Putevima svile


Goran je nedavno posjetio Nepal, Burmu i Laos pa evo njegove priče s hrpom odličnih fotografija 

Autor: Goran Sočo

Facebook: https://www.facebook.com/goran.soco

Instagram: @goransoco

People of Kathmandu

Nepal… dom osam od četrnaest svjetskih vrhova iznad 8 000 metara, dom najvišeg od svih, dom yakova, neuhvatljivog Yetija, dom prekrasnih ljudi.

U Kathmandu sam sletio preko Omana i u prvih 5 minuta dobio prvi dojam koji mi se zadržao. Iako je Nepal kulturološki dobrim dijelom sličan Indiji, nimalo nije kao Indija. Ljudi su nestvarno dobroćudni i susretljivi. Priča se da su Iranci najgostoljubiviji narod na svijetu. Nisam (još) bio pa ne mogu svjedočiti, ali ako je tako, Nepalci im dišu za vratom. Prvi dan sam se, probijajući se ulicom kroz gužvu, pomalo ishitreno nakačio na vojni kamion da se došlepam s njima do idućeg kvarta. U prvom trenu su me vojnici, a i ljudi okolo malo čudno gledali. U Europi bi me vjerojatno poslali na promatranje ili u zatvor, u USA vjerojatno upucali dok su me u Nepalu pozvali da se popnem skroz u koš kamiona da ne bi pao držeći se od iza. 

Vozikali smo se tako 10-ak minuta, pričali, smijali se, opalili selfie. Kad sam im rekao kako je njihova reakcija zapravo čudna po zapadnim standardima jedan vojnik mi je rekao nešto što nikad neću zaboraviti: “Sve što radimo, radimo od srca. Jednog dana ću se ja možda popeti na nečiji kamion. ”

Osim toga, obožavaju se fotkati. U prvih nekoliko sati sam “nabrao” valjda 10 brojeva ljudi koji su me tražili da im pošaljem njihove fotke. 

Kathmandu je jedan od najgušće naseljenih gradova na svijetu i to bome vidite na svakom koraku i u svakoj ulici. Stara jezgra je beskonačna mreža ulica i uličica kroz koje teče more ljudi i motora baš kako i priliči ovom dijelu svijeta. Do prije 19 godina su bili kraljevina i onda su se odlučili okušati u demokraciji, ali sudeći prema tome što mi je nekoliko ljudi pričalo, nisu pretjerano impresionirani tim poretkom. 

Imaju jednu bizarnu naviku… najnormalnije im je pljucati po ulici. Kad putujem volim se utopiti u načine i kulturu domaćina, ali tu ipak podvlačim crtu. 

Nepal i poglavito Kathmandu je 2015. godine zadesio razoran potres te su u njemu tisuće ljudi izgubile život, a grad je postao jedna velika ruševina. Koliko vidim, u ovih 7 godina se dosta toga obnovilo iako su podrhtavanja manjeg intenziteta očito uobičajena pojava. Jučer je oko 15 h po mom vremenu bio potres od 5,9 Richtera na granici s Kinom. Iako se prilično fino osjetio i tu nitko nije ni trepnuo. Valjda… što te ne uništi, to te ojača.

Hrana je vrlo slična indijskoj, jaaaako začinjena (našao sam mjesto gdje rade genijalnu tikka masalu) i uz sve poslužuju najbolji kruh na svijetu – naan. Naan je nešto poput hibrida uštipka i lepinje. Dva-tri milimetra je tanak i peče se nalijepljen na unutrašnju površinu glinene bačve koja je zagrijana žarom. Ne jedem inače baš kruh, ali naan… uf…

Hrvatska im nije pretjerano poznata, ali ako su čuli za nju to je samo i isključivo zbog Luke Modrića i vjerovali ili ne Kolinde Grabar Kitarović. 

Ostala im je u toplom sjećanju onako mokra do kože u Moskvi na finalu svjetskog prvenstva. Malo fali da dobije svoje Stupe (hramove) po gradu. 

O samim hramovima i kulturi u nekom od idućih postova.

Sad krećem na put do Pokhare, 200 km sjeveroistočno od Kathmandua i od tamo na trodnevni treking do Poon Hilla na 3 200 metara nadmorske visine koji se nalazi u podnožju Annapurne, desetog najvišeg svjetskog vrha. 

Fotogalerija:

Poon Hill Trekking

Ovaj dio me mučio zadnjih mjesec dana prije samog putovanja jer sam bio u dilemi. Potrošiti pola planiranog vremena na Annapurna Base Camp trekking pa izgubiti Laos iz plana, a doći u Nepal i ne odraditi trekking je kao doći u Rim i ne vidjeti papu. 

Na kraju sam napravio neki kompromis pa odabrao trodnevni trekking do Poon Hilla, ukupno 45 km. Početna točka je Pokhara, mali i prekrasni gradić udaljen nekih 170 km sjeverozapadno od Kathmandua. Gradić je s jedne strane opasan velikim jezerom dok ga s druge strane štiti jedan od vrhova Annapurne imenom Fish Tail. Zanimljivost ovog vrha je da je jedini neosvojeni vrh Himalajskog visočja pa tu planinu zovu i Virgin Mountain obzirom da se nitko nikad nije popeo na nju.  Svi pokušaji uspona su propali, a mnogi od njih završili smrću penjača stoga je nepalska vlada obustavila izdavanje trekking dozvola prije nekoliko godina tako da će ova Ljepotica i Zvijer u jednom ostati još bar neko vrijeme neosvojiva utvrda. 

Ne mogu ne spomenuti sami put od Kathmandua do Pokhare. Postoje dvije opcije: prva je vožnja busom od nekih kako je trebalo biti 5 sati i druga, 25 minutni let Yeti Airlinesom. Kad sam dogovarao trekking u Kathmanduu dobio sam preporuku da idem busom jer je priroda prekrasna, što i jest. Ono što su zaboravili napomenuti je da put ne traje 5 sati nego punih 8 i po sati za faking 170 km. Činilo mi se ponekad da idemo unatrag u vremenu. U jednom sam trenutku odustao od gledanja google maps-a jer kad bi pogledao koliko još imamo do tamo rekao bi 3 i po sata. Sat i po kasnije bi pokazao… 3 IPO SATA!!!  Cesta, gdje je ceste bilo, je toliko grbava da mi je Samsung tijekom vožnje detektirao da sam napravio 19 000 koraka. 

Dobro, stigli smo još ove godine jer da je trajalo malo dulje morao bi produljiti nepalsku vizu. Tu večer sam prespavao u finom hotelu tik uz jezero i rano ujutro bio spreman za polazak. Po mene je stigao vodič, uletjeli smo u indijski TATA terenac i krenuli na vožnju od nekih sat i po do početne točke trekkinga. Cijeli put je praktično offroad i naprosto je nevjerojatno kako su Indijci uspjeli složiti auto koji može progutati taj teren. Cijelim putem se morate držati za ručke jer bi u suprotnom mogli slomiti vrat na tim rupetinama. Mislim da bi se svaki europski auto raspao na 10 dijelova po tom terenu tako da “kudos” Indijci. 

Trekking je složen za ekipu koja nema previše vremena pa je samim time malo vremenski zbijen i dnevno se prelazi cca 15 km i dobiva na visini oko 600 metara. Prvi dan mi je bio brutalno naporan jer nisam baš trekker. Da, puno hodam, ali penjanje je nešto sasvim drugo. Prvo odmorište (Tea house) se nalazi na 2 600 metara visine u Tadapaniju. Vrlo je bazična, ali kad mrtvi umorni stignete gore djeluje kao Hilton. Sobe su razdvojene daskama tako da ako vam kolega trekker u susjednoj sobi hrče, čujete ga kao da vam je u krevetu. Dostupna nam je bila samo hladna voda za tuširanje, koju nitko nije koristio jer su temperature ujutro i navečer ispod 5 stupnjeva. WC je očekivano provjetren, a lavandin je vani pa bar imate najbolji mogući pogled dok se umivate.

Unatoč tome svemu, atmosfera je nevjerojatno ugodna. Domaćini i ostali trekkeri, a bilo nas je ukupno dvadesetak smo se skupili u drvima grijanoj blagovaonici, družili se, izmjenjivali iskustva, smijali. Skužio sam da je velika većina današnjih putnika iz IT-ja jer smo svi na vrlo sličan način iskoristili mogućnost remote workinga pa sam između ostalih upoznao tu večer jedan prezabavan par iz Australije. Dok smo pili nepalski rum on mi je rekao da je CTO jedne banke u Abu Dhabiju. Osim što me aktivno pokušavao recruitati, istaknuo je da moli Boga da mu novi projekt počne što kasnije da može ostati tu što dulje. 

Drugi dan su mi noge odradile uspon puno lakše nego dan prije. Valjda je tijelo reklo samo sebi: “Ova budala očito ne namjerava stati pa idemo potegnuti i ovaj dan.” 14 km trekkinga i prva pauza u Dueraliju na 3 150 metara pa lagani silazak na 3 000 metara u Ghorepani gdje ćemo prespavati i ujutro u 5 krenuti na zadnji uspon na Poon Hill.

Jedna zanimljiva stvar koja mi je stalno prolazila kroz glavu je kako ti veselje kad vidiš silaznu dionicu brzo splasne jer skužiš da svejedno moraš nadoknaditi visinu koju si izgubio i ići još gore. 

Neovisno o svemu tome, bilo bi mi beskrajno žao da ga nisam odradio jer je uvijek izazov testirati svoje granice i napraviti nešto što te izbaci iz zone komfora. Osim toga, upoznao sam super ekipu, a priroda, koja kao da nije s ovog svijeta, je savršeno zaokružila ovu fenomenalnu trekking priču. Ovim putem bi se zahvalio mom vodiču Din Esh Gautam i ako ikad odaberete doći u Nepal i odraditi neki od Annapurna trekkinga, svim srcem ga preporučujem!

Update: Finalni uspon jutros uspješno odrađen kao i silazak u Pokharu. 

Mogao bi vam satima pričati sve što vidite, doživite i osjetite na jednom ovakvom trekkingu, ali i ovo je vjerojatno predugo za FB post. 

Sad je vrijeme za povratak u Kathmandu taman na vrijeme da još doživim Diwali, njihov najveći blagdan/festival.

Fotogalerija:

Tisuću lica Diwalija…

Pa eto ekipa, sretna vam Nova 2079. godina. 

U Kathmanduu sam ju proslavio s cijelim Nepalom. 

Isto tako su sada tu i godine 2022., 1142., 2148. i godina Željeznog bika. Jučer ujutro kad sam izišao iz hotela ulice su bile prepune mladih ljudi u tradicionalnim nošnjama koji su noseći bubnjeve dizali atmosferu po cijelom gradu. U povorci je bilo pješaka i kamioneta (kamioneti su mi u Kathmanduu očito suđeni) pa sam se tako na poziv ekipe popeo na jedan i defilirao gradom s njima. 

Nevjerojatno kako vas ponese taj ritam bubnjeva, vike, pjesme. Totalno sam se uživio u doček.  

Povorke iz svih tih uličica su se slijevale na glavni trg Durbar gdje je bila kulminacija proslave. Uzgred budi rečeno, imam talent pogoditi mjesto i vrijeme kad su predsjednici država po gradovima pa nakon peruanskog, imao sam čast ovjekovječiti i nepalskog. 

Nekad je dobro imati više sreće nego pameti pa mi se boravak u Nepalu poklopio i s njihovim najznačajnijim festivalom, Tiharom. To je hindu festival svjetla i zapravo je istovjetan s indijskim Diwalijem. Svaki dan petodnevnog festivala je posvećen redom vrani, psu, božici Lakshimi, biku i zadnji dan braći i sestrama.

Tijekom cijelog festivala gradom prolaze mahom skupine mladih ljudi koji pjevaju i plešu pored ulaza u svaku kuću, obrt, bar… i izvode “Bhailo” ples te pjevaju, a zauzvrat dobivaju slatkiše i novac. Atmosfera u Kathmanduu je tih dana, ako je to moguće, življa nego inače. Cijelim gradom se prožima neka pozitivna atmosfera.

Šetnjom gradom ćete naletjeti na stotine stupa (budističkih hramova) od malih, svega metar, do golemih. Najpoznatija je svakako Swayambhunath stupa poznata i kao Monkey stupa jer se oko nje okupljaju stotine majmuna. Nalazi se na vrhu brda pa vam se od gore pruža spektakularan pogled na grad kao da ona sama nije dovoljno veličanstvena. 

Ne smijem zaboraviti Thamel, najživlji kvart u gradu gdje možete kušati sve tradicionalne nepalske delicije od kojih bi izdvojio Mo-Mo, sir od yaka i steak od yaka. 

Ono što me svakako nije oduševilo je domaće craft pivo od riže. Imate dojam da pijete alkoholizirani tekući jogurt. 

Eto, Nepalci kažu da kad provedeš 9 dana u Nepalu službeno-neslužbeno postaješ Nepalac. Ako je tako, onda mi je čast biti jedan od njih. Stoga vas novopečeni Nepalac pozdravlja iz Nepala i avanturu nastavlja u Myanmaru.

Bagan – something old, something new, somethnih strange

Nastavak putovanja prema Myanmaru je imao zanimljiv spin. Naime, direktni let za Yangon mi je otkazan dan prije putovanja tako da sam našao šarenu alternativu. Kathmandu-Kolkata-Bangkok-Yangon-Bagan. Ugodno provedenih 20 sati po aerodromima i u zraku. U današnje vrijeme nema baš previše letova prema ovoj državi. No, dobro, na putovanju poput ovog, za očekivati je pokoji neplanirani moment. 

Stigao sam u Yangon, odradio sve (pozamašne) imigracijske korake i čekam let za Bagan. Već sam tada skužio da se ističem kao jedini osvjetljeni prozor u kvartu kad bi se onomad kao klinac vraćao doma dok me mater čeka budna. Naime, jedini sam zapadnjak tamo. Pogledi su postali još čudniji kad sam stigao u Bagan. Taj gradić je dom 3 000 hramova koje su u 11. stoljeću izgradili Pagani i cijeli kompleks neodoljivo podsjeća na Angkor u Kambodži. Predivne pagode raštrkana šumama su vam dostupne makadamskim cestama. Prvi dan u Baganu sam slučajno sreo Aye Mina. Do prije nekoliko godina je radio kao vodič mnogim turistima koji su posjećivali ovo mjesto, međutim, kako je vlast u Myanmaru preuzela vojna hunta te državom de facto vladaju dvije zaraćene vlade, a da ne pričam o genocidu počinjenom nad Rohindžama (muslimanska manjina), turista više nema. Kad kažem “nema”, zbilja mislim da nema. Ja sam neslužbeno proglašen prvim zapadnim turistom u 2022. godini. 

Kad pogledate stranice ministarstava vanjskih poslova manje-više svih zapadnih zemalja za Myanmar stoji napomena “ne ići ni pod koju cijenu”. Međutim, kad malo zagrebete ispod površine, shvatite da su zapravo posebno opasni samo istočni dijelovi države dok su zapadni, koji su mene privukli, relativno pošteđeni opasnosti. To naravno ne znači da teroristički napadi nisu mogući i tu, ali je svakako puno manja vjerojatnost. Kolika je represija i strah utjeran u kosti ljudi reći će vam samo činjenica da je Aye u politici tiho i nerado govorio čak i kad smo bili posred šume i kilometrima udaljeni od prvih ljudi. Osim toga u Myanmaru je zakonom zabranjeno domicilnom stanovništvu posjedovati dolare. Tako je za jedan dolar predviđena zatvorska kazna od 3 godine. Nama strancima nije, ali je brutalno otežano mijenjanje. Ako ste ih, kao ja, premalo promijenili službeno na aerodromu morate naći nekog heroja pa smo tako Aye i ja išli kod nekog lika zamijeniti 50 dolara kao da idem kupiti kilo droge. 

Tužno je vidjeti kako se 50 000 ni krivih ni dužnih ljudi koji žive u okolici i koji su sasvim pristojno živjeli od turizma, moralo vratiti stočarstvu i poljoprivredi da bi preživjeli.

Morao sam kupiti myanmarski SIM jer moj ne radi tu, ali i s njim je internet koji dobijete onaj, ako se sjećete H+ u vrhu vašeg mobitela tako da sam realno mogao samo slati tekstualne poruke. 

No, dobro, da ne duljim o politici, sa svojim novopečenim prijateljem sam proveo dan i vozikao me na svom skuteru na najzanimljivija mjesta Bagana te smo se dogovorili i za iduće jutro. Međutim, kako je moj prijatelj stokilaš, a ja imam gotovo dva metra našao sam shodnijim rentati električni motor. 

Vozio sam tako od hrama do hrama, uspio fotkati nestvarne prizore, uhodio malog budističkog monka i napravio neke od svojih najljepših fotografija. 

Zujao sam i zujao dok mi motor nije odzujao. Naime, kilometar i po do hotela je nestalo struje u mom “zero emission” motoru pa sam ga žustro gurao u iščekivanju nizbrdica. 

U nekoliko sam navrata naletio na vojne karavane i iako su svi bili prijateljski raspoloženi, nisam htio riskirati neželjene posljedice fotkanjem. Klima je klasična tropska, 30 stupnjeva i veselih 60% vlage u zraku. 

Fun fact… ako ćete ikad ići u obilazak budističkih hramova obujte japanke da ne bi kao ja svakih pola sata skidali tenisice i čarape. 

Za zadnji dan u Baganu sam ostavio let balonom prije nego što me bus ne poveze u petosatnu vožnju prema Mandalayu. Iako je fascinantno i prekrasno iskustvo gledati iz visine izlazak sunca nad Baganom i tu vidite da turista nema jer je na nebu bio samo jedan balon dok ih je inače znalo biti i petnaestak.

Update: Inače svoje postove s putovanja držim na javnim postavkama, ali prije leta balonom mi je pilot savjetovao da to ne činim prije izlaska iz države.

Mandalay – Zlatna arhitektura, zlatni ljudi

Svojedobno glavni grad Myanmara ili Burme, kraljevski grad, zlatni grad

Do Mandalaya sam stigao lokalnim busom iz Bagana relativno ugodnom petosatnom vožnjom. Ceste su, manje-više, OK, međutim problem predstavljaju vojni checkpointovi svakih dvadesetak kilometara, a pogotovo meni jer su me na svakom legitimirali i tražili putovnicu i vizu. Nipošto nisu bili neprijatni, dapače, sve su odrađivali sa smješkom.

Mala zanimljivost koju sam ulovio putem… Myanmarci jako vole grandiozna imena tvrtki pa imate imena tipa Glorious Exports ili moj najdraži, benzinska pumpa BOB ilitiga Best of the best.

I dalje sam totalni hit kao da sam bubnjar Stonesa. Valjda kumulativno u životu nisam pozdravio toliko nepoznatih ljudi kao u ovih 6 dana. Dodajte tome što sam jedini stranac i činjenicu da sam visok (oni su narod relativno niskog rasta), nije ni čudno da sam pozirao na brojnim obiteljskim fotografijama, a čak ni budistički monkovi nisu imuni na tu kombinaciju.

Gradom sam se uglavom kretao na prekrasnom rozom biciklu s košarom naprijed kojeg su mi dali u hotelu. Zgodno je zujati na taj način jer je topografija grada prilično ravna. U samom gradu nema prevelikog prisustva vojske, tu i tamo ćete naići na koje. A ja sam se u jednom trenu našao i tu i tamo.

Vozeći svog Rozka, odlučio sam otići vidjeti kraljevsku palaču koja je, pretpostavljam umjetnim, jezerom odvojena kao zamak i do nje se može doći jednim od 6 mostova kojima patrolira vojska. Pristojno upitah vojnika na prvom punktu smijem li proći te nakon njegovog odobrenja zapedalam dalje potpuno ignoriravši 3 druga vojnika nekoliko desetaka metara dalje misleći da sam dobio odobrenje. U jednom trenu sam samo čuo iza sebe viku i strku i kad sam vidio da do zuba naoružani vojnici trče prema meni samo sam digao ruke u zrak i vjerojatno prestao disati. Srećom odmah je došao taj prvi vojnik koji me propustio pa je sve ispalo kao mali nesporazum, ali ono ekipa, kad već imate vojnu vlast, malo se koordinirajte, srce će kome stati.

Generalno vojska je prilično prijateljski raspoložena kao i sam narod i u gradu se zapravo ne osjeća neka zategnuta atmosfera. 

Grad odiše budističkom kulturom i tu sam vidio neke od najljepših pagoda u životu. S druge strane je ironično za vidjeti svu tu ikonografiju Bude, te goleme hramove optočene zlatnim listićima dok ispod njih vidite ljude koji krvavo zarađuju za život. Taj moment sam najdublje doživio u klesarskoj ulici. Ta ulica je dom desetak klesarskih radionica gdje mladi ljudi, gotovo djeca, potpuno bijeli od mramorne prašine obrađuju na stotine, tisuće Buda koji onako nedovršeni stoje uz cestu.

Ne bih nabrajao sve te pagode vrijedne posjete jer ih je mnogo, ali spomenuo bih ipak jednu. Nalazi se na vrhu Mandalay brda i do nje vodi 1 729 stepenica. Kako su mi u Nepalu noge navikle na uspon, nije mi to bio problem nego što na samom ulazu morate ostaviti obuću i bosi ići do gore. Još veći problem je što postoji nekoliko ulaza i svakih stotinjak skala stignete do jednog platoa do kojeg i drugi putevi vode tako da se sva ta račvanja spajaju prema gore. I kad sam silazio problem je nastao jer svi izgledaju isto, a moje tenisice su na samo jednom od njih.

Pukom srećom sam iz prvog pokušaja uspio doći do svoje obuće.

Još za kraj ove etape moram spomenuti drveni U Bein most nekih desetak kilometara od centra jer je najdulji i najstariji most u potpunosti izrađen od tikovine. Dug je 1 200 metara i nastao je 1850. godine. Nagledao sam se zalazaka sunca, ali uz Halong Bay u Vijetnamu ovaj je jednako božanstven. Toliko da sam došao iduće jutro u 5 sati da ovjekovječim i izlazak sunca. Daju nestvarnu žutu i crvenu nijansu.

Zadnja etapa prije odlaska u Laos je Yangon, glavni grad Myanmara.

Yangon – Jungle in the city

Ako bih nekome morao opisati Yangon, samo bi im pokazao prvu sliku u galeriji. To je Yangon… s jedne strane ogromna betonska džungla, s druge strane prirodna i ljudi između. Izrazito je živ i zakrčen da nekad imate dojam da ste u nekoj golemoj rijeci i da “tečete” s njom. Ipak, sva ta gradska vreva naprasno utihne u 22:00. Naime, tada počinje policijski sat pod kojim stanovnici ovog grada žive već godinu ipo i sudeći po tome kako u to doba dana postane doslovno grad duhova, rekao bih da se brutalno strogo provodi.

Samom vizurom grada dominira 2 600 godina stara Shwedagon pagoda, remek djelo budističke religije. U 112 metara visoku stupu je ugrađeno 6 tona zlata, ukrašena je s oko 8 000 dijamanata i rubina od kojih dominira najveći na vrhu, 72 karatni bijeli dijamant koji bi sam na tržištu vrijedio oko 3 milijarde dolara, odnodno 5% myanmarskog BDP-a. 

Oko nje se nalazi desetak malenih jezera koji su zaista lijepo uređeni, ali tek iza svog tog blještavila počinje pravi Yangon. 

Najbolji način za doživjeti ga je napraviti krug s kružnom željeznicom koja prolazi kroz rubne dijelove grada. Napravljena je pedesetih godina da bi “približila” siromašne dijelove s centrom. Vagoni su “open space”, vrata nema, pa se ulazi i silazi po potrebi iako formalno ima 29 postaja. Cijena karte je 50 lipa, da, dobro ste pročitali, 50 lipa. Cijeli krug traje nekih 2 i po sata i vjerojatno je jedna od najluđih vožnji vlakom koju sam doživio. Pa su tako ljudi ulazili unutra noseći trokrilne ormare, živine, ulazili su ljudi pomaknute stvarnosti, mada kad bolje razmislim upravo se savršeno uklapaju u taj nadrealni đir. 

Ne mogu se ne dotaknuti najpropulzivnije ekonomske grane u Yangonu, valutne ekonomije. S njom me upoznao indijski diplomat koji je sjedio sa sinom (valjda najpametnije i najnačitanije dijete koje sam u životu upoznao – mind bown) na letu iz Mandalaya. Naime, službeni tečaj jednog dolara je 2 050 MMK, ali pravi, nesluzbeni ide i do 3 500 MMK. Razlog tome je što službeno nije moguće zamijeniti MMK u nijednu drugu valutu i dok država time “brani” tečaj od vrtoglave inflacije, ljudi koji ilegalno posjeduju dolare i imaju viška hrabrosti neopisivo zarađuju jer dolare možete kupiti isključivo kod njih. A svi žele dolare jer MMK van Myanmara ne vrijedi ni papira na kojem je isprintan, a i inflacija je dvoznamenkasta već godinama.

Kako ta win-win situacija izgleda objasnit ću vam na svom primjeru. Sletim u Yangon i zovem Grab (azijski Uber) i trebam MMK jer sam ih sve potrošio. Mogu zamijeniti 200 dolara na aerodromu, ali po tečaju 30% nižem od onog koji mogu dobiti na crno pa kažem taksistu da me odvede kod nekog trejdera. Doveze me do njega, on mi ponudi 2 900 MMK za 1 dolar, ja zaradim 75 dolara na tečaju, taksistu dam 5 dolara za uslugu, on mu da 5 dolara jer me doveo njemu, a trejder će te dolare prodati za minimalno 3 500 MMK. I svo troje na dobitku. 

A da ne pričam o tome da svaki dolar ne vrijedi isto… za veće apoene i novije tiskane novčanice ćete dobiti i 3 100 dok za starije desetice i dvadesetice oko 2 700 MMK. 

Ovim manevrom su me 4 noćenja s doručkom u hotelu u totalu izašla oko 60 dolara jer sam plaćao sa svojim novim MMK, ali po službenom, nižem tečaju jer oni moraju raditi po propisima. 

Tako da, Myanmarci se Budi možda klanjaju, ali “In God they trust”. 

Kad govorimo o azijskoj hrani vjerojatno nam sve kuhinje padnu na pamet prije myanmarske. Nakon što sam je kušao moram reći da je to ogromna nepravda. Imaju izuzetno puno nacionalnih jela od kojih bi kao svoje najdraže izdvojio Shan noodle soup kao daleko najbolji noodle soup koji sam ikad jeo i ako se nađete u Yangonu obavezno otiđite u neotkriveni dragulj, ulični restoran 999. Osim toga obožavam Yako Taki, male tjestene kuglice punjene škampima s ljutim umakom. Street food scena im je izuzetno šarolika i čim vrućina malo splasne, pokretne kuhinje su na ulicama. I sve probajte, čak i kokošje nožice s gradela! 

Time završava drugo poglavlje ove avanture i kreće posljednja kroz Laos.

5 must do things in Vang Vieng

U Laos sam ušao preko Vientiena u kojem sam odsjeo u hotelu tipa Melrose Place s bazenom u sredini gdje su svi kratili pakleno vruća podneva. Tamo sam upoznao susjeda iz sobe do moje, Ricka, pomalo ocvalog hippi Britanca, koji je posljednjih 30 godina pronašao dom u Vang Viengu. Sjedeći pored bazena, u svojoj bijeloj “Oasis” majici s cigaretom u jednoj i Beerlao pivom u drugoj ruci, sa zanosom mi je pričao o svom domu u Laosu te o svom novom baru koji je tamo pred otvaranjem imena Jojo. Na pitanje zašto Jojo, britki engleski humor nije zakazao pa je rekao da mu je jojo životna karma. Cijeli život miče pojedine ljude od sebe, ali se oni poput jojoa stalno vraćaju. 

Nije mi bilo potrebno puno nagovaranja te sam pronašao bus koji me poveo od glavnog grada prema sjeveru. Vang Vieng je zapravo selo ili točnije skupina sela uz tokove rijeke Nam Xong omeđena predivnim džunglama te manjim i većim brdima koja na neki način sklanjaju taj mali raj na zemlji i štite ga od modernog doba. Priroda je predivno netaknuta, na poljima riže možete vidjeti zemljoradnike koji rade na isti onaj tradicionalni način kao prije valjda 100 godina, vodene bivole koji tumaraju svojim staništem i prekrasne lagune u podnožjima brda.

Povrh toga, Vang Vieng nudi ludu i nezaboravnu avanturu. Lokalci su se dosjetili iskoristiti taj prekrasni i šaroliki krajolik te su izdigli ovo područje kao najpoznatiju destinaciju u Laosu za svekolike avanturiste.

U naslovu sam stavio pet “must do” stvari u Vang Viengu.

  1. Rentati motor – Cijelo područje je rasprostanjeno na nekih 150 kilometara kvadratnih i jedini način da ga doživite u potpunosti je da se zaputite motorom bilo kojom cestom, cesticom ili makadamom jer će vas svaka zasigurno odvesti negdje gdje će vam bar na trenutak ili dva zastati dah.
  2. Rentati buggyja – Da, djetinjasto je, ali je i prokleto zabavno. Nađete neki offroad i kad stisnete papučicu gasa do kraja adrenalin vas trenutno lovi kao i vi idući zavoj. 
  3. Okupati se u jednoj od plavih laguna – Neodoljivo me podsjećaju na otvorene cenotese u Meksiku i zaista nema boljeg načina da se rashladite, od tih predivnih prirodnih bazena.
  4. Pojurite ziplineom – Ako vam buggy nije dovoljna adrenalinska injekcija, a mene je samo navukla, spustite se 1 400 metara dugim ziplineom preko džungli, riječnog korita i mostova jer… zašto ne! 
  5. Popnite se na brdo Nam Xak i uživajte u pogledu – Do vrha nekih 200 metara visokog brda vas vodi jako strma džungla koja na trenutke možda izgleda zastrašujuće tako gusta, ali zapravo je predivno koliko je priroda moćna kad je nesputana, a svaki možebitni strah prestaje onaj trenutak kad se uhvatite za prvu lijanu poput Tarzana da se popnete dalje.  Šećer naravno dolazi na kraju u obliku nevjerojatnog 360° pogleda na cijelu udolinu.

Ovaj “mali” mikrokozmos će garantirano oduševiti svakog ljubitelja prirode. Neka vam bude nezaobilazna stanica ako nekad posjetite Laos. 

Zadnju večer, prije nego što sam vratio motor igrom slučaja sam izašao pred ulaz na Laos-Kina autocestu i na jedan mali trenutak sam pomislio… što ako… 

Sad slijedi povratak u Vientiane kao zadnju postaju ove velike avanture. 

Vientiane – najtiši glavni grad na svijetu

Glavni grad Laosa, države koja za Azijske pojmove ima nevjerojatno malih 6 milijuna stanovnika, neslužbeno je proglašen najtišim glavnim gradom na svijetu.

Obzirom da sam posljednjih godina dosta detaljno prošao ovaj dio svijeta s uvjerenjem se mogu složiti. Zapravo, djeluje mi nekako ukroćeno, definitivno ne onako kako bi očekivali i što bi vas snašlo u Vijetnamu, Kambodži, Myanmaru ili Tajlandu. Tih je, miran, gotovo europski. Gotovo idealno mjesto za obiteljski posjet. Nema one žiže, strke, buke, jurnjave, truba tuk tukova, slaloma motora po ulicama. Jedino što eventualno remeti ovaj spokoj je Lao pop glazba koju čujete iz barova i koja slovi za najgoru pop glazbu na svijetu. 

Ono što me svakako oduševilo je Buda park kojih 15 kilometara van grada gdje na jednoj livadi možete naći 200 raštrkanih budističkih i hinduističkih kipova. Ako dođete dovoljno rano ujutro imat ćete ga samo za sebe. Dok šetate parkom osjećate se kao Alisa u zemlji čudesa. Potpuno nadrealno iskustvo. 

S druge strane možda je i dobro da u mirnom Vientianeu završavam ovu veliku avanturu jer mi je tempo posljednjih mjesec dana bio ponekad brutalan.

I nekoliko misli za kraj…

Polako, ali sigurno se smanjuje broj zemalja jugoistočne Azije u kojima je u urbanim područjima moguće doživjeti onu istinsku vibru, uživati u momentima koje smo gledali u starim putopisnim dokumentarcima, filmovima. Vientiane je to definitivno izgubio. Nema onog wow efekta kad uđete u staru četvrt. Daleko od toga ga nije lijepi grad, ali nije to ona dobra stara JI Azija. Napredak to valjda čini, novac gradi nove vizure gradova, novu strukturu stanovništva, stari običaji nestaju i polako ih nanovo konturira moderno doba. Ne mislim da je to loše, upravo suprotno, život ljudi se drastično mijenja na bolje, ali bitno je ipak zadržati ono nešto svoje, svoj duh, kao što je uspio moj najdraži Vietnam.

Zato, želite li doživjeti onu pravu, predivnu, jedinstvenu jugoistočnu Aziju, obiđite ju prije nego što ju potpuno ne proguta novo doba. Ja sam imao sreću da sam ovim putovanjem, 3 godine nakon prve posjete Indokini i kad sam ze trenutno zaljubio u nju, zaokružio priču ovog dijela svijeta i iz njega nosim nezaboravne uspomene.

Kao i uvijek, slobodno me kontaktirajte putem fejsa ili instagrama ako vas zanimaju kakve dodatne informacije ili pomoć oko planiranja ovakvog putovanja ili vam se samo sviđaju moje fotke slobodno me zapratite.