U posjetu Tenerifima – otoku poznatom po povoljnoj klimi zbog čega ga nazivaju „otokom vječnog proljeća”, najvišem vrhu Španjolske i trećem najvećem vulkanu na svijetu (I. dio)

„Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikamo drugamo nego na sljedeći put, a taj opet na sljedeće raskrižje.” –  napisao je Nejc Zaplotnik.

Na Tenerife sam poželja otići, slušajući moje slučajne suputnike, vraćajući se sa putešestvija Izraelom na zajedničkoj vožnji Gooptijem od aerodroma u Veneciji, odnosno Trevisu na putu za Zagreb. Njih šestero, ljudi sa iskustvom, gotovo uglas pričali su o ljepotama Kanarskog otočja, napose Tenerifa.

Slušajući ih, odlučila sam,  bit ću vrijedna i sljedeće godine u ljeto putujem na Tenerife. I bi tako.

Izvorno u planu mi je bilo putovati sama.  Kažu važno je da plan postoji, ali planovi su tu da se mijenjaju, pa na Tenerife na kraju putujem s prijateljicom. Ona je organizirala put u cijelosti. Prepustila sam se pod teretom svakodnevne gužve.

Odlučile smo putovati, početkom lipnja. Zbog obveza putujemo odvojeno. Ona leti par dana prije mene.  Ja joj se naknadno pridružujem.

Tenerife je španjolski otok najveći u skupni Kanarskih otočja koje uz spomenute Tenerife čini  još šest otoka i to Gran Canaria, Lanzarote, La Palma, La Gomera, El Hierro i Fuerteventura.

Kanarsko otočje smješteno je u Atlantskom oceanu, sjeverozapadno od obale Afrike, udaljeno je stotinjak kilometara od obala Maroka, dok su od matične države Španjolske udaljeni oko 1500 kilometara.

Tenerife se proteže na 2.034,38 km2 i na otoku živi 886.033 stanovnika. Glavni grad otoka je Santa Cruz de Tenerife.

Do Tenerifa letim iz Zagreba, uz presjedanje u Brusselu. Let Brussel Tenerife traje oko četiri sata. 

Slijećem na aerodrom na jugu otoka Tenerife Sur. Postoji aerodrom i na sjeveru otoka Tenerife Norte – bio je to prvi aerodrom na otoku, no zbog vremenskih neprilika kojim je često izložen, krajem sedamdesetih napravljen  je i aerodrom na jugu. Nažalost, na Norte-u 1977. godine se dogodila jedna od najvećih zrakoplovnih nesreća u povijesti zrakoplovstva, u kojoj je stradalo 583 ljudi i to nakon što su dva Boeinga 747 sudarila na pisti zbog velike magle. Inače, oba aerodroma izvrsno su povezani s javnim gradskim prijevozom sa ostatkom otoka. Dojam mi je, da javni prijevoz na otoku prilično uređen i redovit, iako sam ga tek jednom koristila. Potvrdi toga svjedočiti ćemo vozeći se na  najudaljenijim destinacijama otoka, gdje će našem rentanom autiću na cestama vjerni suputnik često biti lokalni busevi.

Na otoku me zatiče  25 stupnjeva celzuijevaca, čime se potvrđuje nadimak otoka „otok vječnog proljeća“. Na aerodromu me dočekuje prijateljica, koja je u razmeđi između našeg susreta, rentala automobil  i svladala zakonitosti vožnje po otoku kao i razradila plan našeg zajedničkog boravka na otoku. Do mog dolaska planirala je i parkom prirode Anaga, smještenom na sjeveru otoka. I mene će za vrijeme boravka na otoku odvesti na jedan od vidikovaca parka, ali pogled će nam tada biti zamagljen. Vozeći se prema sjeveru otoka, i našem smještaju, prirodne vizure otoka neopisivo me podsjećaju na voljeni Island, što ne čudi jer su oba otoka vulkanskog podrijetla.

Otok je nastao nakon erupcije vulkana, a današnji oblik dobio je prije tri milijuna godina. Plodno vulkansko tlo uz navodnjavanje predstavlja temelj poljoprivredne proizvodnje otoka. Na otoku se uzgajaju banane, agrumi, duhan, rano povrće i žitarice. Ribolov je također sve prisutan na otoku, a od stočarstva prevladava uzgoj ovaca i koza. Važan doprinos gospodarstvu otoka daje turizam, koji je zbog ugodne klime, zastupljen tijekom cijele godine. Godišnje otok posjeti oko 10 milijuna turista, Hrvatsku je primjerice u rekordnoj turističkoj sezoni 2017. godine posjetilo oko 18 milijuna turista.

Prvo smo smještene u malom gradiću na sjeveru otoka Punto de Higaldo, koji se nalazi na rubu planine Anaga, izravno na moru. Udaljen je od  nekad  glavnog grada Tenerifa La Lagune 15-tak kilometara. Danas je Laguna poznati sveučilišni centar Kanara, na kojem nerijetko studiraju studenti iz cijele Španjolske.

Punto de Higaldo, ranije poznato kao ribarsko mjesto pretvorilo se u područje za odmor s nekoliko hotelskih kompleksa, no ipak, grad je ostao tih i idiličan. Tu se turisti i lokalci pod normalno  pozdravljaju na ulici sa buenos diaz. Na stjenovitoj obali gradića izgrađeni su  prirodni bazeni s morskom vodom.

Mi smo smješteni u apartmanu s pogledom na ocean i malu ribarsku flotu mjesta koja se bavi tradicionalnim ribarenjem. Uglavnom, sjever otoka rezerviran je za one željne mira. Dok je južni  dio otoka sa  kilometarskim  pješčanim plažama lancima hotela i noćnim klubovima jamac dobre zabave i noćnog života, pa ga za boravak češće biraju mlađi. Osim kao otok vječnog proljeća, Tenerife su poznati i kao „otok suprotnosti“. Nadimak „suprotnosti“ se odnosi na razlike u okolišu otoka. Južni dio otoka ima više sunčanih sati i krasi ga polu pustinjski – vulkanski okoliš, dok je na sjeveru više padalina i vlage pa okolišem dominira bujnija vegetacija.

Nakon što sam se i ja smjestila u apartman, spuštamo se na večeru, u lokalni restoran smješten na samoj obali. Tu uz turiste jedu lokalci, pa nema greške, uostalom restoran nam je preporučio vlasnik apartmana. Osoblje restorana priča samo španjolski, kao i većina drugih ljudi koje ćemo susresti na otoku za vrijeme našeg boravka. Znanje engleskog jezika, uglavnom ne pomaže, ali su domaćini ljubazni svi odreda pa se komunikacija odvija uz osmijeh i gestikuliranje rukama. Tvrdim da se razumijem sa svim ljudima otvorenog srca i da nijedan jezik nije pomoć, ako nema otvorenosti.

Smijem se prijateljici pri narudžbi jela. Ona je sad već nakon par dana boravka na otoku svladala tehnike naručivanja hrane, gotovo bez uporabe riječi. Za boravka na otoku, uglavnom jedemo ribu. Narudžba, ako poželite jesti ribu, uključuje i šetnju do frižidera. U praksi to znači da prijateljica ode do frižidera s ribom i pokaže prstom što želi jesti, i ta riba joj kroz neko vrijeme bude servirana. Meni pri odabiru dagnji pomaže meni na engleskom i španjolskom, ali  ni ja ne izgovaram što želim jesti nego  isto pri narudžbi pokazujem prstom, samo ja ne  na frižideru nego na meniju.

Uživamo u ribljim delicijama uz smijeh i razgovor o planu kretanja za sutra. Kad treba platiti prijateljica poziva konobara mašući mu i pokazuje mu ruku – trljajući prstom o prsti i za par minuta račun je na stolu. Ne volim se praviti grbava, kad ne moram, pa valja spomenuti da sam svojedobno  učila španjolski, solidno ga pričala, pače pisala eseje na istom, ali protok vremena od učenja i nekorištenje istog učinio je svoje. Te prve večeri i umor je doprinio da se nisam mogla sjetiti baš nijedne riječi na španjolskom. Neće, doduše, biti ni puno bolje stanje, glede mog pričanja španjolskog za vrijeme cijelog boravka na otoku, ali već sutra dan ću  ga ipak progovoriti  kad ću se zateći sama u Puerto de la Cruzu.

Ostatak večeri provodimo na balkonu uz čašu vina i pogled na bespuća oceana, pa je  mir u glavi sve prisutnija kategorija.

Ujutro se budimo, doručkujemo.  U planu je odlazak na Teide – vulkansku planinu.

Spremamo se, pakiramo  hranu i vodu, jer nas očekuje dan pod vedrim nebom planine. Iako smo se tek susrele, u planu je već rastanak. Idemo zajedno autom do bazne stanice žičare Teida, a onda svaka svojim putem do sljedećeg dana. Ja ću do  podnožja Teida žičarom, a prijateljica će  kao sad već iskusna planinarka do planinarskog prenoćišta  pješice gdje će prespavati. Uspon  do vrha Pico de Teide nastaviti će ranom zorom.  Ja ću s lokalnim busom do Puerta de Cruza, gdje ćemo se susresti sljedećeg dana.

Pred polazak odlazim baciti smeće, a prijateljica me dočekuje ispred auta, čudna mi je na prvu – pitam – šta je bilo?

Dobijem neočekivani odgovor – auto ne može upaliti. Pokušavam, situaciju preokrenuti na šalu,  rekoh joj  – ovaj slijed događaja dobro će doći za  dramaturgiju u putopisu. Stvar je ipak ozbiljna, auto i nakon niza pokušaja ne pali. Prijateljica zove rent a car službu, i dobiva službenicu koja joj na pitanje do you speak english? – odgovora a little bit. Čujem ponavlja prijateljica u nevjerici  a little bit.

U međuvremenu njih dvije se uspiju sporazumjeti pričajući engleski. Bit je da nam treba majstor koji će auto pokrenuti. I to hitno. Odlazak na Teide  odnosno vožnju žičarom dobro je unaprijed rezervirati, jer gužve su velike. Može se dogoditi da ukoliko nemate rezervacije ne možete na žičaru. Penjanje na Pico de Teide, pak, nužno  je rezervirati unaprijed, odnosno pribaviti dozvolu parka za penjanje kao i rezervirati smještaj u prenoćištu. Naime, prema Kanarskom institutu za statistiku Teide je najposjećeniji Nacionalni park u Europi te drugi najposjećeniji na svijetu nakon Yellowstonea. Godišnje ga posjeti preko 2,8 milijuna stanovnika.

Poslala mi je prijateljica link za rezervaciju žičare još za boravka u Hrvatskoj, kao i datum kad nam je u plan pohod na Teide. Osim datuma polaska bilo je potrebno i rezervirati vrijeme vožnje žičarom. Kartu  sam kupila  on-line putem.

Moj ulazak na žičaru predviđen je u 11.20 h. Pamtim to vrijeme, jer je u baš u to vrijeme stigao službenik rent a car kompanije. Njegovim dolaskom drama se polako počinje raspletati. U našem susretu nema puno priče. On odmah otvara haubu našeg vozila, kao i svog i spaja ih s kablom, i ubrzo je problem riješen. Očito je, akumulator se ispraznio. Međusobni razgovor temeljimo na gestikulaciji, jer nas troje ne govori niti jedan zajednički jezik. Prijateljica tek zna reći na španjolskom Estoy embarazada (op.a. ostala joj fraza iz  telenovela – a  što u prijevodu znači – trudna sam). Ja isto tada znam samo ponoviti  Estoy embarazada, ali to nam ne pomaže. Suvišno je i spominjati da ni ona ni ja nismo trudne. Tog dana ću tek popodne  progovoriti osnove osnova španjolskog. Drama je, dakle, završena uskoro i to preuzimanjem novog autića, opet bez puno riječi. Naš pak majstor na engleskom tek zna  par riječi  i to ključnih za dobar godišnji don`t worry, holiday, party i police. Ova zadnja riječ police, polis u izgovoru, zbunila nas je, jer smo mislile da moramo u policiju, jer su nam auto zamijenili. Ponavljamo polis, uz raširene oči  i izraz nevjerice na licu. Ali on pleše na mjestu, sa osmijehom na licu, podiže ruke u zrak i ponavlja holiday i party te pokazuje na ugovor o preuzimanju auta,  pa smo ubrzo shvatile da ugovor pokriva i osiguranje od pražnjenja akumulatora. Usput shvaćamo da police znači policy  i to insurance policy.

Sjedamo u auto, i nastavljamo vožnju prema Teidu. Moj termin ulaska u park odavno je premašen. Računam preživjet ću  investiciju od 27 eura za novu kartu, ali brine me prijateljičin uspon. Ne želim da je uhvati mrak pri usponu do prenoćišta. Tješi me  jedino činjenica da ima full profi planinarsku opremu, uključujući i naglavnu lampu. Priča mi da uspon do prenoćišta traje između pet i šest sati, pod otvorenim nebom na preko 3.500 metara nadmorske visine. I onda ja, kako već  jedino znam zbrajati,  brojim prstima sate do zalaska sunca. Računica mi je na knap u odnosu gdje smo tad  i s potrebnim vremenom za uspon prema vremenu zalazak sunca, skoro sam u minusu, uostalom kao i često puta u životu. Vozimo lokalnim cestama, do parka, okoliš podsjeća na uspon na Sljeme, samo što u jednom trenutku kako se približavamo Teidu drveće zamjenjuje vulkanski krajolik. Na putu u park zatičemo djelatnike zadužene za održavanje parka i cesta, što na trenutke usporava našu vožnju, baš kad nam je svaka minuta važna. U  sve peripetije stižemo do bazne stanice žičare gdje zatičemo parking pun kao šipak. Dolaskom na parking, rastajemo se, svaka nastavlja svoju bitku. Moja bitka je ipak neusporedivo fizički lakša, ali na ulazu u žičaru zatičem ne preglednu kolonu ljudi. Moje vrijeme je ograničeno, jer u 16 h imam bus za Puerto de La Cruz. To je inače zadnji bus pa mi nije do šale. Kud puklo, da puklo, u trenu odlučim da ću podići spuštene pregradne vrpce reda  i došetati do službenice parka. Predajem joj  potvrdu o rezervaciji karte,  i počnem objašnjavati zašto kasnim na ulaz cirka tri sata. Pričam joj da smo imali problema sa autom, no ubrzo bivam prekinuta uz frazu Don`t worry i nakon provjere rezervacije dobivam ukrcajnu kartu za žičaru.

Žičara do podnožja Teida vozi desetak minuta, zbog sigurnosti ograničen je broj putnika u kabini. Na trenutke za vrijeme vožnje kabina podrhtava, ali to kao da je zalet za konačni dolazak u podnožje vulkana. Žičara je otvorena za javnost 1971. godine, s tim da je u razdoblju između 1999. i 2007. godine u potpunosti renovirana i modernizirana. Važno je napomenuti da u prostorima bazne stanice žičare nema ugostiteljskih ni prodajnih objekata, tu je tek sanitarni čvor, što je dobro znati prilikom planiranja posjeta Teidu.

Teide je vulkanska planina. Pico de Teide najviši je vrh Španjolske sa visinom od 3718 metara nadmorske visine. Treći je najveći vulkan na svijetu, veća od njega su samo dva vulkana na Havajima – Mauna Loa i Mauna Kea. Pod zaštitom je UNESCO-a te je najstariji  i najveći nacionalni park u Španjolskoj.

Bila sam spremna na gotovo polarne uvjete boravka na podnožju Teida, dvije debele dukserice na meni, rukavice i šal u torbi, bile su mi jamac da se neću smrznuti.  Gledam, ljudi koji me okružju su u uglavnom u ljetnom izdanju. Ali oni nemaju prijateljicu planinarku. Mene je moja upozorila na vremenske uvjete na visini i činjenicu da je vrh Teida gotovo cijele godine pod snijegom. Ipak, toliko sam zabundana da mi polako nestaje zraka od vrućine, pa odlučujem da se moram osloboditi viška robe, ako želim ostati na nogama.

Izlaskom iz žičare zatiču me jači  zapusi vjetra praćeni zrakama sunca, pa je boravak na visini pravo osvježenje za moju frčkavu glavu. Iako je postojala mogućnost obolijevanja od visinske bolesti, ne bi mi bilo prvi put, zbog boravka na spomenutoj visini, ovog puta sam pošteđena simptoma iste. Boravkom u Peru (op.a. Cuszcu), a posebno u Boliviji koji zovu Tibetom Južne Amerike, izgleda, pretplatila sam svoj dug visinama i visinskim bolestima. Šetam podnožjem vulkana, za dnevno penjanje do kratera odnosno Pica potrebno je ishoditi posebnu dozvolu parka, to mi ipak zbog fizičke ne/kondicije i nagomilanog polugodišnjeg umora, nije bila opcija, pa uživam u okolišu i pogledu na oko 3.550 metara.

Kako sam  spomenula već vezana  sam za lokalni bus, vrijeme boravka na Teidu mi je ograničeno pa se spuštam do žičare i čekam bus, za kojeg sam kartu kupila on-line. Problem je jedino bio u tome što je  pri kupnji web stranica  bila u cijelosti na španjolskom pa sve do dolaska busa nisam sigurna da li će sve biti u redu.  Bilo je.

Vožnja do Puerta de la Cruza, lokalnom strmom i okukama punoj cesti, praćenim miomirisima ljudi koji su planirali bespućima parka,  traje cca 2 sata i neopisivo me posjetila na vožnju Lima – Cuszco, samo što je ova  bila kraća za cirka 23 sata. Isto mi je par puta došlo da viknem vozaču ALO, IMA IZAĆI. Ali nisam. Nisam imala izbora.

Jedva sam dočekala izaći  iz busa u Puerta de la Cruzu. Izlazim na glavnoj autobusnoj stanici u gradu. Odlučujem da ću prvo predahnuti uz jelo i piće prije nego se uputim u potragu za hotelom. Pomalo, nije priša – nigdje mi se ne žuri – napokon. Unatoč sve prisutnoj tehnološkoj pomoći pri kretanju po otoku, hotel pronalazim uz pomoć lokalaca. Pričamo na španjolskom, ne zato što ja znam španjolski, nego  druge opcije nemamo.

Uskoro stižem u hotel, vrata su zaključana. Na ulazu pronalazim zvono. Zvonim. I nadam se da će se netko pojaviti. Za par minuta vrata mi otvara stariji gospodin i poziva me da uđem unutra. Ulaskom u hotel kao da sam ušetala u vremensku kapsulu pedesetih godina. Prijavljujem se, gospodin ispisuje moje podatke na paragon bloku. Plaćam. Ali prije nego dobijem ključ od sobe, dobivam upute o boravku u hotelu.  A nakon toga i demonstraciju otvaranja središnjih vrata hotela, ako se uputim u noćnu šetnju grada. Nakon toga, moram mu dokazati da znam otključati vrata bez ičije pomoći. I tek nakon što sam pokazala da znam otključati vrata, mogu u sobu. Pozdravljamo se uz napomenu, da sutra, ako njega nema u hotelu, a neće ga biti, ključ ostavim na donjoj polici recepcije. Opet kao da sam imala flashback – ovog puta lansirana sam – u Valenciju  i događanje u kojem  je sobarica suputnicima i meni demonstrirala kako ući u sobu u kojoj  nas je zatekla i u kojoj smo se nalazile cijelo popodne.

Javljam prijateljici, da sam se smjestila, a ona mi odgovara da je već odavno u skrovištu Teida i da sve teče prema planu. Što ti je dobra kondicija? – pomislim dok tonem u san.

Nakon buđenja, napuštam vremensku kapsulu i tražim mjesto gdje ću doručkovati i popiti jutarnju kavicu. Nakon okrepe, istražujem grad.

Puerto de la Cruz je grad i općina na sjevernom dijelu otoka. U gradu živi oko 29.000 stanovnika. Grad zauzima važno mjesto u povijesti turizma otoka. Razvijeno gospodarstvo temeljeno na izvozu, u grad je ranije nego bilo gdje na otoku dovelo prve strane posjetitelje. Nakon što su osjetili čari ugodne klime u gradu, turisti su počeli stizati na odmor što je dovelo do početaka razvija turizma  prvo u gradu, potom na cijelom otoku. Središnji gradski trg je Plaza de Charco,  a uz morsku šetnicu nalaze se prirodni bazeni znani kao Lago Martiánez, a koji su djelo poznatog Kanarskog arhitekta Cesara Manriquea. U cijelom gradu vidljive su reklame za obližnje smješten Loro Parque  zabavni zoolooški vrt, otvoren 1972. godine,  koji se proteže na 13,5 hektara. Park je izvorno zamišljen kao raj za papige, a tijekom godina postojanja razvio se u jednu od najvećih turističkih atrakcija na Kanarima, kojeg je dosad posjetilo preko 40 milijuna posjetitelja.

Nakon razgleda grada, nalazim se s prijateljicom. Nastavljamo vožnju do sjevera do Punto de Higaldo. Ostatak dana provodimo, odmarajući se, uz red jela i priče i tako do sutra, kad napuštamo sjever otoka. Istočnom obalom uz zaustavljanje u Santa Cruzu spuštamo se na jug otoka na Costa Adeje.

U nastavku putopisa čitajte o našim daljnjim avanturama na otoku…u sklopu kojih smo posjetile Santa Cruz,  Mascu. Garachico  i Costu Adeje – Playa de las Americas.

I za kraj prvog dijela putopisa  kako kaže Javāharlāl Nehrū “Živimo u divnom svijetu koji je put ljepote, čari i avantura. Nema kraja avanturi koju možemo imati samo ako je tražimo otvorenih očiju.“

 Napisala: Ivona Bačelić Grgić

 P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/