Nastavljamo kinesku avanturu kojom nas vodi Mislav. Posjetili smo Xi’an pa zatim Guilin, a sada vam donosimo i treći dio kroz Kinu pa sve do Hong Konga.

Nakon Xi’ana i Guilina odlučili smo napraviti mali odmak od razgledavanja prirode i uputili se za Hong Kong. Nakon što smo opet vrlo kasno natovarili ruksake u Guilinu (Ivek sa ruksakom od 20 kila izgledao kao kad puž nosi svoju kućicu) zaputili se na kolodvor. Cure na recepciji su ronile suze jer im odlazi najsimpatičnija ekipa. Uz 3 litre suza pojavila se i vrlo nam poznata kineska logika. Rekli da idemo u Hong Kong, a one da nema vlaka. Kažemo mi da ima do Shenzhena. One kažu da nema. Mi da ima. One opet da nema. Ivek im pokaže da imamo presjedanje u HengYang-u, a one se zblesirale.

Kineska logika broj 3: vlakom se ide samo ako nema presjedanja jer je totalno glupo ić 100km u suprotnom smjeru pa onda 800km u pravom smjeru. Jer je to zapravo nemoguće, ko bi radio takvo što? To se ne radi jer ideš krivo pa dobro. Bolje platit 3 puta više.

No dobro, kupili karte za Hengyang pa onda za Shenzhen. U vlaku smo bili totalna atrakcija, prvo jedna mala trčala do nas i onda sva sretna mami jer nas dotaknula. Nakon toga se valjda pročulo da ima stranaca u vlaku pa svi slali djecu da nas dotaknu. Simpatično :). Vlak je čudo, sva sjedala se mogu rotirati i prilagodit po volji. Najveća brzina koju smo vidli opet 311km/h. U fastfoodu nalik na Mcdonalds dobijes plastične rukavice ko kod nas na pumpama. Nema mazanja rukica i flekanja majčica. Ali Kinezići i to uspijevaju jer samo bulje u nas dok jedu. Ili dok ne jedu. Jednostavno bulje neprestano. U Shenzhen stigli u večernjim satima i zaputili se u hostel.

Shenzhen – činjenice

1. čita se Šenđen,
2. grad je nastao na granici sa nezavisnim teritorijem Hong Kong i u skladu sa time se razvio. Hong Kong ima 7 milijuna stanovnika, Shenzhen 14 :),
3. u metrou ne dobiješ kartu nego plastični novčić koji ubacuješ u ono za štancanje karti,
4. o gradu od 14 milijuna stanovnika ima pola strane u Lonely Planet-u. Tolko i zaslužuje, nema niš :D.
5. iz Šenđena nemamo ni jednu sliku.

Nakon preslasnog doručka (riža u vodi) sjeli na metro i odvozili se tih 27 stanica u jednom smjeru do granice s Hong Kongom, prešli granicu i onda još 4 promjene metroa da dođemo do hostela. Put iz Shenzena do centra Hong Konga trajao duže nego 1000km vlakom.

Hong Kong – činjenice

1. Hong Kong je dio Kine od 1997.
2. stotinjak godina H.Kongom su upravljali Britanci te je bio vrlo važna luka i financijsko središte Britanskog imperija.
3. danas je jedan od dvije posebne uprave regije Kine. Drugi je Makao koji je samo preko puta zaljeva. A treći je Tajvan. Treći?? Super je kako su Kinezići to organizirali: jedna država, 2 sustava. A zapravo je skroz zakomplicirano. Macao i Hong Kong su posebne administrativne regije, a Tajvan je naravno Kina. Iako Tajvanci kažu da nije.
4. u HK se vozi krivom stranom ceste :).
5. površina je 1100km2 tako da baš i nije samo grad-država već ima i hrpu zelenila, plaža ali i drugih gradova unutar samoupravnog teritorija Hong Kong.
6. u HK radi youtube, google i facebook.
7. stanovnici za sebe kažu da su Hongkonžani (eng. Hongkongese) makar su samo Kinezi sa glupim frizurama. Kinu zovu mainland China. Al su u Kini makar se osjećaju drukčije. Uglavnom skroz komplicirano.
8. govor je kantonski, ne mandarinski.
9. valuta nije yuan već hongkonški dolar koji je prema prometu deveta valuta nas svijetu!!
10. u prijevodu grad znači mirisna luka i izgovara se Hong Kong :P.
11. u HK imaju tramvaje na kat.

Previše činjenica, a ni jedna smiješna. Uglavnom, HK je dio Kine, al uopće nije nalik na Kinu. Grad je drukčiji, ljudi su drukčiji, kultura je drugačija. Postoji i taj prijelaz granice iz Kine u HK koji je Kina i mora se vaditi double entry viza što malo komplicira put. Za HK treba posebna viza, al sva sreća da smo mi stanovnici EU pa za nas Europejce ne treba nikakva (ili smo mi ipak iz regiona?). Gaki se sad posramio malo jer Norveška nije u EU. Na prvi pogled grad izgleda ko New York; visoki neboderi, poslovni ljudi, Starbucks, Mcdonalds… Užasna razlika u samom ponašanju ljudi; ne guraju se, ne pljuju, ne deru se i slično. I da ne zaboravim, svi muški imaju glupe frizure. Valjda jedina država di muški više vremena provode kod frizera nego žene. Al Gakiju su opet muški bili lepi.

Ručali u Mcdonaldsu i Ivek naručivao cheesburgere kao da smo još u Kini. Ivek: Two cheesburgers. Žena ga gleda. Two cheesburgers i pokaže na cheeseburgere. Ona veli ok. Ivek onda i sa prstima pokaže dva cheesburgera. Ok mister, I understand. Do u want anything else? Totalno zaboravili da ovdje ljudi pričaju engleski bolje od nas, a mi im počeli objašnjavat ko preslatkim Kinezićima. Mogu si mislit kaj si je prodavačica mislila.

Zaletili se u neki shopping centar isključivo za tehniku. Ivek i Duki vagali oće il neće kupit prenosive punjače za mobitele. Pa se natezali 2 sata i na kraju kupili. Gaki u 3 i pol minute kupio lenovo laptop jer mu je bio lijep :). To ti je tako kad živiš u Oslu. Laptop radi, punjači ne – to saznali u hostelu :D.

Na večeri završili u japanskom restaču sa Agnes, Ivekovom frendicom. Fino nas počastila, račun sigurno bio oko 1000kn. Pojeli nakon dugo vremena i neke kolače. Odlučili izać van. Jedan od bedaka zaključao ključ u sobu pa morao do recepcije, a recepcija u drugoj zgradi. Pa onda opet morao do recepcije vratit univerzalni ključ. Rezultat: psovanje i sjedenje ispod klime punih 15 minuta. I borbe sa samim sobom. Kakve borbe? Ako ste čitali članak iz Guilina onda znate da nam 2 junaka ne smiju na net. Čak se i sanjalo da se ide na whatsapp.

Izašli van i stali u svakom 7/11. U ulici sa barovima sve Europljani pa ošli doma.

Idući dan pojeli doručak za 200kn iz dućana pa otišli na vidikovac. Do vidikovca vozi stara uspinjača za koju je nenormalan red. Al fora skroz. Pogotovo Iveku koji predaje onaj predmet na faksu. Kak se zove? Ono kud ide vlak?

Ivek mi htio prodati Zopa (mob’tel) za 500kn pa se predomislio. Nepunih 3 sata kasnije pretrčavali 6 traka brze ceste jer smo se zgubili i Zopo pao i razbio se. Kako brzo odleti 500kn u vjetar :D. Gaki nam opet skoro odapel od tog trčanja i vrućine.

Agnes nas čekala 45 minuta sa večerom na stolu u vijetnamskom restoranu. Al to nas nije zasmetalo i morali smo selfač opalit u onom uređaju za selfače za osobne i putovnice.

Bilo nam kao neugodno, al smo rekli bok i počeli jest. Za 7 i pol minuta ničega nije bilo više. Čak smo i kokosov orah skoro pojeli. Jadan Ivek je pričao s Agnes, a mi već 4/5 svega pojeli. Mene Gaki optužio da sam jučer pojeo 2 od 4 kamenice, a nas bilo 5. A ja ih fino pitao jel žele. Svi se ustručavali :).

Idući dan zapičili trajektom i busom na velikog Budu. Izlet promašaj jer smo se vozili skoro cijeli dan za niš. Bar smo se zašopingirali u outletu. I mobitele kupili isto tako.

Večer proveli sa Kai-em i njegovom zaručnicom (on bio na nekoj razmjeni u ZG pa se znaju dečki s njim). Vozili se u tramvaju na kat (jedan bedak se ne sjeća toga), pjevali u Hard Rocku sa hongkonškim bendom i jeli u nekom fast foodu (drugi bedak se ne sjeća toga).

Došli doma i nakon punih 5 dana onaj kojeg su proganjali snovi o whatsapp-u otišao na net. U deliriju reko da mu se j… i da on više nemre i da ide na net. Na koju stranicu je otišo? Jubitubi naravno. A kaj si je pustio? Pa pogledajte sami :DDD. E moj Gaki, najlakše dobivena oklada ikad.