Varšava – grad pritajenog bunta i skrivenih tajni prošlosti


Kad sam shvatila da ću ići u Varšavu, prvo sam počela skakati, a onda sam izguglala daljinomjer koji je pokazivao 1197 kilometara. Sjajno, komadina puta. Voziću se satima busom, ali vrijedi imajući u vidu da idem u prijestolnicu Poljske i da ću upoznati interesantne ljude.

Autorica putopisa i fotografija: Nataša Lazukić

Varšava (Warszawa) je smještena na rijeci Visli, u centralnom dijelu države. Bila je Mazovjecko vojvodstvo do 1596. godine i žarište raznih vojnih sukoba, a danas je jedna od najljepših metropola. Putovanje je prošlo u polusnu dok smo jezdili autocestom, samo su, po običaju, smarala nagla razbuđivanja na granici dok smo prolazili pasošku kontrolu.

Onako pospanima i ukočenima od sjedenja, činilo se da beskrajno dugo putujemo, uz dodatni zastoj usljed radova na putu, pa smo se pitali koje godine stižemo u Varšavu. Ali, bijaše to 2020. godina prije zvanične pojave korone u Evropi.

Lwowska, Staljin i prljavi rokenrol

Doteturala sam nekako kofer do ulaza hostela i mislim se, evo, sad ću se fino raskomotiti, pa poslije u razgledanje. Kad, ne lezi vraže, hostel je na samom vrhu  višespratne olinjale zgrade, a lift uzak, škripav i praistorijski kao iz doba bivše Juge, još ga treba nogom tresnuti da krene. Ništa od toga, ne možemo svi pristgli putnici sve ukrcati u lift. Povučem tako  teški kofer, dok se penjem raspadnutim stepenicama, kružeći  kao u nekom mračnom vilajetu uz miris buđi. Da neće možda iskočiti iz tmine neki Staljin, Dostojevski, Hitler, baba Jaga ili grof Drakula lično, pa da se agonija završi. Vrtim ih tako u glavi, a otela se i poneka psovka. Još samo malo, tješim se i penjem “preko trnja do zvijezda”, i eto ga,dođoh,  otvorih pažljivo kvaku hostela Lwowski kao pećinski čovjek koji je ugledao sunce. Kakva sjajna lokacija za snimanje klaustrofobičnih horor filmova, oduševljena sam. Čak imaju i crveni tepih na ulazu za doček.

“Ovdje vrišti komunizam, vidi ove zgrade, rešetke na prozorima i grafite”, govori mi drugarica dok izviđamo okolinu. Ja se smijem, upijam sve utiske, riječi koje čujem u prolazu i udišem neki hladan, nemiran, uzbudljiv vazduh nepoznatog mi grada. Varšava je poznata po uličnoj umjetnosti grafita što daje jednu posebnu dozu bunta i urbanosti svakoj fasadi, čak i onima koje su načete zubom vremena. Osim golih žena sa velikim grudima, prljavog rokenrola i apstraktnih crteža, najveće face grafita su Če Gevara i Staljin. Živjela revolucija!

Hostel Lwowski u istoimenoj ulici (Varšava)

Švercanje u tramvajima do poljskog Manhattan-a

Umjesto da smo sutradan fino uzele Uber i prevezle se do centra, cimerka i ja odlučile smo se za avanturističku vožnju tramvajima i gradskim autobusima, uz parolu – snaći ćemo se. Ljudi s kiselim facama potvrđivali su zaglavljenost u svakodnevnom životu, ali otimao se tu i tamo osmijeh koji razbije monotoniju kad na radiju zasvira neka vesela nota. Da nismo prošle stanicu, pitam se, dok se bezuspješno igram prevodioca poljskog jezika. Sve i da otfuramo negdje, nema veze, vratićemo se. Švercericom opet i tako dok nas ne uhvate. Barem ćemo više stvari obići.

U hodu razgledam izloge u potrazi za suvenirima, razmišljam o filmu “Mi djeca sa stanice ZOO” i prisjećam se pjesme Davida Bowie-ja “Heroes”. A onda stižem do futurističkih nebodera i  najviše zgrade koja dominira varšavskom panoramom i instagramerskim fotografijama – Palata kulture i nauke, visoka 237 metara. Sagrađena je 1955. godine po uzoru na čuvenih sedam oblakodera u Moskvi, izgrađenih u staljinističkom režimu, pa je popularna pod nazivom Staljinova zgrada. Zanimljivo je da je u njenoj kongresnoj sali održan koncert Rollingstones-a davne 1967. godine – prvi koncert jedne zapadne rok grupe u Poljskoj. Sav kraj liči na buržujski Manhattan, za razliku od onih šarmantnih buvara u predgrađu.

Subota je dan za raspašoj, a nedjeljom nigdje žive duše

Kad  subotom popodne odeš u jedan od onih malih marketa Žabko koji rade non stop, uvučeš se u beskrajno dugačak red čekanja, prebrojiš sve ovce  i novce dok stigneš na kasu.  Zlot (zł) je osnovna novčana valuta u Poljskoj, a evriće vam niko ne pika. Cijene su izuzetno slične kao na našem tržištu, pa turisti mogu super proći i lako se prilagoditi s bilo kakvim budžetom. Klubovi rade do kasno u noć i sve je na vrhunskom nivou. Od striptiz barova do dance klubova i privatih žurki s veselim domaćinima Poljacima, samo izvolite. Noćni život je buran i dinamičan, s posljedicama zbunjenosti i amnezije, pa su tim povodom i naši docimeri fasovali opomenu kad su lupali na pogrešna vrata.

A nedjeljom? Pa, nedjeljom ujutro sam bila vjerovatno jedina (ne)normalna osoba koja se fotografiše u srcu Varšave, osim par policajaca koji su slučajno prolazili u automobilu, loveći zaostale pijance i narkomane po nekim zabačenim ćoškovima. Neobično lijepo je bilo pohoditi trg okupan jutarnjim suncem, a prethodno sam ga obišla uveče dok je sve bilo krcato ljudima i plesačima koji bljuju vatru.

Kad se zagledate u srce Starog grada

Poljaci se mnogo i ne služe engleskim, osim mlađih osoba, a za nas obično misle da smo iz Ukrajine ili Rusije. Tako da, spisaiba drugari, mapa u rukama je spas za obilazak. Stari grad je predivan. Uveče zrači nekom posebnom misterioznošću, a po danu blista čisto aristokratski. Zamišljam Varšavu kao neku zrelu damu koja vodi dvostruki život, ali joj niko ne zamjeri jer je proživjela sve i svašta. Poput Ide Pawela Pawlikowskog.

Odmah me privukao Kraljevski dvorac crvene boje koji je služio kao rezidencija Mazovijevskim vojvodama i poljskim kraljevima još od 15. vijeka, kada je postao središte moći. Svoj sadašnji izgled ovaj barokni dvorac duguje rekonstrukcijama, a u njemu su izložene umjetnine od neprocjenjive vrijednosti kao što su originalne Rembrantove slike i violina iz 17. vijeka koju je napravio Antonio Stradivari. Ispred dvorca se nalazi najstariji spomenik Sigmundu III, kralju koju je prestonicu iz Krakova premjestio u Varšavu. Osjećam se kao da sam na trenutak zašla u to doba koje poznajem samo iz filmova.

Kraljevski dvorac u Starom Gradu

Ulica krakovskog predgrađa ili Krakowskie Przedmieście je najpoznatija i jedna od najstarijih avenija u Varšavi. Pruža se od trga Kraljevskog dvorca pa sve do Poljske akademije nauka. U ovoj ulici se nalazi nekoliko rakošnih palata, Varšavski univerzitet, brojne crkve i građevine od velikog kulturno-istorijskog značaja, kao i bezbroj radnji, restorana, kafića i poslastičarnica. Mjesto gdje se ljudi okupljaju u Starom miastu ili Starowki je i starogradska tržnica, Rynek Starego Miasta, koju uokviruju zgrade u pastelnim bojama koje Varšavi daju poseban šarm, a tu možete i kočiju iznajmiti. Mene su te zgrade u bojama podsjetile na sladoled, a neke i na crtani film Ivica i Marica, drago mi je da još nije nestalo to dijete u meni.

Spomenik Varšavskom ustanku svjedoči o burnoj istoriji. Podignut je 1944. godine u znak bunta preostalih snaga Poljske domovinske armije čiji je cilj bio osloboditi grad od osvajača. Po gušenju ustanka, Hitler je izdao naređenje da se grad sruši i njemačke trupe su iselile cjelokupnu populaciju grada, te u roku od par mjeseci artiljerijskom vatrom i bacačima plamena sistematski uništile više od 80% teritorije tadašnje Varšave koja se kasnije decenijama obnavljala nakon Drugog svjetskog rata. Jasno mi je da istorija ovog grada nije nimalo laka, obojena je stradanjima i progonima Jevreja i drugih nacionalnih manjina, a sve je nekoliko puta bilo sravnjeno sa zemljom od strane Šveđana, Prusa, Rusa i Nijemaca. Zato se za Varšavu kaže da je grad feniksa koji se dizao iz pepela poslije brutalnih uništenja i gubitaka, izrastajući hrabro u ono što je danas. I to je to što čini boravak toliko posebnim. Ovdje se sudaraju staro i novo, ovdje je čudan život.

Svaka priča koju nose znamenitosti me, poput vremeplova, vratila u prošlost, da bih shvatila da ni jedno vrijeme nije bilo bez svojih izazova. Tada su bili nacisti i “Dnevnik Ane Frank”, danas imamo Covid-19, pišemo “Dnevnik izolacije” i tako vijekovima živimo “prognani iz raja” koji nikad nije ni postojao. Dok razmišljam i filozofiram u sebi, shvatam da egzistencijalni probemi ipak zahtijevaju svoja rješenja. Sve misli lakše padaju kad smo siti, pa sam svoj obilazak Varšave završila pronalaskom gurmanske hrane. Od tradicionalne poljske, kineske, italijanske kuhinje, zbilja svaki kutak svijeta je zauzeo svoje mjesto na gastronomskoj karti pa čak i naši tradicionalni bureci, a Varšava tako viđena jednom – uvijek ostaje kao dobra drugarica u srcu. Nećemo joj zamjeriti nesporazum pri prvom susretu, iskupila se finom klopom.