Večeras zajedno sa Bojanom putujemo na jedno hodočašće. Putujemo u Crnu Goru.

Razmišljah prije nekoliko sedmica o tome, da sam bila već dva puta na Ostrogu i to prije 8-9 godina i da treba mi malo da budem sama sa sobom. I nedugo zatim mi dolazi ponuda, da putujem upravo na Ostrog. Prihvaćam je, jer to je moj put.

Na put krećem sa idejom da budem što više sa svojim mislima i da pronađem odgovore, koji i mene traže već neko vrijeme. Krenuh da se spremim koliko mogu za nadolazeći val i promjenu, koju sa sobom nosi.

U 22 h svi smo već tu, autobus dolazi i krećemo. Na ovo putovanje idem sa svojim najvećim učiteljom u ovom životu, bez očekivanja, opuštena. Lagano se smještamo u autobusu, dobijam neočekivanu slobodu i prostor, za koji sam mnogo zahvalna.

Prije nekih 10 godina, prestala sam da budem religiozna, krenula sam u pravcu psihologije, filozofije i duhovnosti (budizma, joge i meditacije). No, postoje religiozna mjesta, na kojima osjećam duhovnost i volim ih posjetiti. Jedno od takvim mjesta je Ostrog.

Nego, truckamo se mi lagano i u cik zore dolazimo do manastira Tvrdoš, koji je u blizini Trebinja. Ono što mene asocira na ovaj manastir je miris tamjanike, neobičan i jak zvuk zvona, vazduh i žubor vode, koja teče pored. Do ovog manastira se dolazi u svitanje i to još više doprinosi osjećaju duhovnosti. Ulazim u manastir i počinjem da palim svijeće. U mnoštvu uspavanih duša (ne)zvaničnih religioznih ljudi, prija mi energija dva sveštena lica. Jedan je u srednjim godinama, brz i okretan, praktičan, ozbiljan, ali opet sa smješkom, ostavlja utisak profesora na fakultetu, a drugi izgleda kao da je nekoliko godina mladji. Kod njega osjećam smirenost, duhovnost bez grozničavih pokreta rukom, straha.

Nakon nekog vremena izlazim iz manastira, u želji da uživam u jutru, suncu. Sunce, tako toplo grije, čuje se hor žaba, žubor vode. Sjedam na klupu i uživam. Zatvaram oči i gasim um. Služba traje dva sata, imam osjećaj da je ova služba ispit za mlade sveštenike, koji drže službu, jer je tu i Vladika, koji ih ispravlja i pažljivo motri kako oni to rade.

Nakon Tvrdoša, put nas vodi ka Gračanici, gdje je glavni drugar i miljenik fotografije magarac. Dok putujemo ka Gračanici, kroz prozor možemo da vidimo kuće, koje asociraju na kuće primorskog grada, koji izlazi na more… zelene rolete, cvijet oliander, palme…

U Trebinju obilazimo “Stari grad” … grad u gradu, koji ima energiju čaršije iz davnih vremena. Prolazi mi kroz glavu, koliko je ljudi sa svojim mislima i osjećanjima boravilo u ovom kutku Svemira.

Zatim krećemo put Ostroga. Kroz nekoliko sati stižemo do podnožja Ostroga, odakle je potrebno prehodati 3km, kako bi se popelo do samog manastira. Ovaj put prehodah sam. Lažem, nisam bila sama sa mnom su putovale moje misli i mir. Uspon mi bijaše naporon, pitah se kako bi prehodala “Camino de Santiago”. To hodočašće osjećam kao svoj put. Svaki put se naježim, kad čujem da je neko uspio da prehoda put „Camino de Santiago“. No, kad sam se popela na vrh, pogled je bio sjajan. Nakon toga sam se smjestila. Dan teče polumirno. Imah jedan miran trenutak u kome meditirah na misli i pitanja.

Ubrzo dolazi noć, krećemo da spavamo. No, ne spava se dugo. Već oko ponoći počinje kiša. Pokušavamo doći do našeg autobusa, ali on biva zaključan, tako da završavamo u drugom busu. 
Još jedno iskustvo. Spavamo u autobusu, pored potpuno nepoznatih ljudi. Svjesna sam da nema spavanja, teško se namjestiti, ali duboko sam zahvalna što smo na suvom, toplom…

Prolaze sati i sviće.

Poslije službe krećemo u pravcu Trebinja. Uživamo u vožnji, parku, hodamo gradom, tu su i platani. Nakon toga nas put vodi kući. U autobusu pronalazim sjajnu sagovornicu i uživam u razgovoru.

Istina je da se nikad ne vratimo isti sa putovanja, kakvi smo pošli. Meni je ovo putovanje donijelo odgovore i mir me je ispratio na tom putu.

Putnica Bojana