Kambodža – Živjeti u džungli


Znaš ono kada jednostavno kažeš ‘DA’ svim prilikama, čak i ako to znači živjeti u džungli te putovati po oluji? E, pa upravo sam to i napravila!

 

Nakon tri predivna tjedna bilo je vrijeme da napustim taj mali raj na zemlji zvan Koh Rong Sanloem. Alex i Liam (dečki koje sam upoznala na istoimenome otoku i s kojima sam na kraju krenula i putovati) predložili su mi da im se pridružim u novoj avanturi na otoku Koh Rongu koji je veći i popularniji nego Sanloem.

Nisam imala plana, te me ta ponuda oduševila pa sam im se odlučila pridružiti. Međutim, u našem slučaju ništa ne može proći jednostavno  pa je tako samo pola sata prije polaska došla oluja kakvu još nisam doživjela za vrijeme mog boravka ovdje. Ne moraš biti prepametan da zaključiš da brod neće kretati po takvome vremenu, a možda uopće nije ni došao!  Bilo kako bilo, ja se nisam htjela micati iz bara gdje su se svi ljudi s otoka skupili. No dečki su bili uporni te su odjednom počeli trčati i pjevati dok je u međuvremenu lijevalo kao iz kabla. Tko je tu lud ja ne znam, ali nije mi preostalo ništa nego im se pridružiti.

Sva sreća pa smo do pristaništa došli na vrijeme, no mi nismo išli turističkim brodom nego brodom koji je opskrbljivao sve otoke s hranom te smo zbog toga morali čekati lokalce koji su došli sa svojim barkama, prikolicama te biciklima da iskrcaju sve zalihe s njega. Naime čuli smo da svakoga dana u 17 sati dolazi tzv. ‘supply boat’ te da se s njim može ići na susjedne otoke.  Potpuno mokri i iscrpljeni čekali smo još sat vremena ispred broda, a u međuvremenu je i oluja prošla. Divotica!

Napokon je došao red na nas. Ukrcali smo se u ne tako luksuzno plovilo no bili smo sretni što ćemo napokon krenuti, međutim da stvar bude bolja saznali smo da ćemo stati na još tri mjesta prije naše destinacije! Što je zapravo značilo da ćemo istu proceduru  ponoviti još ‘samo’ nekoliko puta.

Naša sljedeće odredište bilo je M’ Pay Bay village koje je poznato kao ribarsko selo. Otprilike stotinu lokalaca se skupilo da istovari sve što je trebalo, a na moje iznenađenje među njima je bilo puno žena i djece koji su svi skupa nosili teške vreće riže. Osjećala sam se veoma sretnom dok sam ih promatrala jer su uistinu pokazali što znači pravi timski rad. Nakon nešto više od tri sata u daljini su se počela pojavljivati jarka svjetla obližnjih kafića. Napokon smo bili tu, na novoj avanturi!

Narednih dana upoznala sam puno umjetnika iz Južne Amerike koji su došli prodavati njihov predivan makrame nakit ( za sve koji ne znaju, makrame  je drevna vještina vezivanja čvorova u određene uzorke, koji se mogu iskoristiti za cijeli niz kreativnih uporaba; od nakita i kućnih dekoracija, do držače za vaze i odjeće).

Slučajno sam spomenula jednome od njih ( imenom Diego) da imam namjeru otići s otoka zbog prevelikoga broja turista zbog kojega uopće nemam osjećaj da se nalazim u Kambodži.

Ubrzo mi je predložio :’’ Znaš, ovdje je možda previše bučno, ali ja sam našao veoma mirno mjesto u džungli gdje sam postavio svoj šator. Slobodno možeš doći I vidjeti ako ti se sviđa.’’

Zbilja nastojim biti otvorena prema svemu jer smatram da nam sve dolazi s razlogom I da se nevjerojatne stvari događaju kada vjerujemo životu tako sam I ovoga puta poslušala Univerzum. Narednoga dana već sam bila tamo, ležala sam u hammocku I uživala u veličanstvenome prizoru džungle I njenih životinja. Međutim nije svima bilo tako lako, Diego pak u međuvremenu nije skidao pogled s majmuna koji su mu neprestano pokušavali uzeti nakit kojega je prodavao.

Uistinu smo živjeli u skladu s prirodom, čak smo imali I filtere za vodu. Diego je već bio poprilično poznat na otoku pošto je svoj nakit prodavao u džungli kroz koju se mora proći da bi se stiglo na plažu. Upravo zbog toga bi nas puno ljudi posjećivalo. Skoro svatko bi stao pored njegova štanda i popio barem jednu kavu s nama. Meni su ipak bila najdraže lokalne žene koje bi po cijele dane hodale s velikim posudama voća na glavama pokušavajući ih prodati turistima.

Ubrzo smo postali dobri prijatelji pošto bi uvijek stale pored nas da se odmore. Obično bi im dali vodu, a onda bi svi skupa sjeli i uživali u okusu manga i čilija.

U Kambodži su žene glavni kućanski I financijski ‘šefovi’. One se brinu o obitelji I zapravo su te koje najviše daju. Na ovaj način ne samo das am dobila uvid u khmersku kulturu nego sam isto tako dobila priliku promatrati život latino-američkih umjetnika. Većina njih su nomadi koji putuju svakih nekoliko mjeseci u različite dijelove svijeta kako bi prodavali svoj nakit. Većina se njih već znala otprije te su se smatrali obitelji. Ovi su talentirani umjetnici posvetili svoj život tome je rim to daje sreću I zadovoljstvo, te nam svima mogu poslužiti kao primjer. Za samo jednu ogrlicu im treba više od deset konopa I otprilike četiri sata posla!

Iako su veoma vrijedni ovi ljudi se uistinu znaju zabaviti! U popodnevnim satima smo često pjevali i plesali na tradicionalnu latino muziku, a čak smo priredili I mali ‘cirkus’ na plaži.

Sve u svemu provela sam 2 tjedna živeći ‘off-the-grid’’  I bilo je teško oprostiti se od svoje nove obitelji, ali je isto tako bilo vrijeme da se počne stopirati Kambodžom 

Napisala: Neli –  trippinwithneli.com