Nekad me oslove kao poturicu, onog sa sedam godina života ustupljenim Turskoj, drugoj domovini koja je traga ostavila na mom srcu, jeziku i na mom stolu… Sedam dugih godina završeno je sedam mjeseci prije globalnog nestanka normale. Pandemija nam je otkazala letove početkom 2020., a moja je karta za Istanbul dobila isti raspored leta s godinom zakašnjenja. I evo uskršnjih praznika godinu poslije, kada napokon možemo i preko granica…

Napisao: Igor Jurilj

Nedjelja je ujutro i na praznog Franju Tuđmana stižem s epidemiološkim nalazom svježe ispod peke koji je uz putovnicu i formular o mjestu kretanja u Turskoj uvjet za ukrcavanje u omiljeni mi Turkish Airlines. No u njemu sva upozorenja o razmacima na zračnoj luci nestaju – zbijeni poput sardina s bijelim medicinskim maskama dobivenim na vratima Boeinga 737 sjedimo jednu pored drugih, bez rotiranja glave i buljeći u mali ekran na sjedalu ispred, kao da će nam to filtrirati potencijalne virusiće. Sve zaboravite uz doručak na komercijalnom letu pred kojim se i dalje business klasa naše nacionalne kompanije može posramiti, a onda nakon drijemanja nad istočnom Europom slijećemo na novi aerodrom. Manji priljev putnika i sve ide ekspresno i kao po špagi. Kroz mrežaste naljepnice prozora busa s aerodroma, krovovi sa četiri strane jednakih, jednakih subova, gradilišta novih zdanja izvijenih formi slijevaju se ubrzano slijeva nadesno kako klizimo prema centru azijskoga Istanbula – Kadıköyju. Povratak u Istanbul kao osobni je povratak u Itaku. S paketom svojih Posca markera u ruksaku i malom crnom bilježnicom, prehodao sam svoj nekadašnji grad kao turist i stavio ga u boje kojih je sve više ispran.

I plovim pomalo nadrealno u gradu koji inače naočigled titra, a sada kao da je moja slika 60fps, eterično nestvarna i nadrealistična. Glasni, vrckavi İstanbul je umuknuo. Čak i u krcatom aerodromskom autobusu HavaIstu svatko je zasebna sardina izbuljenih očiju prema poznatim plavim maskama. Ili onim bijelim dobivenim u higijenskom paketiću na ulasku u avion – kao da vam serviraju vrećicu kikirikija, no jedino što grickate tijekom leta jesu usne zbog nervoze oko zatvorenog prostora također dupkom napunjenog aviona. Zračna sarma u kojoj nema bijega od tjeskobe prema nevidljivom neprijatelju bez ikakvog kriterija. Pokoja zamotana duša, pokoje oko čuva zamaskirana lica umorna od strahova… Prije četiri godine bojali smo se biti na aerodromu nakon ljetnog napada terorista, a sada nas virus terorizira i vraćaju se provjere na pragovima institucija i terminala javnih prijevoza. Ovoga puta ne provjeravaju se samo osobne iskaznice nego i obvezni broj HES čije jedinice i nule skrivaju tajnu našeg zdravlja ili zaraze. Javni je prijevoz umrežen s Ministarstvom zdravstva, a ipak ove je nedjelje u zemlju baklave broj oboljelih prevalio 37,000. Autobus u vrijeme ručka staje u Kadıköy ju – matičnoj ploči azijskoga Istanbula – gdje Rihtim, glavna ulica dijeli dvije obale… Slijeva besposleni taksisti u fjaki na koju se nisu navadili i galebovi uz obalu Bospora koji su napokon okupirali šetnicu znanu po ljudskom mravinjaku svih smjerova kretanja pod čijim se stopalima lijepe mrvice simita i prepržena sezama s okruglog peciva… Danas taksisti kao galebovi u jatu, pristali na doku, svi čekaju svoje mrvice, mnogobrojni i gladnjikavi. Poneki se dostavljač nađe u krivome smjeru na drumu što tjednom podsjeća na cestu, dok se ispod plavih maski pod poslovično orlovskim nosevima i brkovima valjaju prigušene brojke: 39,000 zaraženih, 153 mrtva… Odjekuju od usta do usta niz cijeli dok… Slika turske nedjelje panorama je grada nakon sudnjeg dana, izbrisanih ljudi iza kojih ostaje samo trag njihove košnice. Turistu je sve dostupno i omogućeno, ali kuda će u gradu bez ljudi? Kakav će to biti tjedan? No ponedjeljak je promijenio sliku i stil: od sedam ujutro mravinjak i mehanička vozila živnu i sve kao da je u normali, samo sa zaštitnom maskom na licu. Svi su junaci ulice i superjunaci preživljavanja ekonomske i epidemijske krize. Kadıköyev je europski pandan sabijeni Beşiktaş,

Sedam minuta na nervoznim valovima Bospora nad naoblačenim nebom. Duh klime na plećima je prišio i duh vremena, pa nepredvidivostima i ludostima trećeg desetljeća 21. stoljeća odgovara i sumanuta izmjena vremena. Sedam minuta dovoljno je za malu ritualnu okrepu gorko-slatkim čajem čiji se crni listići pri dnu kovitlaju poput meduza uz obale tjesnaca i gledajući nasuprot, Beşiktaş raste iz horizonta. Na trajektu preko Bospora, sretnim glasom automatizirani mehanički glas bez osobnosti iz zvučnika upozorava na potpunu ovlast policije u slučaju nepoštivanja sigurnosnih protokola… Ali policija nesvakidašnje više i ne mari za mjere i odredbe, ležerno bez previše moći nad stanjem gledaju na prolaznike, s obje strane obale. Beşiktaş… Slijeva mu Dolmabahce, palača turskog oca domovine Ataturka, s lijeva romantična sveučilišta nad obalom mora… Gomile su ponovno na ulicama gdje prometni znakovi i semafori i dalje služe više kao dekoracija i sugestija ponašanja, a mravinjak meandrira među automobilima vječno upaljenih sirena na koje se mravinjak oglušuje… Podno slavne riblje tržnice i pored bulevara Barbaros, asaksofonist svira Hallelujah uz midi matricu gitare. Sve je žurno, maske su sada pretežito crne dok prelaze pješačke prijelaze na crvenom i rukama zaustavljaju aute koji imaju prednost. Kuhari kebapa, punjenih dagnji i ribljih sendviča natječu se u zavođenju domaćih i mnogobrojnijih turista mirisima, maslacem i limunom prema svojim radnjama nadvijenim nad ulicom doručka. Podne je iza leđa, a veseli Turci na mjere zaboravljaju nad platama mezi u labirintu stolova za marendu. Cijene turista oduševljavaju, a ne zna kako je lokalcu svako pecivo simit, svaka čaša čaja, kajmak u čašici preliven medom, tanjurić maslina i komad sira kao dio tradicije sada već luksuz. Hiperinflacija jede svoju tursku djecu, njihove novčanike i radnje za koje je svaka stavka triput skuplja negoli prije pandemije. Slavni se Karadeniz Doner i dalje diči svojim gargantuanskom piruetom sočnog mesa, ali bez poznatoga reda ljudi u međusobnom turniru zazubica… I ponovno, sve se zatvara i zamre u 19 sati, svo sladokustvo i gurmanstvo privatiziraju se, a kao i posvuda, ulicama zavladaju psi, mačke, galebovi i dostavljači… Vladari turskih noći.

Parkom Yildiz između Beşiktaşa i priobalnog Ortakoyja, istanbulske mediteranske četvrti, rasprostrli su se jorgani tulipana i proljetnica, a travnjacima krzneni čuvari grada, na ranotravanjskom suncu hvataju tolinu dok ih jedino povremeno zasmetaju svatovi. Filigranske vjenčanice padaju pod urešenim hijabima i uparenim svilenim maskama u nadi da se sačuva zrno normale. I dok parkom lokalce evidentiraju, na susret turista redari i policajci sa smiješkom upućuju raskoši grada: mjere ni ovdje ne vrijede jednako za sve, posebice za strane valute. A šetnjom do Ortakoyja vidi se tko inače stvara gradsku gužvu u ovom grlu prometa: stranci uzbuđeni idejom plovidbe brodom na Bosporu u zavjetrini glavnog mosta što spaja dva kontinenta. Okupani mirisom kumpira (kolosalni krumpir punjen prilozima) i prešećerenih vafla, uglavnom ruski i arapski glasovi dive se tjesnacu i blagoj klimi Turske ranog proljeća. Brojke abnormalno rastu i dolaze do 40,000 oboljelih, ali Turci su podjednako obeshrabreni gledanjem u statistike i poigravanje njima, pa će tako glavna glasina biti kako ne smiju dnevno službeno prijeći 160 umrlih. Istovremeno, zgroženo dijele navode o tome da asimptomatske bolesnike zdravstvo ne evidentira kao pozitivne i šalje natrag u pogon rutine. Navodi, navodi, vatra i dim…

I svaki dan na vrludavim sokacima, nogostupima i kaldrmama Istanbula podjednako je nadrealan. Magično apokaliptičan; mehanički život kojem je duh konzerviran u nekoj skrivenoj tegli i čeka da se ona odvrne. Imitacija normale i života pod nevidljivim okom umarajućeg virusa i dugovječnog otimača turskog dostojanstva i mentaliteta. Čovjeku koji je sedam godina u Turskoj pulsirao s bilom grada, sada se on doima poput simulacije; replike organizma koji je nekoć bujao i titrao, a danas – na nevidljivom respiratoru.

Više ilustracija Istanbula na instagram.com/yellow.yuri

Fotogalerija: