Tekstom i slikom putujemo na Filipine vidjeti divovske kitopsine i prekrasne tirkizne slapove. 

Nakon 30ak dana Tajlanda doletio sam po peti put u jedan od meni omiljenih gradova – Kuala Lumpur. Ovaj put KL mi je poslužio sam kao stopover da odlučim gdje ću dalje. U igri je bilo posjetiti Perhentian islands u Maleziji, otići u Indoneziju ili posjetiti FIlipine.  Tih 3 dana KLa sam uglavnom klatio na ovom lijepom bazenu s pogledom na grad.

Nakon što sam se prošle godine zaljubio u Boracay vijećanje na bazenu nije dugo trajalo i odlučio sam se opet za Filipine. Samo što je ovaj put u planu bilo vidjeti malo više od Boracaya. Bile je to subotu popodne i već za ponedjeljak sam si uzeo Air Asia kartu na relaciji Kuala Lumpur – Cebu. Cijena oko 300 ringita ili nešto manje od 500kn. S obzirom da se radi o 4h leta i 2600km nije ni pretjerano skupo.
Za ostanke kraće od 30 dana hrvatskim državljanima viza nije potrebna no ono što je potrebno je dokaz tj aviokarta da ćete u tih 30 dana napustiti državu. To znači da na Filipine ne možete doći s jednosmjernom kartom. Pri ukrcaju u avion za Filipine tražiti će vam na uvid potvrdu o tome da imate kartu s kojom napuštate Filipine. Ako je nemate ili ćete je kupiti na licu mjesta prije nego avion krene ili vas neće pustiti u avion. Nije da mi se to pretjerano sviđa, jer ne znam kad će me biti volja za ići dalje, ali što je tu je. Ja sam si kupio povratnu kartu Kalibo – Singapur kompanije Scoot Airline za 70 singapurskih dolara što je cca 350kn,

Malo kratkih informacija vezano za Filipine:
– za utičnice nije potreban nikakav adapter već sve možete normalno koristiti
– novac je Filipinski peso. Za vrijeme mojeg posjeta tečaj je bio 1eur = 54 pesosa. Danas je to još bolje za nas 1eur = 60 pesosa
– voda iz vodovoda nije pitka
– sigurnost je više manje ok posebice na top mjestima poput Boracaya gdje ima tisuće drugih turista. Smatra se da su južne pokrajine opasne i nije preporučljivo ići, a to je Mindanao otok i sve južnije od njega

Let je bio u 11h no kako je aerodrom udaljen od Kuala Lumpura 50ak kilometara treba krenuti dosta ranije, jer busu treba 60-90 min do tamo, a  treba i doći do KL Sentral stanice od kuda kreću busevi. No kako to uvijek bude ja sam prespavao sve moguće alarme od mobitela i trznuvši se skužio da je skoro 8h. U životu se nisam brže spremio i izletio iz stana na glavnu ulicu. Srećom pa ovdje nema problema s taxiem i odmah je bio tamo jedan koji je na upit koliko do aerodroma spremno dobacio 80 ringit. Nije bilo druge opcije pa umjesto 12 za bus plaćam 80 za taxi. Taxi je prilično brzo stigao na aerodrom tako da sam stigao nešto i pojesti. Let je bio više manje ok i sletili smo na vrijeme. Cebu Mactan airport iako drugi najprometniji aerodrom Filipina ne odaje dojam nego ogromnog aerodroma.  Vrlo brzo se prolazi kontrola putovnica i izlazi u dolaznu hallu gdje je klasika mjenjačnice, prodaja sim kartica i hrpa taxi lešinara. Promijenio nešto sitno love, kao i uvijek kupio novu sim karticu i tu preporučam svakome da uzme Globe mrežu koja se pokazala kao puno bolja opcija od Smarta. To su ujedno 2 najkorištenije mreže i dok sam Smart imao prošle godine pokazala se kao mreža s jako lošom pokrivenošću.

Izlaskom iz aerodrom navalilo je stotine taksista ili onih koji se tako osjećaju. Ignorirajući svih njih i produžilo se 500m dalje gdje stoji kolona tkz white taxi koji su pogađate bijele boje. To su najjeftiniji taksisti na području Cebua. Od aerodroma do grada tj blizine južnog autobusnog terminala koštalo je niti 200 pesosa tj manje od 4eura za 15km.
Vozeći se kroz grad moja prva pomisao je bila jebote gdje sam ja došao haha Takvu divljinu nisam vidio još od Mandalaya u Myanmaru. Siromaštvo posvuda, ulice pretpane autima, svi trube i guraju se jedan na drugog i sve ostale blagodati Azije.

Ostanak u Cebu nije ni bio u planu no s obzirom da sam sletio relativno kasno u 16h, a mrak pada već prije 18h nije mi se dalo ići odmah za Oslob nego samo prenoćio u Cebu city. Neki na pogled ok smještaj u blizini tog južnog kolodvora od kuda kreću busevi za Oslob. Vidjevši krevet napravio sam kobnu grešku bacivši se na njega te sam zaspao i probudio se u skoro ponoć kad sam naravno bio gladan. Izašao ispred hotel kad ono ništa živo ne radi osim neke mini trgovinice. Šetajući malo dalje došao sam do poznate ulice Colon.  Znao sam da je to gradska atrakcija i najstarija ulica Filipina no ono što tada nisam znao je da je to jedna opasna ulica. Barem tako piše svugdje po internetu. NO iz mog iskustva nije bilo baš neke opasnosti. Ulica izgleda onako “klošarski” puna nekih sumnjivih likova s jako malo javne rasvjete, ali tamo sam ugledao almighty McDonalds jedina stvar koja je radila u to doba noći. Ulaskom unutra nailazim na koga bi drugog nego nekog ludog amera koji viče sve u 16 jer već dugo čeka u redu. Ajde barem je on bio tu da se ističe od turista ako već ne ja, jer od turista smo bili samo ja i on. Ja sjeo s nekim lokalcima koji su kao i uvijek ispitivali tko s od kuda si itd no onda je uslijedilo pitanje
– što ti ovdje radiš? Ja njima, pa ništa došao jesti, jer sam gladan.
– ali znaš da ti je ovaj dio grada opasan  čak i za nas filipince, a još više za vas turiste. Ja njemu super lijepo je to znati. Na miru sam pojeo jelo i još malo se ispričao s njima i povukao se u svoje odaje gdje je sigurno. Mislim nisam se osjećao nesigurnim ni ovako hodajući ulicom. Niti me tko što pitao, niti zaustavljao već su gledali svoja posla i ja svoja.

Da sve nije najbolje s ovim dijelom grada mogao sam zaključiti i na temelju toga da ispred mog budget hotela stoji naoružan zaštitar, ispred banke stoje dvojica sa sačmaricom i tek kad te oni puste ti možeš ući i izaći iz banke, pa čak i ulaz na fakultet ima zaštitare.

Oslob – Tanawan whaleshark watching

Sutra ujutro sam otišao do obližnjeg kolodvora s kojeg kreću žuti tkz ceres busevi koji voze kružno u smjeru juga.  Za sve destinacije sjevernije od Cebua potrebno je otići na Northern bus terminal. Ovi busevi nemaju nekakav red vožnje već kreću kako ih pukne, ali su dosta frekventni, pa nema problema i ono što nisam znao do tada je da oni voze 24/7. Dovoljno je stati uz cestu i mahnuti busu i on će vam stati tako da u biti niti nema potrebe tražiti kolodvor, a uostalom mislim da ga osim Cebu nitko drugi ni nema, jer su to uglavnom neka malena sela kroz koja smo prolazili. Kartu naplaćuje kondukter unutar busa i dobro je imati sitne novčanice, jer su cijene stvarno smiješne. Ruta Cebu – Tanawan ima stotinjak kilometara i cijena je isto toliko stotinjak pesosa, a to je 15ak kuna.
U Tanawan sam išao radi whaleshark watchinga tj ronjenje s velikim kitopsinama. Prije nekoliko godina lokalni ribari su ih otkrili u blizini te su im bacali hranu za jesti. Kitovi su su svaki dan vraćali u zoru po hranu te su lokalci, a i filipinske vlasti vidjele priliku od toga napraviti atrakciju. Danas to mjesto privlači tisuće ljudi svaki dan.
Smještaj koji sam odabrao je Sharky hostel koji  se nalazi odmah do lokacije gdje se roni s kitopsinama. Cijena je bila 300 pesosa po noći i jedna noć je sasvim dovoljna, jer osim kitopsine nema baš ništa za raditi. Hostel je bio jedan od najosnovnijih hostela ikad. 4 zida od cigle i sve ostalo od bambusa. Od kreveta, krova do svega što postoji. Sve živo škripi, svjetlo iz susjedne sobe prolazi u tvoju, njihov razgovor čuješ kao svoj. Kao da si u javnom WCu i ono imaš pregrade između, ali ne do krova već je razmak, pa se sve čuje. U dvorištu se kokoške naganjaju kao da se spremaju za olimpijadu. Internet? Ah internet. Nema ni signala za mobitel, a gdje tek interneta. U obližnji “restoran” otišli ja i neki indijac kad tamo 3 i po jela te nemaju čak ni papirnate maramice da obrišeš ruke haha Kaže lik da su ostali bez i da et obrišemo ruke o majice valjda ? Dobar neki restoran. Za jednu noć je bilo prihvatljivo.

S obzirom da se ronjenje s kitopsinama počinje rano ujutro čim svane, buđenje je već oko 5h i okupljanje na meeting pointu u 6:00. Tamo vam objasne što se smije i što ne smije raditi u njihovoj blizini. Ukratko ne smijete biti namazani kremom za sunčanje, ne smijete skočiti iz barke u vodu i ne smijete ih dirati niti im se približavati bliže od 4m. No turisti kao turisti ne doživljavaju pravila i većina njih pliva preblizu. Svi posjetitelji sharky hostela imaju tu privilegiju da prvi ulaze u vodu i plivaju s kitopsinama.  Ostali dolaze tek naknadno i kad smo mi završili vani se već nakupilo stotine ljudi koji su čekali svoj red.
Vas desetak se strpa u brodić te se otisne stotinjak metara dalje gdje su lokalni ribari i te ogromne ribe. Kao u nekom horor filmu oko vas počnu kružiti ogromne peraje te se čeka prvi borac koji će skočiti u more. Da sam bio sam u moru i naletio na njih vjerovatno bi se uplašio, ali ovako kad si okružen s dosta ljudi oko tebe nema straha. Uvijek se tješiš ako i poludi iz nekog razloga pojesti će nekog drugog, a ne tebe.
Samo plivanje s njima je fantastičan osjećaj. Ogromni su i kad prođe kraj tebe ne bude ti svejedno. Stalno kruže okolo i otvaraju usta toliko veliko da bi prosječna osoba bez problema mogla ući unutra. Svo to vrijeme lokalni ribari im bacaju hranu i to je ujedno i razlog zašto se svakodnevno vraćaju. Sam taj proces stvara dosta kontroverzi jer neki smatraju da se time narušava ekosustav i prirodne migracije kitopsine. Ovaj video će vam to najbliže pojasniti iako uživo je uživo.

Samo plivanje s njima traje 20-30 minuta nakon čega se vraćamo na obalu te dolazi nova tura. Nakon svega ovog iskustva među našom ekipom su bila prilično različita. Nekima poput mene je to bilo fantastično, nekima je to bilo tužno no kako god nitko nije ostao ravnodušan. Cijena ovog plivanja je 1000 pesosa tj nešto manje od 20eura. No da se mene pita i 2000 pesosa bi opravdalo uloženo, jer sumnjam da ću ikad više imati šanse plivati s takvim divovima, jer jedno je gledati to u nekom umjetnom bazenu ili akvariju, a jedno je plivati rame uz rame s njima.
Sad je li privilegija ući prvi u vodu ili nije ne znam više ni ja. Možda se s dizanjem sunca i većom svjetlošću dobiju bolji podvodni snimci. Ako ništa drugo već u 7 si gotov i imaš hrpu opcija što i gdje ići dalje.

Kawasan i Tumalog waterfalls

Nakon kitopsina iskustva vrijeme je bilo za posjetiti obližnje vodopade, a to je prvo bio Tumalog falls udaljen tek 10km od Tanawana. Do tamo me prebacio neki lokalac na svom motoru za 100pesosa. Dosta brdovita vožnja završila je na malom parkingu od kuda ima 2 minute pješke do vodopada. Iskreno očekivao sam nešto puno veće od ovog, ali vjerovatno je tokom kišne sezone sve to puno bujnije.

Nakon Tumaloga skupila se ekipica koja je htjela otići na poznatiji i puno ljepši Kawasan waterfall. Prvotni plan mi je bio rentati skuter te sam otići to slapova koji su udaljeni 55km. Nažalost na Filipinima rentanje skutera nije toliko in kao u Tajlandu, pa su za dnevni rent lupali nebulozne cijene od 700 do 1000 pesosa tj 15-20eura. Tu nam je onda sharky hostel ponudio da nas 4 prebaci do tamo i nazad za 500 pesosa po osobi. Nemam pojma zašto sam ja mislio da će nas do tamo prebaciti autom, kombijem ili tako nešto no mi smo na tu avanturu krenuli s nečime za što ni ne znam ime. Neka kombinacija motora s nadodanom korpom, sjedalima. Nešto slično tuk tuku ali nije tuk tuk.

Bio je to svjetski zajeb, jer em su sjedala neugodna em to jedva vuče uzbrdo. Na nekim dijelovima su nas i biciklisti prelazili 55km je trajalo skoro 2h vožnje u kojima sam se ukočio osam puta.
Putem do tamo je sjedila jedna Francuskinja koja me prvo iznenadila izgledom, a potom mudrošću. Iznenađenje izgledom je bilo to da je sva bila poderana, jer je par dana prije pala sa skuterom i bila je sva poguljena i omotana zavojima kao mumija. No ono što je uslijedilo nije me mogao nitko pripremiti. Znači cura je iz Francuske i pita me od kuda sam. Odgovorim joj Croatia misleći da će za razliku od lokalca znati gdje je to. No njen tupi pogled dao je naslutiti da nema pojma i onda pitanje koje obara… – To je ono u Grčkoj jel da ? Na trenutak sam zablokirao i  nije mi bilo jasno da li stvarno misli ili se šali. Samo sam prebacio temu. Ironija je bilo da smo po dolasku tamo putem prema slapovima sreli nekog Filipinca koji je pitao isto ime no začudo njegovo odgovor je bio “Da, znam Hrvatsku. Bio sam tamo nedavno.” Ispostavilo se da radi na brodu za neku talijansku firmu i nedavno su bili pristali u Kopru, pa su došli i do Hrvatske.
Kad smo napokon došli tamo vozač nas je ostavio nekih 1km od samih slapova, jer dalje se mora pješice. Mala prašnjava cestica vodi tik uz rijeku koja je jedna od najbistrijih rijeka koje sam ikad vidio. Cijelim putem do tamo naokolo trče pijetlovi kao što bi kod nas trčale mačke i psi. Borba pijetlova je tamo još uvijek velika igra i na njih ćete naići posvuda.  Ulaz na slapove plaća se sitnih 60 pesosa i putem će vas tlačiti kojekakvi vodiči, ali nema potrebe za njima, jer je to sve relativno maleno i samo idete ravno jedinim putem. Opcionalno bi netko mogao ići na popularnu atrakciju Kawasan Canyoneering tj spuštanje nizvodno prema Kawasan vodopadu. 

Ja sam to preskočio i samo produžio ravno prema slapovima. par mostića te prolaz kroz neki nazovimo ga restoran i tamo ste. Ljubav na prvi pogled <3 Za razliku od tajlandskog Erawan fallsa koji mi je bio puno ljepši na slikama nego uživo, Kawasan je uživo i ljepši nego na slikama. Smješten duboko u tropsku prašumu sve okolo je puno zelenila dok iz jezera podno vodopada isijava najtirkiznija voda ikad. Inače sve vodopade uspoređujem s našim plitvicama i do sad ni jedan azijski nije bio ni blizu plitvicama ovaj je bar rame uz rame. Daleko manji od plitvica no svejedno očaravajući vodopad. Mislim pogledajte sami

Jedini minus bi mogao biti to što tamo imate stolove gdje vam ne daju ostaviti stvari ukoliko ne platite 300 pesosa za neku imaginarnu rezervaciju stola. To smo naravno odbili i uredno odložili stvari na pod. Na to je demon žena podemonila jer eto nema hljeba od nas no na našu i njenu sreću bilo je tu drugih ljudi koji su spremno platili to, pa se koncentrirala na njih. Općenito je mjesto dosta iskomercijalizirano i mogu vam ići na živce dosadni ljudi koji nude svakakve gluposti. Ja sam po starom dobrom običaju sve ignorirao i nakon što su vidjeli da ih ne šljivim 5% odustali su. S vremenom se to nauči u Aziji jer su udavi na svakom koraku.
U jezeru je dopušteno kupanje i ono je potpuno besplatno tako da nemojte nikome plaćati ništa ako vas pita. Kupanje dođe idealno zbog visokih temperatura vani, a i izgled vodopada je mamac sam po sebi. Bilo nas je tek par koji smo baš plivali unutra dok većina ode na taj splav od bambusa s kojim onda odete ispod slapa te imate prirodnu masažu. Mi smo probali plivajući doći ispod slapa, ali to je skoro pa nemoguće zbog jakog toka vodopada koji vas konstantno vuče za nazad i umorite se jako brzo.

Zato postoji taktika bočnog prilaza  te se slapu prišlo s boka i dolaskom ispod njega boriš se sam sa sobom hoće li te potopiti i hoćeš li uspjeti uhvatiti zraka. Mislim da je ipak bolja opcija ležati na bambus splavi dok vam vodopad masira leđa no to naravno nije besplatno. Zaboravio sam koliko je točno bila cijena, ali mislim da je 300 pesosa po osobi ?!?! No i bez toga gušt je kupati se okružen plavetnilom i bujnom vegetacijom oko sebe.  Taj prvi vodopad je puno komercijaliziraniji od drugog slapa. Obližnjim puteljkom možete doći do stepenice koje vode dalje do drugog levela. Na putu do tamo naletio sam na ovaj divan prizor

Tamo je još jedan manji slap s puno manje ljudi i bez dosadnih prodavača. U blizini se nalazio i restoran s jednostavnom ponudom. Riža sa svačim te razna bezalkoholna cuga i pivo. Čak ni cijena nije bila pretjerano skupa s obzirom na sve. Nakon ručka opet se ubacilo u vodu gdje na vas pada jedan slap koji je ipak puno slabiji od onog prvog te se do njega može lagano doći. No nije baš najugodnije kad se nalazite ispod slapa. Prvo ne možete baš doći do zraka, a i osjećaj je kao da vas netko stalno gađa na paintballu. Sve u svemu bolja opcija za ispod slapa je taj plutajući splav.

Na našu žalost kako to bude u tropima odjednom se naoblačilo i počela je padati kiša. Ništa jako, ali dovoljno da te potjera, a uostalom sami slapovi nisu toliko veliki da imaš što istraživati satima. U 1h možeš sve vidjeti, ali te naravno vrućina i to plavetnilo zovu u vodu.  Prošetali smo do našeg vozača koji nas je čekao na istom mjestu gdje nas je pustio. Kad smo došli do njega i kiša je naravno stala, ali ajde barem nećemo pokisnuti za nazad. Put za nazad je prošao kao i put za slapove – ukamenila mi se guzica. Po dolasku platili vozaču tu krajnje neudobnu vožnju, otišao do hostela po stvari i vrijeme je bilo za ići dalje.

Naredna destinacija je bio Bohol, a da bi tamo došao morao sam ići do mjesta Argao iz kojeg navodno vozi trajekt za Bohol. Bar tako kažu google rezultati. Srećom pa ovdje samo izađeš na cestu i čekaš autobus do prođe i da te poveze dalje. 15ak minuta sam čekao i pojavio se taj legendarni žuti ceres bus. Vožnja do Argaa koštala je stotinjak pesosa, a on kao i uvijek nije imao sitno za vratiti, ali do kraja vožnje je rasitnio i vratio.

Smještaj sam uzeo u Looc Garden Beach Resort jer je bio najjeftinija opcija online, a ni to nije bilo pretjerano jeftino za moju matematiku – 900 pesosa tj 120kn po tadašnjem tečaju. Neki wannabe resort uz prilično jadnu plažu. Mislim da sam bio glavna atrakcija tog mjesta, jer osim mene svi drugi su bili Filipinci. Kao pravi filipinac zasjeo sam s njima u sveprisutni Angels burgers. Koliko Tajland ima 7-eleven trgovina toliko filipinci imaju Angel burgera. Neki mini fast food koji radi 24/7 i ima ih posvuda. Iz nekog razloga svi su u rešetkama kao da zlato čuvaju., a ne prodaju hamburgere. Uz mali hamburger razgovor s lokalcima došao sam do vrijedne informacije da iz tog mjesta ne polazi nikakav trajekt za Bohol već za to moram otići 10ak kilometar sjevernije tj Taloot Wharf —> Google maps lokacija.  Polazak trajekta je 2x dnevno. Prvi je u 4 ujutro na koji naravno neću ići, a drugi je u 12 (podne) na koji ipak idem. A kako ići do tamo? Ma o tome ćemo ujutro kad se probudimo.

Probudio se, jeo i oko 10 krenuo dalje, jer pojma nemam kako ćud o tog pristaništa. Ali srećom je ovo drugi svijet i odmah po izlasku nailazim na lokalca na motoru koji me pita dal trebam prijevoz. Naravno da trebam, ali gdje bi došao da prihvatim njegovu prvu ponudu od 200 pesosa. Odbijem ga i krenem dalje pješke i za 30m me neki njegov kompanjon zaustavi i kaže on će za 100 pesosa. Tako je i bilo. Putem sam se razmišljao kako me uopće ima volje voziti 10km za tih 100 pesosa tj 2eura. Kod nas te nitko ne bi ni pustio u auto za 15kn, a gdje tek vozio. Pošto je bio dobar i nije levatio kao prijatelj svejedno je dobio koliko je tražio prijatelj tj 200 pesosa, pa mi je zahvaljivao kao da sam Bill Gates. Bio je to moj trenutak
Terminal fee na tom pristaništu je čitavih 5 pesosa – 60 lipa. Nemam pojma što s time financiraju, ali očito ništa veliko. Sam trajekt košta 200 pesosa i uglavnom je pun auta i tek 20-30 putnika. Vožnja traje nešto dulje od 2 sata i za to vrijeme se na TVu prikazuje film, pa se nekako ubije vrijeme. Na raspolaganju vam je i WC with view. Ako sam se slučajno prisere imate direktan pogled na TV kroz neki prozorčić, ali to znači da i drugi imaju pogled na vas, pa sretno vam bilo. Umjesto film ja sam na mobitelu listao raspoložive hotele za narednu destinaciju te kao i uvijek zapisao par najjeftinijih pa ćemo u izvidnicu.

Thaimer