LIBANON – između mita i stvarnosti


U svojim putovanjima nastojim tematski posjetiti zemlje koje povezuju neka povijesna događanja, osobitosti kultura, avanture iz literalnih djela, itd. te sam slijedom toga proputovao sve romane mog omiljenog pisca E.Hemingway-a, proučavao misterije MU civilizacije, lutao savanama Afrike i tako redom

Napisao: Ivo Hrvatić

Dva razloga su bila motiv mog putovanja, a to je susret sa feničanskom kulturnom baštinom i templarskim osvajačkim putevima. Nakon što sam prošao Egipat, Tunis, Jordan i Izrael logični slijed je bio Libanon i Sirija.

Područje današnjeg Libanona imalo je u proteklim stoljećima burnu prošlost. Na tom području smjenjivala su se babilonska, asirska, egipatska, hetitska, perzijska, rimska i bizantska carstva, a taj je prostor preživio i makedonska, arapska i križarska osvajanja.

Kao prva organizirana grupa na putu u Libanon, a ponukan tematski dobro odabranim programom, odlučio sam se i pored negativnih konotacija moje sredine, da ipak odem u ovu avanturu i posjetim  zemlju cedrova u kojoj se snažno mješa krščanstvo i islam, religijski sastavljeno od krščana Maronita, muslimana Sunita i Šita, te Druza, uz desetak drugih manjinskih vjera i gdje je nepredvidivi Hezbolah bitan politički faktor.

Vrlo mala zemlja sa cca 4,5 miliona stanovnika, od sjevera do juga ima jedva 300 km, a popreko oko 100 km. Svoju postojanost mogu zahvaliti francuskoj pod čijim su protektoratom bili nakon prvog svjetskog rata i koji su ga, zbog večinskog krščanskog stanovništva, odvojili od Sirije.

Neovisna republika postaje u isto vrijeme kad i Izrael 1948  godine.

Prepun radoznalosti i informacija sliječem u Beirut kao polaznu točku mog boravka u Libanonu.

BEIRUT

Grad, koji je bio gotovo potpuno razoren tijekom petnaestogodišnjeg građanskog rata i podijeljen na muslimanski i kršćanski dio, danas je ponovno ujedinjen. Povjesničari Beirut zovu gradom feniksom jer je u ratovima čak sedam puta bio razrušen do temelja, ali se uvijek uspio uzdignuti iz pepela poput ptice Feniks. Povijesno se prvi put spominje u egipatskim spisima u 15. stoljeću prije Krista, a bio je poznat i pod nazivom ‘Majka zakona’, jer je upravo ovdje otvorena prva biblioteka zakona na svijetu.

Obilazim najznačajnije gradske znamenitosti u starom i novom dijelu grada; trg Place de l’Étoile,Golubove stijene, šetalište Corniche uz obalu Sredozemnog mora, Ortodoksnu katedralu Sv. Jurja, Plavu sunitsku đamiju Mohamed Al Amin, Trg mučenika koji se nalazi u centru Zelene linije, koja je za vrijeme rata razdvajala krščanski od muslimanskog dijela grada. Još uvijek su vidljivi ostaci rata na kućama, od kojih neki namjerno ostavljeni.

Poslije petnaest godina od prestanka građanskog rata (1975-1990) i črtrnaest godina povremenih okupacija i razaranja od strane Izraela i Sirije, gdje su pravi ciljevi invazije i okupacije bili otimanje izvora vode.te totalnog mira od 2006 nakon povlačenja Sirijske vojske, Beirut je još uvijek rekonvalescent.

Danas je malo toga vidljivo od duge i bogate povijesti grada, nekad zvanog Pariz bliskog istoka, koji se obnavlja više stihijski nego po planu, kako je izgledao i bio poznat prije početka građanskog rata.

Ono što je zamjetno svakom turistu je znatno prisustvo dugih cijevi u raznim odorama, koji znaju preusmjeravati saobračaj ili kao čuvari objekata upozoravati vas da ih nemožete snimati.

I pored svega osječao sam se siguran u jednom zaista otvorenom i gostoljubivom okruženju.

Grad nema javnog prijevoza, autobusa, tramvaja i tome slično, te se sve svodi na šarolike taksije, sa ili bez oznaka, koji stalno trube skrečući pažnju na svoje prisustvo i stvarajući neviđenu buku.

Nemožeš trenutak stati uz cestu ili hodati uz nju, a da ti ne priđu nudeči prijevoz, koji u prosijeku uz prethodni dogovor košta između 10-15 dolara.

Kao u svakom gradu Bliskog istoka  promet je definicija kaosa,  a  prelaz ceste je realna opasnost.

Kako se tek turistički otvaraju prema svijetu imaju nekih manjkavosti u ponudi, kao primjer nedostatak knjižnica ili kioska gdje možete kupiti planove grada, koji ne postoje, kao i izdanja vezana za povijest zemlje, te suvenirnice kojih ima samo u sukovima ili na povijesnim lokalitetima.

Po pitanju kupovine, u Beirutu možete nači što god poželite, a po tome je poznata Hamra, duga ulica kao naša Ilica, gdje su dučani svih kvaliteta, uz napomenu da je  Libanon uz Izrael, najskuplja destinacija Bliskog istoka. Glavna valuta je američki dolar uz nacionalnu, koja je manje u upotrebi, a računi misaona imenica koju rijetko da vam tko izdaje.

Nočni izlazak smo prakticirali u krščanskom dijelu Mar Mikhael, centru ulične umjetnosti, kafića i restorana. Moram pripomenuti da mi je slobodno pušenje „nargile“ u večini lokala posebno smetalo, kako zbog količine, tako i agresivnog mirisa, a posebno me znenadio veliki broj pušača među ženama.

Libanonska kuhinja je za moj ukus više razvikana nego stvarna i zavisi o vjerskom lokalitetu gdje ga konzumirate. Salate i namazi su originalni i vrhunski, a glavna jela ništa bolja od naših.

Beirut je za nama krečemo u razgledanje povijesnih lokaliteta

TYR i SIDON

Južno od Beiruta, uz obalu, prastari su gradovi Sidon i Tir osnovani prije cca 6000 godina, često spominjani u Starom zavjetu.Tir je još jedan od gradova iz duboke povijesti koja se iščitava kroz Bibliju i legende. Razaran i podizan nebrojeno puta, između ostalog ima najveći i najočuvaniji rimski hipodrom koji je u svoje vrijeme mogao primiti do 20.000 gledatelja. U Tiru je daleko prije Ben Hura stolovao i kralj Hiram, suvremenik kralja Solomona, koji je prema legendi poslao svog najboljeg graditelja Abifa Hirama, zajedno sa cedrovinom, da u Jeruzalemu izgradi povijesni Solomonov hram. Od tada Hiram Abif, po legendi glavni arhitekta Solomonovog hrama, povijesno postaje središnja ikona u masonskim ritualima.

Ovaj dio Libanona mi je bio posebno interesantan jer je bio domovina Feničana, moreplovaca, osvajača i stvoritelja prvog alfabeta, te osnivača antičkog grada i države Kartage.

Međutim malo sam toga „feničkog“ vidio. Osim simpatične templarske utvrde zvane „morski dvorac“ sagrađene na poluotoku, sarkofaga feničkog kralja Hirama poznatog po svojim reljefnim rezbarijama i feničanskom pismu, te neuvjeljivi ostaci hrama Eshmoun posvečen feničkom bogu zdravlja, nije bilo ništa posebnog. Ali nam je jedinim pravi Suk u Sidonu ulio malo snage.,

Pomalo razočaran nisam se mogao pomiriti sa činjenicom da sve počima i završava sa starim Rimom, kao i konstatacijom da su svi osvajači rušili gradove prethodnika i tim materijalom gradili svoje utvrde i hramove. Feničani su možda četiri do pet metara pod zemljom, ali za to u petoj zemlji po zaduženosti na svijetu nema ni para, a vjerovatno ni spremnosti da se to istraži. Za utjehu Feničana ima makar na suvenirima.

Približno 20 km južnije od Tira su minska polja i nepropusna granica s Izraelom, što se primječuje i znatnim prisustvom plavih kaciga, pripadnika UN-a.

Slijedeči dan krečemo na sjever u posjetu čuvenom BYBLOS-u, gradu starom 7 tisuća godina kojeg smatraju  najstarijim svjetskim gradom kontinuirano naseljenim. To je gradić bogate povijesti, spoj Mediterana i Bliskog Istoka s ostavštinom Feničana, Rima, Bizanta, a zbog uistinu bogatog kulturnog i povijesnog nasljeđa, UNESCO je grad uvrstio na popis svjetske kulturne baštine.

U okruženju se nalazi nekoliko egipatskih hramova, feničanska kraljevska nekropola i rimski amfiteatar, kao i  katedrala sv. Ivana Krstitelja, izgrađena u prvoj polovici 12. stoljeća, jako lijepo očuvana.

Dvorac Byblos je križarski dvorac izgrađen u 12. stoljeću od vapnenca i ostataka starorimskih građevina. Drevni Jobel ili Byblos je osvojio Raymond de Saint-Gilles 1104. godine zahvaljujući pomoći đenoveške flote sastavljene od četrdeset galija, koju je dala obitelj Embriaco budući vlasnici dvorca. 

Ovdje već dolazim pomalo na traženu priću o Templarima koja mi povezuje prethodno otkrivene.

Salahudin, prvi sultan Egipta i Sirije, koji se borio u križarskim ratovima protiv krščana je zarobio grad i dvorac Giblet 1188. godine i iz osvete zbog dugogodišnje opsade rastavio zidove 1190 godine. Kasnije kada su križari ponovno zauzeli Byblos, obnovili su utvrde dvorca 1197. godine.

Ipak največa i najstarija templarska utvrda na ovim prostorima nalazi se sjeverno od Byblosa u gradu Tripoliju, drugom po veličini libanonskom gradu, nazvana po grofu Saint-Gilles.u

Feničanski ostatci u Byblosu su malo više dojmljiviji nego u Tir-u ali ih još uvijek izuzetno malo.

Mali odmor i idemo na duhovnu rehabilitaciju u JEITU I HARISSA-u

Jeita je ogromna kraška spilja, u kojoj se može u malim čamcima voziti podzemnim rijekama i jezerima, među šareno osvjetljenim stalagmitima i stalaktitima, kroz enormne dvorane ovog geološkog čuda.

Nešto slično kao Škocjanke jame i Postojna u Sloveniji, ali ipak daleko veće i močnije.

Harissa je jedno od najpoznatijih hodočasničkih lokaliteta u Libanonu, u koju već gotovo sto godina hodočaste kršćani iz cijeloga svijeta. Svetište Gospe od Libanona svake godine pohodi više od tri milijuna hodočasnika, a među njima ima pripadnika svih vjera. Nad svetištem dominira kip Djevice Marije visok 8,5 metara, jedan od najljepših na Bliskom istoku. U crkvi Majke svjetla kip je Djevice Marije koji je 1954. pronesen kroz svako selo i grad u Libanonu. Tabernakul je izveden u cedrovini, što je zaštitni znak Libanona, kao i raspeće Isusovo iznad oltara. Sredinom 1970. sagrađena je uz svetište, crkva Naše Gospe od Libanona, koja izgledom podsjeća na feničanski brod, a svakodnevno prima 3500 vjernika na mise.

Vračamo se u Beirut i pripremamo za sutrašnji udarni izlet u BAALBEK i ANJAR, lokalitete na samoj granici sa Sirijom, područje koje se označava kao rizično i za izbjegavanje. Ali izazov je jači od svega?

Vozimo se prijevojima planine Libanon koja je po nekim svojim vrhovima prekrivena snijegom i dolinom Bekaa stižemo u Anjaru, jedinstvenom utvrđenom gradu izgrađenom u 8.st. kojeg je podigao damaški kalif iz dinastije Omejida, a mjesto je poznato kao Pustinjska palača, upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji.

To je bilo predvorje onoga što nas je očekivalo, a to je jedno od čuda antičkog svijeta odnosno jedno od najfascinantnijih nalazišta na površini planete.

Baalbek, zvan «Sunčani grad» je poznat po izvrsno sačuvanim ruševinama hramova (Jupitera, Venere i Bakusa), tada rimskog grada Heliopolisa, jednog od tadašnjih najbitnijih svetišta velikog Carstva.

Upravo to je jedan od razloga zašto je Baalbek upisan na UNESCO-v popis svjetske baštine još 1984. godine.

Danas je Baalbek prljavo i zbrkano selo najjače uporište Hezbollaha, «Božje stranke» i njihova baza. Slike mučenika poginulih u raznim akcijama i žute zastave stranke izvješeni su naokolo.

Tu su nalaze i izbjeglički kampovi Sirijaca.

Zalutali turista mogao bi pomisliti da mu je došao kraj, dok je nas par razmišljalo da vidimo mogučnost probiti se do Damasca koji je bio udaljen niti stotinjak kilometara od granice sa Sirijom na kojoj smo se upravo nalazili, kako bi posjetili đamiju Umayyad-Mosque_ u kojoj se nalaze relikvije Sv. Ivana krstitelja, kojeg štuju krščani i muslimani. Ništa od toga. Šteta.

Posjetioci u Baalbek dolaze radi Hrama, najjačeg spomenika Antike Levanta, koji se često uspoređuje sa  Piramidama, Petrom i Palmyrom. Hramski kompleks sastoji se od velikih hramova Jupiteru i Bacchusu, odnosno Veneri, a uz pristupne građevine ga čini najmasivnijim hramom na svijetu.

Rimske građevine su izgrađene preko ranijih ruševina, na uzdignutoj platformi od 24 monolitna kamena, od kojih največi teži više od 800 tona. Kako su ih uspjeli tako precizno obraditi, a kako prenijeti, ostala je nepoznanica do današnjih dana. Upravo su na posebnoj lokaciji otkriveni monoliti koji teže cca 1.500 tona za koje se pretpostavlja da su stari desetak tisuća godina.

Ta masivnost, snaga i prijenos me tjerala na ista razmišljanja koje sam doživljavao sa Moaima na Uskršnjem otoku (vidi moj putopis) da mi se i teorija Ericha von Daenikena činila uvjerljivom. On je, impresioniran kao i svi, zaključio da su hramove gradili divovi, jer da nije moguće onom tehnologijom podići ovakve blokove kamenja  ili su u ono vrijeme poznavali nama izgubljenu tehnologiju gradnje. Premda su, zvanično, hramove izgradili Rimljani u drugom stoljeću poslije Krista, temelji su znatno stariji.

Prema mišljenju stručnih arheologa, to je bilo feničansko utočište posvećeno bogu Baal-u, grčki grad nazvan Heliopolis (Grad Sunca), koji je još od vremena cara Augusta bio rimska kolonija, koja

slobodno može ponijeti epitet najljepše turističke atrakcije cijelog Bliskog istoka

Izmoreni i zbunjeni vračamo se u Beirut prolazeči kroz zaštičene razrijeđene šume cedrova, sretan da sam bio učesnik jedne istraživačke grupe sa podjeljenim mišljenjima o jedinstvenim arheološkim nalazištima.

Neka od ovih legendarnih stabala stara su preko 3000 godina i suvremnici su onih od kojih je izgrađen Solomonov hram, a svako drvo, ima ih ukupno 375, ima svoje osobno ime. Nakon tisućljetne sječe još je svega nekoliko šumaraka cedrova ostalo na Libanonskoj gori i čuvaju ih poput svetinje. Nije nikakvo čudo što se ovo drvo kao simbol zemlje nalazi i na zastavi Libanona.

Kako bilo, Libanon je fascinantna zemlja bogate i nevjerojatne povijesti čiji su ostaci vidljivi na svakom koraku. Idemo dalje za Babilon.

Fotogalerija: