kako je biti običan radnik na  farmi, tamo negdje, u Zapadnoj Australiji, i cijenim to iskustvo. Iskustvo je puno više cijenjeno od znanja, onog formalnog, stečenog u raznim institucijama, pročitano u knjigama, slušano od drugih, od strane autoritativnih ljudi, ili dosadnih profesora. Iskustva su ta što se najviše cijeni, kao vječan trag ostanu zabilježena na našoj vijugavoj životnoj stazi, koja se neprestano izmjenjuje, ponekad je strma i trnovita, a ponekad blaga i božanstvena, i što nas svojom nepredvidljivošću neprestano iznenađuje. Iskustvo je stečeno znanje na vlastitoj koži, vještina koja se ne zaboravlja, najvrjednija vještina za kojom bi svi trebali težiti.

Tekst i fotografije: Tomica Kristić