Srđan nas vodi u svoju zemlju. Zemlju koja nam je tako blizu, a o kojoj se malo priča u putničkom smislu pa krenimo u Bosnu i Hercegovinu by easttothesun.com

Ideja pisanja o ovoj zemlji mota mi se po glavi već neko vrijeme. Mnogo se o njoj govorilo, uglavnom u negativnom ili, u najboljem slučaju, komičnom smislu. Za nju kažu da je evropska najbolje čuvana tajna, da je između istoka i zapada (kao i za svaku drugu zemlju na planeti), da je zemlja u obliku srca, da je srce Evrope… O njoj se rijetko piše u kontekstu destinacije koju treba da posjetite. Jedna od specifičnosti koja karakteriše tu zemlju je činjenica da je ljudi koji žive u njoj ne poznaju gotovo koliko i ljudi koji nisu njeni stanovnici.

Ipak, da su okolnosti drukčije, meni lično bi bila prva na listi zemalja koje moram vidjeti. Međutim, okolnosti su takve da sam čitav dosadašnji život proveo upravo u njoj – Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina

Prvi dio imena joj potiče od indo-evropske riječi Bosana što znači voda. Drugi dio imena potiče od imena drevnog vođe – Herceg Stjepana.

Tako je, o njoj ću pisati. Zašto? Zato što je neopravdano zapostavljena i rijetko ko o njoj piše. Zato što tek treba da je otkrijem i proputujem. Zato što se itekako ima o čemu pisati. Zato što joj je to potrebno. A i zaslužila je. Zaslužila je da bude prikazana u nekom drugom, za nju neuobičajenom svjetlu. Ne opet u svjetlu (mraku) rata, siromaštva, korupcije, sranja. O Bihaću i Kupresu sam već pomalo pisao. Mnogi moji poznanici i drugari širom svijeta nemaju pojma o Bosni, a jako ih zanima. Malo šta se o njoj zna osim toga da je posljednja na svim mogućim listama vezanim za razvoj i napredak. I da je razarana ratom.

Putujući po svijetu počeo sam sve više da cijenim region u kojem živim i da uviđam i shvatam  gomilu stvari. Ne bih da dužim priču o toj listi, ali ono što je relevatno za tekst je to da:

– ljudi se po svijetu oduševljavaju raznim stvarima kojih na prostoru Bosne (i Hercegovine) ima u izobilju,
– ljude koje srećem jako zanima BIH,
– ljudi nemaju pojma o BIH (to važi prije svega za ogroman broj ljudi koji žive u njoj, pa i za mene),
– ljudi misle da je Bosna (i Hercegovina) opasno mjesto,
– ljudi imaju čitav niz predrasuda o toj zemlji i neinformisani su (misle da se još uvijek koljemo, iznenade se kada ustanove da imamo tv i internet, misle da su Srbi došli iz Srbije devedesetih i da je u pitanju muslimanska zemlja…)
– prave putnike u suštini najviše zanima upravo ono čega je Bosna prepuna: prirodne ljepote, sjajni, čudni i u principu dobri ljudi i – disfunkcija (isto važi i za Gruziju recimo – pri samom vrhu must – see liste svakog putnika, iz istih razloga).

Ljudi koje zanima Bosna, ruku na srce, nisu klasični turisti puni love koji će masovnim dolascima bacati novac u crnu rupu trouglastog oblika. Ipak, to su ljudi, nomadi, putnici. Ljudi koje zanima Istina, haos, disfunkcija. Ljudi koji putuju, pišu, govore i šire riječ o prostoru u kojem živimo – najčešće pozitivnu riječ. Niko ne očekuje mnogo od Bosne i svi se veoma brzo najprijatnije iznenade. Prije svega ljudima i prirodom.

Kako funkcioniše Bosna!?

Funkcionisanje je onako prilično egzaktan termin i ne bih se ja sada upuštao u taj verbalni avanturizam i govorio za Bosnu da radi to – funkcioniše. Bosna, prije svega, ne funkcioniše. Ona egzistira, recimo. Na aparatima.

Bosna i Hercegovina je država koja se sastoji od 2 entiteta i jednog specijalnog grada – distrikta Brčko. Distrikt je nastao kao posljedica činjenice da povezuje dva veća dijela Republike Srpske što ga čini izuzetno važnim za njen teritorijalni integritet i direktnu vezu Beograda i Banjaluke. Upravo zbog toga, važan je i drugom entitetu. S obzirom da smo poznati po nedostatku nadarenosti za dogovor, odlučeno je da Distrikt bude – ničiji.

Laik bi pomislio da su nazivi tih entiteta, jelte, Bosna i Hercegovina. Ali ne. Jedan se zove Republika Srpska, a drugi Federacija Bosne i Hercegovine. Da, nije greška – drugi entitet se zove Federacija Bosne i Hercegovine, jer predstavlja zajednicu hrvatskih i bošnjačkih opština. Republikom Srpskom vlada jedan jedini lik (u daljem tekstu the Dude) sa svojim marionetama i vlast je centralizovana. Taj entitet, nastao kao posljedica potrebe Srba unutar BIH da imaju svoj komad neba pod kojim neće biti preglasavani, ima sve elemente državnosti osim međunarodnog priznanja i (odnedavno) vojske.

S druge strane, Federacija se sastoji od 10 kantona, od kojih svaki ima sopstvenu Vladu. Dakle, u smislu političke organizacije, Bosnu (i Hercegovinu) čini 14 vlada: Vlada RS – a, Vlada Federacije, 10 kantonalnih Vlada, Vlada Brčko Distrikta i konačno – Vlada Bosne i Hercegovine. Potonja, gle čuda, nema pretjeranu moć, pretežno se bavi spoljašnjim pitanjima i ja lično i nemam pojma ko su uopšte ljudi koji je čine. Mislim da se to i ne zove Vlada nego Vijeće Ministara (evo, Katić me upravo ispravlja i kaže da mi to zovemo Savjet Ministara, a oni Vijeće). Uglavnom, značajan procenat stanovništva ove zemlje je uključen u vlast direktno ili indirektno.

Komplikovano?

Samo polako…

Dok se svi ti likovi igraju vlasti i tripuju da su važni i da ih se, eto, nešto pita, odluke zapravo donosi neki frajer kojeg bira Međunarodna zajednica i u narodu je poznat kao Visoki Predstavnik iste. Doduše, ruku na srce, u RS – u the Dude vedri i oblači.

Ono malo stvari koje u ovoj zemlji funkcionišu, zapravo funkcionišu pomoću nečega što se zove nacionalni ključ. To je tek zabavno. Njime se u BIH sva vrata otvaraju. U državnim institucijama odnosi broja zaposlenih se određuje pomoću njega. Odnos broja zaposlenih pripadnika tri konstitutivna naroda mora biti proporcionalan odnosu sa posljednjeg popisa stanovništva. Stručnost je, naravno, u drugom planu. U sistemu jednačina Bosne i Hercegovine faktor najveće težine je nacionalnost. Zato je Bosna (i Hercegovina) zemlja kojoj je trebalo par godina da održi popis i još par godina da objavi rezultate istog – rezultati određuju sve. Iako su žene u Bosni i Hercegovini po meni među najljepšim ženama svijeta kojeg sam vidio (uz Ukrajinu, Rusiju i Srbiju), izbor za najljepšu ženu iz BIH takođe funkcioniše na isti način. Jedne godine to mora biti Srpkinja, sljedeće Hrvatica a potom i Bošnjakinja. Tako je i sa Evrovizijom. Nebitno je ako ste recimo Hrvat i imate sjajnu pjesmu – ako ove godine nije vaš red, nemate pravo da nastupate.

Komplikovano?

Samo polako…

Sve to nekako je funkcionisalo godinama i baš smo se super sve dogovarali dok se iz najmračnijih dubina disfunkcije nije pojavilo biće iz bosanske mitologije sa glavom Sejdića i tijelom Fincija i počelo da traži svoja prava. E, tad se sve sjebalo i palo u vodu. Naime, jedan od ovih likova je Rom a drugi Jevrej i oni su, sram ih bilo, odlučili jedne godine da se kandiduju na izborima za neku poziciju u toj državi (Predsjedništvo i Dom Naroda). Kao što se već naslućuje iz prethodno objašnjene organizacije ove zemlje – rupa u Ustavu BIH (koji zapravo predstavlja aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma i očito je u koliziji sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima) im ne dozvoljava da se kandiduju jer nisu ni Srbi ni Hrvati, a bogami ni Bošnjaci. Naišli su na zaključana vrata. Vrata koja nacionalni ključ nije mogao otključati. Bijes i rika ovog  ranjenog mitskog bića čula se sve do Strasbourga. Tužili su državu, dobili presudu i sada se sve vrti oko nesposobnosti BIH da realizuje presudu i određenih sankcija koje su joj nametnute zbog toga od strane Međunarodne zajednice. Tu već sva priča postaje komplikovana i dosadna.

Šah-mat!

Još!?

To je zemlja kojom vlada par kauboja. Zemlja u kojoj se djeca rađaju bez matičnih brojeva, u kojoj više ne možete izvaditi pasoš, jer eto, nema više knjižica za štampanje tog dokumenta. Zemlja podjela. Zemlja u kojoj smo sve podijelili, pa i Tišinu – postoji srpska i hrvatska Tišina. Zemlja u kojoj jedna kompanija isuši kompletno jezero i uništi čitav jedan ekosistem, bez posljedica. Samo u BIH takvo nešto nije big deal. Ko ga jebe, pašće kiša opet. Ukoliko napravite prekršaj, policijskog službenika ćete vrlo jednostavnom metodom zvanom podmićivanje uvjeriti da je ispravno da vam progleda kroz prste. Djeca političara dobijaju kredite od 3 miliona maraka, a na pitanje na tu temu od strane tek pokojeg preostalog novinara koji ima kičmu, njihovi očevi odgovaraju sa: Šta fali, moj sin je dobar momak!?. Drugi postavi ženu na mjesto direktora bolnice i kaže: Šta fali!? Dobro je da na toj poziciji bude osoba sa jakim vezama.

Premijerka boljeg entiteta (istog entiteta koji se pokušao zadužiti kod privatnog zelenaškog fonda) izjavljuje pred uključenim kamerama da se od njenog dolaska na vlast životni vijek stanovništva povećao i da nije istina da ljudi napuštaju BIH (!?). S druge strane, fakultetski obrazovana djeca ljudi koji su provodili godine na ratištima danas organizuju izložbe svojih odbijenica za posao (nije nikakva metafora, već prava izložba). Nedavno objavljeno istraživanje pokazuje da je BIH sa svojih 43,6% ljudi koji su u dijaspori apsolutni evropski rekorder po broju ljudi koji su se rodili u toj zemlji i napustili je. Šta fali!?

Šta fali!?

Pa ništa zaista, mi smo oguglali na sve to. Ljudi i dalje žive. I čini se da ih ništa u tome neće omesti. Možete otići ili ostati i smijati se tome. Možete i pokušati da se borite kao malobrojni, ali ćete prije naići na podsmijeh nego na podršku.

Zbog svega toga smiješno je BIH uopšte posmatrati kao državu. Ona nikada neće biti pristojna država. Srbi i Hrvati će uvijek gledati ka svojim maticama, a Bošnjaci pokušati ignorisati činjenicu da u RS žive konkretni ljudi i da ih ima mnogo i da velika većina njih jednostavno ne želi isto što i oni. Političari će koristiti taj haos da izbjegnu suočavanje sa pravim problemima i vrtiće nas zauvijek u beskonačnoj petlji nacionalizma.

Ljudi u Bosni (i Hercegovini) su oguglali na sve, ne razmišljaju o tome. O tome da žive na zaista jedinstvenom mjestu. Nevjerovatno lijepom, ali disfunkcionalnom i komplikovanom u tolikoj mjeri da je to zaista egzotično. BIH egzotika je sadržana upravo u njenoj disfunkciji. I zato mi se čini licemjernim izvoziti iluziju i prikazivati je kao heartShaped Land and shit. Kao zemlju tolerancije i suživota. Kao državu uopšte. Treba je prikazati u svjetlu Istine – smiješna, luda i lijepa zemlja. I sigurna. Nevjerovatno je koliko je Bosna (i Hercegovina) zapravo sigurna zemlja. Ne zbog uređenosti i strogih zakona, već upravo zbog mentaliteta ljudi. Kao i Palestina. Jedan Pariz, koji svi posmatramo kao grad svjetla i ljubavi je zapravo opasniji od bilo kojeg kutka ove države. Garantujem to. Možda treba izvoziti i promovisati upravo to – Istinu. Njenu disfunkciju. Njene prirodne ljepote. Ravnodušnost bosanskog čovjeka, iskazanu kroz neizbježni humor. To je ono naše, autentično. Po tome smo oduvijek bili poznati. Gotovo sam siguran da takav haos ne postoji nigdje u svijetu. Meni je to prezanimljivo. Putovanja su mi pomogla da, udaljavajući se od svoje zemlje i grada, oboje počnem posmatrati očima stranca. A strance zanima upravo to – BIH disfunkcija, ljepota, ljudi…

Ali…

I dok se mi svi zamaramo nacionalizmom i nacionalnim ključevima, livanjski konji trče slobodno po Krugu, ne mareći za bilo šta i tek povremeno blokirajući cestu oko Livna i izazivajući divljenje ili nerviranje nekog nervoznog Bosanca koji čeka da prođu, ne shvatajući kakvom prizoru svjedoči. Vrbas će i dalje divljati kroz Tijesno, a u Trebišnjici će se ogledati Leotar i Trebinje. Vodu Tare će ljudi i dalje piti duž čitavog njenog toka, prašuma Perućica će mudro ćutati, a stećci će odoljevati zubu vremena. Višegradska ćuprija će nastaviti da broji svoje vijekove i da se smije glupim Bosancima kao što to već i radi vijekovima. Samo glupi Bosanci (i Hercegovci) nikad neće shvatiti kakva im je ljepota i raskoš ostavljena u amanet i nastaviće živjeti unutar svojih umišljenih granica, bez želje da ih pređu.

BIH je i danas zemlja sevdaha, bureka i ćevapa. Zemlja Olimpijade, kafe, najljepših žena i planina i čiste vode. I Bosna i Hercegovina, dvije geografski i mentalitetom različite oblasti, dvije podjednako lijepe, ali suprotne energije. Zemlja najboljeg humora i možda najboljeg rokenrola u bivšoj Jugoslaviji. Pa kod nas se ukazala i Marija sa Isusom, a bogami i piramide. Zemlja dobre hrane. Pomiješanih mirisa tamjana i loja. Zemlja ratova i hrabrih ljudi, spremnih da se odupru tiraninu, kao što su to učinili 1914. godine.

Ideja!

Ideja ovoga posta je da napravim uvod u seriju tekstova koje planiram da objavljujem o mjestima koja sam obišao i koja tek planiram da obiđem u Bosni i Hercegovini. I trebam pomoć. Ideja je da čitaoci takođe učestvuju u samom pisanju priča na način da mi šalju sugestije, kritike, savjete i prijedloge o mjestima vrijednim posjete i pričama vrijednim pisanja. Otvoren sam za sve. Ukoliko imate i fotografije vrijedne objavljivanja, slobodno šaljite. Pišite.

Ideja je da učim o zemlji u kojoj živim i dijelim naučeno.

Ideja je da pišem o Bosni i Hercegovini na način na koji vjerujem da je vidi neko ko je posmatra sa strane – kroz oči putnika.Ideja je da jednom zauvijek raščistimo sa ljudima iz Srbije pitanje suštine bureka. Da je Burek pita isključivo sa mesom i ništa više. Da apelujemo na njih da prestanu izmišljati burek sa eurokremom ili ne daj Bože – sirom. Da se jednoga dana složimo oko toga.

Ukoliko imate na umu neka super mjesta vrijedna posjete – javite se.

Ukoliko dobro baratate engleskim jezikom i baš baš imate višak vremena i možete pomoći u prevođenju – javite se.

Ukoliko ste neka prezgodna gospođa koja ima puno love i vikendaju na nekom super egzotičnom mjestu, javite se i izvedite me iz ove vukojebine. Ja stvarno više nemam živaca za ovo sranje, majke mi.

Jebote, preznojio sam se..

Bolan!

Srđan Šajinović