Ne gledaj majmuna u oči i druge lekcije iz Šri Lanke


Marina nas tekstom i fotografijama vodi na otočno putovanje Šri Lankom. Kako reći ne, kao ne biti naivan, ili pa kako se obraniti od majmuna, samo su neki od savjeta koji će vam pomoći ukoliko putujete u Šri Lanku, a vrijede i u drugim zemljama.

Osjet prvi: 107-postotna vlaga po izlasku iz Bandaranaike zračne luke. Lijepimo se jedni za druge i sami za sebe. Nepoznati tipovi u, za tu količinu vrućine i vlage, iznenađujuće čistim bijelim košuljama grabe na vlastitu inicijativu naše povelike torbe i trpaju ih u kombi kojeg smo unaprijed dogovorili za prijevoz do kitesurfing centra u Kalpitiyji. Traže naknadu. Nisam ni očekivala da rade pro bono, samo me iznenadila naša vlastita naivnost i nesnalažljivost. U jednoj ruci drže 5 Eura, u drugoj 1.000 rupija, objašnjavajući nam tako nijemo koliko košta njihova nezatražena usluga. Dajemo rupije. Nešto kasnije tog dana preračunavamo (1.000 rupija je otprilike 45 kn). Lekcija broj jedan naučena. U redu je reći ne. U redu je dati manje od traženoga za nešto što nisi tražio.

Kalpitiyja je udaljena oko 140 kilometara, iliti brzo ćemo stići do kampa. Kako smo samo bili naivni vol. 2.

Za početak, neprirodan nam je osjećaj voziti se lijevom stranom ceste. Nismo osobito naviknuti ni na 3 različita vozila u istoj traci, u cik-cak manevrima, a još manje na vozila iz suprotnoga smjera koja kao da nemaju namjeru maknuti se iz naše trake. Ceste su prilično loše, tamo gdje ih ima. Nisu nešto bolje ni tamo gdje ih nema. Već nakon prvih nekoliko kilometara šamaraju nas kontrasti. Mislim da mi se sviđaju. Derutna drvena kolibica s krovom od palmina lišća. Kraj nje vila (žbuka, crijep i sve) s ogradom ukrašenom pozlaćenim listićima (ne palminim). Zaprežna kola vuče malecka kravica s rebrima na izvol’te. Prestiže ih nabrijani Toyota džip. Cesta bez rupa, cesta s rupama, makadam, cesta s rupama, makadam, makadam, cesta bez rupa, makadam. Dva i pol sata kasnije stižemo u kamp. Trajanje putovanja, s obzirom na kilometražu, vraća me u predpubertetsko doba, kad smo na more putovali starom cestom. To su bili dani (kruha, špeka, rajčica i luka, negdje putem).

Na samom početku planiranja ovoga putovanja, prvo smo se jednoglasno složili oko jednog; da će to biti kitesurfing putovanje. Ostane li nam vremena izašto drugo, super. Ne ostane li, opet super. Većini nas trebalo je nekih 6 minuta po dolasku u kamp da zaključimo kako tomu neće biti tako. Ne znam je li stvar u zraku, atmosferi, sretno pospanim facama zaposlenika kampa, hladnom Lion pivu polagano ispijanom pod hladovinom palme, golih stopala uronjenih u pijesak, ili u svemu od navedenoga; znam samo da je nabrijanost vrlo naglo splasnula. Prvih par dana vucarali smo se amo-tamo od kampa do lagune, navikavajući se na okolinu i osjećaj transkontinentalne fjake.

Nakon što smo naučili napamet poziciju svakog zrnca pijeska i vlati trave, došlo je vrijeme za pokret. Otputovali smo čamcima na sat vremena udaljen otočić Vella. Izuzev nekoliko ribarskih kolibica, tamo nema ničega. Ni WC-a. Čini se kako to nikome nije smetalo. Svi su valjda prihvatili onu ”budi jedno s prirodom”. Na Velli smo proveli dva divna, opuštajuća, bezinternetska dana. Povremeno sam čak i ustajala s ležaljke da je premjestim sa sunca koje je tvrdoglavo odbijalo stajati na miru, već se uporno i iritantno pomicalo, tjerajući me na traženje nove hladovine. Moj omiljeni dio dana bila je noć. Počela je paljenjem vatre na plaži i nastavila se domaćim rumom, da bi kulminirala zvjezdanim nebom za mene dotad neviđene veličanstvenosti. Teško je prikladno opisati taj osjećaj; kao da smo jedini stanovnici svijeta nas dvadesetak na pješčanoj plaži, a nad nama se nadvija svjetlucava kupola koja znači početak i kraj svega. Ili je to bila sunčanica. Ili rum. Ili oboje.

*Op. a. Za one koje zanima i kitesurfing, uvjeti na Velli (pričaše mi oni što znaju) daleko su bolji od onih u laguni u Kalpitiyji. Za razliku od Kalpitiyje, na Velli je zaista flat (iliti staklo, iliti fletara) i vjetar je stabilniji, bez toliko refula kao u laguni.

Iako nas je dinamičnost života na Velli iscrpila, hrabro smo odlučili istražiti još pokoji dio Šri Lanke. Šteta bi bila nakon više od 10 sati leta ne vidjeti i nešto osim pijeska, palmi i Indijskoga oceana. Organizirali smo uz pomoć kampovske Katice za sve (za prijatelje Zuza) dvodnevni izlet u središte zemlje. Šri Lanke, ne one smeđe.

5 je sati. Mrak je. Vani još nije vruće. U klimatiziranom kombiju je hladno. Spremni smo i (neodm)orni.

Objašnjavamo vozaču da bismo htjeli stati negdje na kavu. Nešto kasnije naučit ćemo kako je njegov odgovor ”Yes, yes” zapravo univerzalni odgovor na koje god pitanje mu postavimo. Je li nas razumio ili ne potpuno je nebitno. Zaustavljamo se uz prašnjavu cestu pored nekakve ”trgovine”. Zna se (barem tuzemno) što za nas ‘Rvate znači sjesti na kavu. Ovo nije bilo to. Najbliže sa čime mogu usporediti tu ”trgovinu” jesu, sad već gotovo izumrli, mali kvartovski mini marketi ispred kojih, sjedeći na praznim gajbama Žuje, o smislu života razglabaju lokalni alkosi. Ovdje, međutim, raspolažu ponešto raznovrsnijim inventarom, što je zapravo prilično praktično, jer na istom mjestu možete srknuti kavu s okusom kakaa, kupiti pecivo, kokakolu i litru i po’ benzina u plastičnoj boci.

Par sati kasnije stižemo u Anuradhapuru, bivši glavni grad Šri Lanke i jedno od najznačajnijih budističkih svetišta, s mnogobrojnim impresivnim dagobama i nekoliko agresivnih majmuna. Izbjegavajte kontakt očima. Gibamo dalje, jer vremena je malo, za razliku od znamenitosti. Stižemo u Polonnaruwu, ruine baš skroz starog grada pod zaštitom UNESCO-a. E, tu postaje zaista zanimljivo. Ne možeš se jednostavno dovesti, kupiti kartu i krenuti u razgledavanje. To bi bilo prenormalno. Nekoliko vodiča i jedan prodavač suvenira okružuju naš kombi, svi puni ponuda, savjeta i preporuka. Da pojasnim, stvari funkcioniraju tako da vozači koji vode turiste na ture Šri Lankom imaju u svakom mjestu i pored svakog kamena ”svog čovjeka” s kojim, usudit ću se pretpostaviti, njeguju među-provizijski odnos. Ti dođeš, pojma nemaš, pa si spreman pristati na korištenje usluga baš tog vodiča, baš tog restorana ili baš tog hotela, ako šole kaže da je okej. Ovi u Polonnaruwi su nam se učinili malo preskupima, pa smo odlučili pregovarati. Pregovaranje je u redu; ne krši nikakve društvene norme. Uspješno smo ispregovarali i popust na ulaz i stručno vođenje. Da opet pojasnim, popust dobiješ tako što ne kupiš ulaznice tamo gdje se službeno prodaju. Zapravo, ne kupiš ih uopće, nego nešto manji iznos daš direktno vodiču. Ne dobiješ niti rukom ispisan papirić, a kamoli pravu ulaznicu. Organizacija na nivou; vozač kombija – vodič, vodič – podizač rampe za ulazak, vodič – vozač tuk tuka. Mafija. Sve je ispalo super; od odličnog vodiča koji nam je svojim pričama Polonnaruwu stavio u povijesni kontekst (loš kralj, loš kralj, dobar kralj, razvoj, prosperitet, naprednost u odnosu na ostatak svijeta, strane invazije, raspad i svašta nešto zanimljivo), do krasnih vidika, hramova i kipova, ali ipak je najsuper bio osjećaj da radiš nešto što se protivi pravilima. Ne samo da smo protupropisno ušli u samu Polonnaruwu, nego smo dobili i bonus prelazak preko bodljikave ograde i šuljanje kroz šumu kako bismo došli do hrama Gal Vihara sa divovskim kipovima Bude, a gdje nas je umalo ”skužio” jedan od čuvara. Znam, uuuuuuuuu.

Sljedeće odredište je Nacionalni park Minneriya. Opet kombinacije pri dogovaranju vožnje džipom. Trebali smo povesti mog frenda Bornu. Osim šačice slonova; od kojih se jedan tata slon na nas baš divljački izurlikao, i par letećih beštija, i nismo se baš nešto nagledali životinja. Ni zmijurina koje vise s krošanja drveća i potencijalno mi padaju na fobičnu glavu. Dobro je. Vidjeli smo, rekla bih, više džipova s nama sličnima nego divljine. Nije dobro. Jasno mi je da je poanta zaraditi čim više, ali ipak mislim da bi bilo zgodno ograničiti broj vozila kojima se istovremeno može drndati nacionalnim parkom. Možda onda slonovi ne bi bili tako raspižđeni.

Donekle razočarani nastavljamo put ka Sigiriyji. Šole ubacuje u četvrtu. Pouzdan znak žurbe, jer mrači se, a noćnu vožnju Šri Lankom rijetki prakticiraju iz sigurnosnih razloga (čitaj: slaba i mjestimice nepostojeća javna rasvjeta, rupaste prometnice i suicidalna živina). Preskačemo prenoćište inicijalno predloženo od strane šoleta (naučili smo nakon prvog poglavlja reći ”ne”) i noćimo u obližnjem alternativnom smještaju. Večera i doručak bili su iznenađujuće dobri, s obzirom na cijenu. Ubacili su i gratis žabice u kupaonici.

Promotrimo li ga u kontekstu dotadašnjeg tempa i razine aktivnosti, plan za dan drugi zaista je ambiciozan. Sigiriya, naposjećenija povijesna znamenitost Šri Lanke, ustvari je velika stjenčuga. Naravno, na tu se stjenčugu valja popeti, a s obzirom na temperature zraka, svakako je preporučljivo krenuti što ranije ujutro. Neću ulaziti u detalje povijesnih i arhitektonskih značajki Sigiriyje, jer to je već napravio gugl. Želim podijeliti samo ono psihofizičko. Sam uspon znatno je manje zahtjevan nego što se čini da će biti pri prvome pogledu uvis, a dodatni ”podizački” efekt imaju i dijelovi uspona koji su u hladu i kojima pirka ugodan povjetarac. Iznenadio me velik broj su-uspinjača, zbog čega je povremeno dolazilo do kraćih zastoja, ali me još više iznenadilo koliko je među njima bilo pripadnika treće dobi, osoba koje su se kretale pomoću štapa za hodanje i sličnih. Nema boljeg motivatora od dobre stare ”ako mogu oni, mogu i ja”. Punokružni pogled koji se pruža sa vrha Sigiriyje natjera čovjeka da istoga trenutka zaboravi da se do vrha uopće trebalo popeti. Zelena je ta Šri Lanka, dabome.

Opijeni penjačkim uspjehom, hitamo ka otprilike 90 kilometara udaljenom Kandyju. Zašto hitamo? E, pa zato što nam za prevaliti tih 90ak kilometara treba oko 2 i pol sata. Kombijem. Najzanimljivije kod Kandyja jesu oprečnosti; grad je to u kojemu se sudara utjecaj britanskoga kolonijalizma s tradicionalnim običajima. Kako je i za očekivati od turistički eksponirane destinacije, potrošačka košarica u Kandyju nešto je skuplja od one u Kalpitiyji. Trgovine su dobro opremljene proizvodima uvezenima iz Amerike i Europe, a onima koji vole otputovati u stranu zemlju i ne probati ništa novoga, na raspolaganju je čak i Pizza Hut. Središte grada izgleda dobro održavano i čisto. Pokrajnje uličice i ne baš. Na našu grupnu žalost, za malo detaljnije istraživanje Kandyja zaista nismo imali vremena, jer dug je put do kampa, a ne valja nam putovati po mraku, rekoh već.

Opet smo u kampu. Pivo. Pijesak. Prstići. Evociranje novonastalih uspomena.

Nekoličak generalno-praktičnih napomena za kraj:

  • Djevojčice, djevojke, žene, pokrijte ramena i izbjegavajte vruće hlačice. U protivnome nećete moći pristupiti većini znamenitosti.
  • Ne sudite restorane po vanjštini. Vrlo smo dobar curry jeli u sanitarno itekako upitnom lokalu. Nemate li nikoga od povjerenja tko bi vam mogao dati preporuku, samo slijedite lokalce.
  • Čuvajte se lopovskih majmuna. Nije metafora. Govorim o pravim majmunima koji kradu od čovjeka, nebitno je li riječ o plastičnoj boci ili fensi fotoaparatu.
  • Za kretanje zemljom najjednostavnije je unajmiti vozilo s vozačem. Ne samo da znaju svaki put i neput, nego su i poznavatelji lokalne vozačke prakse.
  • Cijenu bilo koje robe i/ili usluge fiksno dogovorite/doznajte unaprijed. Cjenkati se možete oko gotovo svega, pa budite odvažni i pametni.
  • Šrilančani su generalno srdačni i susretljivi, ali nisu baš sprijateljeni s engleskim jezikom. Pokušajte naučiti koju frazu na jednome od njihovih jezika. Čini se da ih to veseli.
  • Fotografiranje ljudi funkcionira kao i drugdje; tražite dozvolu (može i neverbalnu, pokazivanjem na fotoaparat). Djeca su osobito entuzijastični subjekti. Nije neuobičajno da se odjednom uz tu djecu pojave roditelji/rođaci/ujne/stričevi koji očekuju neku siću zauzvrat.

Marina Betević