Iran – Shiraz bez vina i otočka sparina (3/3)


U drugom djelu smo posjetili Esfahan i Yazd, a u ovom posljednjem putujemo s Davidom u Shiraz i napuštamo Iran do nekog slijedećeg puta.

Iran – izvješće s teheranskih cesta (1/3)

Iran – pola svijeta i malo pustinje (2/3)

Makar nisam radio ništa posebno, Yazd me prilično uvukao, pa sam na kraju ostao i dulje nego što sam planirao. Ipak dolazi vrijeme za krenuti dalje na jug, u još jedan grad na uobičajenoj turističkoj ruti, Shiraz. Da, po njemu je vrsta vina, odnosno sorta grožđa, dobila ime, ali, opet da, ni kapi vina nema ovdje, barem ne lako nabavljive. Opet ništa ni od CS-a, tako da još jednom izbor pada na jeftini hotel/hostel, opet prilično neloš. Tamo srećem talijanskog djedicu kojeg sam u prolazu upoznao u hostelu u Yazdu, taman je na odlasku, kaže Shiraz mu je preturistički, njemu treba nešto divljije. Što sam pričao, penzioneri, avanturisti modernog doba…

Niti tu večer, niti idući dan ujutro ne uspijevam u hostelu ući u komunikaciju s ikim zanimljivijim od odhujalog djedizze, ili točnije, nitko ni ne pokazuje veliku želju za priču. Očito moj nevjerojatni šarm ipak ne može protiv snažnog wi-fi signala i blještavog sjaja ekrana. U nedostatku kvalitetnog (čitaj ikakvog) društva, odrađujem klasičan turistički dan kojeg se nebi posramili ni dalekoistočni trkači po znamenitostima. Zujeći po gradu dolazim prvo do madrese, škole za muslimanske svećenike. Ulaz se službeno ne plaća, ali ćića na ulazu traži donaciju, pa se dogovaramo da ću s 50 somića iranskog novca sponzorirati ovu odgojno-obrazovnu ustanovu i usađivanje tekovina islamske revolucije u mlade mozgove. Ali stari mi ekspresno vraća par novčanica koje su malo zgužvane, jer eto takve ne primaju. Nebeska banka ipak ima svoje kriterije. Unutra se nalazi dvorište s palmama, a na klupicama mule u haljinama i turbanima sjede i pričaju o postojanju boga, smislu života ili možda onoj maloj iz pekare preko puta. Makar je dvorište puno turista (francuski penzići, zar je uopće bilo upitno) i radnika koji uređuju dio fasade, osjeća se neki zen (ili koja je već muslimanska verzija toga) pa mi paše samo sjediti na klupici i promatrati svijet oko sebe. Eto kako lukave podvale arhitekture i hortikulturnog uređenja djeluju na mozak i izazivaju nepoželjne efekte kontemplacije, refleksije i ostalih velikih riječi.

Nije ovo jedino ovakvo mjesto, u blizini je još neka palača s vrtom, zabavnog imena Naranjastan (zvuči kao štand sa sviježe cijeđenim sokovima na trance festivalu u Gorskom kotaru). Ime dolazi od bezbroj narančinih stabala u dvorištu, a unutra je već standardni interijer ovakvih mjesta – zidovi-ogledala, mozaici, freske na zidovima, sve skromno radnički. Popularna je i neka džamija s vitrajima, koji su navodno dušu dali za fotografiranje jer rano ujutro sunce baš pada tako da omogućava fotke s kojima ćete ispasti senzibilni umjetnik koji je uspio uhvatiti trenutak vječnosti i spoja zemaljskog i nebeskog blablabla… Ovaj dio ”rano ujutro” natjerao me da odustanem od umjetničkih ambicija i posjetim džamiju u nešto kasnije jutarnje sate (oko 2 popodne). Meni i u ovo doba vitraji izgledaju fora, a i moram priznati da je sama džamija prilično lijepa i ima neku smirujuću atmosferu. Da ne skrenem opet u velike misli, cinik u mojim nosnicama me prisjeća na mudre riječi ekipe s početka priče: ”Ma lijepe su te džamije, ali baš smrde po nogama!”.

Jedna od glavnih znamenitosti, a ujedno vjerojatno i jedina besplatna (Jeeee!) je grobnica/mauzolej nekog šiitskog sveca-mučenika iz ranih stoljeća islama, inače brata drugog sveca-mučenika, popularnog Reze (po kojem se danas zove pa bar svaki treći Iranac). Te grobnice su prilično bitna mjesta u njihovoj religiji, a i ova je uređena prilično ekstravagantno. U glavnoj zgradi je sama zlatna grobnica, a da blingbling bude potpun, zlatni su i lusteri koji bacaju svijetlost na milijune malih ogledala kojima su ukrašeni zidovi. Navodno je ovo pak samo skromni neoznačeni grob u usporedbi s Rezinom grobnicom, koja se nalazi u Mashhadu, velegradu na sjeveroistoku Irana. On je zbog nje i najsvetiji grad u Iranu, s milijunima hodočasnika godišnje, što im je i više nego dovoljno pa im neće faliti to što ga ja nisam ni uzeo u obzir za posjetu. Kratak je godišnji, tako da sorry Reza, negdje treba pre-rezat.

Osim na mučenike, u Iranu ljudi otkidaju i na njihove tradicionalne pjesnike, a u Shirazu su grobnice dvojice najpoznatijih. Ja odlazim do one u kojoj vječno drijema Hafez, stihoklepac iz 14. stoljeća, čija sabrana djela se navodno nalaze u apsolutno svakoj iranskoj kući. I stvarno ljudi oko njegove grobnice gotovo da padaju u trans dok mumljaju stihove nekih od njegovih pjesama. Mene nerazumljive riječi ovog barda ne pogađaju baš tako, ali zanimljivo je promatrati. Pokušavam zamisliti da kod nas ljudi ulaze u astralna stanja na grobu Marka Marulića dok s blaženim smiješkom pjevuše stihove na starohrvatskoj čakavici. Hm. Teško. Ali zato ovaj narod koji ima reputaciju bradatih divljaka koji viču ”Smrt Americi!” izgleda ima i svoju nježnu, pjesničku stranu, a muškarci se ne srame pustiti suzu na neki stih koji im baš pogodi frekvenciju duše. Stih iz knjige, da se razumijemo, ne iz zvučnika noćnog kluba na staroj karlovačkoj.

Nakon što sam u jednom danu odradio 4-5 glavnih točaka shiraške turističke ponudu, naravno da nastupa očekivana predoziranost kulturno-povijesnim spomenicima. Sve te palače i džamije su ok, ali nakon nekog vremena sve postanu na istu foru. Za nešto zanimljivije treba imati nekog domaćeg za insajdersko upoznavanje grada, a prilika za to dolazi kad mi se na Couchsurfing javlja Mahmood, jedan od hiljada onih koji me nisu mogli/htjeli/smjeli ugostiti. Zove da idemo prozujati navečer s njim i njegovom ekipom. Skupa s upravo pristiglim Francuzom Maxom iz hostela odlazim do hipsterskog lokala koji kao da je preslikan iz Londona ili Berlina. Piju se french-press kave i voćni smoothiji, jedu šminkerski sendviči i kolači. No kad nakon par minuta Mahmood počinje s pričom, svaka sličnost s bezbrižnim euro-hipsterima prestaje. Lik je novinar i fotograf, predaje na sveučilištu, ali stavovi su mu prilično daleko od onih koje promovira država, i ima muda izraziti ih. U Iranu to ne donosi pohotne poglede mladih studentica sociologije, nego noćne susrete s tajnim službama. Tako je 2009., kad je Ahmadinejad osvojio drugi mandat na prilično sumnjiv način, sudjelovao u velikim prosvjedima koji su se održavali diljem Irana, s epicentrom u Teheranu. On i njegova ekipa bili su dio prosvjeda, što im je kao nagradu donijelo besplatan smještaj u iranskim zatvorima. Batine i mučenje uključeni u aranažman. Kako nakon toga nije stao s aktivnostima koje se režimu ne sviđaju, i dalje ima priličnih problema. Tako kaže da su ga prije zadnjih izbora, valjda u sklopu predizborne kampanje, presreli na ulici, ugurali u kombi i oteli na nekoliko dana. Kao suvenire su mu ostavili nebrojene šljive pa ga krvavog ostavili nasred ceste. Uspio se dokopati bolnice gdje su ga zakrpali, ali nije bilo daleko od toga da danas ne sjedi ovdje sa mnom. Na rukama mu se još vide tragovi tog beauty tretmana, a pokazuje i slike, koje bi, kad bi se prikazivale na TV-u, išle s obaveznim upozorenjem za gledatelja slabijeg želuca. Da priča ima dodatni twist, otac mu je mula, muslimanski svećenik, koji naravno ima veze u režimu. Pošto zna da je izgledan i najgori mogući scenarij, savjetovao je sinu da napusti državu na bilo koji način. Mahmood ne može samo sjesti u avion i pričekati izlazak iz iranskog zračnog prostora da naruči dupli viski i zapjeva ”Zbogom žohari!”, nego iz države mora izaći ilegalno. To je i pokušao dva puta, priključivši se afganistanskim izbjeglicama na putu za Europu, no stigli su samo do turske granice, gdje su turski vojnici pucnjevima pristojno poručili ”No pasaran”. Tako da je i dalje ovdje, i dalje ne odustaje od izražavanja svojih stavova i kaže da se pomirio sa sudbinom, što bude bude. Više i ne želi otići, nego kaže da će probati do kraja gurati pa tko prvi padne, on ili režim. Nek mu je sa srećom… 

Čudno se nakon takve priče prebaciti natrag u klasični turizam đir, ali na neku foru upravo to radim iduće jutro. Budim se prekasno za organizirane ture, ali uspijevam nacimati Rusa koji je upravo stigao u hostel (i izgleda kao da mu se ne ide nigdje) da podijelimo taksi do Persepolisa. Persepolis se nalazi nekih 40-ak kilometara od Shiraza i lokacija je ruševine nekadašnjeg grada ili palače iz razdoblja vrhunca Perzijskog carstva. To carstvo je back in the day bilo prilična sila, i vladalo područjem od balkona Grčke do predsoblja Indije. Upravo s Grcima su imali najintenzivniji odnos, a više o tome možete saznati u onom apsolutno povijesno istinitom skoro-pa-dokumentarcu ”300” i njegovom nastavku (”301”?). Uglavnom, Perzijanci su popušili, tu je krenuo njihov polagani pad, a za konačno prizemljenje pobrinuo se Aleksandar Veliki. Nakon što je porazio Perzijance, Aleksandar je dojahao i do Persepolisa, i kažu priče, nakon par mjeseci slavlja i odmora, jednostavno odlučio cijelo mjesto spaliti sa zemljom. Ili se dogodio jedan od onih ”the roof is on fire” tuluma. Ono što je ostalo je danas turistička atrakcija numero uno u Shirazu, ako ne i u cijelom Iranu. Cinici bi rekli da je to samo hrpa ruševina, ali cinizam je zlo pa ajmo reći da je to ”slikovita hrpa ruševina s dobrom pričom”. Sačuvani spomenici i reljefi podsjećaju me na udžbenik povijesti iz prvog razreda srednje i slike perzijskih vojnika s onim frčkavim bradama i frizurama. U blizini su još i grobnice perzijskih kraljeva, koje što zbog već upeklog sunca, što zbog nevoljnog taksista, odlučujemo preskočiti i vratiti se u Shiraz. ”Grobovi im nikad oprostiti neće”, rekao bi Mišo, no ja sam siguran da su Darije, Kir, Kserkso i ostala gospoda bili puni razumijevanja i da neće zamjeriti što im nisam došao odati zasluženu počast. S Rusom, koji se pokazao kao zanimljiv lik, još malo zujim po gradu. Odlazimo na ručak u lokal pun Iranaca, gdje ja ziheraški i nemaštovito naručujem kebab (jer jedino to znam reći na farsiju), a hrabri baćuška odigrava ruski rulet s menijem i naručuje jelo pod rednim brojem 14. Uskoro dobiva nešto što izgleda kao varivo, ali pod standardnu opremu osim žlice dolazi i neka gnječilica, koju Rus očito koristi skroz pogrešno, sudeći po oduševljenom smijehu Iranaca za susjednim stolovima. U pomoć stiže djevojka zamotana skoro od glave do pete, ali koja mu nimalo sramežljivo pokazuje kako koristiti pribor za jelo, a malo zatim i nešto na mobitelu. Ostavljam mlade da rade na uspostavi rusko-iranske koalicije, ja ionako moram uskoro na bus za dalje.

Prije toga sam s Mahmoodom dogovorio još neku brzinsku cugu, a ovaj put preskačemo teške teme o njegovim izgledima za preživljavanje, umjesto toga objašnjava mi manje pogubnu stranu iranskog društva – taroof. Taj glavni nepisani društveni kodeks je komplicirani đir koji nalaže da jedna osoba ponudi nešto drugoj, ova to naravno iz pristojnosti odbija, i onda tako par puta u krug. 3 kruga će obično biti dovoljna. Taroof nije lagan za navigirati pa i sami Iranci priznaju da nisu uvijek sigurni da li je neka ponuda stvarna ili je samo iz pristojnosti, tako da je često njihova međusobna komunikacija puna krugova nuđenja i odbijanja. Ako želite igrati tu igru, kad vam netko ponudi nešto ili vas pozove negdje, uvijek je pristojno iz prve odbiti, a ne prvoloptaški skočiti na ponudu dana. Ako misli stvarno, ponovit će ponudu još par puta, ako ne, reći će ok. Tako ste mu dali priliku da istodobno ispadne pristojan i da prođe lišo (pošten i ono drugo, rekli bi zlobnici).

Mene put vodi dalje na jug, do Perzijskog zaljeva i otoka Qeshma. Imao sam kartu za noćni VIP bus, no kad dolazim na kolodvor saznajem da tog busa nema, nego vozi ”samo” normalni bus. Nema veze, prije nego smo i izašli iz kolodvora već hrčem, spreman na prilično dobrih 9 sati sna. Nakon 2-3 sata, u polusnu skužim da bus stoji i mislim si ajde mogao bi malo protegnuti noge na stajalištu. No kad izlazim van, stajališta nema, bus stoji sa strane autoceste, a vozač i par putnika nešto raspravljaju oko dignute haube. Nije dobro, nešto je riknulo, šole zabrinuto klima glavom i jasno mi je da ovaj bus neće vidjeti mora. Natrag u bus, okrećemo za Shiraz i u glavi pokušavam složiti novi plan. Da li mi se uopće isplati do otoka nekim busom sutra? Da li da odem negdje drugdje? Sjever i planine? Istok i pustinja? Aaaali evo sad još jednog preokreta, u suprotnom smjeru zaustavlja se drugi bus, koji vidi slučajnosti ide baš za Qeshm. Vozači nešto dogovaraju, novac mijenja ruke, i brzinski se prebacujemo u novi bus. Da bingo bude potpun, ovo je VIP bus, tako da sjedalo u horizontalu, noge gore i vozi Miško! 

Naspavan i odmoran, konačno dolazim na otok. Dijelim taksi sa trojicom Iranaca od Dargahana, gdje nas je ostavio bus, do Queshm towna, glavnog mjesta na otoku, gdje pretpostavljam da živi moj domaćin (ovdje sam imao sreće s traženjem kauča). Pokušavam se izboriti za platiti svoj dio taksistu, ali Iranci ne žele ni čut, po stoti put, kaže nije taroof. S jednim od Iranaca izmjenjujem broj mobitela, tako da narednih dana (sad već i mjeseci) uredno dobivam slike njegove djece na whatsapp (hm, ovo ne zvuči dobro). Nakon nekog vremena uspijevam se čut s Omidom, mojim domaćinom na otoku, i naravno da ne živi u Qeshmu, nego baš u onom Dargahanu. A ništa, dijeljeni taksi za nazad (ovaj put uspijevam platiti), malo natezanja oko mjesta nalaženja, i evo me u Omidovoj kući, uz njegovog oca i troje braće. Omid je arhitekt i taman je usred uređenja svog novog ureda, tako da žonglira između zivkanja električara, obilaska klijenata i vucaranja okolo sa mnom. Već prvi dan odvodi me na svadbu od nekog rođaka, u kuću u susjedstvu. U dvorištu od nekih 20-ak kvadrata naguralo se bar 100-injak muškaraca (jer žene slave odvojeno), stariji lupaju u bubnjeve i plešu neki ples sa štapovima, a mlađi zuje okolo i tu i tamo zaplješću u čast mladoženji. Odjednom skužim da okolo kolaju vrčevi s crvenom tekućinom, i osmjeh mi preplavljuje lice. Da li je to moguće? Konačno? Guram čašu i zahvaljujem cijelom panteonu od Alaha do Zaratustre na otočkoj opuštenosti koja omogućava da si bar na svadbi daju malo oduška vinom. Žeđ mi je ubrzo ugašena, ali i osmjeh, jer slatki voćni sok definitivo nije bio ono što sam priželjkivao.

Dok je Omid zauzet poslom, njegov tata Abdul, za neku minimalnu naknadu, glumi mog vozača i vodiča po otoku. Provodimo cijeli dan krstareći u starom Toyotinom pick-upu, a brutalnu vrućinu tjeramo obilnim količinama sokova i sladoleda (znam, zvuči kao oprema za izlet nižih razreda osnovne škole). Abdulov engleski je samo mrvicu bolji nego moj perzijski pa nam se većina komunikacije svodi na ”Ice cream good? – Very good”. Na Qeshmu je glavna atrakcija priroda, koja je ovdje odigrala nekoliko vrhunskih poteza. Najviše otkidam na prvu lokaciju, kanjon Chakooh (valjda se tako piše), gdje je voda usjekla uski prolaz kroz stijene, s bezbroj malih rupa koje mjestu daju nadrealni štih i osjećaj kao da hodate po mjesečevoj površini (osim što se nigdje ne vijori američka zastava). Na repertoaru su i mangrove šume, po čijim kanalima se može ploviti čamcima, a vjerojatno su super zanimljive ljubiteljima ptica i… hm, mangrovih šuma. Čudan kakav jesam, ne spadam niti u jednu od tih skupina pa manje-više ostajem ravnodušan, a dojmu nije pomoglo ni što jedini u čamcu nisam bio sredovječna Iranka sa selfie štapom. Kasnije padre Abdul i ja putem kupujemo od lokalnih ribara 2 kapitalca, pružamo im topli dom na sklepanom roštilju i kroz par minuta pohlepno prstima kidamo meso do zadnjeg komadića. Dok šole uživa u zasluženoj siesti u hladu, ja koristim priliku za kupanje u Perzijskom zaljevu. Da ne izazovem škandal, udaljavam se dobrih 100injak metara od drugih ljudi, odnosno grupa u kojima možebitno ima žena. Jer prizor na muške noge u kupaćim gaćama razara čednost i polako, ali sigurno, vodi prema smaku svijeta, kažu mudri ajatolasi. Plaža je široki brisani prostor bez mrvice hlada, more je 2 kilometra od ulaza još uvijek jedva do pojasa, a temperatura vode je osvježavajućih 28 stupnjeva. Ali more je more i svejedno je gušt namočiti umorne kosti. Dok slan od mora navlačim traperice, još jednom proklinjem zabranu nošenja kratkih hlača, no moja muka blijedi kad u daljini vidim žene kako zamotane od glave do pete ulaze u more s klincima. Ne bih im htio biti u koži, odnosno toj višeslojnoj tunici, dodatno prekrivenoj setom marama. Prirodne znamenitosti zaključujemo u Stars Valleyu, gdje su opet koprodukcija vode i vjetra isklesali kamen u neobične oblike i dali savršenu priliku za ispucavanje memorijske kartice fotoaparata. Za kraj dugog dana još stižemo skočiti do glavnog grada, Queshm towna, gdje me Abdul vodi na drugo poluvrijeme nogometne poslastice, vječitog otočkog derbija između Queshma i Dargahana. Kvaliteta igre ruši zakone fizike i omogućava da 45 minuta traje tri sata, a jedini zanimljivi trenutak, osim tragikomična dva gola, je kratko naguravanje domaće desetke starog kova (metar i žilet, škemba, proćelav) s dvojicom gostujućih stopera koji izgledaju kao da su već prije revolucije bili zreli za veterane. 

Kad sam već kod nogometa, zaboravio sam reći da je to ono po čemu Iranci najbolje prepoznaju Hrvatsku. Starijima je prva asocijacija Šuker (ipak je on Brend, kako skromno kaže za sebe), a mlađima Modrić. No zanimljivo je da nisu poznati samo naši nogometaši, nego i treneri, koji su našli svoju obećanu zemlju upravo pod upeklim perzijskim suncem. Prvi je u potrazi za trenerskim kruhom sa sedam kora ovdje došao Ćiro, koji je bio i izbornik iranske reprezentacije. Slijedio je Branko Ivanković, koji je dogurao do najveće slave u narodu pa danas vodi najpopularniji klub u zemlji, teheranski Persepolis. Taman dok sam ja još u Istanbulu čekao let za Teheran, mirni čovjek Tanac je u teheranskom El clasicu pobijedio Esthegal i došao na korak do osvajanja prvenstva (op.a. – na kraju je usrao motku i završio drugi). Dugo je u Iranu bio i Cico, no ne znam kako je izdržao ovdašnju, hm, suhu klimu. Na popisu su i Luka Bonačić, Mladen Frančić, Dragan Skočić, Vinko Begović, sve imena koja vjerojatno neće puno značiti nikome osim vjernim pratiteljima HNL-a (ako niste jedan od tih, ne znate što propuštate). Za kraj ovog nogometnog bloka, kako ne spomenuti nerazjašnjeni potez prošlogodišnjeg prvaka Sepahana, čiji su čelnici, vjerojatno pod utjecajem nekih u Iranu zabranjenih supstanci, kao novog trenera odabrali Igora Štimca. U skladu sa svojom dosadašnjom karijerom, Štico je uspio aktualne prvake usidriti negdje oko 10., 11. mjesta, nakon čega je ta avantura došla očekivanom kraju. 

A i moj godišnji se bliži kraju, pa dolazi vrijeme za napustiti otok. U Qeshmu hvatam najsporiji brod na svijetu koji me iskrcava u Bandar Abbassu, najsparnijem gradu na svijetu. Ovo je inače bitan lučki grad, a ovdje i prvi put vidim ekipu koja besposleno kljuca po cesti, sve od reda reprezentativce koji vode Iran do onih spomenutih visokih pozicija u svjetskom opijumskom kupu. Bivanje na cesti je nepodnošljivo, ne zbog spomenute simpatične gospode, nego zbog abnormalne vrućine udružene s ekstremnom sparinom. Upadam u prvi klimatizirani restoran i pokušavam riješiti preostale riale trpajuću se brutalno dobrim škampima, ali nejde pa nejde, opet neka smiješna cijena. 

Još u Shirazu sam za neke sitne novce ubo avion Bandar-Teheran, tako da u udobnosti letjelice za sat i pol stižem ponovno u Teheran, ovaj put na manji aerodrom, namijenjen domaćim letovima. Imam još par sati lufta, koje koristim za zujanja po gradu i druženja s lokalcima s početka priče, ovaj puta u nekom šminkerskom parku/vidikovcu u sjevernom Teheranu. Naravno da se odužilo duže od planiranog pa oko 2 ujutro panično tražim prijevoz do aerodroma. Budim iz slatkog sna nekog ćiću taksista i ubrzo jurimo teheranskih obilaznicama. Zamišljam gužvu i kaos na aerodromu i propuštanje leta, no kad stižemo prvo što vidim na tabli polazaka je gdje uz moj let stoji blažena oznaka koja najavljuje da polazak kasni!

Vrijeme je za sređivanje misli i nekakav ekstra pametni zaključak. Hm. Čudan je taj Iran. Jedna od najsigurnijih zemalja u kojima sam bio, a u okruženju vjerojatno najnesigurnijih na svijetu. Gostoljubivost i dobrota ljudi koja je čista suprotnost prikazu Irana u zapadnim medijima. Sulude zabrane koje dovode ljudi frustracije i želje za što skorijim odlaskom. A opet, isti ti ljudi su ponosni na svoju zemlju i žele je predstaviti gostima u što boljem svijetlu. Režim koji živi u prošlosti i mladi koji se obrazuju i prate što se događa u svijetu, od politike do Game of Thronesa. I baš kao u toj sapunici, nitko ne zna što slijedi dalje. Zanimljivo, zanimljivo… Trebat će doći ponovno, već vidim.

David Dobrinić