Dojmovi putoholičara o Porcijunkulovom: “Stvarno sam htjela fotografiju s kišobranima”

Porcijunkulovo je uvjerljivo najveća kulturno-turistička manifestacija u Međimurju, a dokaz tome je i ovogodišnja odluka Turističkog vijeća Hrvatske turističke zajednice da ga uvrsti u top događanja Hrvatske. Očekuje se da će se otprilike 300 tisuća posjetitelja uputiti u Čakovec ovih dana kako bi okusili Porcijunkulovo, a nas je to potaknulo da dogovorimo susrete s našim prijateljima putoholičarima iz drugih krajeva i popričamo o njihovim dojmovima.

Damir Vujnovac

Prvi se na naš poziv za kavu u Čakovcu odazvao putopisac Damir Vujnovac, koji je došao iz susjednog Varaždina sa svojom boljom polovicom kako bi udahnuo dašak festivalske atmosfere. Iako smo na kavi pričali praktički o svemu osim o Porcijunkulovom, ipak nam je uspio otkriti što ga je, osim našeg poziva, privuklo u Čakovec.

– Prije svega, blizu mi je, treba nam 10, 15 minuta iz Varaždina automobilom, a zapravo jako rijetko dolazim ovdje privatno. Da nismo došli ovdje danas, vjerojatno bih ležao kod kuće na kauču i dosađivao se. Ovako sam ipak malo prošetao, nešto vidio i ulovio koji dobar kadar fotićem – rekao nam je.

Kako kaže, sam program festivala ga ne zanima previše, no ipak je pronašao nešto za sebe.

– Iskreno, nisam gledao baš program festivala pa mi je teško reći što bi me moglo zanimati, ali proći ću kroz grad, obići štandove i pojesti langoš. I on je jedan od razloga zašto sam danas ovdje – smije se Vujnovac.

Za možda one neupućenije, Damir je do sad obišao više od 30 država, a trčao je i maratone kroz Saharu, tako da mu vrući dan u Čakovcu uopće nije smetao u uživanju.

– Volim putovati sam i na daleke, neobične destinacije. Kad putujem sam, uvijek se trudim maknuti van zone komfora i primoran sam više komunicirati s ljudima oko sebe jer tako mogu upoznati ljude koje inače nikad ne bih, a često i volim reći da u gradove odlazim da upoznam ljude, a u pustinju odlazim pronaći sebe – mudro je zaključio.

Njegova velika strast osim putovanja je i fotografija, a nakon što je “ulovio” popularne kišobrane i uslikao nas pod njima, otkrio nam je voli fotografirati portrete ljudi, no one spontane, odnosno kad ljudi ne gledaju, objašnjavajući nam da tako obično sama fotografija bolje ispadne, a upravo se spremao uhvatiti jedan takav kadar dok smo se rastajali.

Vlatka Vužić

Dok su mnogi naši kolege putoholičari na raznim putovanjima svijetom ili na jadranskoj obali, Vlatka je Zagreb zamijenila nakratko za Čakovec. S njom smo popričali u jednom od šatora, gdje je došla predahnuti nakon razgleda grada i obilaska štandova, fino pojesti i nazdraviti, kako je rekla, baš dobroj atmosferi!

Prvi je put došla na Porcijunkulovo pa je to bila prilika da nam ispriča kako je doživjela festival.

„Planirala sam doći i prošle godine, no planovi su se promijenili, ali čim je dogovoreno da Massimo i ove godine svira ovdje, znala sam da ću doći i uhvatiti konačnu tu šarenu fotku ispod kišobrana“, otkrila nam je veselo odmah na početku.

Kaže da je ugodno iznenađena i utvrdom Stari grad Zrinski, koju je obišla i prilikom prvog dolaska u Čakovec, i smatra da bi ju u idućim godinama organizatori možda mogli iskoristiti i kao kulisu za neku možda kazališnu predstavu, ali i tematsku izložbu kojom bi približiti ljudima povijest i značaj Zrinskih i Frankopana jer mnogi van Čakovca zapravo o svemu tome znaju jako malo.

„Oduševilo me što se ovdje predstavlja Renesansni festival u Koprivnici, i mislim da bi bilo odlično kad bi Čakovec tijekom godine tako predstavljao i Porcijunukulovo po festivalima u drugim gradovima, i svakako u Zagrebu. Zašto ne natkriti neku uličicu kišobranima i na taj način direktno pozvati ljude da dođu u Čakovec?! Također, trebalo bi omogućiti, barem vikendom, kasni povratak s manifestacije u Zagreb busom ili vlakom, jer ako nemate vlastito vozilo, ili se možda želite opustiti, popiti dvije, tri čaše vina ili piva, jednostavno nemate kako vratiti se“, rekla je.

Vlatkino društvo bila je Anna Bonanno, fotografkinja koja je na Porcijunklovo došla fotografirati Massimov koncert, ali prije toga je uhvatila pregršt kadrova po gradu i velikodušno nam ustupila nekoliko fotografija. Vlatka joj je, kako kaže, posebno zahvalna jer konačno ima par lijepih „kišobranskih“ fotki.

Žao joj je, kako je istaknula, jedino što priča o kišobranima nije detaljnije ispričana. Ali sigurno organizatori na tome mogu raditi idućih godina. „Možda bi mogli angažirati lokalne poznate umjetnike ili mlade snage koje tek dolaze, da ih oslikaju pa prodaju u dobrotvorne svrhe ili nešto slično, jer sigurno bi mnogi rado izdvojili novac i priuštili si takav jedan suvenir“.

Kao veliki plus istaknula je simpatičnost i gostoljubivost Čakovčanaca, raznolik glazbeni program u kojem sudjeluju mladi na ulicama grada te uređenje grada i čistoću koja ju je oduševila. Također, zadovoljna je i raznolikom ponudom na štandovima.

„Stvarno ima svega, najviše smo se zadržali na štandu s košarama i tradicijskim obrtima. Anna je kupila pleteni bicikl (iako sam ja „velika“ biciklistica i pohvaljujem što u gradu imate puno bicikala), a ja sam sebi darovala poruku Ništa mi neće ovi dan pokvarit. I baš tako se osjećate kad dođete na Porcijunklovo“, zaključila je.

Prije našeg rastanka, Vlatka je poželjela probati po prvi put Međimursku gibanicu, a mi smo čekali čuti dojmove.

„Sviđa mi se gibanica, zanimljivog je okusa i nije previše slatka, što mi odgovara jer ne preferiram baš slatke kolače“, kazala je.

Na našem rastanku, pozvala je sve koji još nisu da dođu na festival i odlično se provedu u Čakovcu, jer osim odličnog programa, tu je i odlična atmosfera i pregršt zanimljivosti koje niti jedan ljubitelj putovanja ne bi smio propustiti. Ako ni vi ne želite propustiti Porcijunkulovo, požurite, jer traje sve do četvrtka, 2. kolovoza, kada nas čeka posljednji dan, koji će posebno začiniti nastup Tonyja Cetinskog. Vidimo se u prvim redovima!