Skuterom kroz Vijetnam


Prije dvije i pol godine imao sam isti problem s kojim se suočavam sada. Komforan život koji sam posljednjih 15 mjeseci provodio u Saigonu podigao mi je zidove sigurnosti koje opet preko noći moram srušiti, i pogledati što se nalazi na onoj drugoj strani iza ovog lagodnog i sigurnog, barem prividno sigurnog života.

Putovanje mi je tek na pola i bez obzira koliko teško će mi biti nastaviti, jednostavno moram krenuti. Vrijeme je za dizanje zahrđalog sidra i za plovidbu iz ove sigurne luke!!
Ali ipak, putovanje ne nastavljam s brodom, niti s autostopom kao što sam to do sada većinom i radio, već s motorom motorčićem, motorčekom, skuterom! Kupio sam ga još prije 8 mjeseci samo zato da se vozim po Saigonu, ali u zadnji tren odlučio sam ga još malo zadržati i s njime krenuti dalje. Barem jedan kratak dio!

Skuter, torba, kaciga, cvikse i ja. Sve je spremno!

Plan puta!

Plan puta vrlo je jednostavan! Sjesti na svoj motorčić te konačno napustiti Saigon, voziti se po obali zemlje, i sve tako do sjevera, obići rižina polja te obaviti poznati treking na sjeveru zemlje. Međutim, putovanje motorom neće završiti ovdje u Vijetnamu nego ću s njime produžiti sve do Laosa gdje ću u njegovom glavnom gradu prodati motor. Tek tada dalje ću krenuti s autostopom!
Zašto sam se odlučio na taj potez? Zato što već više od godinu dana slušam razne priče o tome kako je priroda na sjeveru Vijetnama i na sjeveru Laosa jednostavno spektakularna. Predivna! Savršena! Planine, rižina polja i lokalni ljudi svuda naokolo. To mi je dosta! Vožnja motorom biti će najbolje da se sve to doživi onako ‘kak Bog zapovijeda’

Ruta po kojoj ću prolaziti!

Pokret!

Zadnju noć u Saigonu proveo sam naravno s Lucy. Ali, pošto nam je to bila zadnja noć, odlučili smo ju provesti u centru grada, u hostelu, u backpacker ulici, najluđoj ulici u gradu! Kada sam i došao ovdje prvo što sam vidio bila je ta ulica. Sada kada odlazim, odlučio sam ju opet posjetiti i tako zatvoriti jedan veliki period u svojem životu.
Nakon jutarnjeg doručka i kave, sjeo sam na motor i konačno krenuo. Konačno nastavio ovaj put koji je prema nekim predviđanjima baš negdje tamo na polovici!
Kako sam se udaljavao sve više iz grada, tako su mi umom prolazila sjećanja koja sam sakupio posljednjih mjesevi. Glavnom su mi prolazili svi poslovi koje sam radio, svi klinci kojima sam predavao engleski, posebno ovi moji klinci iz vrtića (jao, vas najviše volim), svi prijatelji, svi prolazni ljudi, svi kaučsurferi koje sam hostao, i naravno Lucy! Al’ ok, srest ćemo se mi uskoro na Tajlandu i od tamo krenuti zajedno!

Mah mah, Saigone! Hvala ti na svemu!

A sada – PUTOPIS!!! Dosta više ovog laprdanja!!

Dan prvi!

Već tri sata drndam po golim i dosadnim cestama i nikako da dođem nekamo. Krenuo sam točno u podne, po najjačem mogućem suncu. Već prvi dan – pogreška! Već je poprilično kasno, oko 4 poslijepodne, i konačno se približavam obali. Još samo nekoliko kilometara i to je to!! Sat vremena kasnije dolazim do neke kuće, restorana na samoj obali, tik uz more. Parkiram motor, sjedam za stol gdje su neki Šveđani i naručujem pivu. Uz pivicu i ćaskanje, evo noći. Gledam u njihov tanjur pun hrane i pomislim kako bi mogao nešto naručiti za jesti. Ubrzo vlasnica kuće donijela mi je rižu s povrćem i rekla je da me časti. Ne znam zašto, ali hvala joj velika. Hrana. To je to. Samo što sam pomislio na nju, evo je! Došla je sama od sebe.

Pitao sam je da li mogu ovdje u dvorištu podići svoj šator. “Naravno da možeš”, odgovorila je i nastavila “…ali mogu ti dati nešto što će ti biti možda korisnije od šatora!” Ubrzo se vratila s pravim pravcatim vojničkim hammockom s mrežicom protiv komaraca! Nikada nisam vidio takav hammock. Pogotovo ne s mrežicom protiv komaraca. Zakon! Šveđani su se ubrzo razbježali a ja krenuo u slaganje ‘kreveta’. “Uhhh, veliki i dugi dan je iza mene. Kako ću samo zaspati!”

Moja improvizirana sobica

Budim se već oko 6, zahvaljujem se obitelji, na odlasku pitam da li mogu kupiti ovaj fenomenalan hammock, vele 200 000 Donga, kod sebe imam samo 100 000! Damn! Ništa, nije mi suđeni, i nestajem brzinom vjetra. Prema naprijed!

Ovo putovanje motorom podijelio sam si u višednevne etape. Odlučio sam da ću 4-5 dana u komadu spavati negdje na obali, u šatoru, te nakon što dođe taj peti dan ući ću u neko malo veće mjesto i provesti noć ili dvije u jeftinoj hotelskoj sobi. U većim gradovima gdje večinom turisti ‘haraju’ sobe su jeftinije nego u manjim. Cijene se kreću već od 4 dolara.

Na kraju dana dolazim do istog restorana u kojemu sam prije tri tjedna bio s Lucy gdje nam je žena bez problema dozvolila da prespavamo u njezinom dvorištu. To je isto učinila i sada, premda me nije prepoznala.

Kada sam spomenuo da ću prvih dva tjedna spavati na obali Vijetnama, te sljedećih mjesec dana negdje u unutrašnjosti Vijetnama i Laosa, i to sve u šatoru, puno ljudi odmah mi je uklizilo sa sumnjivim rečenicama i horor pričama na koje sam se već odavno oglušio! “Pazi se lopova, pazi se da te netko ne zaskoči, ili jednostavno se pazi! Oprez, dečko! Oprez!!” Ne znam što bih trebao raditi da se pazim? Ako se mora već nešto dogoditi, dogodit će se bez obzira koliko dobro se pazimo.

Drugo jutro probudili su me ribari. Većina ih se vratila već s ulova i baš ispred mog šatora rastezali su ribarske mreže. Ma nema veze što su me probudili, bilo im je jako drago što vide stranca. Okinuo sam par slika, razmijenili osmjehe, pozdravio se s vlasnicom kuće, sjeo na motorček i nestao!

Taaaadaaaa!!! Šator! Pošto ima mrežasti krov, preko noći pretvara se u hotel s 1000 zvijezdica!

Pustinja!

Usred ove tropske klime i bujnog zelenila, evo pustinje! Kako? Zašto? Pojima nemam! Nakon što sam prije dvije godine mjesec dana proveo u pustinjskom Omanu, ova pustinja je ko’ dječji vrtić. Nema veze što nije velika, ali je prava! Stvarna! Naravno, na ovaj komadić pustinje lijepe se turisti i okidaju selfije koji izgledaju kao da su usred Saudijske Arabije! Baš kao i moja! Lagat ću ako velim da nisam jedan od njih. I ja sam se zalijepio za nju. Ali, nekako se više volim nazivati putnikom, nego turistom. Razlika je ipak velika. Ogromna.

Fotogalerija pustinje!

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Na kraju dana dolazim do nekog žblj grada koji se nalazi na putu prema Nha Trangu, grada gdje ću završiti svoju prvu ‘etapu’ i gdje ću se dan-dva odmoriti.
Tražeći restoran sreo sam momka koji me odmah pozvao u svoj. Dao mi je hranu i počela je časkalica. U Vijetnamu je vrlo pokrenuti neki biznis, ili otvoriti nešto svoje. Iz tog razloga svaki drugi Vijetnamac vodi nekakav svoj restoran. Ili nešto slično. Kroz razgovor momak mi je spomenuo kaučsurfing, i to je bilo to! Sat vremena kasnije završio sam u njegovom stanu, na kauču, surfajući! Dečko je bivši moreplovac i sve što trenutno želi je otvoriti malen birc, coffee shop, i u njemu povremeno održavati satove engleskog jezika, tek toliko da okupi neke strance i pozove lokalne ljude, te da svi zajedno pričaju engleski. Zapravo, već radi na tom planu. Odmah mi je ponudio posao budućeg menadžera i rekao da mogu raditi kod njega. Čvrsto i odlučno rekao sam NE. Ajde, tek sam nekako iščupao iz ove Saigonizacije, i novi posao trenutno mi ne traba!

Nisam ulovio momka, ali zahaltao sam mu starog. Stari je faca!

U životu ponekad imam problem s donošenjem odluke. Ako imam dvije solucije, zaboli me glava. Ako imam tri već ludim. Ako imam četiri, gotov sam!!
Godinama se borim s time i sada je već puno bolje nego nekada. Puno puno bolje!
Ovo putovanje upravo me to i uči. Koju god cestu da izaberem, na kraju dana uvijek ispadne dobra. Zapravo super. Zapravo savršena!
Nakon cjelodnevne vožnje i gubljenja po većim i manjim selima, u predvečer dolazim do raskrižja glavne ceste. Razmišljam da li krenuti lijevo, ili desno. Krećem lijevo, ali samo nakon minutu vraćam se i krećem desno. Zašto? ne znam. Nešto sam osjećao kako bi ta cesta bila bolja. Nakon 30 minuta vožnje počinje se mračiti a ja se sve više penjem na planinu. Civilizaciji niti traga. Odmah počinjem sumnjati u svoju odluku. Čak sam po prvi puta na ovom motor-tripu osjetio i nekakav strah! “Što ako zapnem negdje na vrhu, usred ničega, i jednostavno nestanem?” Totalno glupe misli. Nikakve koristi od njih.

Nakon sat vremena vožnje odustajem već od svega i vozim se 10 na sat. I tada, u zadnjim trzajima dana dolazim ispred malene kućice, odmah kraj ceste, usred ničega, ispred koje stoji žena. “E nemam pojma di sam. Da li znate možda gdje mogu podići svoj šator?” Žena se nasmije i prstom pokaže na svoje dvorište: “Ovdje”. Ubrzo mi je donijela večeru i rekla da mogu koristiti njihov wc. “Uhhh, hvala vam. Spasili ste me” Evo, što god da odlučim, koju god cestu da izaberem, na kraju dana uvijek ispadne da je savršena! Svaki put je savršen!

Kamuflirao sam se u njihovom dvorištu, između drveća

Ujutro me budi horda turista buljeći mi u šator! Izlazim iz šatora, zbunjujem sve prisutne, pakiram ‘kofere’, okupljam sve da okinem sliku, i nestajem. Sat vremena kasnije dolazim u Nha Trang, gradić gdje završava moja prva petodnevna etapa. A sada, dan-dva odmora!

Dolazak u hostel

Ulazak u Isusove godine s Ircem alkoholičarom!

“Volim piti. Zapravo, imam mali problem s pićem. Zapravo, veliki. Maksimalno mogu popiti 30 piva dnevno! Hahahaha, irska krv ti je to! Ništa drugo! Stari mi isto voli piti, ali mama nas ne podržava! Ma što da ti velim, Irci vole piti!!” bile su riječi Irca kojeg sam sreo u lobbuju hostela. Rekao sam mu da mi je danas rođendan i već mu je desna ruka bila u frižideru. Izvadio je dvije pive i počeo o svom životu. “Imam par dogovorenih sastanka s Vijetnamkama. Žele se vjenčati za mene. Znaš, puno Vijetnamki love strance koji su im sigurna karta za izlazak iz Vijetnama. Isto kao i Kineskinje. Dvije godine bio sam u braku s jednom Kineskinjom, ali sve se ubrzo raspalo! Taj alkohol! Danas sam se trebao naći s jednom curom iz Nha Tranga, ali napomenuo sam joj da imam problem s alkoholom. I otkantala me. Mislim da im to više neću spominjati! Sutra se idem nađem s drugom! Nego, Tom, živjeli!!”

Do četiri popodne Irac je već strusio 10 piva! Ja sam već nakon treće pobjegao jer sam vidio kamo to vodi! Ali zapravo, dečko je super i iskren momak. Pravi veseljak. Stvarno poseban. Ali evo, malo ga muči alkohol. Al’ nema veze. Daniele, hvala ti na ovome. Pamtit ću ovaj rođendan!

Proslava mog 33. rođendana! Entuzijastičnijeg lika nisam mogao naći!