Izlazak iz spilje


U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.

Sa putovanja: uvijek će netko imati ljepše slike, zanimljivije doživljaje, atraktivnije opise

ali svi u dubini sebe imamo iste strahove.

Ovo je priča za one koji dopuštaju da ih strahovi svakodnevno pobjeđuju, sve do tog jednog trenutka

kada oni odluče pobijediti njih!

Sve je odluka.

Tri su mi godine trebale da se ovu jesen odlučim na samostalno putovanje, ni manje ni više nego na drugi kraj svijeta:  zapadnu obalu SAD-a. Dotad nisam puno putovala. Niti daleko. Doslovno sat unutar klaustrofobičnog zvona (dalje u tekstu: avion) za mene je prava (ne)moguća misija. Volim bicikl. Volim poznata mjesta. Većinu se vremena tako skrivam po njima nazivajući ih svojim spiljama jer osjećaj zaštite koju mi pružaju ne bih mijenjala ni za šta. Ipak, shvatila sam da moram. Mijenjati! Napredovati! Živjeti!

Trotjedni put započeo je posjetom poznanika u Los Angelesu. Preživjela sam 12 sati u avionu. Pobijedila svoj najveći strah. Put se nastavio automobilom prema San Franciscu i završio u Las Vegasu. Konstantna jurnjava za top atrakcijama sa poznanicima u cijeloj toj buci gradova kao da je ugasila sve moje ostale strahove koje sam toliko vješto uz ograničen „bagagge allowance“ spakirala sa sobom. Sve osim onog od zmija koje su strpljivo čekale slikanje ispred Starbucks-a u Las Vegasu. Priznajem, izvorno balkanski pokušala sam počastiti kavom osoblje da zaobiđem zmije kroz izlaz za nuždu. Moja balkanska kartica za plaćanje nije prolazila a 50$ u cash-u nisu primali jer je takva novčanica najčešća krivotvorina. Bitna je namjera. Prošla sam džabe.  Ironično, zanemarujući „rattlesnake“ upozorenja u razdaljini „every step I take“ jedva sam čekala najbitniji dio putovanja – prirodne ljepote američkih nacionalnih parkova. Jedva čekanje, na samo par sati vožnje od grada, dovelo me do toga da najbolje upoznam sebe. Priroda i mir. Začudo, nijedna zmija. Samoća. Ruksak. U njemu opet oni vješto spakirani strahovi. Trebala sam se snaći, prilagoditi, potruditi oko svega. Puno toga što odavno nisam.

Jutro je u mojoj američkoj spilji bilo toplije nego inače. Istodobni nalet adrenalina i tjeskobe zagrijao mi je obraze te se brzinom svijetlosti proširio cijelim tijelom. Negdje se onaj glas iz glave „što mi je ovo trebalo“ počeo gubiti kroz jeku i nestajao u dubinu spilje, a svijetlost izvana me lagano izvukla šapatom „dođi, ne boj se“. Nikada vika na mene nije dobro djelovala. Svijetlost me dobro poznavala.

Izrezbaren snagom vode i vremena, Zion nacionalni park u Utahu natjerao me da sudjelujem u njemu sa istim tim snagama koje su ga kreirale. Vjerovala sam da imam dobru kondiciju, ali hej, većinu sam vremena disala kao pas i posezala za Nevada flašicom vode koju sam kupila preko granice. Ne, nije bila jeftinija. Zbunjivalo me već lagano u kojoj sam državi. Ljudi koje sam sretala putem ionako su bili iz cijelog svijeta. Znali su gdje je Hrvatska. „You guys were in World Cup Finals!“  Hvala Luka. Zbog razlika u vremenu, zbunjivalo me često koje je vrijeme. Nebitno jer ovo je bilo moje vrijeme za sve! Mijenjanje. Napredovanje. Življenje.

Nadala sam se da će po izlasku iz spilje biti sve toplije. Ljepota prizora ispred mene sa bojama parka koje se kreću od narančaste, crvene, ružičaste pa sve do tirkizne i nebesko plave, sa jakim suncem u pozadini, pošteno me ugrijala. Ipak, znala sam da će opet postati hladnije. Tuđi svijet, tuđi jezik, snalaženje. Ruksak. Moji strahovi koje svugdje nosim sa sobom. Činilo mi se da u tišini prirode odjednom jasnije čujem svoj život u Hrvatskoj. Svu njegovu ljepotu i težinu. Svaki kamenčić koji svakodnevno pomičem. I sve njihove boje.

Nevjerojatna priroda u kojoj sam se našla kao da mi je odjednom osvijestila činjenicu da kroz svoj život, u kojem god kutku svijeta da se nađem, zaboravljam i zaboravljat ću otvoriti krila. Sama sebe stavljam pod strahove donošenja velikih odluka sputavajući se tako da donesem i one male. Mali koraci, mali letovi. Najljepši pogledi nisu nužno sa najvećih visina. Vozeći se kroz Yosemite nacionalni park u Kaliforniji, svako sam malo bila nagrađena  nestvarno lijepim vidicima. Bilo je dovoljno pogledati kroz prozor ili zastati pored ceste. Nije bilo potrebno visoko letjeti. Odjednom je sve postalo lakše, svaki je trenutak bio nova pobjeda. Slučajna road trippin’ glazba (Foreigner: …this mountain I must climb feels like the world upon my shoulder…) nije se ispostavila slučajnom. Moja ramena nikad nisu bila lakša.

Blaga dolina sa oštrim liticama u koju sam se spustila podsjetila me na borbe koje konstantno vodim između srca i mozga. „El Capitan“ kao jedan od najljepših svijetskih klifova na jednoj strani te velika granitna stijena  „Half Dome“ na drugoj. Neke su moje planine bile toliko ogromne, ali više nisam sumnjala da ih mogu proći. Park koji je nastao kao posljedica djelovanja ledenjaka koji su tisućljećima oblikovali današnji izgled – učinilo mi se da je i meni trebalo upravo toliko da se ikada odlučim na bilo što, veliko ili malo. Sve mi je tada postalo jasno.

Sve je odluka. Svaka te odluka, bilo dobra ili loša, bila velika ili mala, dovede do  novih iskustava koja su neprocjenjiva. Meni je moje bilo strašno, teško svakome to za razumjeti. Ali ovo nije pisano za one koji ne razumiju. Svi pričaju kako su putovanja čarobna. Bojala sam se da nešto sa mnom nije u redu ako ne mislim kao većina. Uputila sam se u tuđu zemlju, kod nepoznatih ljudi, sa avionom kojeg sam se bojala i još uvijek bojim.

No kako donositi odluke kad vrlo često ne vidimo šumu od drveća. Kada se bojimo. Ne znamo ni čega. Toliko sam dugo gledala u samo jedno drvo. Da živim više života, vjerojatno bih do bilo kakvog pomaka prikupila približno godina kao „Sequoia“, najstarija i najviša vrsta drveća koja me tako simbolično dočekala na izlazu iz parka. Vjerojatno sam zbog njene visine sve ove godine imala bolji pregled nad šumom. I tako preživljavala. Ne i živjela.

Naposljetku, kako na putovanju, tako i u svakodnevnom životu, uvijek se nakon donešene odluke brinem kad ne čujem onaj unutarnji glas „sve će biti dobro“. Sada shvaćam da ga ne moram uvijek čuti. Biti će dobro. Sjetim se onog jednog puta kad mi je obećao… obećao mi je da gdje god ću krenuti, on je već bio tamo i ostavio upaljenu svijetlost za mene. Ona je, kao nagrada za kraj mog putovanja, bila najjasnija u Antelope kanjonu u Arizoni. Posjet njemu moguć je samo uz „Navajo“ indijanca koji mi je objasnio da je kanjon nastao erozijom pustinje zbog velikih poplava i jakog vjetra. Obzirom da svaka kiša djeluje na oblik kanjona njegovo formiranje i oblikovanje nije još uvijek završeno. Ni moja formacija nije završena. Osjećam se spremnijom za novi dan. Za novo putovanje koje će me oblikovati. U osobu kakva želim biti.

Svijetlost me putem nije svugdje jednako grijala. Ponekad sam sama dodavala zrake. Ponekad ljudi oko mene. Ali u tome i je čar svakog dana. Prosječno srce kuca 100000 puta dnevno. Koliko puta ga puštamo da kuca zbog strahova?! Puštajmo ga da kuca za život! Pitam se kakav je život u Australiji. O satima leta odbijam razmišljati. 🙂

Napisala: Nikolina Ptiček

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.