Milan Balaban: Putnikova kuća, svijet i iluzije


Putovanje mijenja čovjeka na način na koji on to nije ni svjestan – kaže Milan, koji će nam ispričati koja je to cijena koju je svaki putnik dužan platiti.

Dok sjedim na sjedištu uz krilo aviona, po ko zna koji put gledam izlazak Sunca. Svaki put se sve više divim kako priroda savršeno ponavlja ovu magiju svako jutro.

Milioni ljudi, nerijetko uključujući i mene prespavaju često taj momenat i ustaju s brigom o svom poslu, obavezama i nenormalnoj količini gluposti koje će ih bombardovati taj dan.

Niko nije imun na ovo, a pogotovo ne ja. Često upadnem u kolotečinu i putovanje je jedina stvar koja me totalno izbaci iz točka dosade i smora te mi da mogućnost da sagledam situaciju iz jedne druge perspektive – u ovom slučaju “avio perspektive”. Zraci Sunca lagano miluju moju kožu i zjenice se sužavaju kako sve više svjetlosti prolazi kroz oči i stvara prelijepu sliku nebeskog pejzaža. Savršen momenat – svaki put to pomislim.

Ko god putuje dugo vremena shvatiće da kad se vrati “kući”, to nije ona kuća koju je ostavio. Međutim, nije se kuća kao kuća promijenila, nego sam putnik. Nerijetko, pri povratku sam zatekao istu situaciju u svojoj dragoj Banjoj Luci, ali ja sam bio drugačiji, sada prepun novih priča, doživljaja i svega nečeg novoga što je mnogo odstupalo od Banja Luke koju sam prethodno ostavio – nisam se uklapao onako savršeno kao prije. Bio sam neko drugi.

keep-calm-and-travel-the-world-152

Iako ovo možda zvuči pomalo melodramatično (nije moj cilj) poenta je da putovanje mijenja čovjeka na način na koji on to nije ni svjestan. Prijatelji se čine nešto drugačiji, sve se čini nekako…čudno – nekako odstupa od sjećanja koja imam. To je jedna cijena koju je svaki putnik dužan platiti (uz naravno smještaj i put) – razbijanje iluzije i nostalgije o svojoj kući. Da li to znači da ne trebamo putovati?

To je na vama da odlučite. Za mene odgovor je jednostavan – naravno da da. Makar i 1 dan u Zagrebu ili Beogradu dovoljan je da osjetim da sam u novom elementu, da imam novo iskustvo – a da ne pominjem o dvije godine u Dubaiju ili sedmici na Baliju ili mjesecima u San Francisku i par dana u Vegasu (dobio sam $200 u kazinu ali na kraju novčanik presušio kao Sahara).

Putovanje je definitivno kao droga, jedina droga koja ne ostavlja dugotrajne negativne posljedice (za ostale još nauka nije 100% dokazala). Međutim, droga je bez obzira. Kad jednom počnemo putovati, mnogi od nas neće imati luksuz da prestanu. Kad jednom vidimo “svijeta” i okusimo druge kulture i dođemo u dodir sa nekim, na prvu tuđim, a kasnije skroz domaćim ljudima, više nema natrag. Dakle, samo je jedna mogućnost – idemo naprijed u svijet!

Milan Balaban